Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
TamiyA wrote:ima još jedan zaboravljeni vitez Islama - ime mu je Salahudin - dostojan je bio držati bajrak Islama - dostojan je bio ponijeti allahovo svjetlo poslje nimalo manje pravednog i hrabrog Nurudina - naravno - riječ je o Salahudinu Ayyubiju
na stazi Allahovog poslanika - te najbolje duše ikad stvorene - u pobjedu!!! Fi sebilillahi
Uzdamo se u Allaha Najvišeg, Kome pripada slava, Koji vodi srca muslimana da ublaži ono što ih muči i što upropaštava njihov napredak. Gdje je osjećaj ponosa muslimana? Dostojanstvo mu'mina? Žar pravovjernih? Mi nikada nećemo prestati da se čudimo kako su nevjernici pokazali interesovanja i solidarnosti za svoju obavezu, a muslimani su ti kojima je ponestalo žara.
Nijedan od muslimana se nije odazvao pozivu (u džihad, op.prev.). Nijedan od njih ne interveniše da ispravi ono što je upropašteno, već posmatraju koliko su Franci (krstaši) postigli, kakvo jedinstvo su postigli, kojem cilju teže, koliku pomoć su dali, kolike su svote novca izdvojili i potrošili, koliko bogatstvo su sakupili i distribuirali, podijelili među sobom. Nema (kršćanskog) kralja da je ostao u njihovim zemljama ili ostrvima, niti gazde ili bogatog čovjeka koji se ne takmiči sa svojim susjedima u davanju podrške (krstašima) i koji se ne nadmeće sa svojim rivalima u poduzimanju vojnih ciljeva.
Oni (krstaši) smatraju da je mala stvar da u odbrani svoje religije žrtvuju život i dušu; oni pomažu svoju nevjerničku (pagansku) braću podržanu oružjem i ratnicima. Sve što su učinili i sva njihova darežljivost je isključivo iz žara za onim što obožavaju i u ljubomornoj odbrani svoje vjere.
Muslimani su, na drugoj strani, oslabljeni i demoralisani, postali su nemarni i lijeni, žrtve beskorisnih rasprava i zaglupljivanja, te potpunog pomanjakanja entuzijazma.
Ako bi – ne dao Allah – islam izgubio vlast, ako bi njegov sjaj bio pomračen, njegova oštrica otupljena, ne bi bilo nikoga, ni na istoku ni na zapadu, daleko ni blizu, ko bi raspirio žar za Allahovom vjerom, ili odlučio da dođe u pomoć Istini protiv Laži.
Ovo je momenat da se odbaci lijenost, da se sazovu izdaleka i iz blizine svi oni ljudi koji imaju krvi u svojim venama! Ali, mi smo uvjereni (on govori o sebi i malom broju vjernika koji su počeli sa njim i onda postali velika skupina), elhamdulillah, u pomoć koja će doći od Njega i staviti nas u dužnost Njemu, sa iskrenošću namjera i najdubljom odanošću.
Inša'Allah, nevjernici će propasti, a pravovjernima pripada sigurno spasenje!
Nama treba samo to da budemo ljudi, da budemo muslimani!
Drhtaj nas obuzima pred golim činjenicama! Zar su ovo, ovi bijedni, polugoli stvorovi,ova kukavna bića bez snage, zdravlja i karakternosti, ova od očaja poluluda bića, zar su ovo potomci onih ljudi koji su nekada krojili lice svijeta, koje su poštovali i prijatelji i neprijatelji i koji su svaku opasnost snažno, silno, ne žaleći imetka i života uništavali, snosili i pobjeđivali?!
