Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[Krokodajl]

Hej cure žene man'te se minića, dimije su, joj dimije su

[Gojeni H]

Zasto su karaoke masine i pjevanje toliko popularni u Aziji?

The way I see things, there are two only ways for Asians to express their emotions: one involves a lot of alcohol and the other is karaoke, which is clearly the safer choice.

Karaoke. Just mentioning the word can strike fear into the hearts of many. And why? Well, mainly because most of us can’t sing for the life of us, and we would hate to embarrass ourselves…

Especially in front of a bunch of strangers… Which leads many (in western countries at least) to wonder — why the hell is karaoke so popular in Japan?

https://8bitbleep.wordpress.com/2009/06 ... -in-japan/

Why Is Karaoke So Important To Filipino Culture?

http://www.livemaguk.com/why-is-karaoke ... ilippines/

[medvjed23]

Kad će izać ta zbirka...

evo je:
http://musacazimcatic.org/wp-content/up ... e-2017.pdf
ne znam je li ovo njen konačni oblik, al ono najbitnije (sve pjesme) je tu

Baš lijepe pjesničke slike, medo. Šarena čežnja.

Bome, ove godine bolja prvoplasirana od prethodne.
Nisam stigla da pročitam cijelu zbirku, ali ovo što sam pročitala mislim da je kvalitetnije nego prošle godine.

nadam se da ću sutra uhvatiti vremena da protabirim zbirku.. ove godine su velika imena tu, no mislim da će teško nadmašiti prošlogodišnju pobjednicu:

Oko Zemlje se nalazi osam sfera.
Iza se nalaze anđeli.
I Bog.
Tamo vas pitaju: Imate li pika karticu?

Plakanje je za obične žene. Lijepe žene idu u
šoping.
I kamen se više ne pretvara u prah.
Ako ne možeš da budeš bolji od konkurencije,
samo se obuci bolje.

Milostivi svijete...
Odjeća čini čovjeka. Goli ljudi nemaju nikakvog
utjecaja na društvo.

Gladan sam, mama.
Nisam jeo otkako sam
ispao iz tvoje utrobe.
Gladan sam, mama.
Žena koja ne nosi parfem, nema budućnost.
Gladan sam 53 godine.
Začepi, pašče, samo kmečiš!
Ali, gladan sam, mama.
I hladno mi je.
Ko ti je kriv, pašče prokleto, kad nemaš dara za
introspekciju!

[medvjed23]

mislim da je već spominjano:
http://www.oslobodjenje.ba/kun/umjetnos ... eme/199655
je l neko čito? imam para, kontam kupiti

[¤ jelena ¤]

Ok...stvar subjektivnog doživljaja. Meni je ovogodišnja bolja.

[medvjed23]

evo jedne, razumljive i zanimljive mom ohrndanom intelektu:

Na kraju dvorišta
u hladovini trave
rasuto raste i živi
cvijeće.

Noću sjedim na pragu
i slušam biljne razgovore:
“Lijepo nam je ovdje
- šapću -
nitko nas ne kosi
i ne sije u redove.”

zadnji stih čini most od dobrog prema sjajnom

[petunija]

@jelena,
gdje nađe ovu Viki, stvarno nisam mogla odslušati do kraja

[Krokodajl]

@Karlin ovo je vjerujem iz tvog kraja


Vive le Canada francais et vive le Quebec libre !



Lijep i surov kraj, za mene lično najljepši Amerike

----

sada opet preslušavam pjesmu, dugo nisam bolji tekst čuo, sad sam baš

[musicman80]

https://youtu.be/906USzTt4Dw

[¤ jelena ¤]

@jelena,
gdje nađe ovu Viki, stvarno nisam mogla odslušati do kraja

Ja to po preporuci ove doktorantice muzikologije iz Japana.


Sve se nešto nadam da su ove njene pohvale turbofolku i izjave da joj se najviše sviđaju....navedene pjesme

samo dio njenog istraživačkog rada na doktoratu.

[piupiu]

Cjenio bih ako neko ima Bertrand Russel- Osvajanje srece pdf

Možeš je skinuti na SCRIBD-u.

[piupiu]

@jelena,
gdje nađe ovu Viki, stvarno nisam mogla odslušati do kraja

Ja to po preporuci ove doktorantice muzikologije iz Japana.


