Smail Balić: Istaknuti borac za povratak bošnjačkog nacionalnog imena
Činjenica je da Smail Balić u našoj javnosti nije zastupljen onako kako bi trebao biti. Posebno se to odnosi na školske nastavne planove i programe, u kojima se bošnjački intelektualci u emigraciji gotovo i ne spominju. Zbog toga je veliki broj onih koji, nažalost, nikada nisu čuli za ovog istaknutog bošnjačkog intelektualca
Među istaknutim bošnjačkim intelektualcima koji su svoje djelovanje usmjerili ka borbi za povratak nacionalnog imena Bošnjak izdvaja se i ime Mostarca Smaila Balića. Slučajno ili ne, o Smailu Baliću veoma se malo govori i piše u bosanskohercegovačkoj javnosti, a njegove zasluge prepisuju se većinom drugim, a manje zaslužnim ličnostima. Njegova intelektualna borba, daleko od svoje domovine, nije bila nimalo jednostavna, međutim, uslijed značajne pomoći bošnjačkih emigranata, kao što su bili Adil Zulfikarpašić, Izet Serdarević, Bećir Tanović te Teufik Velagić, ideja o povratku historijskog nacionalnog imena imala je jače uporište.
OD MOSTARA DO BEČA
Smail Balić rodio se 26. augusta 1920. godine u Mostaru. Bio je jedan od najznačajnijih bošnjačkih intelektualaca koji je stvarao i živio u emigraciji. Predavao je na dvije visoke bečke škole. Od 1938. do 1986. godine djelovao je u okviru Frankfurtskog instituta za povijest arapsko-islamskih nauka.
Iz niza njegovog stvaralačkog rada i brojnih djela ističu se knjige: Kultura Bošnjaka (I izdanje, Beč 1973. i II izdanje, Zagreb 1994. godine), Rufvom Minaret (III izdanje, Hamburg 1984. godine), Das unbekannte Bosnien (Koln, Weimer, Wien 1992. godine) i mnoga druga djela, studije i članci objavljivani u mnogim poznatim svjetskim časopisima. Smail Balić bio je, zapravo, neformalni bošnjački ambasador u egzilu koji je ondje predstavljao bogatu kulturu i tradiciju Bošnjaka.
Koliko je ovaj Mostarac bio cijenjen van granica svoje domovine, govori i to da je bio dopisni član Kraljevske akademije za istraživanja islamske civilizacije (Amman) te redovni član Njemačkog orijentalističkog društva, kuratorija Austrijskog društva za orijent “Hamer Purgstall” i Društva austrijskih književnika. Osim bosanskog jezika, govorio je još turski, perzijski, arapski, njemački i engleski, a većinu svojih djela napisao je na njemačkom jeziku, kojim se spletom okolnosti najviše koristio. Tokom boravka u Beču, Balić se iznimno trudio što više doprinijeti razvoju nacionalnog osjećaja među Bošnjacima, potencirajući u svojim knjigama i brojnim tekstovima sve one segmente bošnjačke kulture koje dokazuju posebnost naroda kojem je pripadao.
ČASOPIS “BOSANSKI POGLEDI”
Smail Balić i oni drugi bošnjački intelektualci iz emigracije koji su zaslužni za očuvanje bošnjačkog identiteta znali su da je pisana riječ glavno sredstvo u borbi protiv svakog zaborava. Stoga, Izet Serdarević, Bećir Tanović, Teufik Veladžić, Adil Zulfikarpašić i Smail Balić 1960. godine u Beču osnivaju Bosanske poglede, prvi bošnjački list pokrenut u emigraciji. Svoje djelovanje kroz ovaj časopis u najvećoj mjeri usmjerili su na promociju i jačanje nacionalne svijesti kod Bošnjaka, javno ističući besmislenost velikog slova “M” u tadašnjem službenom nazivu za Bošnjake. Na sve njih vršeni su učestali pritisci povodom tekstova koje su ondje objavljivali. Međutim, od postavljenih načela nije bilo odstupanja tokom izlaženja ovog časopisa, koji se ugasio 1967. godine. Emigrantski Bosanski pogledi ostali su nesumnjivo jedan od najboljih odgovora svima onima koji i danas osporavaju Bošnjacima posebnost i nacionalni identitet.
NACIJA, VJERA I JEZIK U DJELIMA SMAILA BALIĆA
Jedno od najznačajnijih djela Smaila Balića svakako je Kultura Bošnjaka. Upravo u ovoj knjizi Balić na mnogo mjesta ističe identitarnu posebnost Bošnjaka, što je imalo naročitu važnost u vremenu nacionaliziranja muslimana te negiranja bošnjačkog identiteta i onemogućavanja nacionalnog izjašnjavanja pod bilo kakvim vlastitim imenom u prvim desetljećima postojanja socijalističke Jugoslavije. Naročito su upečatljivi njegovi citati o bošnjačkoj kulturi te njenoj specifičnosti.
