Ovo bi bilo isto kao kada bi Izraelci onomad strpali Adolfa ajhmana u zatvor pa ga nekada pustili jer se "kaje".
Svake godine sredinom studenog obilježava se godišnjica smrti fojničkih fratara, gvardijana i župnika fra Nikice Miličevića i vikara i kapelana fra Leona Migića koje su 13. studenoga 1993. smaknuli pripadnici Armije Bosne i Hercegovine dajući tako, zapravo, alibi onima koji će poslije, a, evo, neki sve i do danas, uz naziv te postrojbe pisati – takozvana.
Jer pokojni fra Leon prvi je u Fojnici istaknuo zastavu BiH, (i to) onu s ljiljanima te ju ponosno postavio na zidine samostana. A fra Nikica je dva mjeseca prije smrti govorio: „Moja domovina, domovina moga naroda s kojim sam nikao, s kojim živim jedino je Bosna.“
Kroničar fojničkog samostana fra Miroslav Krajinović Carko svjedočio je tome bestijalnom zločinu: „U 00:55 čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu – trojicu u vojničkoj odori, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’ Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo se čuo zvuk rafala od kojega je ubijen fra Nikica, a fra Leon je ranjen, i pao je pred vratima blagovaonice.“
„Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica rekao da će ga ubiti: ‘Ubij!’ I zločinac je izvršio svoj naum. Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku“, svjedoči fra Miroslav koji je kada je kasnije na mjesto zločina stigla vojna policija, kazao: „Moj gvardijan je ubijen, ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.“
Vrhovni vojni sud u Sarajevu i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine za ovo su bestijalno kazneno djelo procesuirali Miralema Čengića i osudili ga na 15 godina zatvora, te sudionike Nedima Zerdu, Samina Mušinbegovića i Vahida Begića na po šest mjeseci zatvora. Međutim, samo nekoliko mjeseci nakon presude tadašnji je predsjednik BiH Alija Izetbegović ubojicu čak tri puta pomilovao. A nakon četvrtog pomilovanja ondašnjeg predsjednika Federacije BiH Ejupa Ganića, ubojica je bio na slobodi.
Slijedom čega onda nije teško zaključiti kako je cijeli taj sudski proces bio (samo) igrokaz kojemu cilj nije bio utvrditi pravu istinu. Kasnije su objektivne pravne analize pokazale kako je vojni tužitelj ubojicu i ratnog zločinca Čengića stavio u najbolji mogući kazneno-pravni položaj. Znakovito je, također, da tužitelj niti jednom riječju ne predviđa mogućnost da je netko ovaj ratni zločin planirao i naredio. Štoviše, potpuno je ignorirana činjenica da je vojnik ubio civila te (bjelodani) zločin iz mržnje prema drugom narodu.
Fojnički su fratri tada prihvatili ispriku konstatirajući kako je dobro da se zna tko je što učinio. Ali što se nalogodavaca tiče, kazali su kako pravna država treba uraditi svoj dio posla. I ova 26. obljetnica prigoda je da se još jednom inzistira na istini. Pravo ili, svejedno, obvezu za to daju im riječi fra Nikice Miličevića izrečene dva mjeseca prije smrti:
„Kad rat prođe, trebat će nam osnovno što kršćanstvo obilježava: velika duša koja je sposobna opraštati. Jer puno se zla dogodilo. Franjevci će kao svećenici moći svojim djelovanjem puno pomoći da se nadvladaju sva ova zla koja su se dogodila. Uvjeren sam, uz dobru volju, posebno uz vjeru, nadu i ljubav, da ćemo nadvladati sva zla što nam se događaju.“
Veliki je optimist bio fra Nikica. Pokoj mu duši.
Vrlo zgodno im ovo da malo glume da imaju savjest kad treba ispuniti uslov za prijevremeno puštanje. Sumnjam da je konačno proradilo nešto ljudsko u njemu.Naslovnica wrote: ↑13/11/2024 12:01
Ovo bi bilo isto kao kada bi Izraelci onomad strpali Adolfa ajhmana u zatvor pa ga nekada pustili jer se "kaje".
Nema tu kajanja.
Ovo je krvolok, egzekutor, direktni počinioc i naredbodavac.
Krepo dabogda u zatvoru.
https://avaz.ba/vijesti/bih/945840/amba ... ilo-uzasnoAmbasador Marfi: Ono što je Haris Silajdžić uradio obaranjem "aprilskog paketa" je bilo užasno
Odbacio najbolju priliku
Ali da budemo iskreni, nisu Čović i Dodik ti koji su srušili "aprilski paket", nego Silajdžić.
- Ono što je Silajdžić uradio obaranjem "aprilskog paketa" je bilo užasno. On je odbacio najbolju priliku za značajne i svrsishodne reforme koja se pojavila u postratnoj istoriji ove zemlje, tražeći savršeno umjesto dobrog. Da je taj paket usvojen, bili biste blizu članstva u EU, a OHR bi bio zatvoren. Umjesto toga, danas smo tu gdje jesmo. Ali ono što ja kažem u vezi s lokalnom odgovornošću je da to nije proizvelo rezultate. Koristili su tu mantru samo da bi opravdali tu nacionalističku retoriku, podjele i krađu. Dakle, ako tražite da procijenim taj eksperiment međunarodne zajednice, reći ću vam: Taj eksperiment je propao. Zato međunarodna zajednica mora imati aktivniju ulogu, uključujući EU, da se drži svojih uslova. To uključuje i OHR, zemlje poput SAD i UK i drugih da insistiraju na odgovornosti aktera koji su angažovani u antidejtonskim aktivnostima, korupciji i drugim ponašanjima koja su prijetnja stabilnosti BiH.
Muamer Topalović došao je tog 24. prosinca 2002. na vrata Anđelićevih, povratničke obitelji koje je obavljala posljednje pripreme za najradosniju kršćansku svetkovinu, piše nedjelja.ba.
Večer radosnog iščekivanja Božića, negdje oko 21:30h u trenu se pretvorila u krvavi Badnjak. Topalović je, zaslijepljen mržnjom, hladnokrvno iz vatrenog oružja ubio Anđelka Anđelića, rođenog 1935., njegove kćerke Maru, rođenu 1955. i Zorku, rođenu 1973. Teško je ranio i Anđelkova sina Marinka, rođenog 1972.
Topalović, inače pripadnik vehabijske zajednice, za trostruko ubojstvo članova obitelji Anđelić osuđen je na 35 godina zatvora.
Marinka Anđelića u njegovu domu u Kostajnici redovno posjećuje njegov župnik don Marin Marić, iz župe Presvetog Srca Isusova Obri – Kostajnica. „Uistinu se divim Marinkovoj hrabrosti i vjernosti, te odanosti Crkvi. Nije lako s tim živjeti svaki dan meni kao svećeniku, a ne smijem ni pomisliti kako je tek Marinku“, rekao je župnik Marić.
„I nakon 22 godine svima nama još u glavama odzvanja taj Badnjak, svi smo svjesni da se to u našem mjestu i okruženju nije smjelo niti trebalo dogoditi, svi mi za tim žalimo kako katolici tako i Bošnjaci i pravoslavci. Nije lako s tim živjeti ni tješiti ožalošćene. Teško je razumjeti taj zločin! Ovaj Badnjak i slične Badnjake, može razumjeti samo onaj tko je to proživio i doživio. Mi, vjernici, uz to što žalimo za tim činom, molimo dobrog Boga za duše pokojnika. Nama koji kročimo zemljom želimo snagu u borbi za život, te da i ovaj Badnjak bude ohrabrenje i snaga u svemu. Jer uz krvavi Badnjak zadesile su nas i nedavne poplave s kojima također moramo živjeti i čuvati svoj duh i tijelo, što je u ovom trenutku najvažnije“, kazao je don Marin.