Piše: Esad Karađozović (napisano 1941. godine)
Nekada su naši gradovi odisali islamskim životom, zdravljem i bujnošcu! Pošteno se radilo i trgovalo, pošteno i pametno živjelo. Ljudi nisu provodili vrijeme u raznim glupostima, besposlicama i ljencarenju, nego su radili za dobro svoje, za dobro svojih poznanika, brace i komšija, za dobro svoje zajednice! Ni tada, doduše, nije bilo raja na zemlji, jer zemlja nam i ne može to biti, ali nije bilo na jednoj strani siromaštva koje je ljude natjerivalo u očaj, zločine, bezboštvo, nije bilo strahovite bijede i sramote, a na drugoj strani ogromnoga bogatstva, dva_starcabezobzirnog rasipanja, nije bilo besramnogiskorištavanja, krađe, varanja i raznih petljanja, jer stanovnici naših krajeva bijahu tada bar donekle ljudi! Kažem bar donekle ljudi, jer istina je da ni svi naši stari nisu unijeli u svoj život u potpunosti islam, ali i onoliko koliko su ga unijeli davalo im je vrijednosti koje nisu imali drugi oko njih. Islam je od njih nacinio dobrim dijelom ljude i dosta ih je tada bilo cvrstih, nepokolebljivih, poštenih i odlucnih! Ti ljudi nisu gramzili za imecima!
Oni su imali Allaha, a u gomilanju novca, kuća i imetka nisu gledali najvecu srecu, najveci cilj života covjeka!
Oni u sreci nisu visoko dizali glavu, a u nesreci nisu padali u ocaj, kuknjavu i divljanje. Poznavali su jedni druge, osjecali su unutarnju povezanost jednih sa drugima, bili su upuceni jedni na druge i nisu mogli gledati, bez osjecaja unutarnjeg bola i potrebe za pomaganjem, svoju siromašniju bracu, nego su bijedu, nevolju i nesrecu svoga bližnjeg smatrali i osjecali kao svoju i pomagali su, koliko su im to mogucnosti dozvoljavale, energicno i brzo!
klanjanjeKod njih nije bila sramota družiti se s onima koji su slabije stajali, nije ih bilo stid zalaziti u njihove kuce i s njima razgovarati, a vrata kuca onih bogatijih uvijek su bila otvorena onima koji su imali manje. Takav mora biti covjek ako hoce da bude musliman! A takvih je prije bilo među nama. I oni su vjerovali u Tvorca svih svjetova! Vjerovali su i trudili se da i izvršavaju ono što On ljudima naređuje i preporucuje da rade ako žele da budu sretni. To im je moralo dati snagu, sposobnost i pravo na život, moralo im je dati dinamiku, odlucnost i energiju, a neprijatelj je pred njima osjecao unutarnji strah, jer oni tada bijahu dobrim dijelomljudi, jer bijahu dobrim dijelom muslimani!
Danas našim gradovima ne struji islamski život! Ne vidi se skoro ni po cemu da u njima stanuju ljudi koji slijede Allahove rijeci, kojima su Allahove rijeci put nacinai formiranja života. Danas,na našu nesrecu, kroz naše gradove, kroz naše kasabe, sela i zaseoke, kroz naše porodice i naše ljude, protice teška mora, teška užasna bijeda, ocaj, rušenje, plac, jecanja, beskarakternost i smrt! Kroz naše ulice ne prolaze ljudi krepki, pristojno obuceni, karakterni i svjesni svoje snage, ne prolaze ljudi koji ne pužu, koji ne kukaju pod teretom nevolja, koji ne mole! Nemamo više ljudi koji stisnutih zuba sa vjerom uz Allahovu pomoc snose i pobjeđuju svaku nesrecu i koji sa tekbirom na usnama za pravdu i istinu umiru! Sada su naše ulice, naše avlije i kuce pune beskrajnih kolona, jadnika, siromaha, beskrajnih gomila bijednika koji traže koru suhog hljeba, koji mole, preklinju, jadikuju, placu, koji se ponižavaju pružajuci svakome svoju prljavu, dršcucu mršavu ruku, tresuci se mokri, prozebli, kukavni i bijedni u svojim smrdljivim, ušljivim dronjcima koji im jedva pokrivaju ono kože i kostiju.