Sve se nešto nadam da su ove njene pohvale turbofolku i izjave da joj se najviše sviđaju....navedene pjesme

samo dio njenog istraživačkog rada na doktoratu.

Jelo, Jelo, trk u Aziju da čuješ malo njihovih popularnih pjesmica. Tubo-folk i turbo-pop su visoka kultura za sveazijsko njanjanje.

[Gojeni H]

Jelo, Jelo, trk u Aziju da čuješ malo njihovih popularnih pjesmica. Tubo-folk i turbo-pop su visoka kultura za sveazijsko njanjanje.

Znao sam da volis ovaj rad nogu:





Gangnam style!

[petunija]

Azijska muzika, potpuno drugačiji melos, našem uhu stran, pa je možda to razlog što nam se ne dopada.
Mislim da je doktorantica oduševljena turbo folkom, zato je to i izabrala za disertaciju. Ono što je meni bilo zanimljivo je njen način gledanja na tu pojavu i komentar kako je kroz istoriju česta pojava da nešto što se osporava danas, kroz jednu-dvije generacije postane "kulturni" identitet nekog naroda ili vremena. Pa se onda sjetim naših djedova kojima je Bijelo dugme bilo "fuj, vidi drogeraša" a danas se smatraju pretačom neke nove kulture. Njihovom uhu je to bila potpuno strana muzika. A onda i mame jedne moje prijateljice koja je nama znala reći "ko zna kakvu će muziku slušati vaša djeca". I stvarno, uhvatim sebe da su mi ovi novi ritmovi i "melodijske linije" potpuno strani. A tek kad dođu unučad
tako da dajem za pravo da se nekom sviđa nešto što se meni možda i ne sviđa...
Ne znam jesam li uspjela objasniti bez namjere da išta osporim ili pohvalim samo 'nako

[wewa]

pjesmom protiv demonstranata i cenzure

http://www.radiosarajevo.ba/vijesti/reg ... etu/260648

Nekoliko stotina ljudi okupilo se na protestu pred splitskim Hrvatskim narodnim kazalištem prije prikazivanja predstave "Naše nasilje i vaše nasilje" Olivera Frljića.

Podsjećamo, predstava je na osude naišla i tokom gostovanja u Narodnom pozorištu Sarajevo, ali je ona nakon pritiska javnosti ipak održana.

Tako je bilo sinoć i u Splitu iako su demonstranti stajali pred Kazalištem držeći višemetarsku hrvatsku zastavu i transparente "Sotono, odlazi iz našeg grada", "Split ima svoju kulturu", "I u ratu i u miru mi smo spremni", "Ne izazivajte nas", "Ova predstava me vrijeđa"; nosili raspelo, a za vrijeme prosvjeda čuli su se uzvici "nema predstave" i "ne damo da nam vrijeđaju Isusa".

Demonstranti su molili "Oče naš", pjevali Thompsonovu pjesmu "Mom Bogu", "Zovi samo zovi", puhali u pištaljke i trube, skup je završen pjesmom "Rajska djevo kraljice Hrvata".

Predstava je ipak održana, a skupina specijalaca je obezbjeđivala zgradu HNK.

Nekoliko demonstranata uspjeli su kupiti i karte za predstavu te su ušli u dvoranu namjeravajući ugroziti„minirati“ izvedbu. No, kada su počeli vikati i pjevati, vjerojatno nisu očekivali reakciju publike u dvorani. Naime, gledatelji su spontano počeli pjevati pjesmu Arsena Dedića „Kad bi svi ljudi na svijetu“...

[piupiu]

Naši konzervativci i desničari listom pate od Narcisoidnog Poremećaja Ličnosti. Čuj, molim te, "Ne izazivajte nas!". K'o biva, svijet mora biti baš onakav kakvim ga oni zamišljaju, a oni drugi 'nek ne izazivaju'. *ebeš predškolski uzrast, kakve budale čine većinu navodno zrele populacije na Balkanu.

