#3301 Re: CRNA GORA
Posted: 27/02/2020 08:11
JoseMujica wrote: ↑27/02/2020 06:02Čije su crkve u Crnoj Gori
ANDREJ NIKOLAIDIS FEBRUARY 26, 2020 POLITIKA,
Znate već kako idu sve balkanske priče…
Ako je nešto – na primjer crnogorski Zakon o slobodi vjeroispovijesti – usvojeno u decembru 2019, da bi se odredio, kako ovdašnji zaljubljenici u prošlost (oni koji, zapravo, preziru budućnost; oni za koje je ponovljena prošlost jedina budućnost koja ih zanima) vole reći „širi istorijski kontekst“, valja nam se vratiti barem nekoliko vjekova unatrag.
Potreba ljudi u ovom dijelu svijeta da svaki svoj potez, a naročito svaku svoju svinjariju legitimišu kao nešto što proizilazi iz nacionalne istorije i tradicije, apsolutno je nesnošljiva. No to je samo jedan od razloga zbog kojih su ljudi ovdje generalno nesnošljivi, tek jedan od razloga zbog kojih je ovdje mizantropija stvar kućnog vaspitanja, elementarnog obrazovanja i minimuma etičnosti potrebnog da se ne bude sociopata. Ako postoji grupa živih ljudi i oni imaju cilj koji su u stanju sprovesti kroz dopuštene, pa još i demokratske političke procedure – kakva još legitimacija toj volji treba? Nego volji živih ljudi trebamo pretpostaviti nekakvu volju mrtvih koja, gle čuda, ima tumače i političke reprezente? Koja je, zapravo, volja drugih živih ljudi koji bi nekoga da uskrate za nešto, pa tvrde da komuniciraju sa mrtvima, tvrde da su opunomoćeni predstavnici tradicije.
Nekim čudom, ispostavilo se da i pitanje „čije su crkve u Crnoj Gori“ ima neke (šta neke: svake) veze sa – Turcima, omiljenim neprijateljem iz naše prošlosti.
U dane prije usvajanja rečenog Zakona, savjetnik Predsjednika Srbije, imenom Selaković, saopštio je da je “Crna Gora klasična srpska država”, što je vrlo inventivno tumačenje Ustava suverene države Crne Gore, koji kaže da je u pitanju klasična građanska država.
Onda se javio i Vučić, te plačnim glasom zatražio (“lijepo zamolio”, rekao je) od Crne Gore da odustane od zakona. Crnogorska mu je Vlada zahvalila na savjetu i poručila da će Crna Gora sama donositi svoje zakone. Što je vrlo uvrijedilo Vučića: toliko da su se dan kasnije oglasili njegovi dvorski istoričari, Aleksandar Raković i Predrag Marković.
Prvi, Raković, izrazio je bojazan da će Crna Gora Srbiji oteti Cetinjski manastir. Raković smatra da se Cetinjski manastir nalazi u “neprijateljskom okruženju”. Doista, kakva šteta što se Cetinjski manastir ne nalazi u Šapcu, u prijateljskom okruženju, umjesto što stenje na neprijateljskom Cetinju, okružen neprijateljskim Crnogorcima čiji su preci taj manastir podigli i odbranili.
Onaj drugi, Marković, rekao je kako je Milo Đukanović “veći ustaša od Pavelića” i “veći balista od Haradinaja”. Marković je produžio gdje je nekoć stao srpski patrijarh Irinej, koji je ustvrdio da je “Srbima u Crnoj Gori gore nego u NDH”.
Glasnuo se ponovo i on, Irinej. I u igru, kako sam već pomenuo, uveo Turke. Irinej je saopštio kako je Đukanović dokaz da je “poturica gori od Turčina”.
Što dokazuje samo ovo: da je Irinej Gavrilović dokaz da ne postoji samo Štokholmski, nego i – Stambolski sindrom. Štokholmski sindrom je neobična ovisnost otetog o otmičaru. Stambolski se, pak, sindrom manifestuje kao niz vizuelnih halucinacija i prostorno-vremenska dezorjentacija. Recimo… Godina je 2019. Sjediš u Beogradskoj patrijaršiji, gledaš televizor, reportažu iz Crne Gore, snimljenu takoreći juče, i na mjestu predsjednika Crne Gore ugledaš – poturicu goreg od Turčina. Ljudima oboljelim od Stambolskog sindroma, ukratko, Turci se pričinjavaju vjekovima nakon što su Turci otišli, pričinjavaju im se i tamo gdje Turaka nikada nije bilo.
