IDEJA SVEOBUHVATNOG ISLAMA JE NEUNIŠTIVA: ‘AKO MOGU UBIT TEBE, TVOJE KNJIGE NEĆE MOĆ’...
Posmatrajući stanje u Egiptu i svakodnevno izricanje desetina smrtnih presuda, čovjek stiče dojam da se Egipat danas trudi da nadmaši Egipat jučer u svojoj osorosti, grubosti i tiraniji. Ali, isto tako, ako ova dešavanja sagledamo u kontekstu historijske borbe protiv islamskih i uopšte, reformatorskih pokreta, onda nam postaje jasna psihologija zločinca koji svoj zločin nastoji opravdati tako što će ubiti sve svjedoke, pa makar ih bilo na stotine, ako ne i na hiljade. Tiranska vlast pokušava eliminišući one koji su svjedoci istine odstraniti i istinu i pribaviti legitimitet svojim lažima i zločinima.
Druga stvar koja se, kako mi se čini, sagledavajući historijski kontekst zločina i institucionalnog zločinačkog djelovanja, javlja u svim tiranskim sistemima jeste nastojanje da se eliminisanjem ključnih ljudi eliminiše jedna ideja. Tiranin, u svom egocentrizmu ili u njegovoj uznapredovanoj formi „autopoklonstvu“ uvjeren da se cjelokupan svijet okreće oko njega, nespreman ponuditi ideju i koncept, izuzev sebe, kao jedinke, smatra i vjeruje da su svi sistemi, svi pokreti i sva dešavanja zasnovana na individui. On vjeruje da će eliminisanjem individue eliminisati i uzrok svog problema. Kako šejh Selman Auda naglasi u jednom svom tekstu, osobina slabih naroda, naroda bez ideja i principa jeste da je u njihovom centru ličnost, čovjek, lider, a u većini slučajeva, tiranin i despot. S druge strane, osobina jakih i stabilnih naroda i zajednica jeste da je u njihovom središtu ideja, princip. I to je ključni problem kojeg niti jedan tiranin u historiji nije shvatio.
Pokušajmo napraviti kratak historijski presjek
u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., mekanski idolopoklonici su vjerovali; ako ubijemo Muhammeda riješit ćemo problem! Ako ubijemo Jasira, Sumejju, Hamzu… ubili su i Jasira, i Sumejju, i Hamzu, ali je ideja islama ostala postojana. Umro je i Allahov Poslanik, s.a.v.s., ali je ideja ostala iza njega.
Imam Ahmed je bio usamljen u vremenu mu’tezilske ekspanzije. Pojedinac protiv čitavog društvenog sistema, protiv najmoćnije armije na svijetu, protiv najmoćnijeg vladara, njegovih ministara i policije. Iz takvog sukoba, imam izlazi kao pobjednik, jer nudi ideju, nudi princip. Mu’tezile, osim sile i prisile nisu nudili ništa! S druge strane imam Ahmed je ideju usađivao u srca ljudi, zato je na njegovoj dženazi bilo milion ljudi! Čak, navode historičari, da se par dana nije moglo prići kaburu imama jer je tolika gužva bila, da je trebalo čekati nekoliko dana da bi se moglo doći do njegovog groba! Mu’tezile su se „oslobodili“ Ahmeda, ali nisu njegove ideje koja je ostala živjeti u srcima i umovima miliona ljudi.
Imadudin Zenki, jedan od velikih seldžučkih sultana, izgarao je u želji da oslobodi Kuds, pao je kao šehid neprijatelja kojima je predstavljao smetnju i prepreku. On je umro, ali ideja o slobodnom Kudsu nije, preuzeo je njegov sin Nuruddin, koji je čak i minberu pripremio za el-Aksu. Umro je i Nuruddin, ali ideja nije! Preuzeo je Salahuddin koji je sproveo u djelo. I što je još bitnije, ni danas ideja o slobodnom Kudsu nije mrtva, živa je u srcima miliona muslimana, koji liježu i ustaju sa Nurudinovom i Salahudinovom idejom u srcu!
