Da se nikad ne zaboravi ...

[muha_sa]

[muha_sa]

[muha_sa]

Rabri eroj

[insaneinthebrain]

najjaci gigant srBski eroj kad sjedi u oklopnom vozilu, a kada ga uhapse onda ko ckapi cvili

[Danguba]

Na današnji dan počela otvorena oružana agresija na Kalesiju
02.maj.2026

NTV Portal

Na današnji dan, drugog maja 1992. godine, agresor je napadom na Jelovo Brdo i Gojčin, te granatiranjem Kalesije Centra i Prnjavora, započeo otvorenu agresiju na područje Kalesije.

Agresor je mjesecima pripremao napad na Kalesiju koja je namjeravao “brzo zauzeti”. U Dubnici su već uveliko obučavani pripadnici četničkih paravojnih formacija, srpski ekstremisti 12. marta mučki ubijaju policajce Seada Bukvarevića i Zijada Živčića, dan kasnije i Seada Avdića. Oružje JNA sa aerodroma Dubrave se prevozi i predaje u ruke četnicima. U Kalesiji su se već uveliko osjećale tenzije i rat je bio neizbježan iako je tinjala nada da do njega, ipak, nekim čudom neće doći. Međutim, u ranim jutarnjim satima drugog maja 1992. agresor je započeo svoj krvavi pohod.

U nastavku vas podsjećamo na događaje koji su se odvijali tog dana:

***

Subota, 2.maj 1992.g. je dan kada otpočinju ratna dejstva na području opštine Kalesija. Dan kada su JNA, “Šešeljevci”, “arkanovci”, “beli orlovi”, ekstremisti SDS-a i srpska TO, u ranim jutarnjim satima opkolili Jelovo Brdo i ultimativno zatražili da stanovništvo ovog sela kao i sela Gojčina predaju oružje. Navedene srpske paravojne formacije su noću 1/2.05.1992.g. zaposjeli sve značajne visove, a iz pravca Rakinog Brda agresor je angažovao 6 tenkova i 2 samohotke čija je buka još više stvorila paniku kod stanovništva.

U 06,00 sati otvorena je sporadična vatra koja je, uz brujanje oklopnih vozila i poziv sa megafonima za predaju oružja, unijela paniku i strah među mještane. Krizni štab se odmah sastao i odlučio da se ide na pregovore koji su održani u zaseoku Bajre. Sa predstavnicima agresora sastali su se: Hasan Ramić, Safet Bećirović, Ibrahim Dautbašić i Selim Kulović, a sa agresorske strane su bila dva nepoznata oficira JNA i Radislav Stuparević – Raci iz Osmaka.

Grupa mještana iz Jelovog Brda koja je otišla na pregovore nije htjela razgovarati sa oficirima JNA, nego je zatražila da dođe Vlastimir Bećarević koji je ubrzo i stigao. Razgovori su trajali 1 sat i 50 minuta. Dok su trajali pregovori očekivalo se da stigne pomoć iz Kalesije. Kako pomoć nije stigla dogovor je bio da se oružje preda, a da se narodu garantuje mir i bezbjednost. Kao zalog za garanciju bezbjednosti građana Vlastimir Bećarević je nudio da njegov otac Sretko Bećarević ostane sa mještanima. Za prikupljanje oružja određen je Safet Bećirović koji je oružje i dovezao na mjesto dogovora u zaseok Bajre.

Tom prilikom predato je:

– automatske puške – 32 kom

– puškomitraljez 7,9mm M-53 – 2 kom

– puške 7,9mm M-48 – 14 kom

– lovačke puške – 22 kom

– pištolji razni – 25 kom

Kada je oružje dovezeno agresorski oficiri nisu bili zadovoljni, govoreći da po njihovim podacima, u selu ima daleko više oružja. Tražili su minobacače, topove, zolje i ose.

Nezadovoljni količinom prikupljenog naoružanja odmah su naredili da vojska i tenkovi uđu i da izvrše pretres sela.

Obezbjeđenje pretresa vršila je Zelinska četa sa komandirom Tomislavom Spasojevićem na čelu. Pretres je počeo od zaseoka Bajre do kuće Jusufa Bećirovića. Oružje je traženo po kućama, dvorištima i pomoćnim zgradama, međutim, agresorska vojska prilikom pretresa nije pronašla nikakvo naoružanje.

Nakon izvršenog pretresa Jelovog Brda agresor je krenuo sa oklopnim vozilima prema selu Gojčin sa zadatkom da i tamo pokupi oružje. Međutim, kada su Gojčinjani čuli pucnjavu u Jelovom Brdu razbježali su se, tako da nije bilo potrebe da vojska ide u selo, jer je bilo prazno. Prilikom bježanja stanovništva agresor je otvorio vatru po civilima i tom prilikom smrtno ranio Nefisu (Alije) Osmančević, a teško ranio Alijinu snahu i unuka.