[wewa]

demokratija za vrticki uzrast

[piupiu]

Azijska muzika, potpuno drugačiji melos, našem uhu stran, pa je možda to razlog što nam se ne dopada.
Mislim da je doktorantica oduševljena turbo folkom, zato je to i izabrala za disertaciju. Ono što je meni bilo zanimljivo je njen način gledanja na tu pojavu i komentar kako je kroz istoriju česta pojava da nešto što se osporava danas, kroz jednu-dvije generacije postane "kulturni" identitet nekog naroda ili vremena. Pa se onda sjetim naših djedova kojima je Bijelo dugme bilo "fuj, vidi drogeraša" a danas se smatraju pretačom neke nove kulture. Njihovom uhu je to bila potpuno strana muzika. A onda i mame jedne moje prijateljice koja je nama znala reći "ko zna kakvu će muziku slušati vaša djeca". I stvarno, uhvatim sebe da su mi ovi novi ritmovi i "melodijske linije" potpuno strani. A tek kad dođu unučad
tako da dajem za pravo da se nekom sviđa nešto što se meni možda i ne sviđa...
Ne znam jesam li uspjela objasniti bez namjere da išta osporim ili pohvalim samo 'nako

Sasvim si dobro objasnila. Moj komentar se odnosio na jako njanjav, kičast i neslušljiv pop koji hara Azijom. K'o da su kolektivno agdom zaliveni, toliko je to slatkasto i meni vrlo često i iritantno. Njihova je tradicionalna muzika nešto drugo. I tako ja pomislim kako je ono gore ( "Mahinalno") bolje od tog azijskog popa, kad ne lezi vraže...



Pjesma je zapravo obrada vrlo popularne indijske pjesme... i, sad, šta je na stvari? Ludi se Indijci zarazili turbo-folkom? Ili ja imam predrasudu o svemu što se pakuje pod 'turbo-folk'? Ili je i Bollywood turbo-folk? A meni je Bollywood super interesantan, dovoljno intersantan da čitam akademske radove o tome.

Taj otpor prema svemu što nema 'kulturni pedigre', ondosno ozapadnjavanje i 'evropeizacija' našeg ukusa je, doduše, bilo dijelom socijalističkog obrazovnog programa, pa me ne čudi da se, kao, širina, kultura, urbanost i 'coolness' izražavaju kroz 'voljenje' svega što vuče na Zapad, a malo slabije na nas i na Istok. A činjenica je sljedeća - demokratizacija kulture i tehnologije će donositi svijetu sve više i više fenomena a la turbo-folk. I to je OK.

Da smo bili kakva imperijalna sila - kao što nismo - možda bi danas sevdalinka bila u rangu svjetske klasike, ko zna. No, da se vratim onome što htjedoh reći. I Šekspira su nekada smatrali zabavom za prostake, promijeni se vrijeme, a on postade klasik, iako su savremenici koji su išli da ga gledaju od strane 'finog' društva bili smatrani ekvivalentom ovih balkanskih tipova što 'seckaju' vene po kafanama. Ne pokušavam reći da će turbo-folk postati klasika, ali je put do kanona izuzetno zanimljiv.

Suštinski, mi nikad nećemo imati boljeg Mocarta od Mocarta, niti ćemo imati bolji Britpop od Britpopa, ali zato imamo nekog svog Halida... koji 'operira' izmedju kafane i koncertne dvorane. Pa, ako smo to mi, neka smo. Upravo je to ono što će interesovati nekog stranca koji dodje ovdje. I tako - okolokolepanamalavrata - dodjosmo do dva razloga zašto Japanka izučava turbo-folk, a) malo naginje na azijski pop i melodije i b) zato što turbo-folk nije sveprisutan, nego nekakav relativno izolovan kulturološki fenomen, i samim tim, nešto 'svoje' i zanimljivo za istraživanje, c) garant ne razumije tekstove. Žena, dakle, nema kulturološku predrasudu prema žanru i ne bavi se glazbeno-muzičkom higijenom. I eto ti istraživanja.

I sad kad sve to napisah, da li mi iko može dati neku smislenu definiciju turbo-folka?

[petunija]

Da, piupiu, to je ono što mi je bilo zanimljivo u citiranom tekstu

[piupiu]

Znao sam da volis ovaj rad nogu:





Gangnam style!

A tek bih o ovom liku esej mogla napisati. Neopisivo mrzim Gangam style.

[¤ jelena ¤]

@jelena,
gdje nađe ovu Viki, stvarno nisam mogla odslušati do kraja

Ja to po preporuci ove doktorantice muzikologije iz Japana.