Nema više među našim ljudima one karakternosti, nema poštenja, nema samoodricanja, žrtvovanja,nema međusobne povezanosti, upucenosti i jednakosti! Svako gleda samo na sebe, svako je punu pažnju posvetio samo sebi i nastoji što više novaca i imetka da prikupi za sebe! Istina je da se i za sebe treba brinuti, ali taj napor za svoje brinjavanje ne smije nikada biti na štetu drugih i bez obzira na stanje i potrebe bližnjih, nikada se ne smije za svoje dobro, za svoje uživanje, potrebe i udobnosti baciti u bijedu, nesrecu, nevolju i poteškoce drugu bracu! Nema više u nama one smirenosti, pametnog hladnoga rasuđivanja i umjerenosti! Svi gledamo samo kako cemo što bolje ugoditi svojim nagonima, kako cemo se bolje provesti i proveseliti! Sve neka luda mahnitost obuzela tako da danas našu sredinu karakterizira neuravnoteženost i opci pad i pomanjkanje vrijednosti. Dok na jednoj strani nalazimo strahovitu bijedu, nalazimo ljude koji skapavaju od gladi koji idu skoro goli, na drugoj strani nalazimo individue koji u jednoj noci razaspu u alkohol i orgijanje cijele imetke, koji luduju i urlaju, koji udovoljavaju svojim hirovima i glupostima mode!
Danas se našim gradovima i selima ne ori vesela, zdrava buka, smijeh i cikot jedre, snažne, suncem opaljene, dobro odgojene djece! Nema više onih slatkih, grupa i grupica mališana u fesovima i curica u dimijicama, koji se vracaju zadovoljni i sretni iz mekteba noseci u torbama sufare i Kur’ane! Nad selima i kasabama ne razliježe se zvuk vesele cobancadi, koja po cvijetnim, dragim bosanskim kosama livadama i cajrovima cuvaju krave, ovce i janjad. Nema te drage, zdrave djece, te garancije našeg opstanka, sretne buducnosti naše! Ona se sada, obucena u krpe, tuku, svađaju i psuju, ona prose, otimaju i mole.
Ima ih dosta mirnih, ukocenih, hladnih u jamama pod zemljom i na dnu blatnih rijeka i sobama, nalazimo ih i po bolnicama gdje negdje u zakutku bijedna, jadna, napuštena i zaboravljena umiru lagano iz dana u dan. Kada posmatramo našu današnju sredinu, kada pogledamo sebe, naš nacin života, mišljenja i rada, kada malo analiziramo šta danas za nas predstavljaju neke opce vrijednosti, kada pogledamo kvalitet naravi naših ljudi, moramo se zgroziti nad bolnom i ocajnom istinom našom! Drhtaj nas obuzima pred golim cinjenicama!
Zar su ovo, ovi bijedni, polugoli stvorovi, ova kukavna bica bez snage, zdravlja i karakternosti, ova od ocaja poluluda bica, zar su ovo potomci onih ljudi koji su nekada krojili lice svijeta, koje su poštovali i prijatelji i neprijatelji i koji su svaku opasnost snažno, silno, ne žaleci imetka i života uništavali, snosili i pobjeđivali?! Zar su ovo, ova šaka jada, neznalica i nazadnjaka potomci onih koji su nosili Istinu carstvom mraka, koji su bili nosioci prave kulture duha i tijela, koji su bili širitelji nauke i prosvjete?! Ostajemo nijemi i omamljeni pred ovom strahovitom, užasnom tragedijom! Svakome ko imalo covjecnosti ima, ko ima imalo ljubavi za svoga bližnjega, mora kao munja pasti misao da se tim ostacima ljudi mora pomoci. I zaista mora, jer vec je krajnje vrijeme! Da, ali kako? Pored toliko rješenja koja se donose postoji jedno jedino pravo! Postoji jedno, ali za cije ostvarenje potrebno je vremena, potrebno je žrtava, nesebicnoga rada, samoodricanja, borbe i napora! Naš spas, spas naše zajednice, spas naše djece, unucadi, spas svih naših potomaka i održanje naše može se izvesti samo onda ako budemo ljudi. Uzalud je pozivati, uzalud je govoriti, apelirati, moliti i preklinjati, uzalud je prijetiti ako mi ne budemo ljudi! Životinjama i poluživotinjama može se govoriti, može se urlati o socijalizmu, o potrebi pomaganja jedni drugih, o karakternosti i spašavanju, ali to ostati uglavnom bez ikakvog efekta.
