Ako je čovjek laik u pravnoj nauci i struci to ga ne obavezuje da bude laik u borbi za pravdu i istinu, naprotiv – obavezuje ga da se baš iz te supozicije bori za Čovjeka.
Kao biološki, ili/ božiji, fenomen život je isključivo privilegija individualnog bića. Pa čak i u slučaju istojajčanih blizanaca.
U ljudskoj tradiciji (religijskoj, kulturnoj, političkoj, pravnoj, vojnoj …) je da se na zlo ne može odgovoriti zlom - jer onda ne bi ni postojao razlog za odgovor.
William Glasser u Teoriji izbora navodi i slijedeće aksiome:
(1) Jedina osoba čije ponašanje možemo kontrolirati smo mi sami. U praksi, ako smo spremni snositi posljedice, a to su gotovo uvijek teška kazna ili smrt, nitko nas ne može natjerati da učinimo nešto što nećemo. Pod prijetnjom kazne rijetko ćemo ono što radimo napraviti dobro.
(2) Sve što od ljudi možemo dobiti ili im dati jeste informacija. Kako ćemo se nositi s tom informacijom pitanje je našeg ili njihovog izbora.
(3) Svi dugoročni duševni problemi su problemi odnosa. Djelimičan uzrok brojnih drugih problema, kao što su bolovi, nesvjestice, slabost i neke hronične bolesti - uobičajeno zvane autoimune bolesti - bolesti su odnosa.
(4) Problematična veza je uvijek dio našeg sadašnjeg života.
(5) Ono što se dogodilo u prošlosti i što je bolno čvrsto je povezano s onim što radimo, ali stalno vraćanje na bolnu prošlost može učiniti vrlo malo ili ništa za ono što trebamo učiniti sada - poboljšati važnu postojeću vezu.
(6) Pokreće nas pet genetičkih potreba: preživljavanje, ljubav - pripadanje, moć, sloboda i zabava.
(7) Te potrebe možemo zadovoljiti samo ako zadovoljimo sliku ili slike u našem svijetu kvaliteta. Ako u svoj svijet kvaliteta stavimo slike koje ne možemo zadovoljiti, odbacujemo slobodu.
(8) Sve što od rođenja do smrti možemo činiti jeste: ponašati se! Svako naše ponašanje je cjelokupno ponašanje, koje se sastoji od četiri nedjeljive komponente: aktivnosti, mišljenja osjećanja i fiziologije.
(9) Sva cjelokupna ponašanja definirana su glagolima, najčešće infinitivom ili glagolskom imenicom, a ime dobijaju po najprepoznatljivijoj komponenti, npr. – biram - taktizirati, umjesto - patim od neiventivnosti (ili neinventivan sam)..
(10)
Sva cjelokupna ponašanja su izabrana, no neposrednu kontrolu imamo samo nad komponentom aktivnosti i mišljenja. Međutim, svoje osjećaje i fiziologiju možemo kontrolirati posredno: kroz način na koji odabiremo razmišljati i djelovati!
U ljudskoj tradiciji (religijskoj, kulturnoj, političkoj, pravnoj, vojnoj …) je da se na zlo ne može odgovoriti zlom - jer onda ne bi ni postojao razlog za odgovor. U ljudskoj tradiciji je i da se zlo mora sankcionirati, na način da se ukloni njegov izvor i, potom, saniraju posljedice – jer i one su ili/i mogu biti izvorom zla, neposredno i posredno.
Zato što nisu htjeli BiH, a mi je nismo mogli sami odbraniti - opančari iz Nedođije su se individualno udružili i razdužili milione ljudi sa domovinom, domom, prijateljima,..., i životom! Smrt opančarima! – Živio zanat opančarski! Ili/i: Smrt ratnim zločincima! – Živio zločin! Ne kažem „Živio rat!“ – jer za razliku od rata kao ljudskog zla, ratno zlo je globalno, i lokalno, terminološki konvencionirano.
Nije li morbidno vlastito učešće OUN-a u nesprečavanju i nekažnjavanju vladajućih političkih štabova i njihovih političkih opcija u djelu genocida i djelima ratnih zločina pokrivati frazama, poput one o „udruženom zločinačkom poduhvatu“. Ako relevantni subjekti u OUN-a prihvataju takvu logiku odbrane vlastitog i globalnog kredibiliteta, ubjeđujući nas da je „udruženje opančara iz Nedođije planiralo, programiralo, organiziralo i predvodilo realiziraciju genocida i ostalih zločinačkih poduhvata“, nije li to sistematiziran zločinački poduhvat nad internacionalnim, i nacionalnim, pravom i pravdom? A potom i nad biopsihosocijalnim integritetom Čovjeka i Čovječanstva!
U konačnici, koja je surova ali i izvodljiva, takav slijed može se situirati pod jednu od ovih premisa: (1) Umjesto da „boluje“ za Čovjekom, OUN-a boluje za Hitlerom. (2) Umjesto da „boluje“ za Ujedinjenim Nacijama, Čovjek boluje od Ujedinjenih Nacija.