Unatoč svemu Katolička je Crkva, kako je naglasio župnik, i dalje prisutna u Kostajnici, a on kao župnik svakodnevno susreće vjernike, među njima i Marinka Anđelića. Također, Marinkova sestra Luca Kaleb redovno uređuje crkvu i brine se o njezinoj ljepoti i urednosti u Kostajnici.
„Kao svećenik, u svome pastoralnom djelovanju svakoga ih dana pozivam na vrelo milosti, vrelo oprosta i vrelo ljubavi, ali i da svojom postojanošću svjedoče svoj identitet! I nakon svega i svih događaja ostaje nam živjeti, moliti, pozivati i govoriti, da je dobro i dobrota jedini jamac sretnog i radosnog života u ovom našem Klisu, i u ovoj našoj suznoj dolini“, rekao je don Marin Marić.
muha_sa wrote: ↑26/01/2025 18:04 https://www.klix.ba/vijesti/bih/potresn ... /250126071
Uznemirujuća sjećanja
Potresna ispovijest muškarca iz Foče koji je u ratu seksualno zlostavljan: Zločinci slobodno hodaju zato što šutimo
Sve navedeno je ono u sta su nas ubijedili... da nije bilo Bljeska i Oluje, Bihac bi zavrsio kao Srebrenica. Bio sam pripadnik ARBiH nazalost, vrlo dobro znam sta se desavalo, gledao sam hronologiju i konstrukciju vlastitim ocima. Predlazem vama mladjima da pokusate stvari sagledati realno, proslo je dovoljno vremena... ima pametnijih stvari, treba gledati u buducnost, sta ce biti sa nama, ima li perspektive i kakve a ne da prepricavamo bajke onih koji su se okoristili o narod i zemlju. Napumpajte mozgove u tom smjeru.Chloe wrote: ↑17/03/2025 07:47 Dženana Karup Druško: Ta Srbija je stvarno čudo. Pratim od početka, i podržavam, proteste studenata od kojih su napravili svjetsku priču, “nobelovci“, u koje su se sad uključili i mnogi drugi. Ono što mi upada u oči su brojne objave, video klipovi i poruke veterena koji su uz studente, njihovo postrojavanje, crvene beretke i druge.
Predstavljaju se kao heroji, studenti ih grle, građani im kliču, desetine hiljada lajkova, mnogi i od ljudi iz BiH, “zabrinutih“ zbog dešavanja u Srbiji, navijaju za studente. Kroz sve se nameće pozitivna slika tih heroja koji su stali uz studente, “brane decu“, i niko ali apsolutno niko ne pita ko su ti veterena i otkud im uopće taj status, gdje su to oni ratovali? Bitno je da su sad na pravoj strani... Ma je li?
Da ne dužim, shvatim da i u Bosni i Hercegovini itekako treba pumpati. Ali, sljedeće:
Pumpaj za dostojanstvo branitelja!
Pumpaj za čast onih koji su odbranili Bosnu i Hercegovinu od vojne i policijske sile u kojoj su bili i ti vetereni!
Pumpaj za odbranu tekovina oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini, rata u kome su Armija i MUP Republike Bosne i Hercegovine branili i odbranili državu od velikosrpskog i velikohrvatskog projekta!
Pumpaj protiv onih koji to guraju pod tepih, zaboravljaju, relativiziraju, nipodaštavaju, koji šire laži, nameću narative, iskrivljuju istinu! I nema više istina, istina je jedna!
Pa da počnemo pumpati (na FB kad već nemamo gdje drugo, a samo ću ponoviti ono što godinama pišem)
Dok nas ministar Konaković “prepada“ s čak 8.000 pripadnika MUP-a RS-a... Krenimo od sile nebeske koja je zaustavila “nebeski narod“ i srušila projekat velike Srbije.
Četiri armije: Vojska Jugoslavije, Vojska Srpske Krajine, Vojska Republike Srpske, Narodna odbrana Fikreta Abdića, uz pomoć specijalnih jedinica MUP-a i Državne bezbednosti Srbije napadale su i na kraju izvele i zajedničku, združenu, operaciju na Peti korpus ARBiH. I nikad ih nisu uspjeli potaziti!
Svi pokušaji da se uvežu srpske teritorije u Veliku Srbiju (i takvo faktičko stanje na terenu nametne u pregovorima Zapadu) propadali su zbog Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. S jedne strane ovaj korpus, predvođen generalom Atifom Dudakovićem, pravio je ozbiljne probleme vojsci Ratka Mladića koja je uz podršku snaga iz Srbije pod svoju kontrolu stavila veliki dio teritorije BiH, s druge strane vojsci Republike Srpske Krajine koju teško da bi bilo kakva oluja opuhala da im je kompletnu zaleđinu kontrolirao VRS, a ne dobrim dijelom Peti korpus ARBiH.
Danas bi Ukrajinci, uz svu pomoć i naoružanje koje dobijaju sa Zapada, sigurno puno bolje stajali na ratištima da su proučili kako je Peti korpus Armije RBiH branio svoju zemlju – uz embargo na oružje. Da nije bilo hrabrih borca Petog korpusa pitanje kako bi se odvijao rat i u Hrvatskoj i u BiH i kako bi danas izgledala i Hrvatska.
A da su u BiH, i u Sarajevu, ozbiljno analizirane i proučavane operacije Petog korpusa ARBiH, i kako im ništa nisu mogle četiri dobro obučene i do zuba naoružane armije, danas bi se Bošnjaci osjećali manje frustriranima, ali i poniženima, dok slušaju izjave Dodika i Vučićevih satelita i prvoboraca minhenske brigade.
Peti korpus i jedinice Armije RBiH nisu kod Banja Luke zaustavile snage RS, kojima su u pomoć došle jedinice iz Srbije, nego naredba Alije Izetbegovića, izdata pod pritiskom Amerikanaca koji su pripremali mirovne pregovore u Daytonu.
Republiku Srpsku nisu izborile snage Beograda i Banja Luke, nego im je dao Zapad kao utješnu nagradu za slamanje RSK (etnički čistu Hrvatsku), i kako bi pristali na mirovni sporazum i spriječili, kako su govorili još jedan egzodus – padom Banja Luke kojoj se ozbiljno približavao Peti korpus uz podršku drugih jedinica Armije RBiH.
Paniku u srpskim redovima u to vrijeme ne potvrđuje samo pakovanje pojedinaca, spremnih da bježe u Srbiju, nego i hitni dopisi koje je tih dana Karadžić slao Arkanu, MUP-u Srbije i Vojsci Jugoslavije s alarmantnim pozivima za pomoć “srpskom narodu“, a oni dotrčali da spašavaju što se spasiti može svjesni, ali Velike Srbije više nije bilo na terenu.
Veliki planovi Beograda – na početku uljuljkani u uspjehe sumnjivim padom bosanske Posavine pod srpsku kontrolu, što se i danas smatra jednim od najvećih poraza Hrvatske vojske, tačnije izdaje Franje Tuđmana i hrvatskih generala (čime se bave i mnogi hrvatski dokumenti), srpski rukovodioci su slavili veliku pobjedu i operaciju Koridor koja je strateški imala veliki značaj za realizaciju Velike Srbije uz zauzimanje najvećeg dijela Podrinja u čemu su, uz snage RS učestvovale i jake i dobro naoružane snage Srbije ubijajući i paleći sve pred sobom.
A onda se pojavila “sila nebeska“ koja je zaustavila “nebeski narod“ kako Srbi vole sebe vole nazivati od bitke na Kosovu (narativ kojim je pravdan veliki poraz).