“Preuzimanjem orijentalne prosvjećenosti, Bošnjaci su došli u posjed svih njezinih pozitivnih i negativnih strana. Krećući se, uglavnom, po utrtim putevima, oni su ipak tu i tamo pobudili pokoji novi idejni pokret, stvorili izvorna djela ili otvorili do tada nepoznate vidike.”
“Svaka sevdalinka ima vlastitu melodiju kroz koju je narod Bosne dao vrijedan izraz svog stvaralačkog muzičkog instinkta. Stoga, dobra interpretacija sevdalinke zahtijeva, pored lijepog glasa, i razvijen osjećaj za narodnu muziku.”
“Bošnjaci su jedan od rijetkih naroda koji ima tu privilegiju da mu se kulturna historija razvijala na četirima različitim jezicim: bosanskom, turskom, perzijskom i arapskom, i čiju su spomenici pisani na četirima različitim pismima: bosančicom, ćirilicom, arebicom i latinicom.”
Balić je, osim nacionalne razlike, potencirao i vjersku, koja je bila glavna okosnica pokreta za autonomiju još za vrijeme Austro-Ugarske, stoga on u svom djelu Zaboravljeni islam ističe bitnost islama za formiranje ličnosti jednog Bošnjaka. Posebno se osvrće na moral i identitet Bošnjaka muslimana, te ističe sljedeće:
“Svojim moralnim odlikama i tjelesnom pojavom Muhammed, a.s., nadmašivao je svoje savremenike. Malo je govorio, dopuštao je da drugi govore i nije ih prekidao. Iz najtežih situacija nalazio bi rješenje, ali je uprkos tome se savjetovao sa svojim prijateljima. Ovo su samo neke sitnice koje nam govore da je na ovaj način pridobio srca miliona ljudi nakon svoje smrti.”
“Pod identitetom nekog čovjeka razumijemo njegovu svojstvenost i njeno trajanje. Ona može biti tjelesne, duhovne, kulturne i vjerske prirode. Identitet nije posjed koji se ne može izgubiti, zato ga treba čuvati.”
Shvatajući značaj bosanskog jezika, te da učestali napadi od strane srpske i hrvatske politike moraju dobiti odgovor zasnovan na činjenicama, Balić ističe:
“Dvadesetak posebnosti čine razliku između srpskog i hrvatskog jezika, na jednoj strani, i bosanskog jezika, na drugoj strani. Bosanski jezik je ujednačen i nije rastočen područnim narječjima ili govorima kao hrvatski (čakavski, kajkavski, štokavski) i srpski (vojvođanski, niški, čačanski). Narod u Bosni i Hercegovini govori uglavnom književnim jezikom, pravilno i sa osjećanjem za muziku i sklad. U tom govoru su pomno sačuvani glasovi h i f, koji u srpskom, a djelimično i u hrvatskom jeziku, nedostaju, pa su potpuno strane riječi poput Ercegovina (umjesto: Hercegovina), leb (umjesto: hljeb), uvenuo (umjesto: uvehnuo), suv (umjesto: suh), kalup (umjesto: kaluf), snaja (umjesto: snaha). Bosanski jezik je otvoren i multikulturalan. Jednu desetinu njegova jezičkog fonda čine pozajmice iz stranih jezika, posebno iz arapskog, turskog i perzijskog jezika. Neke od tih pozajmica su nezamjenjive domaćim riječima, kao: čekić, čizma, čarapa, džep, duhan, limun, kamfor, muškat, pamuk, sirup, sofa, šećer, top.
‘Govori, da vidim, ko si!’, imao je običaj reći veliki filozof Sokrat kad bi se sreo s nekim nepoznatim savremenikom. Zaista i iz jezika većinskog stanovništva Bosne i Hercegovine zrači duh njegove tolerancije, otvorenosti, multikulturaliteta i humanizma. Svaki narod govori svojim jezikom. Nakon razbijanja Jugoslavije, Srbi su otkrili da govore ‘srpski’, Hrvati ‘hrvatski’.
Bošnjacima nije preostalo drugo nego da se vrate historijskom nazivu svog jezika. Neodrživo bi bilo da Bosna govori tek ‘maternjim’ ili ‘srpsko-hrvatskim’ jezikom. Opasna sintagma ‘srpsko-hrvatski’ implicira misao da u Bosni žive Srbi i Hrvati, a da Bošnjaka nema.”
Činjenica je da Smail Balić u našoj javnosti nije zastupljen onako kako bi trebao biti. Posebno se to odnosi na nastavni plan u srednjim školama, gdje se o bošnjačkim intelektualcima u emigraciji gotovo i ne govori. Zbog toga je veliki broj onih koji, nažalost, nikada nisu čuli za ovog istaknutog bošnjačkog intelektualca, koji je svoj radni vijek usmjerio ka osvješćivanju naroda kojem je pripadao. Svoj dunjalučki put Smail Balić završio je prije petnaest godina, 14. marta 2002. godine, kada je preminuo u Beču.
