Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Styling wrote:
Od prominentijih ljudi jedino se osjetio odlazak Harisa Silajdjica koji se desio prije 100 godina. Kebo je drugi, ostali nisu ni bitni, sve je sitna buranija. Haris je intelektualno bio prejak za tadasnji establishment stranke i intelektualno je jaci od Zeljka, a svi smo svjedoci u kakvom stanju je SBiH. Jos jedna potvrdao tome kako prolaze stranke koje nastaju kao off-spring velike stranke.
Čuj "osjetio", to se mora nešto "osjetit" da bi bilo negativno.. osjetit će evo sad nakon komšića i nakon što su 4 godine propale
A evo prije 13 godina rečeno da će propast sdp, i evo propade abd. Je li važno što se nije "osjetilo" tad nego tek sad?
Cekate vec 13 godina a bogami cekacete jos toliko. Citav zivot vam prodje u cekanju tudje propasti. A sebi se dobru nadate.
Igzekli. Dimna bomba i milovanje nacionalističke žice u Bošnjaka.
Fin manevar, samo da ga još nije Zlaja odradio možda bi neko i popušio fol...
Lagumdžija bi sigurno i mater rođenu prodao zbog vlasti ali opet sumnjam da je toliko glup da otvara pandorinu kutiju sukobom sa EU i NATO zarad jeftinih političkih poena.
Ova izjava je vjerovatno jedna od rijetkih istinitih stvari koje smo u proteklom periodu čuli od njega i koja objašnjava mnogo toga.
Da HDZ ima podršku Evropske Unije je sada konačno potvrđeno, i mislim da se osnovni razlog svih političkih previranja i sukoba od raspada Platforme upravo krije iza ovog.
Kao polaznu tačku svih dešavanja izabrao bih odlazak Čovića i Borjane Krišto kod Merkelove nakon čega je uslijedio i odlazak Lagumdžije i Komšićau njene odaje.
Nakon toga imamo raspad Platforme, odlazak Komšića, koaliciju sa HDZ-ovima...i pokušaje da se koliko toliko ispravi šteta zbog Lagumdžijinih "političkih projekata" i majorizacije.
Međutim kako trenutno stvari stoje ljestvica zahtjeva je podignuta izuzetno visoko i tek sad mi je onaj Čovićev hinjski osmjeh pun samopouzdanja postao sasvim jasan .
Styling wrote:
Od prominentijih ljudi jedino se osjetio odlazak Harisa Silajdjica koji se desio prije 100 godina. Kebo je drugi, ostali nisu ni bitni, sve je sitna buranija. Haris je intelektualno bio prejak za tadasnji establishment stranke i intelektualno je jaci od Zeljka, a svi smo svjedoci u kakvom stanju je SBiH. Jos jedna potvrdao tome kako prolaze stranke koje nastaju kao off-spring velike stranke.
Čuj "osjetio", to se mora nešto "osjetit" da bi bilo negativno.. osjetit će evo sad nakon komšića i nakon što su 4 godine propale
A evo prije 13 godina rečeno da će propast sdp, i evo propade abd. Je li važno što se nije "osjetilo" tad nego tek sad?
Cekate vec 13 godina a bogami cekacete jos toliko. Citav zivot vam prodje u cekanju tudje propasti. A sebi se dobru nadate.
Haha, nije tako nego suprotno. Nadate se 13 godina da je sdp dobar i nastavi se nadati i narednih 13 kad bude samo zlatko u stranci, a možda do tad ode i u penziju, zaslužio je
Nije to više nikakva tajna. Vidjeli ste da su desničarske snage u Evropskom parlamentu (EP) vrlo glasne u tome da ovdje treba ići na daljnju podjelu Bosne i Hercegovine i etničku identifikaciju teritorije, izjavio je u intervjuu za Anadoliju ministar vanjskih poslova i dopredsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, ali i lider Socijaldemokratske partije (SDP) dr. Zlatko Lagumdžija.
Zlatko, jebem ti mater. Državu se brani konfrontacijom sa Dodikom a ne sa Briselom, ne možeš se lizati sa velikosrbima i forsirati zakon koji će genocidom uprljanoj policiji omogućiti da gnjavi povratnike a tvrditi da postoji opasnost od podjele zemlje. To je šizofrenija. Glasove nećeš dobiti tako što ćeš se nagovoriti Packovoj nego tako što ćeš pomoći djeci u Vrbanjcima i Konjević Polju, gnjido jedna.
Skijaš wrote:Glasove nećeš dobiti tako što ćeš se nagovoriti Packovoj nego tako što ćeš pomoći djeci u Vrbanjcima i Konjević Polju, gnjido jedna.
Glasove nece dobiti u svakom slucaju, a patriotizam se treba iskazati i na primjeru obespravljenih gradjana BiH u manjem entitetu i na odjebavanju nizerazrednih EU poltrona koji su svoje politicke karijere nasli graditi na ovom feudu. Uostalom, da je do EU, odavno ova drzava ne bi postojala tako da je situacija sasvim jasna.
Styling wrote:
Od prominentijih ljudi jedino se osjetio odlazak Harisa Silajdjica koji se desio prije 100 godina. Kebo je drugi, ostali nisu ni bitni, sve je sitna buranija. Haris je intelektualno bio prejak za tadasnji establishment stranke i intelektualno je jaci od Zeljka, a svi smo svjedoci u kakvom stanju je SBiH. Jos jedna potvrdao tome kako prolaze stranke koje nastaju kao off-spring velike stranke.
Čuj "osjetio", to se mora nešto "osjetit" da bi bilo negativno.. osjetit će evo sad nakon komšića i nakon što su 4 godine propale
A evo prije 13 godina rečeno da će propast sdp, i evo propade abd. Je li važno što se nije "osjetilo" tad nego tek sad?
Cekate vec 13 godina a bogami cekacete jos toliko. Citav zivot vam prodje u cekanju tudje propasti. A sebi se dobru nadate.
Skijaš wrote:Glasove nećeš dobiti tako što ćeš se nagovoriti Packovoj nego tako što ćeš pomoći djeci u Vrbanjcima i Konjević Polju, gnjido jedna.
Glasove nece dobiti u svakom slucaju, a patriotizam se treba iskazati i na primjeru obespravljenih gradjana BiH u manjem entitetu i na odjebavanju nizerazrednih EU poltrona koji su svoje politicke karijere nasli graditi na ovom feudu. Uostalom, da je do EU, odavno ova drzava ne bi postojala tako da je situacija sasvim jasna.