Rješenje za Bihaćki džep koji je razdvajao srpske teritorije pojavilo se s izdajom Fikreta Abdića i njegovim proglašenjem Autonomije pokrajine Zapada Bosna. Abdić je sa Slobodanom Miloševićem napravio sporazum realiziran operacijom Pauk u kojoj su učestvovali Vojska Republike Srpske Krajine, Vojska Jugoslavije, specijalne jedinice MUP-a i Državne bezbednosti Srbije s kojima su bili i Arkanova Srpska dobrovoljačka garda i Škorpioni, te Vojska i MUP Republike Srpske.
Cilj je bio poraziti Peti korpus Armije Republike BiH. Sve ovo je dokumentirano (hiljadama dokaza i izjava) i presuđeno u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju.
Prema Slobodanu Lazareviću (oficir KOS-a i 21. korpusa SVK stacioniran u Topuskom od 1992. do 1995.) krajem 1993. godine Franko Simatović, visoki dužnosnik DB-a Srbije, osnovao je komandu operacije Pauk na Petrovoj Gori u Republici Srpskoj Krajini (Hrvatska). Mladen Karan i Aco Drača navode da je vojna komanda Pauka bilo na vrhu Petrove gore u objektu JNA Magarčevac.
Po Lazareviću ovaj štab je bio udaljen 600 do 800 metara od drugog štaba Pauka koji je bio u Bosni i Hercegovini. Na čelu srpskih specijalaca u Bosni i Hercegovini bili su Radojica Božović (MUP Srbije) i Milorad Ulemek zvani Legija (Arkanova Garda).
Božovićev štab bio je u Velikoj Kladuši. Pod Božovićevim zapovjedništvom bilo je oko 100 ljudi. Drugim štabom Pauka u BiH komandovao je Legija i pod njegovom komandom, uz arkanovce, bilo je i oko 1.000 ljudi Fikreta Abdića.
U Kladuši su u to vrijeme bili i Škorpioni pod komandom generala Bogdana Sladojevića, a kasnije generala Dušana Lončara. Škorpioni su sudjelovali u koordiniranom napadu na Bugarima (bihaćka enklava) zajedno sa snagama Fikreta Abdića i SVK, kojim je zapovijedao general Dušan Lončar.
Početkom aprila 1995. do 12. aprila 1995. oko 150 Škorpiona i snage Fikreta Abdića sudjelovale su u dvosedmičnoj akciji na području Velike Kladuše, kod sela Vrnograča u BiH. Škorpioni su imali lokalne policijske vodiče kada su s teritorije RSK (Hrvatska) prelazili na teritoriju u BiH koju je kontrolisao Fikret Abdić. Škorpioni su bili poslani da zamijene jedinicu TO-a Dvor na Uni koja se borila protiv Armije RBiH.
Operaciju su planirali Milorad Ulemek zvani Legija, koji je zapovijedao snagama Fikreta Abdića, general Mile Novaković iz SVK, Milan Milanović i Slobodan Medić. SVK je poslao Škorpione na Kordun kao pojačanje Abdiću.
Nakon obuke na Tari arkaovci su s Crvenim beretkama otišli u Veliku Kladušu i obučavali ljude Fikreta Abdića, a kasnije se i borili uz njih. Jedan od arkanovaca je ispričao da ih je početkom novembra 1994. Arkan okupio u beogradskom štabu gdje su morali predati sve lične dokumente i stvari (što je bila standardna procedura koju je tražio MUP Srbije kad su arkanovci slati na prvu liniju u BiH). Po njih su došla policijska vozila.
Iz Beograda su prvo odvezeni u centar za obuku Crvenih beretki na Tari, odakle su autobusima vraćeni u Beograd. Iz Beograda je kolona u kojoj je bilo desetak autobusa (sa opremom i ljudstvom) uz pratnju policijskih automobila otišla prema Petrovoj gori. Granicu su prešli bez ikakvih problema, iako je na snazi bio embargo.
Od dolaska na Petrovu goru, a onda u BiH, bili su pod zapovjedništvom Crvenih beretki i tretirani su kao specijalna policija. Nisu se predstavljali kao “arkanovci jer vojnici Fikreta Abdića, koji su bili Muslimani, nisu voljeli Arkana“. Milorad Ulemek davao im je upute da surađuju s vojskom Fikreta Abdića kako bi se borili protiv Armije RBiH, posebno Petog korpusa i preuzeli kontrolu nad Bihaćem i Velikom Kladušom.
U koloni koja je iz Beograda išla u Zapadnu Bosnu bili su i pripadnici specijalnih jedinica MUP-a Srbije, odnosno Državne bezbednosti. Po njih su u Lipovačku šumu, gdje je bila logistička baza DB-a Srbije, došli autobusi koje su vozili policajci u plavim policijskim maskirnim uniformama. U Lipovačkoj šumi bilo je spremno nekoliko Land Rovera za borbeno djelovanje – na jednom je bio postavljen minobacač, a na drugom teška strojnica, te više borbenih vozila. U bazi su već bili spremni pripadnici Crvenih beretki.
Arkanovci su bili u civilu (uniforme su dobili nakon prelaska granice), dok su Crvene beretke imale zelene maskirne uniforme NATO-a i bile su opremljene prvoklasnom vojnom opremom. Kolonu autobusa, punih ljudstva i tehnike pratili su kamiona s prikolicama puni opreme, borbena vozila i cisterne s gorivom. Konvoju su se pridružila i topnička vozila JATD-a koja su bila stacionirana na Tari. Na Petrovu goru su prevezeni i helikopteri koji su davali podršku jedinicama za izviđanje i napade na Peti korpus Armije RBiH. JATD je imao zračnu podršku vlastitih Gazela.
U novembru 1995. Mihajlo Ulemek dao je intervju beogradskom časopisu Intervju u kojem je iznio detalje u vezi s operacijom Velika Kladuša, obukom ljudi Fikreta Abdića i drugim detaljima vezanim za operaciju Pauk. Nakon čega je Simatović pobjesnio, nazvao Arkana i pitao ga “što je ova tvoja budala uradila?!”
Prema izvještaju majora Đure Ćelića, koji je uputio 30. juna 1994. Glavnom štabu Srpske vojske Krajine u kome se govori o djelovanju u APZB od 14. do 29. juna 1994. godine, u Velikoj Kladuši su se pripadnici VRS i VJ sastali sa Fikretom Abdićem, koji je prihvatio prijedlog za pokretanje ofanzivnih aktivnosti. Abdić je im je rekao da je bio na sastanku, 21. juna 1994. s predsjednikom Miloševićem, generalima Perišićem, Čeleketićem, Mladićem, te Borislavom Mikelićem, i Jovicom Stanišićem, i da mu je Milošević dao oružje i municiju u vrijednosti od 9.000.000 dolara za vojsku APZB.
Ratko Mladić je u svoj dnevnik unio 7. oktobra 1994. da je bio na sastanku s predsjednikom Miloševićem, generalom Perišićem, generalom Čeleketićem i Jovicom Stanišićem. Na sastanku je Milošević predložio da Stanišić angažira 300-400 svojih ljudi koji će pomoći Abdiću oko operacija u Kladuši. Stanišić je rekao da oni mogu pružiti topničku potporu, radio-izviđanje, i formirati bataljun od 700-800 ljudi koji će Abdićevu vojsku dovesti u formu, uz pomoć Vojske Jugoslavije.
