BadBoy wrote: ↑16/10/2020 09:09
Naslovnica wrote: ↑15/10/2020 21:16
Ne znam da li je u pitanju kolektivni imunitet ili
stanovništvo koje je prihvatilo činjenice da se treba zaštititi.
Ovo drugo, boldano.
Mjere funkcionišu, ali imaju jedan problem: kad ih ljudi počnu primjenjivati onda brojevi počnu padati pa ljudi odmah pomisle "šta će nam ove mjere kad se situacija smiruje". Pa situacija se smiruje zbog mjera (maske, socijalna, ne samo fizička distanca, lična higijena).
Sličan problem od pamtivijeka imaju IT administratori. Kad oni rade svoj posao kako treba onda nema problema sa mrežom i računarima, pa ljudi misle da IT sektor ne radi ništa. Kad se pojavi problem - ljudi opet misle "pa šta IT radi"
Paradoks
Da, dobro zapažanje i dobar termin.
Paradoks
i to prevencije
Ali sasvim uobičajena sintagma svaki put kada se virusi ili neki drugi rizik otrgnu kontroli i zaigraju po svom izazivajući osjećaj zebnje i straha.
Vjerovatno je Geoffrey Rose 1981. godine kada uveo ovaj termin mislo na neke sasvim druge stvari, ali je on je danas postao neizostavni fragment slagalice zvane Covid-19.
Uostalom svako ga može tumačiti kako želi. Originlano on predstavlja odnos zvanične medicine i javnog zdravstva prema javno-zdravstvenim rizicima koji su bili dominantni u tim periodima ( 70-te godine prošlog vijeka) te način njihove prevencije i nadzora.
Pojednostavljeno opisuje naizgled kontradiktornu situaciju u kojoj većina slučajeva bolesti dolazi iz populacije s malim ili umjerenim rizikom od te bolesti, a samo manji broj slučajeva dolazi iz populacije s visokim rizikom.
U principu je veliki broj ljudi izložen malom riziku mogao bi generisati više slučajeva otvorene bolesti nego mali broj izložen visokom riziku.
Ali tad je bilo drukčije. Svijet se tad nije toliko pribojavao mogućih pandemija; epidemija jeste, ali ne i pandemija. Razloga za to bilo je više.
Ovaj termin u suštini i jeste odnos pojednica i populacije u preventivi i nadzoru ili nekoj kritičnoj situaciji.
Ono što je najbolje za širu populaciju, ne mora nužno biti najbolje za pojedinca.
Svaki put kada stavljamo masku mi postajemo sudionici ovoga paradoksa.
Nošenje maske bi mogla biti stvar izbora, ne nametanja. Prije svega na otvorenom prostoru.
Za mene je paradoks prevencije nešto što počinje mnogo prije pojave epidemije ili pandemije, jer kada već izbiju, onde se više ne može govoriti o prevenciji, već samo saniranju posljedica.
Utrošit će se miloni dolara da se spriječi pojava neke pandemije, ali će se potrošiti nekoliko desetaka puta više ako se ona ne spriječi.
Ono što ne vidimo nije se ni desilo, spriječena epidemija u našim očima nije ni postojala, a novac utrošen za njeno sprječavanje je bačen u vazduh.
Idealno rješenje ne postoji
Sars-Cov-2 nije ono što smo mislili da jeste.
Nažalost on je puno gori. On nas ubija na neki čudan, svoj način, nama do sada nepoznat . . .