alijagoro wrote: ↑16/08/2023 16:03
Čitalac wrote: ↑16/08/2023 15:35
Na tu temu, ako je neko propustio, toplo preporučujem knjigu Stephena Kinzera "All the Shah's Men".
Ima li kakvih zanimljivih detalja,ako si procitao knjigu,da nam malo ukratko prepricas
Preganjanja sa Britancima oko profita trajala su decenijama. Parlament je onda zatražio deobu profita 50:50, a ukoliko britanska kompanija ne pristane, da se saradnja u potpunosti obustavi i da se ide na nacionalizaciju naftne industrije. O kakvom se poslu radilo govori i podatak da iranska strana zapravo nije ni imala uvid u poslovne knjige već je premijer za to morao da traži posebnu dozvolu od Britanaca, a onda je od njihove dobre volje zavisilo da li će mu to omogućiti. Kompanija je inače, kao nečuvene, odbacila molbe da Iranci za domaće potrebe kupuju gorivo jeftinije te da vlada bude informisana o kupcima nafte.
U takvoj atmosferi na vlast dolazi Mohamed Mosadeg, po mnogima prvi pravi narodni vođa Iranaca, između ostalog prvi Iranac koji je doktorirao prava na nekom evropskom univerzitetu. U maju 1951. Mosadeg je raskinuo ugovor sa Anglo-iranskom kompanijom, sproveo nacionalizaciju i osnovao Narodnu iransku naftnu kompaniju. Kako je to značilo ogromne gubitke za britanski budžet, London Iranu uvodi ekonomske sankcije i zabranjuje izvoz nafte blokadom luka (Iran je u tom trenutku zvanično četvrti izvoznik nafte na planeti, ali nema niti jedan tanker u svom vlasništvu). Britanija razrađuje dva plana za vojnu intervenciju koja bi se po svoj prilici i dogodila da te planove nije stopirao Washington. Mosadeg u oktobru 1951. ima upečatljiv nastup u UN-u, kada je, između ostalog, rekao:
„Mojim sunarodnicima nedostaju osnovne životne potrepštine. Njihov životni standard je vjerovatno jedan od najnižih na svijetu. Naše najveće prirodno bogatstvo je nafta. Ona bi trebalo da je izvor posla i hrane za narod Irana. Eksploatacija nafte bi svakako trebalo da bude naša nacionalna industrija, a prihodi koje donosi trebalo bi da poboljšaju uslove života. Trenutno, naftna industrija skoro da nije ni na koji način doprinijela dobrobiti ljudi ili tehničkom napretku ili industrijskom razvoju moje zemlje. Da biste stekli sliku o zaradi Irana od ove ogromne industrije, mogu vam reći da je 1948. godine čisti prihod dostigao šezdeset jedan milion funti. Ali od te zarade, Iran je dobio samo devet miliona funti, iako je dvadeset osam miliona funti otišlo pravo u državnu blagajnu Ujedinjenog Kraljevstva na ime poreza. Ovdje moram da dodam da stanovništvo u naftnim oblastima južnog Irana i Abadana, gdje se nalazi najveća naftna rafinerija na svijetu, pati u uslovima potpunog jada i bijede, bez najosnovnijih životnih potrepština i ako strani eksploatatori nastave da zadržavaju čitav prihod, onda će naš narod ostati vječno u stanju bijede i jada. Ovo su razlozi koji su natjerali iranski parlament da jednoglasno usvoji odluku o nacionalizaciji naftne industrije. Naftno bogatstvo Irana, kao i zemljište, rijeke i planine, pripadaju narodu Irana. Samo oni imaju vlast da odluče šta će se raditi sa njima, ko će ih koristiti i kako“.
Nakon ovog govora, Mosadeg je postao „simbol antiimperijalizma“, magazin Time ga bira za ličnost godine, pa je kao takav morao biti uklonjen, što se i dogodilo u američko-britanskoj operaciji 1953. Samo svrgavanje Mosadega ne razlikuje se previše od onoga što gledamo i danas širom planete: potkupljivanje i manipulacija (za kupovinu poslanika izdvojeno je tadašnjih 11 hiljada dolara sedmično). U detaljnom planu akcije kaže se tako da će „tajni agenti na terenu, manipulacijom javnog mnjenja, probati da što više Iranaca okrenu protiv Mosadega“, a „plaćenici moraju da izvedu napade tako da izgleda kao da su ih izvele pristalice Mosadega“. Konačno, tačka 5 predviđa da „na dan državnog udara plaćeni demonstranti organizuju miting protiv vlade“.