EU je šarenilo, imaš otvorenih protivnika poput Bildta recimo, preko ljudi kojima je svejedno poput Packove do saveznika kao što je Kacin. Ali većina je indiferentna i neće otežavati stvar ako ti pokažeš da si spreman boriti se za nešto što si u stanju argumentovati. Ne možeš stvarati antagonizam prema EU činovnicima ako je recimo Wilfried Martens osmislio kvalitetnu reformu policije a koju su sarajevski političari sjebali. Ne može ti pomoći ni bog otac ako ti nećeš da dođe do rješenja. Da se podsjetimo na poruku iz Brisela tokom formiranja državne vlasti ;
"The Assembly considers that the democratic will of the voters must be respected. With only four seats in the House of Representatives, out of 42, the Assembly believes that the two main Croat parties (HDZ and HDZ 1990) are not in a position to claim one third of the nine ministerial positions, including the chairmanship" (iz monitoring izvještaja Vijeća Evrope)
I sada dolazimo do razloga zbog kojeg se Lagumdžiji može mirne savjesti opsovati sve po spisku, ta gnjida ipak pristane na Čovićevo tumačenje Ustava, Dodika predstavi kao konstruktivnog partnera a neprijatelja traži u Briselu gdje je ljudima u najgorem slučaju svejedno šta će biti u BiH.
Savršeno seciran promašaj SDP-a, Lagmudžije i njegovih brabonjaka...
SDP: Partija jedne štetočine
Zlatko Lagumdžija u narodu gotovo nikad nije bio omiljena ličnost. Bahatost, arogancija, egocentrizam i megalomanija, koje pak nisu pratili karizma i simpatičnost doveli su do toga da godinama figurira kao jedan od najnepopularnijih političara u BiH. Pa ipak, nekoć je taj isti Lagumdžija predstvljao nadu za, uslovno rečeno, građansku opciju u BiH. Bilo je to u ono poratno vrijeme, kada su tri nacionalne stranke suvereno upravljale ratom razrušenom zemljom i osim mržnje, podjela, kriminala i nacionalističkog ludila nisu bile u stanju ponuditi nikakv koncept koji bi doveo do razvoja i stvaranja prosperitetnijeg društva.
Kao wunderkind prvog predsjednika i osnivača SDP-a Nijaza Durakovića, lansiran je najprije kao zamjenik premijera u ratnoj vladi BiH, da bi 1997. na partijskom kongresu porazio svog mentora i postao novi predsjednik SDP-a. Mladi i energični doktor nauka, obrazovan i politički potkovan, tada se činio kao dostojan oponent koji bi sa vlasti u BiH mogao skinuti trojni savez SDA-SDS-HDZ. I zaista je uspio u tome. 2000. godine na općim izborima, iako nekoć minorna stranka, SDP je ostvario relativnu pobjedu, te zajedno sa SzBiH i još nekoliko manjih hrvatskih stranaka na Federalnom nivou formirao čuvenu „Alijansu za promjene“, dok im je na državnom nivou partner bio Dodikov SNSD. Ova vlast potrajala je samo dvije godine. U kratkotrajnoj vladavini SDP-a država nije osjetila nikakav značajniji napredak, kao jedino „dostignuće“ tokom njihovog mandata se može navesti prijem BiH u Vijeće Evrope, a kao najveća mrlja tadašnje vlasti Zlatka Lagumdžije i Alijanse ostat će deportovanje u Guantanamo „Alžirske grupe“- šest alžirskih državljana za koje će nakon dugogodišnjeg zatočeništva uspostaviti da su bili potpuno nevini ( istini za volju, radilo se o ultimatumu američke vlade i naivno je vjerovati da bi bilo koji drugi političari na njihovom mjestu tada drugačije postupili).
Nakon izbora 2002. godine na vlast se ponovo vratio vječni tronacionalni savez SDA-SDS-HDZ (uz neizostavnu podršku Stranke za BiH), a SDP doživljava potpuni debakl. Netom nakon izbora 2002., dešava se raskol u stranci, i neki od tada najviđenijih članova SDP-a poput Mire Lazovića, Ive Komšića, Nijaza Durakovića, Sejfudina Tokića i mnogih drugih, napuštaju SDP te se formira nova stranka, Socijaldemokratska unija. Ironično, ali upravo će u periodu od 2002. do 2006. pod čvrstom rukom tadašnjeg visokog predstavnika Paddy Ashdowna doći do usvajanja najvećeg broja reformi i najvećeg napretka BiH.
2006., SDP doživljava novi izborni neuspjeh. Uobičajena retorika po kojoj je ova stranka bila prepoznatljiva (građansko društvo, multietnička BiH, socijalna pravda, Tito, partizani, Kozara, Neretva…) tada se činila neprivlačnom u poređenju s onim što je nudio povratnik iz Turske, Haris Siljadžić - stopostotnu Bosnu i Hercegovinu bez entiteta, a na šta je naivni narod nažalost nasjeo.
Međutim, na ovim izborima SDP nije prošao baš potpuno bez uspjeha. Njihov kandidat Željko Komšić pobjedio je u utrci za hrvatskog člana predsjedništva, imajući iza sebe image Zlatnog ljiljana, sarajevske gradske raje i neprikosnovenog borca za građansku BiH neopterećenu etničkim podjelama. Ova politika, je kasnije se ispostavilo, za SDP bila vrlo korisna, ali za bih kao društvo kobna. Komšić, kao predstavnik nove generacije SDP-ovih funkcionera koje odlikuju skromni politički dometi, neiskustvo te neorganičeno podaništvo svom lideru Lagumdžiji, postao je nova uzdanica lijeve „građanske“ opcije u BiH te jedan od najpopularnijih političara.
Punih osam godina (2000.- 2010.) Lagumdžija je zajedno sa svojom strankom proveo u opoziciji. Za to vrijeme i pored dva izborna debakla njegova predsjednička pozicija nijednog trenutka nije dovođena u pitanje. Desetine kadrova koji su mogli predstavljati bilo kakvu opasnost je očišćeno iz stranke, a na najodgovornije partijske funkcije postavio je mlade i neiskusne vođi slijepo odane jurišnike. Kudio je, prijetio, nudio rješenja i viziju, kritikovao „glupi narod“ što glasa za iste, vršio neviđenu kampanju putem svojih stranačkih medija, čak i koristio smrt jednog djeteta za pokušaj rušenja kantonalne vlade u Sarajevu uz pomoć svojih vazelinskih nevladinih organizacija, a na mjestu hrvatskog člana predsjedništva imao je najpopularnijeg poličara u FBiH, Željka Komšića koji je premijerima suverenih država prijetio da će ih udarati po prstima i nosu. Zahvaljujući što Komšićevoj popularnosti, što agresivnoj medijskoj kampanji, što odličnoj predizbornoj kampanji, te sklonosti velikog dijela bošnjačkog glasačakog tijela da na izborima traži promjenu, SDP je nakon izbora 2010. konačno postao najjača stranka u BiH.