Irinej tvrdi kako je “srpska crkva stvorila Crnu Goru”. Jeste, koliko je stvorila i Francusku i Njemačku. Tvrdi i da bez te crkve “Crna Gora ne bi ni postojala. Da nije bilo srpske crkve, oni bi doživjeli sudbinu prizrenskih komšija i primili islam i izgubili sve iz srpskog naroda”.
Istina je da Srpska pravoslavna crkva od Turaka nije uspjela da sačuva ni Srbiju, a kamoli Crnu Goru u kojoj ta crkva nije ni postojala do 1920. Istina je da se Crkva u Crnoj Gori zvala Crnogorska pravoslavna crkva. Istina je da je u Ustavu Crne Gore iz 1905. godine, u članu 40, stajalo da je: “Crnogorska crkva autokefalna”.
Istina je da je tu crkvu ukinuo Aleksandar Karađorđević, ukazom iz juna 1920. godine. Tim ukazom “ukinuta je i autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva i proglašena Ujedinjena srpska pravoslavna crkva Kraljevstva SHS”.
Istina je da je SPC u posjed crnogorskih vjerskih objekata došla Aleksandrovim ukazom.
Vidite: tek smo načeli „pitanje prošlosti“, tek zagrebali po njemu, takoreći, i već nam je sve – još manje jasno. Svaka nacija i država na ovim prostorima ima svoju istorijsku istinu, čak i svoju istorijsku nauku. Pluralizam etničkih istina kod nas je stvaran – za razliku od političkog pluralizma, koji je uglavnom fingiran i fasadan.
Stoga je, računam, bolje da se vratimo u sadašnjost – ili barem blisku prošlost.
Skupština Crne Gore, dakle, u posljednjim, danima 2019. usvaja Zakon o slobodi vjeroispovijesti.
Noć prije usvajanja Zakona, u Podgoricu slijeće avion Vlade Srbije. U njega ulaze lideri Demokratskog fronta: četnički vojvoda Andrija Mandić, Batman, i njegov Robin, Milan Knežević. Avion ih nosi u Beograd. Tamo će, kako su saopštili iste noći, po povratku u Podgoricu, razgovarati sa srpskim patrijarhom Irinejom od kojega su dobili blagoslov da, ako treba i poginu, ali da spriječe usvajanje Zakona.
Nisu išli tako daleko. Prije nego će Skupština pristupiti glasanju, poslanici Demokratskog fronta počupali su nekoliko mikrofona, flašom u glavu pogodili poslanika Ranka Krivokapića, pokušali aktivirati limenku suzavca, bili nedovoljno inteligentni da limenku otvore, nakon čega su, sa sve limenkom, ubačeni u maricu i odvedeni u pritvor.
Prije nego je naredio (neuspješni) napad za prekid sjednice Skupštine, Andrija Mandić se slikom i tonom, posredstvom društvenih mreža, obratio iz skupštinske sale. Svoje je pristalice pozvao u sveti rat: „budite Hristovi vojnici i budite spremni“, rekao je.
Da je, u bilo kom evropskom parlamentu, bilo koji poslanik, koji je slučajno i musliman, naglasivši, kao što je učinio Mandić, da se obraća svojoj braći po oružju, poručio: „Budite Allahovi vojnici i budite spremni“, evropski bi se mediji utrkivali u osudi poziva na džihad. No to je druga priča, o kojoj ćemo drugi put…
Narednih nekoliko dana (i noći) Mandićeve su pristalice blokirale puteve po Crnoj Gori. Tu i tamo na cestu je oboren i poneki balvan.
Onda je neko, tamo gde treba, u Beogradu i Moskvi zaključio da je vrijeme za promijenu strategije: umjesto svetog rata, nadalje će se kao sredstvo pritiska na Vladu koristiti litije koje će ulicama crnogorskih gradova voditi sveštenici Srpske pravoslavne crkve.
U dane prije i nakon usvajanja Zakona Demokratski front je političke tenzije digao u nebo: prijetili su zakopanim oružjem, prolivanjem krvi, spaljivanjem u skupštini, samoubilačkim napadima nakon kojih se postaje šehid, pardon – svetac, prijetili su Bošnjacima, Albancima i Hrvatima, tvrdili da će skupštinu fizički spriječiti da donese rečeni zakon…
Mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije odigrao je najjaču kartu: organizovao je miting na kojem su nastupile kosti Svetog Vasilija Ostroškog. Kada je to objavljeno, svi koji pamte duže od kokoške naježili su se: jer su se prisjetili da je Srpska pravoslavna crkva upravo nošenjem moštiju po „srpskim zemljama“ najavila ratove devedesetih. Nije to bio prvi put da je Amfilohije zloupotrijebio svečeve kosti. Kako podsjeća književnik Milorad Popović, „Amfilohije je 1990. zadigao mošti Svetoga Vasilija, da bi podbunjivao pravoslavne Hercegovce protiv svojih komšija, a drugi put ga je nosio 1996. nakon rata u BiH, da bi odao počast Radovanu Karadžiću, vrhovnom komandatu vojske koja je napravila genocid u Srebrenici i snajperskim hicima i granatama ubila hiljadu i šesto djece u Sarajevu”.