Snažna akcija
Neki ce se doduše i odazvati i pomoci ce, ali onoga snažnog, temeljitog, spontanog pokreta, one zajednicke snažne akcije svih nece biti, jer nema one unutarnje međusobne povezanosti i vrijednosti, jer nema covjeka, jer nema jednake ideološke izgrađenosti u nama iz koje rezultira naša zajednicka, snažna, spontana akcija, koja ono zlo, nastalo lošim kvalitetom i pogreškama pojedinaca, mora u zametku ugušiti! Radi toga toliko naglašavam da nam treba ljudi, pravih ljudi, koje jedino islam može dati! I kada jednom budemo muslimani, kada budemo pravi ljudi, onda nam se nece događati onakve strahote kakve nam se događaju danas, onda više necemo biti u ovakom jadnom položaju, necemo biti ovako kukavni, jadni i bijedni! Mi danas u ocima drugih ostavljamo veoma negativnu sliku. Barbarstvo, beskarakternost, neznanje, bolesti, prljavština, neurednost, nekultura, bijeda i ostale negativne karakteristike postale su sastavni dijelovi našeg života! Kada budemo pravi muslimani, kada postanemo ljudi, toga ce nestati iz našeg života ali danas smo jedna besvjesna masa, razbacana na razne strane, razvijena svim mogucim idejama i sistemima! Mi smo sve i svašta, ali najmanje smo muslimani, najmanje smo ljudi! I mjesto da se trudimo da popravimo svoj kvalitet, vrijednost sebe i svoje okoline, mi svojim postupcima i shvatanjima, svojim životom upropaštavamo još više sami sebe, vodimo svoju zajednicu bržim tempom konacnoj propasti. Neki naši ljudi govore da je danas najveca dužnost svakoga muslimana spašavati nevoljnike i bijednike, da treba sve sile na to uložiti i da se samo tako možemo spasiti. Oni kažu da je sada glavno da se mi biološki ocuvamo. Istina je da je danas nama potrebno energicno međusobno pomaganje, ali isto tako je istina da je za biološko održavanje potreban i biološki zdrav materijal. Mi moramo popraviti vanjskim faktorima, svoj biološki kvalitet, ukoliko to bude moguce, pa tek onda reflektirati na biološko održanje.
A to nam je moguce jedino kroz islam! Uzrok naše propasti ne leži u tome što se nismo pomagali! Ne! On leži u tome zašto se mi nismo pomagali, zašto nismo bili povezani, zašto nismo osjecali upucenost jednih na druge, zašto nismo radili pošteno, zašto nismo reagirali složno, jednako, pametno, zašto nismo hladno mislili i cestito postupali? Da, zašto? Odgovor leži u cinjenici da mi nismo bili ljudi, nismo bili pravi muslimani, nismo imali u sebi izgrađen jedan zdravi, ispravni, unutarnji osjecaj, jedan sistem koji bi od nas nacinio prave ljude, koji bi složno, pošteno, islamski reagirali na sve spoljne faktore i prilike, koji ne bi propadali i nestajali, koji ne bi kukali i padali u ocaj i koji ne bi prosili po kucama, ulicama i džamijama! Naše kcerke i sestre ne bi se podavale i muslimanima i nemuslimanima po vagonima, stanicama, šumama i parkovima za komad crnog, jadnoga hljeba! Naša braca, ocevi i sinovi ne bili robovi drugoga, ne bi bili kao stoka prebacivani tamo-vamo iz jednog kraja u drugi, potucajuci se, pateci se, boreci, crkavajuci i skapavajuci za tuđe interese! Ove teške naše unutarnje bolesti ne lijeci niti može izlijeciti samo međusobno pomaganje sve i kada bi se i moglo ostvariti u punom intenzitetu i opsegu, a pogotovo ne kada se ono među nama ne može pojaviti u potrebnoj velicini, jer mi smo jedno šareno društvo sa nemogucim nazorima, prohtjevima, shvatanjima i mišljenjima! Nama treba samo to da budemo ljudi, da budemo muslimani! Da budemo bica koja ce