Nije li suicidno sudski Pečat pod okriljem OUN-a poistovjećivati sa Božijim mandatom nad Kainovim žigom? Tom logikom, ne kainizira li se svaka nacija u Ujedinjenim Nacijama? Zar nije logičnije i pravno pravednije žigosati vladajuće političke štabove, koji su de jure i de facto ne samo najodgovorniji - nego su i isključivo odgovorni za ratna (ne)djela, kako na nacionalnom tako i na internacionalnom nivou? Pa čak i pod uvjetom da se napravi i nepravda nekom od njihovih subjekata, jer su - za razliku od etniteta i nacija - političke opcije izborne, zamjenjive, nebiološke...
Kao ni Kainov ni ratni zločini ne zastarjevaju, ali krunska razlika između njih je u činjenici da ne zastarjeva ni krivično gonjenje ratnih zločinaca, pa čak ni pod uvjetom da su na samrti. Međutim, bez obzira što se Adolf Hitler ubio (uz ostale iz nacističkofašističkog štaba, koji su se ubili ili su ubijeni), da takva žrtva ne bi bila kainske naravi u smislu Božijeg prava na nju - morao se istovremeno i Hitlerov politički projekt imenovati zločinom i bezuvjetno zabraniti. Čak i uz takve instrumente, nacizam kao jedan od globalno pošesnih političkih hipocentara nije iskorijenjen.
Bez obzira što su stavile vlastite političke žigove na daytonsku Bosnu i Hercegovinu, ili za – mir (pošto to lagodnije zvuči), Organizaciju Ujedinjenih Nacija ti žigovi ne obavezuju da ne problematizira njihov karakter.
Bosna i Hercegovina mora gledati istini pravo u oči! Daytonski entiteti u BiH ili pojedini njihovi dijelovi ne mogu biti genocidne tvorevine a da to nije i daytonska BiH. Pošto je de facto i de jure utvrđeno da je izvršen genocid u Serebrenici a ratni zločini skoro na svakom pedlju BiH, Dayton ne obavezuje OUN da od te činjenice amnestira ratne političke štabove i njihove zlodjele projekte, niti da im oduzme pravo na ono što su genocidom i zločinima realizirali u Daytonu i nakon njega.
Način, na koji OHR uspostavlja politički ambijent u BiH, je prokrustovski, namijenjen bosanskohercegovačkoj populaciji s namjerom da joj se ugrozi biopsihosocijalni integritet do te mjere da se ona okani pozivati na BiH i OHR-ov mandat OUN. Zašto? Samo zato da bi se daytonski mandat održao iznad mandata OUN koja je najnadležnija za vlastiti kredibilitet po pitanju procesuiranja ratnih zločina i sprečavanja ratnih zločinaca da uživaju prava stečena genocidom, odnosno – bosnocidom! Te da bi se, potom, konsenzualno zaključilo da smo mi svi – isti.
Sveukupno, potpuno drugačija antropološka situacija je kada se likvidira zločinački sistem i, potom, individualno procesuiraju njegovi suplementi, od situacije kada se takav sistem zadrži na vlasti i, u njegovo ime, pravi pojedinačna hajka na opančare iz Nedođije. Pošto se uistinu ne zna ko nije opančar iz Nedođije, ne zna se ni da li njihovo udruženje uopće postoji.
Je li politička situacija u Bosni i Hercegovini žrtva straha da će se izgubiti ono što je stečeno genocidom, ratnim i poratnim zločinima i terorom u svim poljima ljudske zbilje? I, potom, žrtva nepovjerenja u vlastitu prošlost, sadašnjost i budućnost onih - koji su politički sudjelovali u genocidu , ratnim i poratnim zločinima i teroru u svim poljima ljudske zbilje? Nesporno – jeste! Međutim, nesporno je i da takvi nisu ni prošlost, ni sadašnjost niti su budućnost Bosne i Hercegovine. Zašto se, onda, njihove zasluge izvlače na nacionalni, etnički, etički,..., internacionalni nivo? S jednom i jedinom namjerom, i to da se - legitimno legaliziraju! Odnosno da se "dokaže" da smo "mi svi - isti!" Ali, nasreću - nismo! Ma čiji i ma koliki žig nam je za to pripremljen. Jer da jesmo - BiH ne bi bilo ni ovoliko koliko je ima. Ne bi bilo ni Organizacije Ujedinjenih Nacija, pa ni Kancelarije Visokog predstavnika. Po tom pitanju ne može biti kompromisa. Niti konsenzusa. Na njih niko nema ni Ljudsko ni Božije pravo.
Ne može se za politički organizirane ratne i poratne zločine suditi populaciji i teritoriji. Ne mogu se političke partije koje su sudjelovale u planiranju, programiranju, organiziranju, izvođenju i kontroli genocida i cijelog arsenala ratnih i poratnih teših krivičnih djela, nagrađivati pravom na populaciju i teritoriju – ostvarenim genocidom i cijelim arsenalom ratnih i poratnih teših krivičnih djela. Nije mandat OHR-a da samo politički konstantira stanje u BiH, OHR mora biti lider promjena takvog stanja u korist OUN, čiji je BiH punopravni subjekt.
Ako je čovjek laik u pravnoj nauci i struci to ga ne obavezuje da bude laik u borbi za pravdu i istinu, naprotiv – obavezuje ga da se baš iz te supozicije bori za Čovjeka. I da, konačno, pomogne ili/i primora pravnu nauku i struku da uvažava, primjenjuje, razvija i bori se za standarde dorasle Čovjeku i Čovječanstvu.
.
nevjerujem da dolazi đaba 