Jedan od najvećih problema Lagumdžije, zbog kojih je bio i ostao loš vođa, jeste što u svojoj bezgraničnoj megalomaniji i narcisoidnosti nikada nije bio u stanju sagledati realnost političkog života u BiH. Potezi koje vuče u konačnici najveću štetu nanose upravo ideji građanske i ujedinjene Bosne i Hercegovine, za koju se Lagumdžija od samog početka zalaže. Kandidiranje Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva jeste bio pun pogodak za jačanje stranke, međutim bh. društvo dugoročno je nanio veliku štetu. Komšićeva platforma člana predsjedništva koji zastupa sve narode i građane u BiH bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost možda jeste napredak i predstavlja iskorak u odnosu na ono što nude ostale političke partije. Međutim, da bi taj politički koncept zaista imao smisla potrebno je da ga u dobroj mjeri podrže sva tri naroda u BiH. Ali s Komšićem to nije bio slučaj. Činjenica je da svoju poziciju hrvatskog člana predsjedništva, Komšić može zahavliti mahom bošnjačkim glasovima, tako da u konačnici dobijamo situaciju da dok Srbi i Bošnjaci imaju svog izabranog predstavnika u predsjedništvu, poziciju hrvatskog člana predsjedništva zauzima predstavnik građana!
Po okončanju izbora, s tipičnim autokratskim ponašanjem Lagumdžija se počeo ponašati kao slon u staklenoj radnji. Sebe je predlagao za novog predsjedavajućeg Vijeća ministara i ništa manje, postavljao ultimatume, ucjenjivao, putem FTV-a koju je pretvorio u režimsku televiziju vršio neviđenu propagandu… I opet glavni problem je ležao u Lagumdžijinom nedostatku osjećaja za realnost i političkoj kratkovidnosti. Iako je SDP poslije izbora bio najjača stranka, njihovih 17% glasova na nivou BiH, ili nešto više od četvrtine glasova na nivou Federacije nisu mu davali za pravo da se počne ponašati kao apsolutni pobjednik te postavlja uslove i ucjenjuje druge stranke, posebno kada uzmemo u obzir svu kompleksnost bh. političkog sistema.
Pokušaj izbacivanja dva HDZ-a, koja su, šta god neko mislio o njima, osvojili veliku većinu glasova Hrvata u Bosni i Hercegovini, završen je blokadom delegiranja hrvatskih zastupnika u Dom naroda, bez čije podrške je nemoguće formirati vlast.
Uz pritisak međunarodnih zvaničnika i drugih stranačkih partnera Lagumdžija je na kraju ipak pristao na pregovore sa HDZ-ovima oko formiranja nove vlade. Tražili su svih 5 ministarskih mjesta u Vladi koja pripadaju Hrvatima, nuđena su im četiri uz obrazloženje da SDP kao multietnička stranka ima pravo imenovati hrvatske ministre, te da HDZ-ovi nemaju ekskluzivno pravo zastupati sve Hrvate u BiH. Ovakav stav bi mogao biti razuman i opravdan, no kojom bi onda logikom SDA i SDP imali legitimno pravo na sva bošnjačka mjesta u vladi? A i pored toga ustavna struktura je HDZ-ovima omogućavala da preko Doma naroda unedogled koče formiranje nove vlade. Pregovori su neslavno propali, a epilog je bio takav da je SDP mimo zakonodavnih institucija formirao famoznu „platformašku vladu“ u kojoj se našlo šaroliko društvo: pored SDP-a, tu je bio njihov ljuti ideološki neprijatelj SDA, te dvije marginalne karikaturalne hrvatske strančice, neoustaški HSP i tajkunski Radom za boljitak koji su poslužili kao kičasti hrvatski dekor novoj vlasti. Međutim, Centralna izborna komisija je formiranja vlade proglasila neustavnim, visoki predstavnik je suspendirao njihovu odluku, i poslije nekoliko mjeseci natezanja Federacija je konačno dobila novu vlast.
Odmah po preuzimanju vlasti SDP je krenuo s demonstriranjem dosad neviđenog nepotizma u državi šampionu po nepotizmu. Braća, rođaci, kumovi, bivši nevladini jurišnici, te mnogobrojni vjerni saradnici i članovi, uhljebili su se na najvišim pozicijima u mnogobrojnim državnim institucijama i kompanijama. Također, nesposobnost kadrova koje je SDP postavljao na najodgovornije funcije bila je zastrašujuća. Svjedoči li išta bolje o karikaturalnosti nove vlade i SDP-ovih uzdanica od premijera Nermina Nikšića koji je Parizom gdje je otišao na utakmicu reprezentacije BiH hodao u crno-zlatnoj trenerci; postavljanje rođenog brata na direktorsku poziciju u jednoj javnoj firmi opravdavao riječima „da ne vodim računa o bratu, kako ću brinuti o Federaciji BiH“, ili skandal sa primanjem građanina Gorana Bregovića preko reda na CT objašnjavao da je to kod nas normalno, te da i on koristi veze kako preko reda otišao ne pregled! Ili famoznog Elvedina Grabovice, inače Lagumdžijinog bivšeg asistenta, postavljenog na mjesto direktora Elektroprivrede, koji je u svom prvom tv nastupu za pola sata osamdesetak puta ponovio riječ „znači“. A sjećate li se cirkusa sa „građaninom“ Komšićem koji je podnio NEOPOZIVU ostavku na sve stranačke funkcije, pa istu neopozivu ostavku povukao nakon nekoliko sati, bez objašnjena javnosti ni što ju je uopće podnosio, ni što je tako ekspresno povukao. Ne, nisu pretjerano inteligentni, niti sposobni za obavljanje bilo kakve ozbiljnije funkcije od sekretara u mjesnoj zajednici, no ovakvi kadrovi su slika današnjeg SDP-a i ljudi, tj. poslušnika kojima se Lagumdžija okružio.
Treba li napominajti da aktuelna socijaldemokratsko-konzervativno-neoustaško-tajkunska Federalna vlada koja po svemu sudeći neće još dugo biti u ovom sastavu, do sada nije ponudila nikakve strateške projekte, viziju i odlučnost da se učine nužni reformski koraci u FBiH i pokrene ekonomija.
Zapravo, sva logika vladanja platformaša se svodi na to kako bez novca održati visoku javnu potrošnju. Najprije su pokušali povećanjem poreza na dohodak, pa su odustali nakon što su im strani eksperti savjetovali da bi to po ekonomiju bio koban potez. Zatim su razmišljali o povećanju PDV-a, no i od toga su odustali kada su uvidjeli kakve bi to posljedice imalo po život običnog građanina. Sada na koncu najavljuju novu zaduživanje kod MMF-a objašnjavajući da nam je to jedini spas. Na smanjenje rashoda naravno i ne pomišljaju!
