Ovako, skoro pa sigurno iz tvoje priče mogu reći da on ima agorofobiju, ali blagu, kao i da ima panične napade, ali blage, kada mu se počnu ruke znojiti vjerovatno mu i srce malo jače zalupa, obuzme ga strah, najiskrenije bi ti savjetovao da ga nagovoriš da ode kod psihologa, čisto na razgovor, i da uzme neke tablete za smirenje, možda i onaj Persen, čisto da ga malo opusti. Prvo moraš znati da je panični napad, najgore iskustvo koje zdrava osoba može doživjeti, nije mu lako u tim trenucima, i naravno on ima nagon za bijeg iz tog stanja. Nemoj ga zadržavati, ali ga tada nagovori na šetnju, sigurno pomaže, šetnja na svježem zraku. Bolje je spriječiti sada to sve, nego da se ne daj Bože pretvori u jake i česte panične napade, to bukvalno pravi invalida od osobe. Slobodno mu pričaj i o svojim problemima, neka vidi da nije svima sve bajno, da svi imaju nekih svojih problema. Ako ti je dečko, u tom trenutku ga zagrliš, kažeš neće ti se ništa desiti dok sam ja tucrna macka wrote: hvala puno na odgovoru,ja sam uz njega i mislim ostati iako mi nekad nije lako,ja vecinu svog vremena poklanjam njemu,zaboravljajuci i na svoje tegobe i ja sam nekad nervozna neraspolozena ali mi nekad bezveze to i reci pred njim jer sta je moja nervoza spram vasom,a mislim da nema agorofobiju jer izadjemo mi vikendom bez problem i radnim danima,ali kad god ja kazem ostavi auto tu pa cemo prosetati malo do tamo odmah negiranje ne moze on hodati nego autom pravo pred kafic,restoran ili gdje vec idemo,godinu dana sam uz njega u tome i vjeruje mi pa prema tome uz neko nagovaranje mislim da mogu postici sta budem trazila od njega ,samo se nekad plasim da mu ne nanesem stetu jer kao sto sam rekla koliko se god ja trudila nisam to osjetila na svojoj kozi hvala Bogu i nemogu da svatim u srz kako se osjecate vi...evo jos jednog prmjera npr: sjedimo i kaficu pijemo kafu i onda on meni kaze odnosno vecinom pokaze dlanove kako su se poceli znojiti i to je znak za pokret mora on kuci malo prileci ,sta mislis da trebam uraditi u tom momentu da li trebam da ga zadrzavam da jos sjedi i pokusati pricom skrenuti misli ili je ipak bolje dozvoliti mu da odemo i da malo legne....
itd. Pruži mu podršku, čitaj o paničnim da znaš kako se osoba osjeća u tim momentima, lakše ćeš mu pomoći. Natjeraj ga da priča sa tobom o tome, da ti sve kaže, bit će mu lakše. Ako ima jaku anksioznost izmasiraj ga, to jako puno pomaže, ne tjeraj ga odmah na šetnju, već polahko, da vidi da to nije ništa strašno i da mu se neće ništa desiti
Evo da ti pokušam opisati kako meni izgleda sastanak sa djevojkom, spremam se a u glavi mi se vrti samo jedna misao, šta ako se onesvjestim pred njom, šta ako mi srce zalupa, ako dobijem panični, uzimam tablete i trpam u džepove, ako mi šta bude. Dok idem po djevojku autom, ta mi se misao i dalje vrti po glavi. Ona dolazi ide neka priča, šta ima, šta se radi i tu uglavnom malo zaboravljam na probleme, malo prohodamo, zezamo se, ali meni u pojedinim trenucima to prođe kroz glavu, pa pipam puls, dišem duboko itd. Sjednemo u kafić, već postaje gore, gužva, dim, sjedim na jednom mjestu, počinjem cupkati nogom, gutati knedle, sve manje pratim šta ona govori, a onda dolazi panični, počinje da mi lupa srce (120/min), počinje mi se nesvjestati, imam osjećaj sad ću pasti u nesvjest, znoje mi se ruke, trne itd. Odem do WC-a pokušavam dođi sebi ali ne ide. Vraćam se na mjesto, i samo joj govorim, hajmo kući, ne mogu uopšte da je pratim, da mislim o njoj. Onda predlaže šetnju, drugi kafić, ali to meni nije ni na pameti, samo hoću kući, da legnem da se smirim i da se malo opustim, naravno onda odemo kući, toliko sam izgubljen da je nekada i zaboravim poljubiti na rastanku. A onda se osjećam krivim što sam zeznuo još jedan izlazak. Mislim da ćeš na ovom primjeru bolje razumijeti šta se njemu dešava i zašto izbjegava šetnju. Zato samo polahko sa njim, kao sa djeteom
Gdje ste ekipa. Ja sam bio ok mjesecima i ove vec par dana novi val anksioznosti sa raznim simptomima. Mislim da je okidac bila vrucina, citao sam malo na netu izgleda da pregrijavanje igra vaznu ulogu u ovome. Prije anksioznosti sam bio nervozan 3 dana nisam znao sta je razlog dok nisam imao blazi panicni napad, koji sam sreca zaustavio, dok sam se vracao po suncu. Nije lose kao prvi put mozda sam lose 30% od prvog puta ali me pomelo i ovaj put. Sad me opet strah svega i svacega. SLomljen sam fizicki totalno. Terapija mi je pomogla jer znam da se kontrolisem ali volio bih i ovo da rijesim sto prije. Pazite se vrucina 
tamo i on opet ti si ok,ma covjece dragi ja njemu kako sam ok,vrtoglavice,titra mi pred ocima,vrat me boli,salji me u bolnicu i on mene nekako posalje...ali samo na CT glave...e tu dolazi tek belaj
...jeli moguce da su ti bljeskovi i tackice zbog moje psihe...ja priznajem,bio sam stalno nervozan,nervirao se zbog svakakvih gluposti,a troditelji kad su mi umrli,to me slomilo,trpio u sebi svaki Boziji dan...jbg ,takav je zivot,danas te ima,sutra te nema,ali opet kad me vec jos uvijek ima,da zivim ako treba da zivim a ne da se osjecam kao zombi...ko se nije sa ovim susreo nema pojma kako je tesko se iz toga izvuci,a da ne pricam da ko te ne razumije i nije to prosao dzaba mu i pricas jer ce on u tebe gledat kao da si lud...a ludi nismo,to je samo problem jedan koji nas ometa i koji nazalost malo duze treba da se iz njega izvucemo...danas je tacno 3 mjeseca od tog mog prvog napada panike...ide na bolje ali eto,samo da mi se rijesiti te neke osamucenosti...