U međuvremenu, iz D. Rainaca stigla je na Vis jedna desetina koju je vodio efendija Jusuf Husejnović sa zadatkom da pomogne stanovništvu Jelovog Brda, ali je već bilo kasno. Uvidjevši da je Jelovo Brdo izgubljeno, da se stanovništvo izvuklo, desetina je otvorila vatru na agresora, a potom se povukla.

Poslije obavljenog pretresa tenkovi i vojska JNA i srpske TO se povukla u pravcu Rakina Brda, a narod koji se iselio iz Jelovog Brda postepeno se vraćao u svoje selo i tu živio sve do 27.05.1992.g.

Dana 02.05.1992.g. u ranim jutarnjim satima na magistralnom putu Tuzla – Zvornik, u selu Dubnica, ekstremisti SDS-a predvođeni Petrom Jankovićem postavili su barikadu sa jednim tenkom i u potpunosti blokirali ovu saobraćajnicu.

Na ovu vijest članovi Građanskog foruma, Alija Bukvarević i dr Jovan Trivić otišli su u Dubnicu na razgovore sa Petrom Jankovićem sa zahtjevom da se ukloni barikada sa puta, ali njihov razgovor nije urodio plodom.

Načelnik SJB Kalesija, Ismet Mešić je također otišao u Dubnicu kod Petra Jankovića da pokuša vratiti na silu oduzeto sanitetsko vozilo, ali bez uspjeha.

Autobus Gradskog saobraćajnog preduzeća koji je išao za Tuzlu zaustavljen je na punktu, a putnici su izvedeni, maltretirani, provocirani i na kraju pušteni.

Stanovništvo Prnjavora je uvidjelo da je rat na pragu. Odmah je organizovano iseljavanje žena, djece i staraca u zapadni dio opštine. Iseljavanje je vršeno preko Prnjavorskog polja, putem Prnjavor – Čanići – D. Rainci koji je uraden u aprilu mjesecu zahvaljujući velikom doprinosu opštinskih organa, mještana sela Prnjavor, zatim PD “Spreče” i donacijom drugih kalesijskih preduzeća.

Opštinski štab TO stavlja sve svoje jedinice u punu borbenu gotovost i donosi naredbu o njihovoj upotrebi za borbena dejstva sa sljedećim rasporedom:

– Svaki rejonski štab TO u svojoj zoni odgovornosti svim raspoloživim sredstvima organizuje odbranu svoje teritorije,

– Kao pojačanje Rejonskom štabu TO Prnjavor pretpočinjava 1.vod 1.čete TO radi odbrane sela Prnjavor iz pravca Dubnice,

– Rejonskom štabu TO Medaš pretpočinjava 2. vod 1. čete TO, sa zadatkom da u sadejstvu sa četom TO Miljanovci organizuje odbranu na liniji Bijeljevac – Mahmutovići.

Agresorske snage, uporedo sa opkoljavanjem muslimanskih mjesta južno od rijeke Spreče, nastavile su i sa provokacijama po centru grada i Prnjavoru iz pravca Carske Bašče, šume Gladovo i pravca Dubnice.

Sa 02.05.1992.g. otpočinje otvorena agresija na teritoriju opštine Kalesija. U večernjim satima tog dana agresor vrši žestoko granatiranje Prnjavora. Granatiranje Prnjavora nastavljeno je i 3.maja iz pravca Dubnice i Zeline, a dejstvo snajperista bilo je aktivnije iz pravca Carske Bašče.

(Iz knjige “Kalesija – priprema i odbrana od agresije 1992.”, autora dr. Seada Omerbegovića i profesora historije rahm. Halida Tubića)

***

Konstantno granatiranje Kalesije agresor je nastavio i u narednim danima da bi 11. maja 1992. godine agresorske snage zauzele centar Kalesije sa teritorijom istočno od rijeke Bijeljevac, izuzev naselja Zukići i Jajići.

17. maja na Bijeljevcu je zaustavljeno dalje napredovanje agresora. 23. maja kalesijski borci kreću u kontranapad. Oslobođeni su Prnjavor i centar Kalesije, a u narednim danima uslijedilo je oslobađanje Dubnice, Kalesije Gornje i drugih naselja.

Kalesija je 23. maja 1992. godine postala prvi oslobođeni grad u Bosni i Hercegovini.

[muha_sa]

https://www.klix.ba/vijesti/bih/tuzla-d ... /260523089


Tuzla je i ovog 25. maja osvanula u posebnoj tišini. Grad soli, mladosti i prkosa već 31 godinu nosi teret jednog od najtragičnijih datuma u svojoj historiji, kada je počinjen masakr na Kapiji, odnosno zločin u kojem je ugašen 71 mladi život.