Formiranje letećeg cirkusa platformaša na Federalnom nivou, dodatno je zakomplikovalo maksimalno komplikovanu situaciju u BiH. Na državnom nivou bez HDZ-ova se teško mogla praviti vlada, posebno zbog strateškog partnerstva Dodika i Čovića. No, ni tu Lagumdžijini apetiti nisu bili mali. Kao pobjednik najprije je zahtijevao da on bude predsjedavajući Vijeća ministara, i pored toga što je došao red da Hrvat bude na toj poziciji. Njegove ambicije smanjivale su se sa surovom realnošću koja mu je otkrivala njegove stvarne kapacitete, pa je zatim zahtijevao da SDP svog Hrvata imenuje na to mjesto, što je popraćeno onom apsurdnom smijurijom sa predlaganjem Slave Kukića. Shvativši da protiv sebe ima ipak snažniji savez i nepremostive ustavne kočnice, svoju ambiciju je u konačnici nastojao zadovoljiti mjestom Ministra vanjskih pozicija, funkcije koju je zahtijevao i Milorad Dodik za svog kandidata. Poslije 18 mjeseci, koliko je BiH bila bez državne vlade, Lagumdžija je konačno sebi uspio obezbijediti zaposlenje kao MVP, ali ga je Dodik skupo naplatio. SNSD-u pripalo je nekoliko važnih državnih agencija koje inače ne bi mogli dobiti, kao i Ministarstvo finansija, a državni budžet smanjen je na račun entitetskih. SDA je odbila prihvatiti prijedlog budžeta.
No ako mislite da je tu bio kraj Lagumdžijine političke stupidnosti, varate se. Svega 3 mjeseca nakon formiranja državne vlade, odlučio je iz nje izbaciti SDA i umjesto nje ubaciti Radončićev SBB, i tako je proizveo novu političku krizu u BiH. Istini za volju, od prvog dana formiranja Federalne vlade, SDA se ponašala kao opoziciona stranka kritikujući većinu poteza SDP-a i ne ponašajući se kao konstruktivan partner. No, da bi sada izbacio SDA iz vlasti, Lagumdžija se ponovo suočava s poteškoćom realnosti bh. političkog sistema koji mu, tako nepošten i kompleksan, nikako ne omogućava da nešto od svojih želja bez uporišta sprovede u djelo. Naime, za formiranje nove vlade sa SBB-om (stranke čijeg je predsjednika Lagumdžija nekoliko puta tužio zbog klevete i u predizbornoj emisiji svojim glasačima jasno obećavao da s njima ni po koju cijenu neće ulaziti u koaliciju), SDP u zastupničkom domu Federalnog parlamenta nema dovoljno glasova, a SDA-ovi zastupnici koji čine većinu bošnjačkih predstavnika u Domu narodu, u mogućnosti su, kao i HDZ prije nešto više od godine, blokirati imenovanje nove vlade, za koju je osim toga potreban i potpis predsjednika Federacije ispred HSP-a Živka Budimira, te potpredsjednika Mirsada Kebe.
Za formiranje nove vlade FBiH bez SDA, za većinu je potreban i HDZ. I upravo ovih dana Čović i Lagumdžija su završili pregovore na kojima su dogovorili da će u sastav nove Federalne vlade bez SDA i HSP ući HDZ! Kakav je samo politički maher Lagumdžija. Nakon što Federacija nekoliko mjeseci nije imala vladu zbog pokušaja izbacivanja ili maksimalnog ograničavanje uloge HDZ-ova u njoj, nakon što je zbog toga hrvatski narod u BiH maksimalno antagoniziran i nacionalne napetosti podignute, Lagumdžija poslije otprilike godinu dana u federalnu vlast ipak uvodi HDZ jer mu se SDA više ne sviđa.
Reakcije na ovakvu poliku SDP-a su takve, da osim režimskog FTV-a koju čvrsto drže pod svojom šapom, niti jedan medij ne daje podršku aktuelnoj vlasti, građani su doboko razočarani te i oni najvjerniji dugogodišni glasači otkazuju podršku SDP-u, a sve će to kulminirati izvjesnim debaklom kojeg će SDP doživjeti na sljedećim izborima.
Lagumdžija zajedno sa svojom saradnicima kao da čini sve da što je moguće više potpuno sahrani SDP. Postoji li racionalno objašnjenje da nakon što dugih osam godina provedete u opoziciji znajući probleme s kojima se društvo suočava te način na koji građani razmišljaju, kada konačno preuzmete vlast počnete demonstrirati nesposobnost, nepotizam te katastrofalna kadrovska rješenja koji u BiH od nezavisnosti nisu viđeni, a ako joj nešto nije nedostajalo, to su katastrofalna rukovodstva. I još pred pored svega toga bude generator nekoliko najvećih kriza u poslijeratnoj BiH. Također politikom u praksi SDP je najveću štetu činio ideji građanske i multietničke BiH za koju se zalaže, jer su politikom inata, negiranjem volje konstitutivnih naroda te ignoriranjem realnosti da je BiH danas društvo u kojoj je etničko dominantno nad građanskim, dodatno dijelili i antagonizirali bh. društvo.
Lagumdžija, osoba koja je na čelu SDP-a još od 1997., i čiju su vladavinu obilježili mnogobrojni porezi i naizmjenične pobjede, očito je davno izgubio politički kompas i dodir sa realnošću. A kada to pomiješate sa neograničenom bahatošću i samopouzdanjem, dobijete političku štetočinu koja vuče niz stupidnih odluka i ovu zemlju gura u sve dublji ponor. No, građani, pamte i iznevjeravanje njihovih obećanja i užasna politika koju su Lagumdžija i SDP demonstrirali neće proći nekažnjeno. Perspektiva samog SDP-a u skorijoj budućnost neće biti nimalo svijetla. Iz stranke su davno otjerani svi kadrovi koji su mogli predstavljati bilo kakvu potencijalnu opasnost Lagumdžiji, a vrh stranke čine klimoglavi moroni koji su nedorasli bilo kakvoj ozbiljnoj političkoj funkciji. Dakle, SDP-u kao stranci potrebna je dobra metla, koja se još uvijek ne nazire. A BiH kao i svakoj civiliziranoj državi također je potrebna stabilna i konstruktivna socijaldemokratska opcija, no današnji SDP sa Lagumdžijom neviđeni je politički štetočina.
HDZ nema podršku EU, samo beskrajno strpljenje Europljana kojima nije toliko stalo do rješenja krize kad već nije ni nama samima ovdje. Što se EU tiče oni mogu biti "zadovoljni konstruktivnim sastancima" još 10 godina, i Milošević im je bio faktor stabilnosti na Balkanu deceniju-dvjie.