biti jednako odgojena, povezana međusobno Božanskim istinama i uputama, Božanskim odredbama i propisima koji zaista daju, kada se unesu u život, punu snagu i vrijednost, punu moc i sposobnost ljudima! Ništa drugo, samo to može spasit nas i našu sredinu, samo to može dati zdravlje, sposobnost i pravo na život našoj zajednici! Sve ostalo su samo površni zahvati, sve ostalo su samo lijekovi koji omamljuju, koji nas cine nesvjesnima naših bolesti i koji nam produbljuju agoniju, ali koji ne mogu izazvati ozdravljenje našeg organizma, koji ne uništavaju uzrocnike naših teških bolesti! Preporod kroz islam I zato ponavljam opet: nama treba samo covjek, treba nam musliman! I onaj koji je nastradao i onaj koji još nije moraju se truditi da postanu pravi muslimani, moraju unositi u svoj život islam! To ce i onome najvecem bijedniku, najvecem nesretniku dati snagu, utjehu, dat ce mu volju za rad i borbu, dat ce mu smirenje, vrijednost i smisao života, a te potrebe uslove za život, te karakteristike covjeka nece mu dati ni ocaj, ni ljencarenje, ni brbljanje, ni psovka, ni kletva i otimanje! Onome kojeg još nisu pogodile u potpunosti teške današnje ratne nevolje, nece ostati netaknuto i sacuvano ono imetka, nece ostati on u miru i rahatluku, zdravlju i zadovoljstvu, ako samo bude dijelio ponešto od svog imetka! I ti ce morati propasti, ako se i u ostalome svome životu ne budu pridržavali islamskih propisa, ako se ne budu trudili da unesu što više islamskog duha, islamskog sistema u život svoj i islamske zajednice.
Radi ovoga mi, Mladi Muslimani, ne odstupamo od svoga puta preporoda kroz islam! Mi ne bježimo od pomaganja nesretnika, ne bježimo od svoga zalaganja za one koji stradaju i pate, jer mi smo svjesni da time izvršavamo jednu islamsku dužnost, da time olakšavamo život bijednicima, ali smo isto tako svjesni da time ne izvršavamo ono što ce sprijeciti nastajanje novih kolona iscrpljenih, jadnih, kukavnih bica, što ce sprijeciti nastajanje novih gomila nesretnika, bludnica, lopova i propalica! Mi smo svjesni toga da uzroci naše nesrece, uzroci naše propasti, naših stradanja, slabosti, bijede i ocaja leže u padu naših unutarnjih, opcih vrijednosti! Osvjedoceni smo da uzroci naših stradanja leže u tome što smo prestali biti ljudi, što smo prestali biti pravi muslimani! I mi radimo i mi cemo raditi pored svih poteškoca, pored svih neprilika, na tome da iz sebe, iz svojih poznanika i rođaka izgradimo prave ljude, prave muslimane, koji ce biti zdravi, sposobni za život, koji ce biti međusobno povezani i jednako izgra đeni istinom Kur’ana! Trudimo se i trudit cemo se da od sebe i svojih bližih i daljih rođaka, poznanika i nepoznatih izgradimo ljude na koje nece trebati apelirati, kojima nece trebati kuknjavom, molbama i silom izvlaciti novac i imetak za pomaganje onih, koji imaju manje i na koje se srušila neka nesreca. Tada, kada budemo pravi muslimani, osjecat cemo bratsku, cvrstu međusobnu vezu, pomagat cemo složno jedni druge, ne zato što ce nam se to govoriti i naređivati, ne zato što ce nas neko na to silom nagovarati, nego cemo pomagati sve one kojima neka pomoc bude potrebna zato što cemo osjecati neku unutarnju silu, koja ce nam to pomaganje uciniti jednim unutarnjim imperativom, što se mora izvršavati zalažuci se do krajnjih mogucnosti! Kada budemo ljudi, kada budemo pravi muslimani, nece se uopce moci pojavljivati ove gomile nesretnika, niti ce nevolje nesrece i patnje padati na našu zajednicu!
