Drugovi i drugarice,
danas mi je tek svrsen ucenik gimnazije rekao, kako se osjeca pomalo osteceno sto je rodom iz Zenice.
U smislu, odrastanje u gradu je proslo bez narocitih sadrzaja i nekako je, da konstruktivno ispuni srednjoskolske dane, trebalo da ode u Sarajevo
na neki dogadjaj.
Zvucalo je iskreno i pomalo bolno sto svjedocim jednom nezadovoljstvu koje je, valjda, proizvela moja generacija, generacije prije mene.
Svi moji skolski drugari koji su mi dosta bili bliski su otisli negdje drugdje, a i ja medju njima. Tek od prije nekog vremena zivim u Sarajevu, ali to
je dosta privremeno. Cesto i rado boravim u Zenici, i svjedocim tom rasulu - jednom boschevskom ili brojgelovskom motivu Babilona - i kojom god
silinom zelim nesto da izmjenim, nekako ne ide. Pa kao iz inata se nadvije crni oblak iznad Mittala, kao iz inata strsi neukus na cestama grada,
kao iz inata, kao iz inata je svega previse sto nema smisla i sto je vrhunac neukusa.
No moja generacija je imala srecu, kojoj bi moglo pasti na um da poslije skole odemo na zatvoreni bazen; da zbrisemo na neki manji koncert u gradu;
da imamo i kao neki festival kod Dujmovica, da kad izadjemo van i sretnemo sa kojima smo mogli razgovarati o knjigama, muzici, umjetnosti, arhitekturi, ekonomiji i politici. Pa da, ljeti bismo zbrisali na Bistricak. Nismo imali prepreke na putu poput tunela u Vranduku, ili devastiranog puta na putu do Bistricaka.
Neki pogon je postojao i mi smo to koristili.
Danas je sve nekako u duhu vjere, neznanja, neukusa i seljakluka i pod katancem zakljucanih objekata.
Jasno mi je da je to bio munchovski krik tek svrsenog ucenik gimnazije.
Jer i mene nemoc obuzme kad u srijedu, nakon svrsenom medjunarodnog mitinga, na Kamberovicima vidim gomilu crnog oblaka koji bjesomucno izlazi iz pravca Mittala. Nemoc me obuzme kad jutros ulazim autom iz pravca Sarajeva u Zenicu, i vidim nemogucu, gustu kolicinu odvratnog oblaka na podrucju grada, a onda bacim pogled prema ljudima koji vise to i ne primjecuju.
Meni se osobno cinilo da je forum mjesto gdje se moze nesto pokrenuti, uraditi, udariti temelje i krenuti ispocetka.
Nekada jos kao posmatrac, cinilo mi se da je bilo pomaka. No sada mi je jasno da su to bile tek neke kozmeticke prepravke pred shugave izbore
U principu se nista nije promijenilo.
I zato stojim porazeno pred 19 godina starom osobom, koja mi nekoj ljutnji kaze da se osjeca prazno u tom gradu.
Moram malo da pisem o ovim stvarima, jer jos uvijek me optimizam goni da se moze ovdje nesto stvarno desiti.
I da, vrhunac neukusa u nasem gradu je bio top.
Kao sto je vrhunac neukusa i u Sarajevu.
Jedan arhitekta mi je jednom rekao: mi smo u dusi vazali. Volimo sluziti i povinovati se gospodarima, vise nego hljeba se najest'.
Ne znam je li konkretno i taj dio spada pod nju, ali sad baš sve skupa djeluje otrcano, zapušteno i pusto sa kućama i zgradama u fazi raspadanja. Još je i željezara blizu, što daje još odvratniji utisak.
Baš prolazim neki dan i vidim da kao radi onaj kafić (ili šta je već ono), ali nevjerovatno koliko ruglo su napravili od onoga. Sve zaraslo korovom i drvećem, oni panoi se odljepili, fasada se raspada, bože sačuvaj šta uradiše od onoga.