Da bi se u Zlajine navode vjerovalo treba biti naivna dobričina po Campbellovom ukusu. Ovo je klasični spin trik iz udžbenika kojim se pokušava pažnja skrenuti sa REALNIH problema za koje se može kriviti SDP i sa REALNIH izazova i protivnika sa kojima se SDP susreće. Izmisliš problem i fiktivne protivnike, dižeš galamu i glumiš lolu umjesto da se boriš sa realnim utemeljenim optužbama i problemima. Lakše je galamiti na europske narodnjake koje ta priča ni ne zanima i neće ni reagirati (kako je već spomenuo @Skijaš) a kamoli se upuštati u neke polemike sa nekim Zlatkom u nekoj Bosni nego izaći na megdan političkim protivnicima (SDA, DF, SBB) sa živim i aktualnim temama na poligonu na kojem SDP nema više argumenata ni šanse i gdje se kompromitiraju iz dana u dan.
Dalje, ono što je novo dno jeste igranje na antieuropsku kartu koja je valjda po defaultu adut desnice. Lider socijaldemokrata koji se razbacuje eurofobičnim izjavama i teorijama zavjere? Pa ovako desno nisu otišli ni SDA/SDS/HDZ kao naša defaultna desnica/desni centar! Ovo znači da je SDP iscrpio sve što je imao i sad idu na drske blefove pa koliko košta da košta i ovo izlazi iz granica racionalnog i slijedi poigravanje sa emocijama karakeristično za ublehaške male "NE"-stranke čija se politika iscrpljuje u "nećemo dopustiti ovo ili ono" bez ikakvog jasnog pravca, programa i cilja.
Nadalje, a šta mi možemo učiniti da se usprotivimo poltici EPP-a? Nije li to posao EU socijalista i liberala? Zašto niko od EU socijalista ne otvara ovo pitanje makar zbog dnevnopolitičkih poena nego, eto, Lagumdžiju zapao taj posao? I šta je alternativa - podržavanje socijalista u Bih? Koga - njega i njegovog socijaldemokratskog partnera Miću Laktašenka kojeg je nedavno iŠĆerao iz Socijalističke internacionale? Jel to kredibilna alternativa? Jel' to osovina koja se treba usprotiviti podlim namjerama EU?
Još dalje, ako EPP ima podli plan sa HDZ-om, ne bi li za to trebale znati i ostale bh. stranke povezane sa EPP kao što su SDA, PDP i ko li već? Ne bi li one već reagirale ili su i one dio plana? Ako jesu - zašto Z.L. izdvaja samo HDZ kao instrument EU za razbijanje BiH?
Zlatko Lagumdžija u narodu gotovo nikad nije bio omiljena ličnost. Bahatost, arogancija, egocentrizam i megalomanija, koje pak nisu pratili karizma i simpatičnost doveli su do toga da godinama figurira kao jedan od najnepopularnijih političara u BiH. Pa ipak, nekoć je taj isti Lagumdžija predstvljao nadu za, uslovno rečeno, građansku opciju u BiH. Bilo je to u ono poratno vrijeme, kada su tri nacionalne stranke suvereno upravljale ratom razrušenom zemljom i osim mržnje, podjela, kriminala i nacionalističkog ludila nisu bile u stanju ponuditi nikakv koncept koji bi doveo do razvoja i stvaranja prosperitetnijeg društva.
Kao wunderkind prvog predsjednika i osnivača SDP-a Nijaza Durakovića, lansiran je najprije kao zamjenik premijera u ratnoj vladi BiH, da bi 1997. na partijskom kongresu porazio svog mentora i postao novi predsjednik SDP-a. Mladi i energični doktor nauka, obrazovan i politički potkovan, tada se činio kao dostojan oponent koji bi sa vlasti u BiH mogao skinuti trojni savez SDA-SDS-HDZ. I zaista je uspio u tome. 2000. godine na općim izborima, iako nekoć minorna stranka, SDP je ostvario relativnu pobjedu, te zajedno sa SzBiH i još nekoliko manjih hrvatskih stranaka na Federalnom nivou formirao čuvenu „Alijansu za promjene“, dok im je na državnom nivou partner bio Dodikov SNSD. Ova vlast potrajala je samo dvije godine. U kratkotrajnoj vladavini SDP-a država nije osjetila nikakav značajniji napredak, kao jedino „dostignuće“ tokom njihovog mandata se može navesti prijem BiH u Vijeće Evrope, a kao najveća mrlja tadašnje vlasti Zlatka Lagumdžije i Alijanse ostat će deportovanje u Guantanamo „Alžirske grupe“- šest alžirskih državljana za koje će nakon dugogodišnjeg zatočeništva uspostaviti da su bili potpuno nevini ( istini za volju, radilo se o ultimatumu američke vlade i naivno je vjerovati da bi bilo koji drugi političari na njihovom mjestu tada drugačije postupili).
Nakon izbora 2002. godine na vlast se ponovo vratio vječni tronacionalni savez SDA-SDS-HDZ (uz neizostavnu podršku Stranke za BiH), a SDP doživljava potpuni debakl. Netom nakon izbora 2002., dešava se raskol u stranci, i neki od tada najviđenijih članova SDP-a poput Mire Lazovića, Ive Komšića, Nijaza Durakovića, Sejfudina Tokića i mnogih drugih, napuštaju SDP te se formira nova stranka, Socijaldemokratska unija. Ironično, ali upravo će u periodu od 2002. do 2006. pod čvrstom rukom tadašnjeg visokog predstavnika Paddy Ashdowna doći do usvajanja najvećeg broja reformi i najvećeg napretka BiH.
2006., SDP doživljava novi izborni neuspjeh. Uobičajena retorika po kojoj je ova stranka bila prepoznatljiva (građansko društvo, multietnička BiH, socijalna pravda, Tito, partizani, Kozara, Neretva…) tada se činila neprivlačnom u poređenju s onim što je nudio povratnik iz Turske, Haris Siljadžić - stopostotnu Bosnu i Hercegovinu bez entiteta, a na šta je naivni narod nažalost nasjeo.
Međutim, na ovim izborima SDP nije prošao baš potpuno bez uspjeha. Njihov kandidat Željko Komšić pobjedio je u utrci za hrvatskog člana predsjedništva, imajući iza sebe image Zlatnog ljiljana, sarajevske gradske raje i neprikosnovenog borca za građansku BiH neopterećenu etničkim podjelama. Ova politika, je kasnije se ispostavilo, za SDP bila vrlo korisna, ali za bih kao društvo kobna. Komšić, kao predstavnik nove generacije SDP-ovih funkcionera koje odlikuju skromni politički dometi, neiskustvo te neorganičeno podaništvo svom lideru Lagumdžiji, postao je nova uzdanica lijeve „građanske“ opcije u BiH te jedan od najpopularnijih političara.