[akcija007]

Danas sam citao o Prijedoru i trakama i logorima i domtoru spec ORL Esadu Esi Sadikovicu
Jooj sudbine i njega i njegove porodice

[Danguba]

Prijedor i okolna mjesta su prezivjela grozotu.
Kljuc i Sanski Mosta sa svojim selima su prezivjeli grozotu.
Sve kada saberes cisti genocid u Krajini.

Danas ne daju ni da se prica o tome a zlocinci(pojedini) jos uvijek na slobodi.

[SaraFina]

Danas sam citao o Prijedoru i trakama i logorima i domtoru spec ORL Esadu Esi Sadikovicu
Jooj sudbine i njega i njegove porodice

I ja sam to opet procitala. I onaj njegov izlazak, kad su ga cetaljska zgadija ubili. Navodno iz straha da ne stupi u kontakt sa strankm novinarima koji su trebali doci. A ubijen je ustvari nakon odlaska novinara. Samo zivotinje mogu pogubiri onakvog covjeka. Nadam se da Postoji neka pravda, ako ne ovozemaljska onda negdje na „onom svijetu“ i da ce zlocince sustici. 44 godine covjek je imao. Laka mu Zemlja bosanska.

[muha_sa]

Esad Sadiković (Eso) je bio ljekar specijalista iz Prijedora i član SZO "Ljekari bez granica", aktivista Ujedinjenih naroda i predsjednik "Udruženja otorinolaringologa Jugoslavije". Bio je jedan od vodećih prijedorskih intelektualaca.
Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu zatočen je u logoru Omarska.
"Doktora Esu su često izvodili kako bi pružao pomoć, čak i stražarima koji su u logor dolazili pijani i povrijeđivali jedan drugoga zbog svađe oko plijena opljačkanog od novopridošlih zatočenika. Pijani bi pucali iz oružja koje su svi imali i ranili bi jedan drugoga. Odvodili su doktora Esu i dovodili ga kasno navečer. Liječio ih je profesionalnim bolničkim priborom i preparatima, kao i zalihama prve pomoći JNA. Kada se brinuo o nama zatočenicima morao je da improvizuje na sve moguće načine; pomoću vlastitih zuba, cijepajući odjeću da nam previje rane, vlasima kose. Često je na smrt izudaranim zatočenicima bio zadnja nada i utjeha. Sa ono malo vode ako bi se uspjelo unijeti u hangar gdje su nas držali ili mokraćom, čistio je rane i namještao polomljene kosti. Nekada je, riskirajući život, trčao iz jednog hangara u drugi da bi pomogao zatočenicima. Često bi tiho izustio da se nagledao užasa za tri života.
Početkom augusta rekli su nam da inostrani novinari dolaze da izvještavaju o logoru Omarska. Naređeno nam je da budemo tihi i da niko ne smije primijetiti da se u objektima nalaze zatočeni ljudi. Eso je tačno govorio engleski jezik, a poznavao je francuski i španjolski. Bio je jako društven i harizmatičan. Uživao je visok status u svijetu, kao ostvareni intelektualac.
Strahovali su da bi Eso mogao uspostaviti kontakt s novinarima, a željeli su prikriti sve ono što se događalo u logoru. Upravnik je novinarima govorio o fantastičnom tretmanu koji uživamo u logoru, kako imamo svu potrebnu hranu i vodu, te dobar smještaj kao u nekim hotelima ili odmaralištima. Ali, stvarnost je bila sasvim drugačija. Svo vrijeme dok je trajala posjeta bili smo zaključani u objektu. Nismo dobili ništa za jelo, čak ni vode, a morali smo biti tihi jer su nam zaprijetili da ćemo, ako se začuje ikakav zvuk, vika ili bilo kakav drugi znak koji bi pokazao da su ljudi unutra, strašno patiti narednog dana.
Dan ili dva nakon odlaska novinara, 5. augusta, noć je bila jezivo tiha, niko nije bio prozvan, odveden, likvidran. Nije bilo ni pucnjave. I negdje pred svitanje, vrlo rano ujutro, iznenada su se vrata otvorila uz prasak i stražar je rekao: 'Doktor Eso Sadiković, izađite!'. Bili smo izgubljeni. Mislili smo da ga opet vode da nekome pomogne, da se pobrine za nekoga. Ali, tada su mu rekli da ponese svoje stvari i onda nam je postalo jasno.
Doktor Eso je ustao. Stajao je u dnu sobe u kojoj smo bili. Podigao je svoju plastičnu vrećicu u kojoj je imao prljavu košulju i mislim da su bili opušci koje su zatočenici skupljali za njega po logoru jer je bio strastveni pušač i polako se okrenuo prema izlazu. U tom trenutku, i oni koji su bili budni i oni koji su spavali, također su se probudili i ustali, i uglas, plačući, glasno povikali: 'Doktore, hvala vam za sve što ste učinili'.
Doktor je bio veoma svjestan gdje ga vode, a i mi smo bili svjesni toga. Kad je stigao do vrata, okrenuo se i rekao samo: 'Zbogom, prijatelji'. U tom trenutku zapravo nismo mogli pojmiti da postoji čovjek koji bi mogao ubiti takvog čovjeka. Sjetili smo se svega što je za nas uradio, od ohrabrivanja, brige za bolesne i iscrpljene, do ušivanja rana vlasima kose. Briznuli smo u plač. Doktor je samo hladno dobacio: 'Šta cmizdrite?'. Aplauzom smo ga ispratili napolje. Njegov povišeni ton i osmijeh bio je dovoljan da nas smiri. Vrata su se zatvorila. Nikada niko nije tako ispraćen u smrt. Više ga nikada nismo vidjeli. Nestalo je Ese", ispričao je Nusret Sivac, logoraš i svjedok u Hagu.
Dokotor Sadiković je ubijen u noći sa 5. na 6. august, sa 122 zatočenika, nad jamom Hrastova Glavica. Pucali su mu u glavu. Imao je 44 godine. Posmrtni ostaci doktora Ese ekshumirani su 2006. godine, u istoj jami, oko 50 km udaljenosti od Omarske.

