#326 Re: NDH - All about
Posted: 15/07/2009 18:29
Šušnjar je treće po veličini stratište u BiH za vrijeme II Svjetskog rata. Na tom mjestu ubijeno je oko 5500 Srba i 50 Jevreja. U "Izvještaju o stanju u bivšoj Vrbaskoj banovini od aprila 1941. do marta 1942. godine", koji je sačinio Gestapo, navodi se da je samo na Ilindan 1941. godine u Sanskom Mostu izvršen pokolj 2.862 mještana srpske nacionalnosti (faksimil ovog izvještaja može se vidjeti u knjizi Srez Sanski Most u narodnooslobodilačkom ratu, objavljenoj sedamdesetih godina prošlog vijeka).
U Izvještaju su upisana i imena djevojaka koje su ustaše tih dana silovale u Suhači, Kljevcima i drugim selima i zaseocima naseljenim isključivo srpskim stanovništvom.
Navedeno je i to da su na Šušnjaru, samo kilometar daleko od centra grada, iskopane dvije rake. Svaka je bila duga po sto metara, široka četiri i duboka dva i po metra." "Na tom mjestu ustaše su, na zvjerski način, ubile oko četiri hiljade Srba. "Kod zloglasnog magacina", kako se navodi u Izvještaju, "umoreno je oko tri hiljade, dok je na ostalim gubilištima tadašnjeg sreza Sanski Most ubijeno još oko tri hiljade nevinih."
Iz ovoga se vidi da je na području današnje opštine Sanski Most umoreno preko deset hiljada Srba!
Ovo je zapravo početak priče o stradanjima na jednom od najvećih stratišta srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu. O stratištu o kome se danas, tek ponekad, i to stidljivo, prozbori. O stratištu koje je nijemi svjedok zločina koji su počinile ustaše.
Jedno od najvećih mjesta zločina
Još uvijek živi svjedoci stravičnih događaja, odnosno hroničari toga vremena, navode da je "Šušnjar, po zločinu koji se tu dogodio, ali i žrtvama koje su priznali njihovi izvršioci, a koji su upisani u istorijske dokumente, odmah poslije Jasenovca, mjesta najvećeg zločina i stradanja srpskog naroda tokom Drugog svjetskog rata."
Zločin u sanskom kraju najavljen je već sedmog maja 1941. godine, kada su ustaše i žandarmi u Sanskom Mostu iz, samo njima poznatih razloga za odmazdu, strijeljali Marka i Đurđa Kondića te Rajka Stojanovića. Bile su to prve žrtve ustaškog divljanja u gradu uz obale Sane, koje su sahranjene na Šušnjaru. Strijeljanju, koje je bilo javno, prisustovale su sve ustaše koje su se toga dana nalazile u gradu.
Sreski predstojnik doktor Ante Merkadić odmah sutradan naredio je da se uhapsi još šesnaest seljana i drže kao taoci. Među njima su bili i sveštenici Đuro Grbić iz Tomine i Jovo Marjanović iz Dabra, kao i Aćim Savić iz Usoraca – nosilac Karađorđeve zvijezde.
Zbog stanja kakvo je tih dana bilo u Sanskom Mostu, a koje ustaše nije moglo ostaviti ravnodušnim i na miru, oni su zatražili pomoć iz Prijedora i Banjaluke. Ustaške vlasti u Banjaluci odmah su reagovale. Obratile su se Štabu puka 132. njemačke pješadijske divizije, molbom da uputi svoje snage u Sanski Most jer je "tamošnje stanovništvo ugroženo od ostatka srpske vojske i četnika". Prema odobrenju Štaba te divizije u Sarajevu, u Sanski Most je došao kompletan divizion kako bi "uspostavio red i mir u ovom gradu".
Ovakvom ponašanju, odnosno strahu koji je bio prisutan kod ustaša, "kumovala" je pobuna, odnosno oružani otpor Srba iz Kijeva, Tramošnje i okolnih srpskih sela. Bio je to prvi sukob porobljenog naroda sa okupatorima i njihovim slugama... Bila je to prva borba koju su, poslije aprilskog rata, Nijemci vodili na tlu okupirane i raskomadane Jugoslavije... Do borbe je došlo spontano, da bi se odbranili goli životi od ustaškog terora. Ona je već tada pokazala da se narod nije pomirio s okupacijom i da nikada neće mirovati i robovati.
Devetog maja četrdeset i prve godine u Sanski Most, iz Banjaluke, dolazi njemački general Sincehin, komandant 132. pješadijske divizije, koji je ovdje trebalo da prisustvuje i "uveliča" strijeljanje srpskih talaca.
Kada su taoci dovedeni do mosta na rijeci Sani, ustaša Jozo Klepić Patašon rekao je prisutnima kako je "juče napadnut jedan motor sa tri njemačka vojnika". Tom prilikom, rekao je Klepić, "poginuo je njemački oficir". Da bi se spriječili dalji napadi, nastavio je Klepić, "od danas će biti strijeljano po deset Srba za jednog ubijenog Nijemca ili za dvojicu ranjenih".