Punih osam godina (2000.- 2010.) Lagumdžija je zajedno sa svojom strankom proveo u opoziciji. Za to vrijeme i pored dva izborna debakla njegova predsjednička pozicija nijednog trenutka nije dovođena u pitanje. Desetine kadrova koji su mogli predstavljati bilo kakvu opasnost je očišćeno iz stranke, a na najodgovornije partijske funkcije postavio je mlade i neiskusne vođi slijepo odane jurišnike. Kudio je, prijetio, nudio rješenja i viziju, kritikovao „glupi narod“ što glasa za iste, vršio neviđenu kampanju putem svojih stranačkih medija, čak i koristio smrt jednog djeteta za pokušaj rušenja kantonalne vlade u Sarajevu uz pomoć svojih vazelinskih nevladinih organizacija, a na mjestu hrvatskog člana predsjedništva imao je najpopularnijeg poličara u FBiH, Željka Komšića koji je premijerima suverenih država prijetio da će ih udarati po prstima i nosu. Zahvaljujući što Komšićevoj popularnosti, što agresivnoj medijskoj kampanji, što odličnoj predizbornoj kampanji, te sklonosti velikog dijela bošnjačkog glasačakog tijela da na izborima traži promjenu, SDP je nakon izbora 2010. konačno postao najjača stranka u BiH.
Jedan od najvećih problema Lagumdžije, zbog kojih je bio i ostao loš vođa, jeste što u svojoj bezgraničnoj megalomaniji i narcisoidnosti nikada nije bio u stanju sagledati realnost političkog života u BiH. Potezi koje vuče u konačnici najveću štetu nanose upravo ideji građanske i ujedinjene Bosne i Hercegovine, za koju se Lagumdžija od samog početka zalaže. Kandidiranje Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva jeste bio pun pogodak za jačanje stranke, međutim bh. društvo dugoročno je nanio veliku štetu. Komšićeva platforma člana predsjedništva koji zastupa sve narode i građane u BiH bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost možda jeste napredak i predstavlja iskorak u odnosu na ono što nude ostale političke partije. Međutim, da bi taj politički koncept zaista imao smisla potrebno je da ga u dobroj mjeri podrže sva tri naroda u BiH. Ali s Komšićem to nije bio slučaj. Činjenica je da svoju poziciju hrvatskog člana predsjedništva, Komšić može zahavliti mahom bošnjačkim glasovima, tako da u konačnici dobijamo situaciju da dok Srbi i Bošnjaci imaju svog izabranog predstavnika u predsjedništvu, poziciju hrvatskog člana predsjedništva zauzima predstavnik građana!
Po okončanju izbora, s tipičnim autokratskim ponašanjem Lagumdžija se počeo ponašati kao slon u staklenoj radnji. Sebe je predlagao za novog predsjedavajućeg Vijeća ministara i ništa manje, postavljao ultimatume, ucjenjivao, putem FTV-a koju je pretvorio u režimsku televiziju vršio neviđenu propagandu… I opet glavni problem je ležao u Lagumdžijinom nedostatku osjećaja za realnost i političkoj kratkovidnosti. Iako je SDP poslije izbora bio najjača stranka, njihovih 17% glasova na nivou BiH, ili nešto više od četvrtine glasova na nivou Federacije nisu mu davali za pravo da se počne ponašati kao apsolutni pobjednik te postavlja uslove i ucjenjuje druge stranke, posebno kada uzmemo u obzir svu kompleksnost bh. političkog sistema.
Pokušaj izbacivanja dva HDZ-a, koja su, šta god neko mislio o njima, osvojili veliku većinu glasova Hrvata u Bosni i Hercegovini, završen je blokadom delegiranja hrvatskih zastupnika u Dom naroda, bez čije podrške je nemoguće formirati vlast.
Uz pritisak međunarodnih zvaničnika i drugih stranačkih partnera Lagumdžija je na kraju ipak pristao na pregovore sa HDZ-ovima oko formiranja nove vlade. Tražili su svih 5 ministarskih mjesta u Vladi koja pripadaju Hrvatima, nuđena su im četiri uz obrazloženje da SDP kao multietnička stranka ima pravo imenovati hrvatske ministre, te da HDZ-ovi nemaju ekskluzivno pravo zastupati sve Hrvate u BiH. Ovakav stav bi mogao biti razuman i opravdan, no kojom bi onda logikom SDA i SDP imali legitimno pravo na sva bošnjačka mjesta u vladi? A i pored toga ustavna struktura je HDZ-ovima omogućavala da preko Doma naroda unedogled koče formiranje nove vlade. Pregovori su neslavno propali, a epilog je bio takav da je SDP mimo zakonodavnih institucija formirao famoznu „platformašku vladu“ u kojoj se našlo šaroliko društvo: pored SDP-a, tu je bio njihov ljuti ideološki neprijatelj SDA, te dvije marginalne karikaturalne hrvatske strančice, neoustaški HSP i tajkunski Radom za boljitak koji su poslužili kao kičasti hrvatski dekor novoj vlasti. Međutim, Centralna izborna komisija je formiranja vlade proglasila neustavnim, visoki predstavnik je suspendirao njihovu odluku, i poslije nekoliko mjeseci natezanja Federacija je konačno dobila novu vlast.
Odmah po preuzimanju vlasti SDP je krenuo s demonstriranjem dosad neviđenog nepotizma u državi šampionu po nepotizmu. Braća, rođaci, kumovi, bivši nevladini jurišnici, te mnogobrojni vjerni saradnici i članovi, uhljebili su se na najvišim pozicijima u mnogobrojnim državnim institucijama i kompanijama. Također, nesposobnost kadrova koje je SDP postavljao na najodgovornije funcije bila je zastrašujuća. Svjedoči li išta bolje o karikaturalnosti nove vlade i SDP-ovih uzdanica od premijera Nermina Nikšića koji je Parizom gdje je otišao na utakmicu reprezentacije BiH hodao u crno-zlatnoj trenerci; postavljanje rođenog brata na direktorsku poziciju u jednoj javnoj firmi opravdavao riječima „da ne vodim računa o bratu, kako ću brinuti o Federaciji BiH“, ili skandal sa primanjem građanina Gorana Bregovića preko reda na CT objašnjavao da je to kod nas normalno, te da i on koristi veze kako preko reda otišao ne pregled! Ili famoznog Elvedina Grabovice, inače Lagumdžijinog bivšeg asistenta, postavljenog na mjesto direktora Elektroprivrede, koji je u svom prvom tv nastupu za pola sata osamdesetak puta ponovio riječ „znači“. A sjećate li se cirkusa sa „građaninom“ Komšićem koji je podnio NEOPOZIVU ostavku na sve stranačke funkcije, pa istu neopozivu ostavku povukao nakon nekoliko sati, bez objašnjena javnosti ni što ju je uopće podnosio, ni što je tako ekspresno povukao. Ne, nisu pretjerano inteligentni, niti sposobni za obavljanje bilo kakve ozbiljnije funkcije od sekretara u mjesnoj zajednici, no ovakvi kadrovi su slika današnjeg SDP-a i ljudi, tj. poslušnika kojima se Lagumdžija okružio.