Sve se nešto nadam da su ove njene pohvale turbofolku i izjave da joj se najviše sviđaju....navedene pjesme

samo dio njenog istraživačkog rada na doktoratu.

Jelo, Jelo, trk u Aziju da čuješ malo njihovih popularnih pjesmica. Tubo-folk i turbo-pop su visoka kultura za sveazijsko njanjanje.

ZapisaTo u tefter.

[Gojeni H]

https://en.wikipedia.org/wiki/Head_bobble

The peculiar Indian head shake, wobble, or bobble is the source of much confusion and wonderment among foreigners, especially the first time one is confronted with it. It looks like a cross between a nod and shake, but does it mean yes? Or does it mean no? Or even maybe?

The confusion is made even worse when the wobble is silent. Without speech to give any clues as to the message it’s supposed to convey, it’s easy to feel bewildered.

However, once you discover the meaning of the head wobble and its many uses, what's really surprising is how infectious this gesture becomes. Anyone who's spent a considerable amount of time in India is likely to have caught themselves unconsciously wobbling their head. Even Indians who don't normally wobble their heads very much will automatically do so in response to another head wobble.

Ways That the Indian Head Wobble Is Used

In essence, the head wobble is the non-verbal equivalent of that multipurpose and omnipresent Hindi word achha. It can mean anything from "good" to "I understand".

The most common use of the head wobble is to respond in the affirmative. For example, if you ask someone if the train is going to your destination and they wobble their head in reply, it means "yes".

The head wobble is also often used as a sign that what's being said is understood. For example, if you tell someone you'll meet them at a certain place at 5 o'clock and they wobble their head at you, it means that it's fine and they'll be there.

Other situations where you're likely to encounter a head wobble include:

As an alternative to "thank you", which is not commonly said in India.
To acknowledge someone's presence. This can be particularly useful if you see someone you know across the street but can't shout out to them.
As a gesture of kindness or benevolence, for example, if someone sits down next to you on the train.

http://goindia.about.com/od/greetingsco ... wobble.htm

[Gojeni H]

Zivot u tzv. kavez-apartmanima u Hong Kongu

Tony, 39, who quit school after his first year of secondary school and left home in his teens, has been living in subdivided flats for most of his life.
He lives in a 500 square foot apartment with 21 other residents. He spends his nights cooped up in a klix space, which barely fits a single-sized mattress, trying to fall asleep while his neighbours squabble over whose turn it is to use the bathroom.
“I dread going home, but I still need a place to sleep,” Tony, who only gave his first name, said, fearing he would be kicked out.
“The most difficult thing about living here, is not being able to breathe in fresh air. It’s suffocating,” he added.
Tony’s entire living space is a 15 square foot enclosure stacked on top of others like cupboards, with only a metal air vent to let the apartment’s air conditioning seep through.
When asked about his hopes and dreams, Tony said with a shrug: “I just want to find a job. Live in public housing.”
His home, which is featured in a new photo exhibition and book by the Society for Community Organisation (SoCO), highlights the plight of those living in all kinds of low-income housing, including coffin cubicles, caged homes and partitioned flats hidden behind the city’s glamorous facade.

http://www.scmp.com/news/hong-kong/educ ... hong-kongs

[wewa]

SOCIOLOGIJA KULTURE
GENEZA SUVREMENOG MAJČINSTVA Od instinkta, preko partizanske ideologije do majke postmoderne potrošačice
AUTOR:
Karmela Devčić

OBJAVLJENO: 27.04.2017. u 09:02

Dobra majka znači predanost, ne u smislu klasičnog pojma žrtve, njezin je lik bliže predodžbi o sretnom samoodricanju za dobro drugih, obitelji i djece. To je takozvano majčinsko “blaženstvo” koje majci, drže, dolazi prirodno. Paradoksalno, o tim temama govore obično razni stručnjaci muškarci, objašnjava slovenska profesorica Ksenija Vidmar Horvat

Kako se javna percepcija majke mijenjala kroz različite faze minulog stoljeća, što je značila društveno poželjna partizanska, a što postratna, socijalistička majka, koje su odlike kćeri postsocijalizma i kakav je diskurs o majčinstvu općenito za tih vremena, a potom i s mijenjanjem društvenih paradigmi prevladavao u socijalizmu i na Zapadu - u knjizi “Imaginarna majka – Rod i nacionalizam u kulturi 20. stoljeća” (Sandorf, 2017.) analizira Ksenija Vidmar Horvat, sociologinja kulture s Odsjeka za sociologiju ljubljanskog Filozofskog fakulteta.

