Hakiz wrote: ↑19/04/2025 14:36
Nekada je svaki radnik mogao svom djetetu kupiti Elektropionir. Danas ne može Arduino.
Nekada si mogao bez potrebe da posjeduješ svoju opremu fotografisati, snimati kamerom itd. Učlaniš se u klub pa iz kluba iznajmiš, džaba ili simboličnom sumom. Danas?
Nekada su firme imale svoja ljetovališta, pa je i čistačica mogla na more sa djecom. Danas?
Ima li dsnas nešta slično komunističkom dječijem lječilištu u Cavtatu?
Gdje je ona slika granica SFRJ sa kompanijama
Nekada su Energoinvest ili UNIS itd, dakle proizvodnja, zapošljavali hiljade radnika. Danas hiljade može zaposliti samo Bingo, trgovina.
i tako dalje.
Ali, nema veze. Bilo, prošlo.
Danas djeca nemaju ni interesa za Elektropionirom, uopšte ih ne interesuju hobiji gdje se nauči da nešto radiš svojim rukama, popravljaš, sklapaš u slobodno vrijeme - i hobiji kao npr. modelarstvo (pravljenje modela brodova, aviona, HO željeznice) je praktički samo za starije. Da ne spominjem da nemaju interesa za ono što se nekad učilo na časovima OTO-a, kako rasklopiti skuter, moped, osnovno o elektrici i radu s mjernim instrumentom. Zato ih većina danas ne zna ni promijeniti svjećicu na autu, ili promijeniti utikač. Ali takav trend nije samo u ex-Yu, već svugdje u svijetu.
Danas bar svako ima mobitel pa može i slikati i snimati video kad god mu prahne...
Ljetovališta za firme su bila socijala, u nekakvoj Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Švedskoj, bespotrebna jer su si njihove čistačice mogle priuštiti odmor na moru 1970ih i dalje. U nekakvom DDR-u, Čehoslovačkoj, Bugarskoj, Jugoslaviji postojala je potreba za odmaralištima.
Za dječijim lječilištem je prestala potreba sa promjenama u metodama liječenja...
"Nekada su Energoinvest ili UNIS itd, dakle proizvodnja, zapošljavali hiljade radnika" - Prvo, to je upravo ono što sam napisao, da se kod nas zapošljavalo daleko veći broj rednika nego što je trebalo i bilo ekonomski opravdano, i zbog niske produktivnosti i kupovanja socijalnog mira. Drugo, ta proizvodnja koju su imali Energoinvest ili UNIS (izostavimo namjensku proizvodnju, oružje, eksploziv) je i sa Zapada većinom prebačena u zemlje s nižom cijenom rada - istočnu Europu, Kinu, Indiju. Ako misliš da bi, i da nije bilo rata i raspada ex-Yu, te firme mogle opstati u takvom obliku, s tim tipom proizvodnje, i sa tim brojem radnika od kojih je dobar dio mlatio praznu slamu u radno vrijeme - ne bi.
Druga je priča što nismo uspjeli obnoviti i održati proizvodnju i u onim granama za koje smo imali i još imamo mogućnosti proizvodnje i izvoza, recimo namještaja, montažnih kuća, prehrambenoj industriji