Treba li napominajti da aktuelna socijaldemokratsko-konzervativno-neoustaško-tajkunska Federalna vlada koja po svemu sudeći neće još dugo biti u ovom sastavu, do sada nije ponudila nikakve strateške projekte, viziju i odlučnost da se učine nužni reformski koraci u FBiH i pokrene ekonomija.
Zapravo, sva logika vladanja platformaša se svodi na to kako bez novca održati visoku javnu potrošnju. Najprije su pokušali povećanjem poreza na dohodak, pa su odustali nakon što su im strani eksperti savjetovali da bi to po ekonomiju bio koban potez. Zatim su razmišljali o povećanju PDV-a, no i od toga su odustali kada su uvidjeli kakve bi to posljedice imalo po život običnog građanina. Sada na koncu najavljuju novu zaduživanje kod MMF-a objašnjavajući da nam je to jedini spas. Na smanjenje rashoda naravno i ne pomišljaju!
Formiranje letećeg cirkusa platformaša na Federalnom nivou, dodatno je zakomplikovalo maksimalno komplikovanu situaciju u BiH. Na državnom nivou bez HDZ-ova se teško mogla praviti vlada, posebno zbog strateškog partnerstva Dodika i Čovića. No, ni tu Lagumdžijini apetiti nisu bili mali. Kao pobjednik najprije je zahtijevao da on bude predsjedavajući Vijeća ministara, i pored toga što je došao red da Hrvat bude na toj poziciji. Njegove ambicije smanjivale su se sa surovom realnošću koja mu je otkrivala njegove stvarne kapacitete, pa je zatim zahtijevao da SDP svog Hrvata imenuje na to mjesto, što je popraćeno onom apsurdnom smijurijom sa predlaganjem Slave Kukića. Shvativši da protiv sebe ima ipak snažniji savez i nepremostive ustavne kočnice, svoju ambiciju je u konačnici nastojao zadovoljiti mjestom Ministra vanjskih pozicija, funkcije koju je zahtijevao i Milorad Dodik za svog kandidata. Poslije 18 mjeseci, koliko je BiH bila bez državne vlade, Lagumdžija je konačno sebi uspio obezbijediti zaposlenje kao MVP, ali ga je Dodik skupo naplatio. SNSD-u pripalo je nekoliko važnih državnih agencija koje inače ne bi mogli dobiti, kao i Ministarstvo finansija, a državni budžet smanjen je na račun entitetskih. SDA je odbila prihvatiti prijedlog budžeta.
No ako mislite da je tu bio kraj Lagumdžijine političke stupidnosti, varate se. Svega 3 mjeseca nakon formiranja državne vlade, odlučio je iz nje izbaciti SDA i umjesto nje ubaciti Radončićev SBB, i tako je proizveo novu političku krizu u BiH. Istini za volju, od prvog dana formiranja Federalne vlade, SDA se ponašala kao opoziciona stranka kritikujući većinu poteza SDP-a i ne ponašajući se kao konstruktivan partner. No, da bi sada izbacio SDA iz vlasti, Lagumdžija se ponovo suočava s poteškoćom realnosti bh. političkog sistema koji mu, tako nepošten i kompleksan, nikako ne omogućava da nešto od svojih želja bez uporišta sprovede u djelo. Naime, za formiranje nove vlade sa SBB-om (stranke čijeg je predsjednika Lagumdžija nekoliko puta tužio zbog klevete i u predizbornoj emisiji svojim glasačima jasno obećavao da s njima ni po koju cijenu neće ulaziti u koaliciju), SDP u zastupničkom domu Federalnog parlamenta nema dovoljno glasova, a SDA-ovi zastupnici koji čine većinu bošnjačkih predstavnika u Domu narodu, u mogućnosti su, kao i HDZ prije nešto više od godine, blokirati imenovanje nove vlade, za koju je osim toga potreban i potpis predsjednika Federacije ispred HSP-a Živka Budimira, te potpredsjednika Mirsada Kebe.
Za formiranje nove vlade FBiH bez SDA, za većinu je potreban i HDZ. I upravo ovih dana Čović i Lagumdžija su završili pregovore na kojima su dogovorili da će u sastav nove Federalne vlade bez SDA i HSP ući HDZ! Kakav je samo politički maher Lagumdžija. Nakon što Federacija nekoliko mjeseci nije imala vladu zbog pokušaja izbacivanja ili maksimalnog ograničavanje uloge HDZ-ova u njoj, nakon što je zbog toga hrvatski narod u BiH maksimalno antagoniziran i nacionalne napetosti podignute, Lagumdžija poslije otprilike godinu dana u federalnu vlast ipak uvodi HDZ jer mu se SDA više ne sviđa.
Reakcije na ovakvu poliku SDP-a su takve, da osim režimskog FTV-a koju čvrsto drže pod svojom šapom, niti jedan medij ne daje podršku aktuelnoj vlasti, građani su doboko razočarani te i oni najvjerniji dugogodišni glasači otkazuju podršku SDP-u, a sve će to kulminirati izvjesnim debaklom kojeg će SDP doživjeti na sljedećim izborima.
Lagumdžija zajedno sa svojom saradnicima kao da čini sve da što je moguće više potpuno sahrani SDP. Postoji li racionalno objašnjenje da nakon što dugih osam godina provedete u opoziciji znajući probleme s kojima se društvo suočava te način na koji građani razmišljaju, kada konačno preuzmete vlast počnete demonstrirati nesposobnost, nepotizam te katastrofalna kadrovska rješenja koji u BiH od nezavisnosti nisu viđeni, a ako joj nešto nije nedostajalo, to su katastrofalna rukovodstva. I još pred pored svega toga bude generator nekoliko najvećih kriza u poslijeratnoj BiH. Također politikom u praksi SDP je najveću štetu činio ideji građanske i multietničke BiH za koju se zalaže, jer su politikom inata, negiranjem volje konstitutivnih naroda te ignoriranjem realnosti da je BiH danas društvo u kojoj je etničko dominantno nad građanskim, dodatno dijelili i antagonizirali bh. društvo.
Lagumdžija, osoba koja je na čelu SDP-a još od 1997., i čiju su vladavinu obilježili mnogobrojni porezi i naizmjenične pobjede, očito je davno izgubio politički kompas i dodir sa realnošću. A kada to pomiješate sa neograničenom bahatošću i samopouzdanjem, dobijete političku štetočinu koja vuče niz stupidnih odluka i ovu zemlju gura u sve dublji ponor. No, građani, pamte i iznevjeravanje njihovih obećanja i užasna politika koju su Lagumdžija i SDP demonstrirali neće proći nekažnjeno. Perspektiva samog SDP-a u skorijoj budućnost neće biti nimalo svijetla. Iz stranke su davno otjerani svi kadrovi koji su mogli predstavljati bilo kakvu potencijalnu opasnost Lagumdžiji, a vrh stranke čine klimoglavi moroni koji su nedorasli bilo kakvoj ozbiljnoj političkoj funkciji. Dakle, SDP-u kao stranci potrebna je dobra metla, koja se još uvijek ne nazire. A BiH kao i svakoj civiliziranoj državi također je potrebna stabilna i konstruktivna socijaldemokratska opcija, no današnji SDP sa Lagumdžijom neviđeni je politički štetočina.