Iščitavajući i komparirajući stručne ali i javno-popularne novinske napise (časopis Naša žena) o ženama, majkama i majčinstvu, što ju je osobno najviše začudilo? “Najveće iznenađenje za mene bio je lik partizanske majke. Kroz ranija istraživanja nailazila sam na klasične portrete žena u socijalizmu, koje su prikazivane snažnima, ali lik majke je uvijek bio u drugom planu.

U kasnijim godinama poslijeratnog razvoja, u doba liberalizacije 1960-ih i 1970-ih, žena se pojavljuje i kao konzumentica, primjerice modno je osviještena, bira kućne aparate, a majka postoji tek nekako ‘usput’. Kao majka se pojavljuje tek na način neprisutne prisutnosti, u smislu prava i poštovanja integriteta ženskog tijela, prava na abortus i negativnog stava prema pornografiji, ali manje je prisutna u smislu svakodnevne javne idolatrije ‘biološkog poslanja’ majke, kako je to bilo u zapadnoj poslijeratnoj kulturi”, analizira autorica pa ističe: “No, partizanska majka se stavlja na pijedestal heroizma i u javnom i privatnom. Makar, poslijeratni, pogotovo diskursi raznih stručnjaka, kad je riječ o odgoju najmlađih, prema majci pokazuju sumnju i nepovjerenje, govore da je bolje da se majčinstvo ‘regulira’ od strane institucija, većim upletanjem stručnjaka, jer postoji mogućnost da sve majke ne znaju najbolje kako odgojiti budući socijalistički naraštaj.

Ipak, i taj poslijeratni diskurs proizašao je iz likova partizanke i partizanske majke. Razlika je da su partizanske žene bile aktivne u borbi, a partizanske majke su djelovale u zaleđu, skrbeći za vlastitu djecu te za djecu drugih i sirotinje.

Poslije rata ta su se dva lika pretvorila u lik matere koja je aktivna u javnosti, u izgradnji društva te u lik majke skrbnice koja pod svoje okrilje uzima sirote. Plemenitim osobinama skrbi za drugog (i za kolektiv), što je u etici partizanskog majčinstva, poslije oslobođenja pridodaju se socijalistički ciljevi. Ti ciljevi sukladni su kolektivnom, ali ne i individualnom interesu.”

U to doba, od 1960. nadalje, piše Vidmar Horvat, odnos prema majci je ambivalentan – od toga da ju se štuje do toga da se na tu ulogu gleda podozrivo, s oprezom. “Taj dvoznačni odnos prema ženama majkama nalazimo i na Zapadu i kod nas, u prvim godinama poslijeratne konsolidacije društva, kao i u kasnijim periodima prijelaza u potrošačku kulturu. Dobra majka znači predanost, ali ne u smislu klasičnog pojma žrtve, njezin je lik bliže predodžbi o sretnom samoodricanju, odricanju od vlastite osobe za dobro drugih, posebice obitelji i djece. To je to takozvano majčinsko ‘blaženstvo’ koje majci, drže, dolazi prirodno, iz njezine biologije. Paradoksalno, o tim temama govore stručnjaci muškarci, oni analiziraju i vode žene kroz različite etape majčinske skrbi za djecu.”

Rasprave o društvenoj ulozi majke na Zapadu i u zemljama socijalizma se razlikuju. Na Zapadu glavne su preokupacije vezane na reprodukciju patrijarhalnih odnosa, što podrazumijeva jaku mušku figuru kakva je vidljiva u javnom životu te zadovoljnu, ispunjenu ženu koja je, prikazuju, sasvim sretna u zatvorenom prostoru kuće i obitelji. Zadatak majke je da svakodnevno, osobnim primjerom, uči djecu što znači muško, a što žensko ili, nudi primjer Vidmar Horvat, “kako kaže slavna misao Nancy Chodorow, da bude majka svojoj kćeri tako da i ona jednog dana zna biti majka svojoj. Što se tiče dječaka, bitno je da im pruži emocionalno sigurnost, a intelektualni zadaci prepuste se ocu, kad dođe kući.”