I... Strijeljanje je počelo. Tumač je pozivao po osam talaca da izađu na gubilište. Pedantni Nijemac objašnjavao je vojnicima iz voda za strijeljanje kako "njih dvojica treba da gađaju u srce, a jedan u čelo". Kada su Nijemci izvršili prvi krug strijeljanja, jedan od talaca pokazivao je znake života. Njemački oficir odmah mu je prišao i pucao mu pištoljem u sljepoočnicu. Odmah nakon toga došla je na red treća grupa. Potom četvrta. I tako redom...
U drugoj polovini maja 1941. godine, ustaški stožernik Viktor Gutić u Zagrebu je posjetio Antu Pavelića, poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, od koga je dobio "najveća priznanja i pohvale za zločine koji su počinjeni u Sanskom Mostu". Poglavnik mu je tada dao najšira ovlašćenja za "nastavak krvavog pira"...
U čast zločincu
Potkraj maja Gutić dolazi u Sanski Most. Mjesna ustaška organizacija i organi vlasti, uz sudjelovanje italijanske vojne muzike, priredili su Gutiću veličanstven doček. Gutić je tada u svom obraćanju okupljenima rekao:
"Drumovi će poželjet' Srbalja, al' Srbalja više biti neće. Izdao sam drastične naredbe za njihovo potpuno ekonomsko uništenje, a slijede i nove za njihovo potpuno istrebljenje. Ne budite slabi ni pram jednoga. Držite uvijek na umu da su to bili naši grobari i uništavajte ih gdje stignete, a blagoslov našeg poglavnika i moj, neće vam uzmanjkati."
I zaista, "posao" je nastavljen. Bio on uz blagoslov ili ne, ali rake na Šušnjaru svakim danom bile su sve punije.
Prema navodima očevidaca, na gubilištu na Šušnjaru bile su iskopane dvije grobnice. Ustaše su u zatvorima povezivale grupe. Žicom ili konopcima bila su vezana po dvojica. Zatim su ih sve provodili kroz grad i to, kakvog li licemjerstva, u pratnji svirača... U dvorištu žitnog magacina i na pijaci ustaše su grupe od po stotinu i dvije stotine ljudi nagonile da trče a onda bi ih premorene iz mitraljeza "kosili" i ubijali. Mnogi su skončali od udaraca maljevima, čekićima, sjekirama...
Tako je to bilo iz dana u dan. Sve do prvih nekoliko dana avgusta, kada je na stravičnu predstavu, sa punim rakama na Šušnjaru, spuštena zavjesa na jedan od najvećih zločina nad srpskim narodom u Bosni i Hercegovini.
http://www.blinkx.com/video/genocid-san ... g5n18lguWQ
izvor:http://bs.wikipedia.org/wiki/susnjar
U Izvještaju su upisana i imena djevojaka koje su ustaše tih dana silovale u Suhači, Kljevcima i drugim selima i zaseocima naseljenim isključivo srpskim stanovništvom.
Navedeno je i to da su na Šušnjaru, samo kilometar daleko od centra grada, iskopane dvije rake. Svaka je bila duga po sto metara, široka četiri i duboka dva i po metra." "Na tom mjestu ustaše su, na zvjerski način, ubile oko četiri hiljade Srba. "Kod zloglasnog magacina", kako se navodi u Izvještaju, "umoreno je oko tri hiljade, dok je na ostalim gubilištima tadašnjeg sreza Sanski Most ubijeno još oko tri hiljade nevinih."
Iz ovoga se vidi da je na području današnje opštine Sanski Most umoreno preko deset hiljada Srba!
Ovo je zapravo početak priče o stradanjima na jednom od najvećih stratišta srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu. O stratištu o kome se danas, tek ponekad, i to stidljivo, prozbori. O stratištu koje je nijemi svjedok zločina koji su počinile ustaše.
Jedno od najvećih mjesta zločina
Još uvijek živi svjedoci stravičnih događaja, odnosno hroničari toga vremena, navode da je "Šušnjar, po zločinu koji se tu dogodio, ali i žrtvama koje su priznali njihovi izvršioci, a koji su upisani u istorijske dokumente, odmah poslije Jasenovca, mjesta najvećeg zločina i stradanja srpskog naroda tokom Drugog svjetskog rata."
Zločin u sanskom kraju najavljen je već sedmog maja 1941. godine, kada su ustaše i žandarmi u Sanskom Mostu iz, samo njima poznatih razloga za odmazdu, strijeljali Marka i Đurđa Kondića te Rajka Stojanovića. Bile su to prve žrtve ustaškog divljanja u gradu uz obale Sane, koje su sahranjene na Šušnjaru. Strijeljanju, koje je bilo javno, prisustovale su sve ustaše koje su se toga dana nalazile u gradu.