U svom obavještajnom izvještaju pukovnik Stevan Bogojević izvijestio je da se 7. novembra 1994. sastao sa načelnikom RDB Banja Luka Nedeljkom Kesićem, generalom Momirom Talićem, Stanišićem i Simatovićem.Stanišić je obavijestio Bogojevića da je osigurao opskrbu streljivom i gorivom i to transportima za Republiku bosanskih Srba i RSK.
Stanišić je najavio da će nakon toga otputovati u Petrovu Gora da se sastane s generalom Miletom Novakovićem i Milanom Martićem i da će tamo ostati dok bude potrebe. Stanišić je rekao i da je osigurao dovoljno snaga za “oslobađanje” Velike Kladuše, i da to treba uskladiti sa snagama VRS i osobljem Vrhovne komande SVK.
General Mile Novaković zvanično je bio komandant operacije Pauk, pokrenute protiv snaga Armije RBiH novembra 1994. s ciljem preuzimanja kontrole nad dijelom sjeverozapadne Bosne i Hercegovine koju su Fikret Abdić i njegove snage proglasili Autonomnom pokrajinom Zapadna Bosna. Novaković je redovne borbene izveštaje o operaciji Pauk slao Momčilu Perišiću, načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije, Glavnom štabu SVK i, kako sam kaže, povremeno Službi državne bezbednosti Srbije. Visoki predstavnici Srpske vojske Krajine, Vojske Republike Srpske i Vojske Jugoslavije održavali su u Beogradu redovne, mjesečne sastanke na kojima su učestvovali Momčilo Perišić, Ratko Mladić, Mile Novaković i, kasnije, Milan Čeleketić ili Dušan Lončar.
Pokrenuli su sveobuhvatnu operaciju. I poraženi su!
I sama sam bila pripadnica Armije BiH, s tim da ne žalim zbog toga.stubrijez wrote: ↑03/04/2025 21:45Sve navedeno je ono u sta su nas ubijedili... da nije bilo Bljeska i Oluje, Bihac bi zavrsio kao Srebrenica. Bio sam pripadnik ARBiH nazalost, vrlo dobro znam sta se desavalo, gledao sam hronologiju i konstrukciju vlastitim ocima. Predlazem vama mladjima da pokusate stvari sagledati realno, proslo je dovoljno vremena... ima pametnijih stvari, treba gledati u buducnost, sta ce biti sa nama, ima li perspektive i kakve a ne da prepricavamo bajke onih koji su se okoristili o narod i zemlju. Napumpajte mozgove u tom smjeru.SpoilerShowChloe wrote: ↑17/03/2025 07:47 Dženana Karup Druško: Ta Srbija je stvarno čudo. Pratim od početka, i podržavam, proteste studenata od kojih su napravili svjetsku priču, “nobelovci“, u koje su se sad uključili i mnogi drugi. Ono što mi upada u oči su brojne objave, video klipovi i poruke veterena koji su uz studente, njihovo postrojavanje, crvene beretke i druge.
Predstavljaju se kao heroji, studenti ih grle, građani im kliču, desetine hiljada lajkova, mnogi i od ljudi iz BiH, “zabrinutih“ zbog dešavanja u Srbiji, navijaju za studente. Kroz sve se nameće pozitivna slika tih heroja koji su stali uz studente, “brane decu“, i niko ali apsolutno niko ne pita ko su ti veterena i otkud im uopće taj status, gdje su to oni ratovali? Bitno je da su sad na pravoj strani... Ma je li?
Da ne dužim, shvatim da i u Bosni i Hercegovini itekako treba pumpati. Ali, sljedeće:
Pumpaj za dostojanstvo branitelja!
Pumpaj za čast onih koji su odbranili Bosnu i Hercegovinu od vojne i policijske sile u kojoj su bili i ti vetereni!
Pumpaj za odbranu tekovina oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini, rata u kome su Armija i MUP Republike Bosne i Hercegovine branili i odbranili državu od velikosrpskog i velikohrvatskog projekta!
Pumpaj protiv onih koji to guraju pod tepih, zaboravljaju, relativiziraju, nipodaštavaju, koji šire laži, nameću narative, iskrivljuju istinu! I nema više istina, istina je jedna!
Pa da počnemo pumpati (na FB kad već nemamo gdje drugo, a samo ću ponoviti ono što godinama pišem)
Dok nas ministar Konaković “prepada“ s čak 8.000 pripadnika MUP-a RS-a... Krenimo od sile nebeske koja je zaustavila “nebeski narod“ i srušila projekat velike Srbije.
Četiri armije: Vojska Jugoslavije, Vojska Srpske Krajine, Vojska Republike Srpske, Narodna odbrana Fikreta Abdića, uz pomoć specijalnih jedinica MUP-a i Državne bezbednosti Srbije napadale su i na kraju izvele i zajedničku, združenu, operaciju na Peti korpus ARBiH. I nikad ih nisu uspjeli potaziti!
Svi pokušaji da se uvežu srpske teritorije u Veliku Srbiju (i takvo faktičko stanje na terenu nametne u pregovorima Zapadu) propadali su zbog Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. S jedne strane ovaj korpus, predvođen generalom Atifom Dudakovićem, pravio je ozbiljne probleme vojsci Ratka Mladića koja je uz podršku snaga iz Srbije pod svoju kontrolu stavila veliki dio teritorije BiH, s druge strane vojsci Republike Srpske Krajine koju teško da bi bilo kakva oluja opuhala da im je kompletnu zaleđinu kontrolirao VRS, a ne dobrim dijelom Peti korpus ARBiH.
Danas bi Ukrajinci, uz svu pomoć i naoružanje koje dobijaju sa Zapada, sigurno puno bolje stajali na ratištima da su proučili kako je Peti korpus Armije RBiH branio svoju zemlju – uz embargo na oružje. Da nije bilo hrabrih borca Petog korpusa pitanje kako bi se odvijao rat i u Hrvatskoj i u BiH i kako bi danas izgledala i Hrvatska.
A da su u BiH, i u Sarajevu, ozbiljno analizirane i proučavane operacije Petog korpusa ARBiH, i kako im ništa nisu mogle četiri dobro obučene i do zuba naoružane armije, danas bi se Bošnjaci osjećali manje frustriranima, ali i poniženima, dok slušaju izjave Dodika i Vučićevih satelita i prvoboraca minhenske brigade.
Peti korpus i jedinice Armije RBiH nisu kod Banja Luke zaustavile snage RS, kojima su u pomoć došle jedinice iz Srbije, nego naredba Alije Izetbegovića, izdata pod pritiskom Amerikanaca koji su pripremali mirovne pregovore u Daytonu.
Republiku Srpsku nisu izborile snage Beograda i Banja Luke, nego im je dao Zapad kao utješnu nagradu za slamanje RSK (etnički čistu Hrvatsku), i kako bi pristali na mirovni sporazum i spriječili, kako su govorili još jedan egzodus – padom Banja Luke kojoj se ozbiljno približavao Peti korpus uz podršku drugih jedinica Armije RBiH.
Paniku u srpskim redovima u to vrijeme ne potvrđuje samo pakovanje pojedinaca, spremnih da bježe u Srbiju, nego i hitni dopisi koje je tih dana Karadžić slao Arkanu, MUP-u Srbije i Vojsci Jugoslavije s alarmantnim pozivima za pomoć “srpskom narodu“, a oni dotrčali da spašavaju što se spasiti može svjesni, ali Velike Srbije više nije bilo na terenu.
Veliki planovi Beograda – na početku uljuljkani u uspjehe sumnjivim padom bosanske Posavine pod srpsku kontrolu, što se i danas smatra jednim od najvećih poraza Hrvatske vojske, tačnije izdaje Franje Tuđmana i hrvatskih generala (čime se bave i mnogi hrvatski dokumenti), srpski rukovodioci su slavili veliku pobjedu i operaciju Koridor koja je strateški imala veliki značaj za realizaciju Velike Srbije uz zauzimanje najvećeg dijela Podrinja u čemu su, uz snage RS učestvovale i jake i dobro naoružane snage Srbije ubijajući i paleći sve pred sobom.
