Ova tema je postala zamorna i besmislena. Žao mi je sirijskog naroda i nepotrebnog rata koji se vodi među muslimanima. U naprednom germanskom svijetu se ponose izgradnjom multikulturnog društva i društvo grade na temeljima individualnih političkih i ekonomskih sloboda. Arapski svijet kao da je zaostao u srednjem vijeku pa se artikuliše u pravcu sektaških ratova. Još mi je čudnije kako pojedinci, tačnije rečeno domaće vehabije na baterije, nameću tu šizofrenu sektašku agendu nama u BiH. Imamo mi kao društvo mnogo težih i gorih problema nego što je imitiranje arapske šizofrenije. što prije mir dođe u Sriju to bolje za sviju. U građanskom ratu nema pobjednika. Čudi me da niko od takozvanih evlija i alima u Sarajevu nije došao na ideju da pokrene jednu konferenciju sunitsko-šiitskog pomirenja. Umjesto toga upadaju u trans sektašenja i hipokrizije. Ovo je analiza doajena britanskog novinarstva Roberta Fiska koja govori sve o motivima napada na Siriju. Neka svako izvuče zaključke u skladu sa svojim intelektualnim kapacitetima.
LONDON - Iran je sve dublje umiješan u zaštitu sirijske vlade. Stoga je pobjeda Bašara al-Asada – pobjeda Irana. A iranske pobjede su nešto što Zapad ne može tolerirati, smatra slavni dopisnik Independenta s Bliskog istoka Robert Fisk.
Prije nego najgluplji rat Zapada u povijesti modernog svijeta počne – govorim, dakako, o napadu na Siriju koji svi tek trebamo progutati - možda bi valjalo reći da krstareće rakete, za koje s punim pouzdanjem očekujemo da će razoriti jedan od najstarijih gradova čovječanstva, nemaju apsolutno nikakve veze sa Sirijom.
Njihova namjena je nauditi Iranu. Njihova namjena je udariti Islamsku Republiku sad kada ona ima novog, zanimljivog predsjednika – nasuprot luđaku Mahmudu Ahmadinežadu – i to baš u trenutku kad je zemlja postala nešto stabilnija.
Iran je neprijatelj Izraela. Iran je stoga, prirodno, neprijatelj Amerike. Pa zato treba raspaliti raketama na jedinog saveznika Irana u arapskom svijetu.
Nema ničeg simpatičnog kod režima u Damasku. Niti ovaj komentar treba osloboditi režim odgovornosti za masovni napad nervnim plinom. Ali, dovoljno sam star da se sjećam kako, kad je Irak – tadašnji američki saveznik – upotrijebio plin protiv Kurda u Halabdži 1988, nismo napali Bagdad. Zapravo, napad se dogodio tek 2003, kada Sadam više nije imao nervni plin, niti bilo koje drugo oružje zbog kojeg smo mi imali noćne more.
Slučajno se također sjećam da je CIA 1988. tvrdila kako je Iran odgovoran za masakr u Halabži, što je providna laž usmjerena prema neprijatelju Amerike protiv kojeg se Sadam tad borio u naše ime. A u Halabdži su umrle tisuće ljudi - ne stotine. Ali, tako vam to ide. Svako vrijeme ima svoja mjerila.
Pretpostavljam kako vrijedi napomenuti da je, kada je Izrael ubio gotovo 17.000 muškaraca, žena i djece u Libanonu 1982. godine, u invaziji navodno izazvanoj pokušajem PLO-a da ubije izraelskog veleposlanika u Londonu – a ubojstvo je zapravo dogovorio Sadamov prijatelj Abu Nidal, a ne PLO, ali to sad nije bitno – Amerika pozvala obje strane na „suzdržanost“. A kada je, par mjeseci prije te invazije, Hafez al-Asad, Bašarov otac, poslao svog brata u Hamu zbrisati tisuće pobunjenika iz Muslimanskog bratstva, nitko nije izustio ni riječ osude. „Pravila iz Hame“, tako je moj stari prijatelj Tom Friedman cinično opisao ovaj pokolj.