[muha_sa]

[Hare71000Gorica_]

GODIŠNJICA ŽIVIH LOMAČA: U kućama u Višegradu živi su spaljeni civili, među njima i beba od dva dana
https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/48 ... _dana.html

[muha_sa]

Abdulah Sidran:
NE PREPIRI SE S NJIME ! ON ISTINU ZNA KAO I TI, ALI VJERUJE SAMO U - SILU
Zabluda je misliti da višestoljetni protivnici našeg postojanja (jednako oni s Istoka i oni sa Zapada) ne znaju istorijsku istinu o Bosni i o nama, Bošnjanima/ Bošnjacima/ Bosancima. Oni to veoma dobro znaju - ali ne mare. Oni vjeruju samo u SILU. Napisali su stotine knjiga falcifikovane istorije, stotine generacija podizali predočavajući im LAŽ kao ISTINU - sve i uvijek s ciljem otimanja zemlje Bosne. A budući da taj poduhvat nije izvediv bez eliminacije ljudskog faktora, dakle ovdašnjeg bošnjačkog naroda, u toj mentalnoj matrici zločin i genocid su dopustivi metodi. Tonama novih istorijskih knjiga sazdanih od LAŽI, vjeruju da će zatrpati istinu o zbivanjima, kao što su to uspješno činili i do sad. Dakle - lijepo je naše mlade učiti našoj povijesti, a zabludno je vjerovati da se dokazivanjem istine suprotnoj strani išta može promijeniti u njenom ponašanju i djelovanju.
Ima u fra-Ivana Frane Jukića (Slavoljub Bošnjak) ova narodna mudrost:
"I đavo zna šta je dobro - al neće da čini."
A.Sidran

[Zastozato]

Na današnji dan 19.juna 1992 u Rogatici je izvršen pješadijski napad na nebranjeni dio grada, lijeva obala Rakitnice. Tom prilikom ubijeno je oko 130 civila.
Do sada su svake godine Rogatičani oblježavali taj datum, tako što su kroz grad prolazili sa transparentima na kojima su spiskovi oko 300 nestalih Rogatičana, onih čije kosti još uvijek nisu pronađene. Preko 100 od tih 300 nestalo (ubijeno) je upravo 19.i 20 juna u gradu u Rogatici.

Nevjerovatno da ovaj portal i skoro nijedan drugi medij nikad ne objavljuje ništa o ovom događaju.

Prilično sam siguran da je ovo najveće stradanje u jednom gradskom naselju u jednom danu tokom rata 1992-1995.

Za danas je ponovo najavljeno obilježavanje.

[Danguba]

Mozes zamisliti te monstrume koji naoruzani od JNA krenu ubijati svoje komsije bez ikakvog razloga.

[Zastozato]

Mozes zamisliti te monstrume koji naoruzani od JNA krenu ubijati svoje komsije bez ikakvog razloga.

Upravo je to bilo u Rogatici.
Velika većina prve komšije, uz pomoć jedinica iz Srbije, koja kofol nije bila u ratu.

[Danguba]

Na zalost nije samo Rogatica.
Veliki dio Krajine je tako ociscen(oko Prijedora, Kljuca i S.Mosta).