A onda se pojavila “sila nebeska“ koja je zaustavila “nebeski narod“ kako Srbi vole sebe vole nazivati od bitke na Kosovu (narativ kojim je pravdan veliki poraz).
Rješenje za Bihaćki džep koji je razdvajao srpske teritorije pojavilo se s izdajom Fikreta Abdića i njegovim proglašenjem Autonomije pokrajine Zapada Bosna. Abdić je sa Slobodanom Miloševićem napravio sporazum realiziran operacijom Pauk u kojoj su učestvovali Vojska Republike Srpske Krajine, Vojska Jugoslavije, specijalne jedinice MUP-a i Državne bezbednosti Srbije s kojima su bili i Arkanova Srpska dobrovoljačka garda i Škorpioni, te Vojska i MUP Republike Srpske.
Cilj je bio poraziti Peti korpus Armije Republike BiH. Sve ovo je dokumentirano (hiljadama dokaza i izjava) i presuđeno u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju.
Prema Slobodanu Lazareviću (oficir KOS-a i 21. korpusa SVK stacioniran u Topuskom od 1992. do 1995.) krajem 1993. godine Franko Simatović, visoki dužnosnik DB-a Srbije, osnovao je komandu operacije Pauk na Petrovoj Gori u Republici Srpskoj Krajini (Hrvatska). Mladen Karan i Aco Drača navode da je vojna komanda Pauka bilo na vrhu Petrove gore u objektu JNA Magarčevac.
Po Lazareviću ovaj štab je bio udaljen 600 do 800 metara od drugog štaba Pauka koji je bio u Bosni i Hercegovini. Na čelu srpskih specijalaca u Bosni i Hercegovini bili su Radojica Božović (MUP Srbije) i Milorad Ulemek zvani Legija (Arkanova Garda).
Božovićev štab bio je u Velikoj Kladuši. Pod Božovićevim zapovjedništvom bilo je oko 100 ljudi. Drugim štabom Pauka u BiH komandovao je Legija i pod njegovom komandom, uz arkanovce, bilo je i oko 1.000 ljudi Fikreta Abdića.
U Kladuši su u to vrijeme bili i Škorpioni pod komandom generala Bogdana Sladojevića, a kasnije generala Dušana Lončara. Škorpioni su sudjelovali u koordiniranom napadu na Bugarima (bihaćka enklava) zajedno sa snagama Fikreta Abdića i SVK, kojim je zapovijedao general Dušan Lončar.
Početkom aprila 1995. do 12. aprila 1995. oko 150 Škorpiona i snage Fikreta Abdića sudjelovale su u dvosedmičnoj akciji na području Velike Kladuše, kod sela Vrnograča u BiH. Škorpioni su imali lokalne policijske vodiče kada su s teritorije RSK (Hrvatska) prelazili na teritoriju u BiH koju je kontrolisao Fikret Abdić. Škorpioni su bili poslani da zamijene jedinicu TO-a Dvor na Uni koja se borila protiv Armije RBiH.
Operaciju su planirali Milorad Ulemek zvani Legija, koji je zapovijedao snagama Fikreta Abdića, general Mile Novaković iz SVK, Milan Milanović i Slobodan Medić. SVK je poslao Škorpione na Kordun kao pojačanje Abdiću.
Nakon obuke na Tari arkaovci su s Crvenim beretkama otišli u Veliku Kladušu i obučavali ljude Fikreta Abdića, a kasnije se i borili uz njih. Jedan od arkanovaca je ispričao da ih je početkom novembra 1994. Arkan okupio u beogradskom štabu gdje su morali predati sve lične dokumente i stvari (što je bila standardna procedura koju je tražio MUP Srbije kad su arkanovci slati na prvu liniju u BiH). Po njih su došla policijska vozila.
Iz Beograda su prvo odvezeni u centar za obuku Crvenih beretki na Tari, odakle su autobusima vraćeni u Beograd. Iz Beograda je kolona u kojoj je bilo desetak autobusa (sa opremom i ljudstvom) uz pratnju policijskih automobila otišla prema Petrovoj gori. Granicu su prešli bez ikakvih problema, iako je na snazi bio embargo.
Od dolaska na Petrovu goru, a onda u BiH, bili su pod zapovjedništvom Crvenih beretki i tretirani su kao specijalna policija. Nisu se predstavljali kao “arkanovci jer vojnici Fikreta Abdića, koji su bili Muslimani, nisu voljeli Arkana“. Milorad Ulemek davao im je upute da surađuju s vojskom Fikreta Abdića kako bi se borili protiv Armije RBiH, posebno Petog korpusa i preuzeli kontrolu nad Bihaćem i Velikom Kladušom.
U koloni koja je iz Beograda išla u Zapadnu Bosnu bili su i pripadnici specijalnih jedinica MUP-a Srbije, odnosno Državne bezbednosti. Po njih su u Lipovačku šumu, gdje je bila logistička baza DB-a Srbije, došli autobusi koje su vozili policajci u plavim policijskim maskirnim uniformama. U Lipovačkoj šumi bilo je spremno nekoliko Land Rovera za borbeno djelovanje – na jednom je bio postavljen minobacač, a na drugom teška strojnica, te više borbenih vozila. U bazi su već bili spremni pripadnici Crvenih beretki.
Arkanovci su bili u civilu (uniforme su dobili nakon prelaska granice), dok su Crvene beretke imale zelene maskirne uniforme NATO-a i bile su opremljene prvoklasnom vojnom opremom. Kolonu autobusa, punih ljudstva i tehnike pratili su kamiona s prikolicama puni opreme, borbena vozila i cisterne s gorivom. Konvoju su se pridružila i topnička vozila JATD-a koja su bila stacionirana na Tari. Na Petrovu goru su prevezeni i helikopteri koji su davali podršku jedinicama za izviđanje i napade na Peti korpus Armije RBiH. JATD je imao zračnu podršku vlastitih Gazela.
U novembru 1995. Mihajlo Ulemek dao je intervju beogradskom časopisu Intervju u kojem je iznio detalje u vezi s operacijom Velika Kladuša, obukom ljudi Fikreta Abdića i drugim detaljima vezanim za operaciju Pauk. Nakon čega je Simatović pobjesnio, nazvao Arkana i pitao ga “što je ova tvoja budala uradila?!”
Prema izvještaju majora Đure Ćelića, koji je uputio 30. juna 1994. Glavnom štabu Srpske vojske Krajine u kome se govori o djelovanju u APZB od 14. do 29. juna 1994. godine, u Velikoj Kladuši su se pripadnici VRS i VJ sastali sa Fikretom Abdićem, koji je prihvatio prijedlog za pokretanje ofanzivnih aktivnosti. Abdić je im je rekao da je bio na sastanku, 21. juna 1994. s predsjednikom Miloševićem, generalima Perišićem, Čeleketićem, Mladićem, te Borislavom Mikelićem, i Jovicom Stanišićem, i da mu je Milošević dao oružje i municiju u vrijednosti od 9.000.000 dolara za vojsku APZB.
Ratko Mladić je u svoj dnevnik unio 7. oktobra 1994. da je bio na sastanku s predsjednikom Miloševićem, generalom Perišićem, generalom Čeleketićem i Jovicom Stanišićem. Na sastanku je Milošević predložio da Stanišić angažira 300-400 svojih ljudi koji će pomoći Abdiću oko operacija u Kladuši. Stanišić je rekao da oni mogu pružiti topničku potporu, radio-izviđanje, i formirati bataljun od 700-800 ljudi koji će Abdićevu vojsku dovesti u formu, uz pomoć Vojske Jugoslavije.