Muadibe, Danijal Hadžović piše interesantna štiva...zaslužuje potpis.
Slobodan Popović: Više nisam član SDP-a!
Objavljeno: 28.01.2014. - 10:30
Putem svog FB profila, javnosti se obratio Slobodan Popović, odbornik u skupštini RS-a i dosadašnji član SDP-a ite je javnosti saopštio da više nije član ove partije. Prenosimo Vam bez intervencija u cjelosti njegov status.
Dobro jutro svima. Imam obavezu i kao čovjek i kao prijatelj da vas obavijestim da od danas, 28.01.2014. godine više nisam član SDP BiH.
Danas sam u GO SDP BiH Banja Luka poslao pismeni zahtjev za skidanje sa evidencije članova, a u Sarajevo na adresu Predsjedništva i GO SDP BiH poslao ostavku na članstvo. Predsjednika NSRS i poslanike u NSRS sam obavijestio da od danas nisam poslanik u Klubu SDP-SDA, i da ću do kraja mandata u NSRS nastupati kao NEZAVISNI POSLANIK. Kako sam se osjećao kao čovjek donoseći ovu odluku ne mogu vam opisati, ali da kažem da je bilo lako, lagao bih.
Vjerovatno ste primijetili da ovaj proces nije od juče, i da je bilo pitanje dana kad će se desiti ovo što se desilo. Kap koja je prelila čašu uvijek izgleda mala, zato što je samo kap. Kap koja je prelila moju je bio poslednji pokušaj ljudi koji rukovode SDP-om BiH da samnom obrišu pod, i da ugroze moj ljudski i politički dignitet i integritet. Ako vam iz usta Predsjednika stranke poruče da na vas više ne računaju, a onda to praktično sprovedu tako što vas jedinog isključe iz aktivnosti vezanih za pripremu i provođenje izbora, najvažniji događaj za svaku partiju, samo naivni i oni koji ne poštuju sami sebe ne prepoznaju o čemu se radi.
Vrhunac poniženja je bio način na koji su me smjenjivali sa mjesta šefa Kluba poslanika SDP-SDA u NSRS prije nego je odluka sprovedena u NSRS, jer se jedino tamo po Poslovniku NS RS može sprovesti. Pošto se ljudima u SDP-u uvijek žuri, zbog čega vjeruju da ne moraju poštovati procedure, proglašen sam mrtvim, određen je dan i vrijeme sahrane, i da hipokrizija bude kompletna i ja sam dobio poziv na vlastitu sahranu. Valjda su neki povjerovali da ću doći i praviti se da se to nekom drugom dešava.
To je bio vrhunac poniženja koji nijedan normalan čovjek ne bi smio sebi dozvoliti, a ja još uvijek hoću da vjerujem da sam normalan čovjek. Moralo se reći :“DOSTA“. Da tako nisam postupio ne bih imao pravo da očekujem poštovanje od članova vlastite porodice ni ljudi koji me poznaju. Da tvrdim da mi je svejedno, ne bih govorio istinu, ali nakon svega moja savjest je mirna. Nisam se razdružio sa socijaldemokratijom nego sa ljudima koji su ovu plemenitu planetarnu ideju iskompromitovali do mjere da će trebati proći pristojno vremena da ponovo dođe na svoje. Ljudi koji su iznevjerili slogan DRŽAVA ZA ČOVJEKA i razočarali ogroman broj građana ove zemlje koji su im povjerovali i dali svoje glas da vladaju u ime njih i za njihovo dobro.
Da ova konstatacija stoji ne treba bolji argument od činjenice da običan čovjek u BiH živi danas lošije nego što je živio u oktobru 2010. godine. Da ne bi bilo dileme, ja ću i dalje u javnosti, kao i u NSRS funkcionisati kao socijaldemokrata, i boriti se za društvo socijalne pravde, solidarnosti, jednakosti, ravnopravnosti. I dalje ću kritikovati sve ono što aktuelne vlasti rade na štetu građana, bez obzira o kojim strankama se radi i kojem ideološkom krugu pripadaju.
Vrijeme koje je pred nama daće za pravo meni ili njima, a kantar kojim će se mjeriti biće u oktobru 2014. godine u rukama građana BiH. Do tada, ja ću raditi i ponašati se kao i do sada, a duboko vjerujem da se u našem odnosu neće ništa promijeniti. Pozdrav svima.
SDP će propasti na ovim izborima ko titanik daj bože da stignu do cenzusa izbornog, jedin spas da spasu šta bilo je da smjene Zlatka sa svih funkcija u sdp-u to je jdini način iz kojeg bi možda profitirali to je tip koji je nedefinisan i koji se proda za funkciju.
ezdepe je prodavao "muda pod bubrege" i u toj prodaji su im najbitniji likovi, odnosno izlog, bili komšić i popa. odlaskom ovog dvojca ezdepe je sveden na ono što su mu etnonacionalisti stalno spočitavali - običnu bošnjačku stranku. koliko je (bio) bitan lik pokazuje činjenica da je uspio od ezdepea napraviti političku partiju iz federacije koja, u eresu, ne zavisi isključivo od glasova bošnjaka povratnika. infantilno je reći da je nesposoban neko ko je prvi i jedini uspio politički prebaciti famoznu entitesku liniju...
ultima_palabra wrote:Konačno, Slobodane... sad su zvanično u Predsjedništvu SDP-a ostali samo šupci
Trebao je ovo uraditi najkasnije kada i Željko.
Nije htio da bude povezan sa Željkom.
Sad nek pripremi 200 tisuća KM za otplatu "duga" SDP-u, ili nek se obrati Golubovom advokatu Dušku Tomiću i neka kaže da ga je Damir udario reketom u muda..
Ridjobrki wrote:Čovječe, ako ih je Avaz prije deset godina zvao "krnjim SDP-om" pa šta je onda ovo sad?
Dobro reče @biske, ode i zadnji smokvin list multietničnosti sa Zlajinog međunožja....
nije ovo sad ništa. barem nije ništa novo. uvijek je za probrane drugove bilo dovoljno opozicionih fotelja, to im dođe kao nekakvo prirodno stanište. osim toga, kao što neko gore reče, najistaknutiji partijski vojnici su već uhljebljeni. sad (nakon izbora) slijedi lagano duškanje u opoziciji i interna zajebancija na fonu "eto im sada vlast, nek vide malo kako je kad ti neko ostavi samo dugove".
Corto Maltese wrote:
ultima_palabra wrote:Konačno, Slobodane... sad su zvanično u Predsjedništvu SDP-a ostali samo šupci