Sreski predstojnik doktor Ante Merkadić odmah sutradan naredio je da se uhapsi još šesnaest seljana i drže kao taoci. Među njima su bili i sveštenici Đuro Grbić iz Tomine i Jovo Marjanović iz Dabra, kao i Aćim Savić iz Usoraca – nosilac Karađorđeve zvijezde.
Zbog stanja kakvo je tih dana bilo u Sanskom Mostu, a koje ustaše nije moglo ostaviti ravnodušnim i na miru, oni su zatražili pomoć iz Prijedora i Banjaluke. Ustaške vlasti u Banjaluci odmah su reagovale. Obratile su se Štabu puka 132. njemačke pješadijske divizije, molbom da uputi svoje snage u Sanski Most jer je "tamošnje stanovništvo ugroženo od ostatka srpske vojske i četnika". Prema odobrenju Štaba te divizije u Sarajevu, u Sanski Most je došao kompletan divizion kako bi "uspostavio red i mir u ovom gradu".
Ovakvom ponašanju, odnosno strahu koji je bio prisutan kod ustaša, "kumovala" je pobuna, odnosno oružani otpor Srba iz Kijeva, Tramošnje i okolnih srpskih sela. Bio je to prvi sukob porobljenog naroda sa okupatorima i njihovim slugama... Bila je to prva borba koju su, poslije aprilskog rata, Nijemci vodili na tlu okupirane i raskomadane Jugoslavije... Do borbe je došlo spontano, da bi se odbranili goli životi od ustaškog terora. Ona je već tada pokazala da se narod nije pomirio s okupacijom i da nikada neće mirovati i robovati.
Devetog maja četrdeset i prve godine u Sanski Most, iz Banjaluke, dolazi njemački general Sincehin, komandant 132. pješadijske divizije, koji je ovdje trebalo da prisustvuje i "uveliča" strijeljanje srpskih talaca.
Kada su taoci dovedeni do mosta na rijeci Sani, ustaša Jozo Klepić Patašon rekao je prisutnima kako je "juče napadnut jedan motor sa tri njemačka vojnika". Tom prilikom, rekao je Klepić, "poginuo je njemački oficir". Da bi se spriječili dalji napadi, nastavio je Klepić, "od danas će biti strijeljano po deset Srba za jednog ubijenog Nijemca ili za dvojicu ranjenih".
I... Strijeljanje je počelo. Tumač je pozivao po osam talaca da izađu na gubilište. Pedantni Nijemac objašnjavao je vojnicima iz voda za strijeljanje kako "njih dvojica treba da gađaju u srce, a jedan u čelo". Kada su Nijemci izvršili prvi krug strijeljanja, jedan od talaca pokazivao je znake života. Njemački oficir odmah mu je prišao i pucao mu pištoljem u sljepoočnicu. Odmah nakon toga došla je na red treća grupa. Potom četvrta. I tako redom...
U drugoj polovini maja 1941. godine, ustaški stožernik Viktor Gutić u Zagrebu je posjetio Antu Pavelića, poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, od koga je dobio "najveća priznanja i pohvale za zločine koji su počinjeni u Sanskom Mostu". Poglavnik mu je tada dao najšira ovlašćenja za "nastavak krvavog pira"...
U čast zločincu
Potkraj maja Gutić dolazi u Sanski Most. Mjesna ustaška organizacija i organi vlasti, uz sudjelovanje italijanske vojne muzike, priredili su Gutiću veličanstven doček. Gutić je tada u svom obraćanju okupljenima rekao:
"Drumovi će poželjet' Srbalja, al' Srbalja više biti neće. Izdao sam drastične naredbe za njihovo potpuno ekonomsko uništenje, a slijede i nove za njihovo potpuno istrebljenje. Ne budite slabi ni pram jednoga. Držite uvijek na umu da su to bili naši grobari i uništavajte ih gdje stignete, a blagoslov našeg poglavnika i moj, neće vam uzmanjkati."
I zaista, "posao" je nastavljen. Bio on uz blagoslov ili ne, ali rake na Šušnjaru svakim danom bile su sve punije.
Prema navodima očevidaca, na gubilištu na Šušnjaru bile su iskopane dvije grobnice. Ustaše su u zatvorima povezivale grupe. Žicom ili konopcima bila su vezana po dvojica. Zatim su ih sve provodili kroz grad i to, kakvog li licemjerstva, u pratnji svirača... U dvorištu žitnog magacina i na pijaci ustaše su grupe od po stotinu i dvije stotine ljudi nagonile da trče a onda bi ih premorene iz mitraljeza "kosili" i ubijali. Mnogi su skončali od udaraca maljevima, čekićima, sjekirama...
Tako je to bilo iz dana u dan. Sve do prvih nekoliko dana avgusta, kada je na stravičnu predstavu, sa punim rakama na Šušnjaru, spuštena zavjesa na jedan od najvećih zločina nad srpskim narodom u Bosni i Hercegovini.
http://www.blinkx.com/video/genocid-san ... g5n18lguWQ
izvor:http://bs.wikipedia.org/wiki/susnjar