U svom obavještajnom izvještaju pukovnik Stevan Bogojević izvijestio je da se 7. novembra 1994. sastao sa načelnikom RDB Banja Luka Nedeljkom Kesićem, generalom Momirom Talićem, Stanišićem i Simatovićem.Stanišić je obavijestio Bogojevića da je osigurao opskrbu streljivom i gorivom i to transportima za Republiku bosanskih Srba i RSK.
Stanišić je najavio da će nakon toga otputovati u Petrovu Gora da se sastane s generalom Miletom Novakovićem i Milanom Martićem i da će tamo ostati dok bude potrebe. Stanišić je rekao i da je osigurao dovoljno snaga za “oslobađanje” Velike Kladuše, i da to treba uskladiti sa snagama VRS i osobljem Vrhovne komande SVK.
General Mile Novaković zvanično je bio komandant operacije Pauk, pokrenute protiv snaga Armije RBiH novembra 1994. s ciljem preuzimanja kontrole nad dijelom sjeverozapadne Bosne i Hercegovine koju su Fikret Abdić i njegove snage proglasili Autonomnom pokrajinom Zapadna Bosna. Novaković je redovne borbene izveštaje o operaciji Pauk slao Momčilu Perišiću, načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije, Glavnom štabu SVK i, kako sam kaže, povremeno Službi državne bezbednosti Srbije. Visoki predstavnici Srpske vojske Krajine, Vojske Republike Srpske i Vojske Jugoslavije održavali su u Beogradu redovne, mjesečne sastanke na kojima su učestvovali Momčilo Perišić, Ratko Mladić, Mile Novaković i, kasnije, Milan Čeleketić ili Dušan Lončar.
Pokrenuli su sveobuhvatnu operaciju. I poraženi su!
Respect, ne mijenja puno na stvari...Chloe wrote: ↑04/04/2025 07:57I sama sam bila pripadnica Armije BiH, s tim da ne žalim zbog toga.stubrijez wrote: ↑03/04/2025 21:45Sve navedeno je ono u sta su nas ubijedili... da nije bilo Bljeska i Oluje, Bihac bi zavrsio kao Srebrenica. Bio sam pripadnik ARBiH nazalost, vrlo dobro znam sta se desavalo, gledao sam hronologiju i konstrukciju vlastitim ocima. Predlazem vama mladjima da pokusate stvari sagledati realno, proslo je dovoljno vremena... ima pametnijih stvari, treba gledati u buducnost, sta ce biti sa nama, ima li perspektive i kakve a ne da prepricavamo bajke onih koji su se okoristili o narod i zemlju. Napumpajte mozgove u tom smjeru.SpoilerShowChloe wrote: ↑17/03/2025 07:47 Dženana Karup Druško: Ta Srbija je stvarno čudo. Pratim od početka, i podržavam, proteste studenata od kojih su napravili svjetsku priču, “nobelovci“, u koje su se sad uključili i mnogi drugi. Ono što mi upada u oči su brojne objave, video klipovi i poruke veterena koji su uz studente, njihovo postrojavanje, crvene beretke i druge.
Predstavljaju se kao heroji, studenti ih grle, građani im kliču, desetine hiljada lajkova, mnogi i od ljudi iz BiH, “zabrinutih“ zbog dešavanja u Srbiji, navijaju za studente. Kroz sve se nameće pozitivna slika tih heroja koji su stali uz studente, “brane decu“, i niko ali apsolutno niko ne pita ko su ti veterena i otkud im uopće taj status, gdje su to oni ratovali? Bitno je da su sad na pravoj strani... Ma je li?
Da ne dužim, shvatim da i u Bosni i Hercegovini itekako treba pumpati. Ali, sljedeće:
Pumpaj za dostojanstvo branitelja!
Pumpaj za čast onih koji su odbranili Bosnu i Hercegovinu od vojne i policijske sile u kojoj su bili i ti vetereni!
Pumpaj za odbranu tekovina oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini, rata u kome su Armija i MUP Republike Bosne i Hercegovine branili i odbranili državu od velikosrpskog i velikohrvatskog projekta!
Pumpaj protiv onih koji to guraju pod tepih, zaboravljaju, relativiziraju, nipodaštavaju, koji šire laži, nameću narative, iskrivljuju istinu! I nema više istina, istina je jedna!
Pa da počnemo pumpati (na FB kad već nemamo gdje drugo, a samo ću ponoviti ono što godinama pišem)
Dok nas ministar Konaković “prepada“ s čak 8.000 pripadnika MUP-a RS-a... Krenimo od sile nebeske koja je zaustavila “nebeski narod“ i srušila projekat velike Srbije.
Četiri armije: Vojska Jugoslavije, Vojska Srpske Krajine, Vojska Republike Srpske, Narodna odbrana Fikreta Abdića, uz pomoć specijalnih jedinica MUP-a i Državne bezbednosti Srbije napadale su i na kraju izvele i zajedničku, združenu, operaciju na Peti korpus ARBiH. I nikad ih nisu uspjeli potaziti!
Svi pokušaji da se uvežu srpske teritorije u Veliku Srbiju (i takvo faktičko stanje na terenu nametne u pregovorima Zapadu) propadali su zbog Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. S jedne strane ovaj korpus, predvođen generalom Atifom Dudakovićem, pravio je ozbiljne probleme vojsci Ratka Mladića koja je uz podršku snaga iz Srbije pod svoju kontrolu stavila veliki dio teritorije BiH, s druge strane vojsci Republike Srpske Krajine koju teško da bi bilo kakva oluja opuhala da im je kompletnu zaleđinu kontrolirao VRS, a ne dobrim dijelom Peti korpus ARBiH.
Danas bi Ukrajinci, uz svu pomoć i naoružanje koje dobijaju sa Zapada, sigurno puno bolje stajali na ratištima da su proučili kako je Peti korpus Armije RBiH branio svoju zemlju – uz embargo na oružje. Da nije bilo hrabrih borca Petog korpusa pitanje kako bi se odvijao rat i u Hrvatskoj i u BiH i kako bi danas izgledala i Hrvatska.
A da su u BiH, i u Sarajevu, ozbiljno analizirane i proučavane operacije Petog korpusa ARBiH, i kako im ništa nisu mogle četiri dobro obučene i do zuba naoružane armije, danas bi se Bošnjaci osjećali manje frustriranima, ali i poniženima, dok slušaju izjave Dodika i Vučićevih satelita i prvoboraca minhenske brigade.
Peti korpus i jedinice Armije RBiH nisu kod Banja Luke zaustavile snage RS, kojima su u pomoć došle jedinice iz Srbije, nego naredba Alije Izetbegovića, izdata pod pritiskom Amerikanaca koji su pripremali mirovne pregovore u Daytonu.
Republiku Srpsku nisu izborile snage Beograda i Banja Luke, nego im je dao Zapad kao utješnu nagradu za slamanje RSK (etnički čistu Hrvatsku), i kako bi pristali na mirovni sporazum i spriječili, kako su govorili još jedan egzodus – padom Banja Luke kojoj se ozbiljno približavao Peti korpus uz podršku drugih jedinica Armije RBiH.
Paniku u srpskim redovima u to vrijeme ne potvrđuje samo pakovanje pojedinaca, spremnih da bježe u Srbiju, nego i hitni dopisi koje je tih dana Karadžić slao Arkanu, MUP-u Srbije i Vojsci Jugoslavije s alarmantnim pozivima za pomoć “srpskom narodu“, a oni dotrčali da spašavaju što se spasiti može svjesni, ali Velike Srbije više nije bilo na terenu.