Dodajte tome da je na bosanskoj Federalnoj televiziji Amfilohije još u novembru najavio građanski rat u Crnoj Gori, dakako zbog zakona.
Prelazak na litije, (za sada) mirni oblik protivljenja zakonu, bez obzira na sve (etničke, vjerske, političke…) tenzije koje ih do danas prate, donijele su neku vrstu olakšanja.
Gdje smo danas? Imamo usvojen zakon čije je sprovođenje predviđeno tek za godinu. Zakon koji je dobio “zeleno svjetlo” Venecijanske komisije. Zakon koji su prihvatile Islamska zajednica, Katolička crkva i Crnogorska pravoslavna crkva. Ali ne i najmoćnija vjerska institucija u državi – SPC. Iako o tome u zakonu nema ni pomena, Srpska pravoslavna crkva tvrdi da će država Crna Gora od nje “otimati manastire” i “pretvarati ih u hotele i restorane”. Ta crkva odbija čak i da se registruje u Crnoj Gori, jer mitropolit Amfilohije insistira na tome da je njegova crkva eksteritorijalna, te da zakoni države Crne Gore za nju ne važe.
Sukob oko zakona postao je sukob oko oblika ustavnog uređenja Crne Gore: hoće li ona ostati građanska, sekularna država, na čemu insistira Vlada, ili teokratska država Srba u kojoj žive i drugi narodi (ne i Crnogorci: njihovo postojanje SPC ne priznaje i tvrdi da se radi o odnarođenim Srbima) na čemu insistira Amfilohije.
Njegov, Amfilohijev pritisak na vlast ozbiljan je. Iako nema govora o “stotinama hiljada ljudi na ulicama”, o čemu izvještava beogradska štampa, već je riječ o desetinama hiljada protestanata, Amfilohije jeste uspio organizovati najmasovnije proteste u istoriji Crne Gore.
Zdrav, demokratski razum nalaže jasno rješenje: pregovore Vlade i Crkve.
Koji su u međuvremenu otpočeli. No kako je, opet u međuvremenu, postalo jasno da je Zakon bio tek okidač za proteste, te da su Amfilohijevi ciljevi, zapravo ciljevi političkog Beograda, promjena vlasti i ustavnog uređenja zemlje, prostor za kompromis nije jasno uočljiv.
Kriza i nestabilnost u Crnoj Gori će potrajati – najmanje do parlamentarnih izbora, u oktobru ove godine. Ti izbori neće nužno značiti kraj krize – jer u slučaju (očekivane) izborne pobjede vladajuće koalicije, protesti bi ponovo mogli početi – ovoga puta optužbom za izbornu krađu.
Dodajte tome i ideju o bojkotu izbora, o kojoj se u prosrpskoj opoziciji ozbiljno razmišlja i dobićete još komplikovaniju političku jednačinu koja, nažalost, vodi ka vaninstitucionalnom, nedemokratskom i nezakonitom pokušaju rješenje krize – pozivom masi da zauzme zgrade Skupštine i državne televizije, na primjer.
Značajan korak u smirivanju tenzija u Crnoj Gori bio bi prestanak medijskog bombardovanja (u velikoj mjeri i lažnim vijestima) iz Srbije i BiH entiteta Republike Srpske kojem je ova država izložena.
Tim Evropske unije za Strateške komunikacije (StratKom), objavio je da je od ukupno 35 000 medijskih izvještaja o Zakonu i krizi nastaloj nakon njegovog usvajanja, 20 000 došlo iz Srbije a 9 000 iz Bosne i Hercegovine. I svega, dakle, šest hiljada iz “žarišta krize” – Crne Gore.
Andrej Nikolaidis, crnogorski književnik, kolumnista i politički savetnik, dobitnik nagrade Evropske Unije za književnost 2011. godine, za roman Sin.
Crvena slova za one koji se prave neobavesteni.
kao i ove istomisljenike mu