U svakom slučaju, danas je tu jedno malo drugačije Bratstvo – a Obama se nije usudio čak ni reći „buuu“, ne bi li ga uplašio kad je njihov izabrani predsjednik svrgnut s vlasti.
Čekajte malo. Zar nije Irak – onda kad je bio „naš“ saveznik protiv Irana – također koristio nervni plin protiv iranske vojske? Jest. Vidio sam ranjenike nalik onima iz Ypresa u Prvom svjetskom ratu, žrtve tog Sadamovog gnjusnog napada. Američki časnici su, moram dodati, kasnije obilazili bojište i izvijestili Washington – a nas je bilo briga koliko i za lanjski snijeg. Tisuće iranskih vojnika je u ratu od 1980. do 1988. otrovano tim podlim oružjem.
Noću sam otputovao natrag za Teheran vlakom koji je prevozio vojne ranjenike i čak sam i osjetio miris tog čuda, te morao otvarati prozore u hodniku kako bi smrad plina izišao van. Ti mladići su imali rane na ranama, doslovno. Imali su grozne ozljede, toliko bolne da su gotovo neopisive. Ipak, kad su ti vojnici poslani na liječenje u bolnicama na Zapadu, mi novinari smo ranjenike – iako smo tada od UN dobili mnogo uvjerljivije dokaze od onih koje ćemo ikad dobiti u Siriji – nazivali „navodnim“ žrtvama kemijskog oružja.
Pa što to onda, pobogu, radimo? Nakon što su nebrojene tisuće umrle u stravičnoj sirijskoj tragediji, iznenada – sada, nakon mjeseci i godina izvrdavanja – odjednom smo se uznemirili zbog nekoliko stotina mrtvih. Grozno. Beskrupulozno. Da, tako je. Ali trebali smo biti toliko potreseni da pođemo u rat još 2011. ili 2012. A zašto baš sad?
Pretpostavljam da znam razlog. Mislim da je nemilosrdna armija Bašara al-Asada možda počela dobivati rat protiv pobunjenika koje mi tajno naoružavamo. Uz pomoć libanonskog Hezbollaha – saveznika Irana u Libanonu – režim u Damasku je slomio pobunjenike u Al-Quseiru i moguće je da je u tijeku i slamanje sjeverno od Homsa. Iran je sve dublje umiješan u zaštitu sirijske vlade. Stoga je pobjeda Bašara, pobjeda Irana. A iranske pobjede su nešto što Zapad neće tolerirati.
A kad već govorimo o ratu, što se dogodilo s onim veličanstvenim palestinsko – izraelskim pregovorima kojima se John Kerry hvalio? Dok izražavamo gnušanje zbog odvratnog ubijanja plinom u Siriji, zemlju Palestinu i dalje proždiru. Likudistička politika Izraela – pregovarati o miru sve dotle dok Palestina ne prestane postojati – nastavlja se svojim tempom, zbog čega je noćna mora jordanskog kralja Abdullaha sve veća (mnogo snažnija od one s „oružjem za masovno uništenje“ koju smo izmislili 2003.): ta kako će „Palestina“ biti u Jordanu, a ne u Palestini.
Ali ako je vjerovati besmislicama koje govore u Washingtonu, Londonu, Parizu i ostalom „civiliziranom“ svijetu, samo je pitanje vremena kada će naš hitri osvetnički mač posjeći Damaščane. Vidjeti kako vodstvo preostalog arapskog svijeta plješće tom uništenju možda je najbolnije povijesno iskustvo koje će ova regija pretrpjeti. I najsramnije. Izuzev činjenice da ćemo napasti šiitske muslimane i njihove saveznike uz aplauz sunita. A tako se prave građanski ratovi.