Veliki planovi Beograda – na početku uljuljkani u uspjehe sumnjivim padom bosanske Posavine pod srpsku kontrolu, što se i danas smatra jednim od najvećih poraza Hrvatske vojske, tačnije izdaje Franje Tuđmana i hrvatskih generala (čime se bave i mnogi hrvatski dokumenti), srpski rukovodioci su slavili veliku pobjedu i operaciju Koridor koja je strateški imala veliki značaj za realizaciju Velike Srbije uz zauzimanje najvećeg dijela Podrinja u čemu su, uz snage RS učestvovale i jake i dobro naoružane snage Srbije ubijajući i paleći sve pred sobom.
A onda se pojavila “sila nebeska“ koja je zaustavila “nebeski narod“ kako Srbi vole sebe vole nazivati od bitke na Kosovu (narativ kojim je pravdan veliki poraz).
Rješenje za Bihaćki džep koji je razdvajao srpske teritorije pojavilo se s izdajom Fikreta Abdića i njegovim proglašenjem Autonomije pokrajine Zapada Bosna. Abdić je sa Slobodanom Miloševićem napravio sporazum realiziran operacijom Pauk u kojoj su učestvovali Vojska Republike Srpske Krajine, Vojska Jugoslavije, specijalne jedinice MUP-a i Državne bezbednosti Srbije s kojima su bili i Arkanova Srpska dobrovoljačka garda i Škorpioni, te Vojska i MUP Republike Srpske.
Cilj je bio poraziti Peti korpus Armije Republike BiH. Sve ovo je dokumentirano (hiljadama dokaza i izjava) i presuđeno u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju.
Prema Slobodanu Lazareviću (oficir KOS-a i 21. korpusa SVK stacioniran u Topuskom od 1992. do 1995.) krajem 1993. godine Franko Simatović, visoki dužnosnik DB-a Srbije, osnovao je komandu operacije Pauk na Petrovoj Gori u Republici Srpskoj Krajini (Hrvatska). Mladen Karan i Aco Drača navode da je vojna komanda Pauka bilo na vrhu Petrove gore u objektu JNA Magarčevac.
Po Lazareviću ovaj štab je bio udaljen 600 do 800 metara od drugog štaba Pauka koji je bio u Bosni i Hercegovini. Na čelu srpskih specijalaca u Bosni i Hercegovini bili su Radojica Božović (MUP Srbije) i Milorad Ulemek zvani Legija (Arkanova Garda).
Božovićev štab bio je u Velikoj Kladuši. Pod Božovićevim zapovjedništvom bilo je oko 100 ljudi. Drugim štabom Pauka u BiH komandovao je Legija i pod njegovom komandom, uz arkanovce, bilo je i oko 1.000 ljudi Fikreta Abdića.
U Kladuši su u to vrijeme bili i Škorpioni pod komandom generala Bogdana Sladojevića, a kasnije generala Dušana Lončara. Škorpioni su sudjelovali u koordiniranom napadu na Bugarima (bihaćka enklava) zajedno sa snagama Fikreta Abdića i SVK, kojim je zapovijedao general Dušan Lončar.
Početkom aprila 1995. do 12. aprila 1995. oko 150 Škorpiona i snage Fikreta Abdića sudjelovale su u dvosedmičnoj akciji na području Velike Kladuše, kod sela Vrnograča u BiH. Škorpioni su imali lokalne policijske vodiče kada su s teritorije RSK (Hrvatska) prelazili na teritoriju u BiH koju je kontrolisao Fikret Abdić. Škorpioni su bili poslani da zamijene jedinicu TO-a Dvor na Uni koja se borila protiv Armije RBiH.
Operaciju su planirali Milorad Ulemek zvani Legija, koji je zapovijedao snagama Fikreta Abdića, general Mile Novaković iz SVK, Milan Milanović i Slobodan Medić. SVK je poslao Škorpione na Kordun kao pojačanje Abdiću.
Nakon obuke na Tari arkaovci su s Crvenim beretkama otišli u Veliku Kladušu i obučavali ljude Fikreta Abdića, a kasnije se i borili uz njih. Jedan od arkanovaca je ispričao da ih je početkom novembra 1994. Arkan okupio u beogradskom štabu gdje su morali predati sve lične dokumente i stvari (što je bila standardna procedura koju je tražio MUP Srbije kad su arkanovci slati na prvu liniju u BiH). Po njih su došla policijska vozila.
Iz Beograda su prvo odvezeni u centar za obuku Crvenih beretki na Tari, odakle su autobusima vraćeni u Beograd. Iz Beograda je kolona u kojoj je bilo desetak autobusa (sa opremom i ljudstvom) uz pratnju policijskih automobila otišla prema Petrovoj gori. Granicu su prešli bez ikakvih problema, iako je na snazi bio embargo.
Od dolaska na Petrovu goru, a onda u BiH, bili su pod zapovjedništvom Crvenih beretki i tretirani su kao specijalna policija. Nisu se predstavljali kao “arkanovci jer vojnici Fikreta Abdića, koji su bili Muslimani, nisu voljeli Arkana“. Milorad Ulemek davao im je upute da surađuju s vojskom Fikreta Abdića kako bi se borili protiv Armije RBiH, posebno Petog korpusa i preuzeli kontrolu nad Bihaćem i Velikom Kladušom.
U koloni koja je iz Beograda išla u Zapadnu Bosnu bili su i pripadnici specijalnih jedinica MUP-a Srbije, odnosno Državne bezbednosti. Po njih su u Lipovačku šumu, gdje je bila logistička baza DB-a Srbije, došli autobusi koje su vozili policajci u plavim policijskim maskirnim uniformama. U Lipovačkoj šumi bilo je spremno nekoliko Land Rovera za borbeno djelovanje – na jednom je bio postavljen minobacač, a na drugom teška strojnica, te više borbenih vozila. U bazi su već bili spremni pripadnici Crvenih beretki.
Arkanovci su bili u civilu (uniforme su dobili nakon prelaska granice), dok su Crvene beretke imale zelene maskirne uniforme NATO-a i bile su opremljene prvoklasnom vojnom opremom. Kolonu autobusa, punih ljudstva i tehnike pratili su kamiona s prikolicama puni opreme, borbena vozila i cisterne s gorivom. Konvoju su se pridružila i topnička vozila JATD-a koja su bila stacionirana na Tari. Na Petrovu goru su prevezeni i helikopteri koji su davali podršku jedinicama za izviđanje i napade na Peti korpus Armije RBiH. JATD je imao zračnu podršku vlastitih Gazela.
U novembru 1995. Mihajlo Ulemek dao je intervju beogradskom časopisu Intervju u kojem je iznio detalje u vezi s operacijom Velika Kladuša, obukom ljudi Fikreta Abdića i drugim detaljima vezanim za operaciju Pauk. Nakon čega je Simatović pobjesnio, nazvao Arkana i pitao ga “što je ova tvoja budala uradila?!”
Prema izvještaju majora Đure Ćelića, koji je uputio 30. juna 1994. Glavnom štabu Srpske vojske Krajine u kome se govori o djelovanju u APZB od 14. do 29. juna 1994. godine, u Velikoj Kladuši su se pripadnici VRS i VJ sastali sa Fikretom Abdićem, koji je prihvatio prijedlog za pokretanje ofanzivnih aktivnosti. Abdić je im je rekao da je bio na sastanku, 21. juna 1994. s predsjednikom Miloševićem, generalima Perišićem, Čeleketićem, Mladićem, te Borislavom Mikelićem, i Jovicom Stanišićem, i da mu je Milošević dao oružje i municiju u vrijednosti od 9.000.000 dolara za vojsku APZB.