U socijalizmu pak od majke se traži i njezina je društvena uloga odgojiti fizički zdravu djecu, jer je to osnova za stvaranje generacija kakve trebaju društvu, a uz to idu i sve očekivane idejno-politične konotacije, u duhu socijalističkih ideja jednakosti, pravednosti i napretka. Pitanja seksualnog identiteta muškarca i žena su u pozadini, drži se da su to - problemi Zapada.

Analizirajući kako se žene prikazuju u slovenskim medijima od 1990-ih, zaključuje da novi lik žene osobito uspješno artikulira – poduzetnica, dominira narativ po kojem karijera poduzetnice ne ugrožava obiteljski život. Dapače, portretiraju se žene koje mogu sve, imati zahtjevne poslove i biti dobre majke. No, majčinstvo je sudbina koju žene ne mogu izbjeći čak i kad – nisu majke. Ilustrira to člancima kojima vlasnicu obiteljske tvrtke radnici nazivaju “naša mama”. Druge interpretacije pak kažu da potpuna predanost poslu znači da posao postaje polje – zamjenskog majčinstva.

Za razliku od novinara i medija, stručnjaci, neki liječnici primjerice, u javnosti ističu “motiv majčinskog naručja”, ohrabruju žene da ostanu kod kuće, uz djecu, majčinstvo postaje novo tržište gdje se nude savjeti i proizvodi, a majka se pretvara u postmodernu potrošačicu. Prilikom izbora dječje prehrane pažljivo će birati zdravu hranu, po mogućnosti organsku, zagledavat će etikete na dječjoj odjeći, ergonomski namještaj za djetetov radni kutak... dijete postaje područje ulaganja. Autoritet roditeljstva se disperzira na psihologe, pedagoge, odgojitelje, razne stručnjake. Instinktivna majka, zaključuje Vidmar Horvat, postaje povijesni relikt, umjesto “unutrašnjih” instinktivnih ženskih znanja sve češće se pojavljuju priče o nedostatnom znanju koje ugrožava djetetov zdrav razvoj, uvjerenje da se majčinstvo treba bitno osloniti na stručnu pomoć.

Analizirajući odnos javnosti prema suprugama vladara, a one su u tom kontekstu valjda neka vrsta mogućih priželjkivanih javnih majki, ili njihova sasvim labava personifikacija, slovenska sociologinja Jovanku Broz uspoređuje sa Sissi, tj. Elizabetom Habsburškom i Marijom Antoanetom, a u tom kontekstu progovara i o sudbini Marije Terezije. Sve nabrojane su, izuzev Marije Terezije, bačene u politički život a da za to same nisu imale pravog motiva. Sissi su prigovarali da bježi od majčinstva, da zanemaruje djecu i da se prepušta egomaniji. Mariju Antoanetu su optuživali za preljub, seksualnu nezasitnost; predstavljala je opasnu figuru žene koja ne treba muža i djecu da bi pronašla ispunjenje i životni smisao.

Ipak, i Marija Antoaneta i Sissi na koncu su u javnosti rehabilitirane. Jovanki su, poznato je, a sažima i autorica, citirajući Milovana Đilasa, prigovarali “karijerizam, ulizivanje, prepredenost, zloupotrebu Titove osamljenosti, koristoljublje”. Hoće li i ona jednog dana – doživjeti rehabilitaciju?

“Vjerojatno hoće. Ali, nadam se da će rehabilitacija Jovanke Broz biti više vezana uz historijsko i sociološko istraživanje roda i politike, a manje uz njezinu popularizaciju kroz tabloide, kao što su to posthumno doživjele Marija Antoaneta i Sissi. Mnoge žene izgubile su pravo na autonomiju i dostojanstvo jer ih se smatralo rodno ‘neprimjernima’ - nisu se ponašale kako se to očekivalo od žene – za njih se, ako je riječ o anonimnim osobama, uglavnom ne zna, a kad je riječ o intelektualno aktivnima ženama, mogu se barem nadati da će biti rehabilitirane. U slučaju Jovanke treba reći da je rehabilitacija žena političkih vođa kompleksnija. Teško je tu rehabilitirati ženu a da se ne dirne u nacionalni panteon muških junaka”, zaključuje Vidmar Horvat.

http://www.jutarnji.hr/globus/Globus-ku ... e/5961269/

[Gojeni H]