vodoprovodčik wrote:Do sad su svi pokušavali riješit paradoks, a dođe čovjek i objasni kako je to dogma. Nema se tu više šta prigovorit. O dogmi se ne raspravlja.
Nije klasična dogma, niti je neko zbog toga glavu gubio, niti sam htio reći to na što impliciraš. Ja jesam skeptik, ali ne na taj pretjeran i "križarski" nategnut način.
Ako ćemo biti iskreni, postojala su dva mišljenja, pored ovog trećeg koje jednostavno ne dira tu temu i samo približava činjenicu da je odredba stvarnost u islamu kroz popratne detalje Božijeg sveznanja, mogućnosti koje su u Božijem znanju, ali se nisu desile te su samim tim iscrpljene (mada postoje na neki način i iako relevantne, one se nisu desile), što znači da je samo ono što se dogodilo i trebalo da se dogodi.
Prvo mišljenje su zastupali "Kaderije", ne treba ih pomiješati sa sufijskim kaderijskim pravcem, koji kažu da je čovjek apsolutni kreator svoje sudbine, te da je u tom smislu potpuno neovisan. Tumačiti ajete koji govore o odredbi metaforom je u ovom slučaju nemoguće, jer metafora u arapskom jeziku, koji je razrađen i standardizovan do u tančine, mora imati svoju indiciju i gotovo predstavljati vrstu usporedbe u bukvalnom ili apstraktnom smislu. Arapski stil je formiran prije islama u bogatom i izvanrednom poetskom opusu arapskih plemena, koji su, malo je reći, ponosni na svoj semitski puritanizam i jezičko nemiješanje u predislamskom periodu.
Drugo mišljenje zastupaju "Džebrije", od arapskog جبر, džebere korijen, edžbere prelazni glagol, što znači siliti, primorati - oni kažu da je čovjek determiniran, kao i sve što postoji od momenta stvaranja, onim što je zapisano u "Knjizi pomno čuvanoj". Čovjek je primoran da napravi sve što je napravio, dakle prisiljen i lišen bilo kakve volje. Ni ovo ne odgovara stvarnosti u cjelosti, jer čovjek ipak ima nekakvu volju, recimo, ako želim podići svoju ruku sada, ja ću to uraditi, i sl., a mnogi ajeti govore o tome da treba izabrati ovo ili ono. Načelo neodređenosti unutar apsolutne stvaralačke volje, prema islamu, dakle postoji.
S obzirom da ni jedan ni drugi pravac nisu obuhvatili niti dali zadovoljavajuće objašnjenje, prevladao je treći, koji o tome ne raspravlja. Prime k znanju da postoji kader, no nisu ga u stanju objasniti; samo su u stanju da ukažu na neke činjenice iz islamskog učenja o Bogu i o tome da Boga treba promatrati odvojeno od parametara kroz koje posmatramo čovjeka, koji je samo dio stvorenog i ništa više.
Međutim, kad kažem da je ovo pravo pitanje za skeptike, tada želim reći da to pitanje glasi: "A čemu sve ovo na ovaj način?" Dakle, zašto ovoliko patnje, boli, stradanja - zašto ovaj okvir.
Pitanje determinacije se javlja i kod skeptika, kod Hawkinga, koji objašnjava Feynmana i kaže da je u momentu velikog praska, kakav god on bio, već bilo determinirano da će se na stranici nekog časopisa pojaviti slika Madone na ovaj ili onaj način. Ne zato što je to bila jedina mogućnost, nego zato što su se sve druge poništile. Feynman kaže da Univerzum ima sve moguće historije, a ona koja se desi morala se desiti, jer su se druge poništile. Jedino se to moglo dogoditi, ništa drugo...
Da ne širimo temu tamo gdje ne treba ići, ali u ravni ajeta koji govore o odredbi, ono što se dogodilo volja je Božija, bez obzira na njegovo znanje o drugim mogućnostima.
Oko 90% muslimana, odnosno gotovo 100% posto sunija za temelj u vjerovanju uzima "Tahavijsku akidu" (Islamsko vjerovanje u objašnjenju imama Tahavija). U vezi sa ovim on doslovce kaže:
فإنه سبحانه يعلم ما كَانَ وما يكون، ومالم يكن أن لو كَانَ كيف يكون، كما قال تعالى: وَلَوْ رُدُّوا لَعَادُوا لِمَا نُهُوا عَنْهُ [الأنعام:
28]
"On, slavljen neka je, zna ono što je bilo i ono što nije bilo, i zna kakvo bi bilo da se desilo ono što nije bilo. Kaže uzvišeni:
'Ne, ne! Njima će očevidno postati ono što su prije krili; a kada bi i bili povraćeni, opet bi nastavili raditi ono što im je bilo zabranjeno, jer oni su doista lažljivci,'" (El-En'am 28)"
Dakle, Tahavi ovim ajetom želi argumentirati da oni koji ne vjeruju, čak i ako bi vidjeli Sudnji Dan pa poslije njega bili vraćeni u život, opet bi nastavili raditi ono što nisu smjeli, jer su se sve njihove druge mogućnosti poništile, iako postoje. Bog sve to zna, dakle, sve moguće historije i onu koja se desila, i sve je u "Knjizi zapisano". Međutim, iz tih predanja znamo i da je prvo što je zapisano bilo "Milost moja pretiče srdžbu moju!"
Zbog ovoga, kader se jednostavno uzima na znanje, i ne znam da iko može reći da ga može objasniti na način da ga se može 100% pojmiti - međutim nema tu nikakve dogme. Dogma se pokušava u zadnjih 200ak godina formirati u krutom smislu, ali je to iznimno teško zbog 1000 činilaca i ne vjerujem da će u islamu postojati nešto tipa katoličke crkve, nema osnova za to. Rana historija u korijenu odbacuje tu mogućnost.
Sa druge strane, mnogi veliki umovi, poput Ajnštajna koji nisu odbacili misao o Bogu, pa makar on bio "Spinozin Bog", manje ili više, upravo su princip odredbe; Ajnštajn, naravno, u judaističkoj tradiciji na način na koji se poima unutar nje; naveli kao razlog za skepticizam spram modela Boga kako ga, recimo, Jevreji, doživljavaju. Kako prihvatiti da nevoljna stvorenja bivaju kažnjena za akcije koje su se morale dogoditi, pored svih drugih mogućnosti, ali mogućnosti koje su se poništile.
Zato kažem da je upravo ovo pitanje svih pitanja za skeptike. Zašto se uopće sve ovo dešava na ovaj način? Zašto patnja i muke na ovom svijetu, prije onog, ako je jedino ovo ono što se "moralo" dogoditi. Mi to ne bismo htjeli, zar ne? Eto, to sam ciljao kad sam haraču rekao da je potrefio pitanje svih pitanja.