Ratko Mladić je u svoj dnevnik unio 7. oktobra 1994. da je bio na sastanku s predsjednikom Miloševićem, generalom Perišićem, generalom Čeleketićem i Jovicom Stanišićem. Na sastanku je Milošević predložio da Stanišić angažira 300-400 svojih ljudi koji će pomoći Abdiću oko operacija u Kladuši. Stanišić je rekao da oni mogu pružiti topničku potporu, radio-izviđanje, i formirati bataljun od 700-800 ljudi koji će Abdićevu vojsku dovesti u formu, uz pomoć Vojske Jugoslavije.
U svom obavještajnom izvještaju pukovnik Stevan Bogojević izvijestio je da se 7. novembra 1994. sastao sa načelnikom RDB Banja Luka Nedeljkom Kesićem, generalom Momirom Talićem, Stanišićem i Simatovićem.Stanišić je obavijestio Bogojevića da je osigurao opskrbu streljivom i gorivom i to transportima za Republiku bosanskih Srba i RSK.
Stanišić je najavio da će nakon toga otputovati u Petrovu Gora da se sastane s generalom Miletom Novakovićem i Milanom Martićem i da će tamo ostati dok bude potrebe. Stanišić je rekao i da je osigurao dovoljno snaga za “oslobađanje” Velike Kladuše, i da to treba uskladiti sa snagama VRS i osobljem Vrhovne komande SVK.
General Mile Novaković zvanično je bio komandant operacije Pauk, pokrenute protiv snaga Armije RBiH novembra 1994. s ciljem preuzimanja kontrole nad dijelom sjeverozapadne Bosne i Hercegovine koju su Fikret Abdić i njegove snage proglasili Autonomnom pokrajinom Zapadna Bosna. Novaković je redovne borbene izveštaje o operaciji Pauk slao Momčilu Perišiću, načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije, Glavnom štabu SVK i, kako sam kaže, povremeno Službi državne bezbednosti Srbije. Visoki predstavnici Srpske vojske Krajine, Vojske Republike Srpske i Vojske Jugoslavije održavali su u Beogradu redovne, mjesečne sastanke na kojima su učestvovali Momčilo Perišić, Ratko Mladić, Mile Novaković i, kasnije, Milan Čeleketić ili Dušan Lončar.
Pokrenuli su sveobuhvatnu operaciju. I poraženi su!
Hvala na sugestiji.
Kako je Safet Isović spasio čast Zehre Deović od "drugova"
Napisano na osnovu kazivanja rahmetli Safeta Isovića!
Niko nije mogao pretpostaviti da će te ljetnje noći 1966. godine, svoj nastup na proslavi povodom obilježavanja godišnjice takozvane bitke za ranjenike na Sutjesci, tada već veoma popularni vokalni radio solisti narodne muzike, Safet Isović i Zehra Deović završiti, nakon hotelske sale, u koritu rijeke Sutjeske. Kroz tamu te junske noći, sapličući se o riječno kamenje, bahuljali su njih dvoje, doslovno bježeći.
Svečani govori političara i učesnika rata, vojne koračnice i veliki broj ljudi tog toplog junskog dana oživjeli su prekrasnu dolinu Tjentišta, svojevremeno poprišta velikih borbi u kojima je živote izgubilo preko šest hiljada partizanskih ranjenika.
Evociranje uspomena na te dane je po zalasku sunca nastavljeno u hotelu, uz svečanu večeru, gdje su se iskupile zvanice, u ogromnoj večini vojna lica u uniformama okićenim brojnim odlikovanjima. Flašama ispijene rakije, piva i vina nije bilo broja. Ispred orkestra narodne muzike, na improvizovanoj niskoj bini, smjenjivali su se Safet i Zehra!
U neko doba, pripite vojne starješine, sa činovima od majora do generala JNA, počeše ustajati i svojim tijelima napraviše polukrug oko te nazovi pozornice i tako doslovno ogradiše muzičare jer je ovima iza leđa bio samo zid. Uz vrisku i ciku taj polukrug se sužavao, a pojedinci su počeli pjevačici dobacivati vulgarnosti i tražiti da se ona popne na sto i da im na njemu pleše, odnosno, meša. Sve češće su se čuli i povici da bulu treba odvesti u sobu.
Vidjevši da situacija u kojoj se našla njegova kolegica Zehra postaje sve ozbiljnija, Safet je rekao muzičarima da zasviraju kolo i tako odvrate pažnju prisutnih, a nju je uhvatio za ruku i onako uplašenu, skoro pa uplakanu, poveo u pravcu toaleta. Čim su izašli iz obruča pijanih i pohotnih spodoba u sivomaslinastim uniformama, on je promijenio smjer kretanja i doslovno vukući kolegicu, obučen samo u košulju, istrčao iz hotela. Znao je da cestom neće moći pobjeći onima koji ih budu tražili koristeći automobile pa se zato odmah uputio niz oštru šumsku strminu koja je vodila do korita rijeke.
Zehra Deović je bila rođena fočanka kojoj su četnici, u krvavom pokolju 1942. godine, ubili, odnosno doslovno zaklali oca Halima kada je njoj bilo četiri godine. Sa majkom, bratom i sestrom u zbjegu je stigla čak do Sarajeva. U Foču se vratila 1946. godine, školovala i počela amaterski družiti sa muzikom kroz kulturno umjetnička društva. Odrasla je u tom kraju i znala je da će ih tok rijeke dovesti do muslimanskih sela. Tako je i bilo. Kada su mokri, uplašeni, umorni i gladni u praskozorje u daljini ugledali munaru na džamiji, znali su da je tu spas.
Isović je takođe znao šta je zbjeg i kako je ostaviti rodnu kuću i zavičaj. On je sa svojima početkom rata, kao šestogodišnjak, morao iz Bileće doslovno pobjeći u daleku Banja Luku, pa kasnije u Hrvatsku, da bi spasio živu glavu.
Iznenađeni mještani su se zaista domaćinski brinuli o njima, ugostili ih i zadržali naredna dva dana, mudro krijući njihovo prisustvo.
Masovne prelaske četnika u partizane, poslije njihovog vojnog poraza i skidanje kokardi i prišivanje zvijezda na šubare i kape dojučerašnjih palikuća, surovih ubica, koljača i silovatelja muslimanskih žena i djevojaka, trenutno ih je aboliralo od svih počinjenih zločina.
Zbog straha da će biti uhapšeni od strane tadašnje Rankovićeve OZNE, njih dvoje svojim kućama nisu smjeli otići. Preko petnaest dana su se krili kod familije i prijatelja te stalno, iz predostrožnosti, mijenjali adrese na kojima su boravili.
Ko zna koliko bi trajala ta njihova agonija da pad Rankovića sa pozicije drugog čovjeka države, zbog afere prisluškivanja.
Ni njega ni Zehru nikada niko nije ni upitao šta im se to desilo na obilježavanju bitke na Sutjesci te 1966. godine. . . Isto tako bi se sigurno nijemo prešlo i preko onoga zla, koje se Zehri Deović te noći lahko moglo dogoditi!
A, za kraj osta jedno pitanje bez odgovora koje su rahmetli i Safet i Zehra, siguran sam, često postavljali sami sebi do kraja života. Ono glasi:
- Koga je među vojnim licima, one noći u hotelu, bilo više, partizana ili četnika, četnika ili partizana?!
iz teksta "KAKO JE SAFET ISOVIĆ SPASIO ČAST ZEHRE DEOVIĆ" autora Seada Zubanovića; 9. april 2023.