I oni nama bliski i poznati- Mehmed Handžić i Mustafa Busuladžić koji su svojim radom i književnim opusom zadužili muslimane ovih prostora a koji su na svojoj koži osjetili komunističku diktaturu. Handžić je umro u 38. godini, pod sumnjivim okolnostima nakon bezazlene operacije bruha. Tarih ispisan na Handžićevom nišanu najbolje govori o njemu ,,Još jedna žrtva komunizma u BiH. Čovjek koji se borio protiv Tita.” Mustafa Busuladžic je ostavio dubok trag na sve one kojima je predavao. Svoje vazove držao je u Sarajevu (Careva i Čekrčkči džamija), Zenici, Visokom, Trebinju, Banjoj Luci, Tuzli i Skoplju. Hafiz Mahmud Traljic je o njegovim vazovima kaže: ‘Gdje god je on vazio ili predavao, prostorije su bile ispunjene do posljednjeg mjesta.” Tematika i sadržaj njegovih vazova aktuelne su i u današnje vrijeme, a misterija oko njegove smrti još uvijek nije riješena.
Historija je puna ovakvih primjera, a njihovo navođenje bi nam uzelo isuviše vremena. Ali, vratimo se na smrtne presude u Egiptu. Pokret Muslimanske braće postoji nekih osamdesetak godina. Za historiju taj period ne znači puno, često se i ne primjećuje, ali za ljude koji u njemu žive znači mnogo, znači sve. Ovaj pokret, odnosno, njegova ideja je kroz sav period svog postojanja bio na udaru različitih vlasti koje su se smjenjivale u Egiptu, od kralja Faruka, preko Abdunnasira, Sadata, Mubaraka, pa evo, do generala es-Sisija. To je pokret koji je dao ubjedljivo najveći broj šehida ne samo u Egiptu, već i u ostalim arapskim zemljama, posebno Siriji i Jordanu. Zasigurno je jedinstven pokret u historiji islama čiji vođe, kako prvi vođa i osnivač, imam šehid Hasan el-Bena, tako i jedan od glavnih ideologa šehid Sejjid Kutb, a i mnogi drugi su postali šehidi. Toliko osporavan, toliko zlostavljan, toliko ubijan, ovaj pokret je nadživio sve svoje ubice. Nadživio je i svoje osnivače, lidere i vođe. Zašto? Upravo zbog one ideje o kojoj smo govorili ranije. Zato što je ideja islamskog pokreta usađena u srca miliona ljudi. Svi tirani su se fokusirali na ubijanje ljudi, ali niko od njih nije pokušao ponuditi ideju. Čak i određeni rivalski pokreti unutar islamskog miljea koji su kritikovali i zamjerali Muslimanskoj braći nikada nisu ponudili sveobuhvatnu i cjelovitu ideju političkog, ekonomskog, socijalnog i naučnog angažmana kakvu je ponudio ovaj pokret. I danas, nakon ovolike medijske hajke protiv Muslimanske braće, nakon tolikih smrtnih presuda, ako bi se tiranin i usudio prepustiti narodu da izabere, opet bi izabrao Muslimansku braću. Ubistvom Bedi’a, Šatira, Hidžazija, Baltadžija, Mursija, neće biti ubijena ideja koju su onu baštinili.
Prošle godine, negdje u augustu, kada je Hajrat Šatir uhapšen, oficir policije je javno, na egipatskoj televiziji izjavio da je u njegovoj kući pronađen hard-disk sa spiskom od oko 750 hiljada porodica koje su primale pomoć od njega! I, recite mi, ko će „ubiti“ ideju tog čovjeka u milionima ljudi koje je pomagao? Ima li te zemaljske sile koja će je iskorijeniti iz umova i srca tolikog broja ljudi!