Saff
Obrada: IslamBosna
Esad Karađozović - jedan od osnivača i organizatora pokreta "Mladi muslimani".U svim prilikama borio se za duhovno osvješćenje muslimana sa ovih prostora. Svojim ponašanjem i izgledom postao je poznat i svojim ideološkim protivnicima, komunistički orijentiranom omladinom, prvenstveno među studentima u Gajretovom domu u Beogradu odnosno studentskom domu u Zagrebu. Vrlo obrazovan i elokventan, argumentirano je pobijao njihova ubjeđenja te je nerijetko dobijao od njih prijetnje u stilu "Kad mi dođemo na vlast, mi ćemo tebe na komadiće!". Stoga je po završetku rata i dolasku komunista na vlast pokušao otići u inostranstvo.
Dugo se nije znalo da li je uspio prijeći granicu, te su mnogi njegovi drugovi iz organizacije smatrali da je u Egiptu gdje se nastoji povezati sa osobama i grupama mladomuslimanskih ideala, međutim, naknadno je ustanovljeno da je ubijen od strane komunista prilikom tog prelaska.
Ahmmed wrote:Da malo odmaknemo od ovih teških i sumornih tema, svađa, niskih udaraca.....Evo, samo za nas , jedan lijep salavat, a vi nastavite
Allahumme salli ala muhammedin-nebijji adede men salle alejhi minel ahjar. Ve adede men lem jusalli alejhi minel ešrar. Ve adede kataraatil emtar. Ve adede evrakil ešdžaar. Ve adede enfaasil mustagfiriine bil eshaar. Ve adede maa kaane ve maa jekuunu ila jevmil hašri vel karaar. Ve salli alehji maa teaakabel-lejlu vennehaar. Ve salli alejhi mahtelefel melevaan. Ve teaakabel asaraan. Ve kerrerel džediidaan. Ve estakbel ferkadaan. Ve adede emvaadžil bihaar. Ve adederrimaali vel kifaar. Ve bellig ruuhahu ve ervaaha ehli bejtihii minnettehijjete vettesliim. Ve alaa džemiil enbijaaai vel murseliin. Vel hamdulillaahi rabbil aalemiin.
Alla humme salli alaa muhammedin ve alaa aali muhammedin bi adede kulli zerretin elfe elfe merretin. Allahumme salli alaa muhammedinin-nebijji ve alaa aalihii ve sahbihii ve sellim. Subbuhun kuddusun rabbuna ve rabbul melaaiketi verruhi. Rabbigfir verham ve tedžaavez amma tea'lemu inneke entel eazzul ekrem.
„Allahu moj, blagoslovi vjerovjesnika Muhammeda sa onoliko salavata koliko je broj onih dobrih koji na njega salavate donose, a koliko je broj onih loših koji na njega salavate ne donose, koliki je broj kapi u kišama i lišća na drveću, i broj onih koji u ranu zoru oprost grijeha od Tebe traže, i broj onih su bili i koji će biti na dunjaluku sve do Sudnjeg dana. Blagoslovi ga Allahu moj, sve dok se smjenjuju dan i noć i dok vrijeme teče, onoliko koliko je talasa na morima, i zrna u nenaseljenim pustinjama, i prenesi njemu i njegovoj porodici od nas selame, kao i svim ostalim vjerovjesnicima i poslanicima.
Hvala Allahu Gospodaru svjetova.
Allahu moj, blagoslovi Muhammeda i porodicu Muhammedovu na svaki atom milion puta. Allahu moj, blagoslovi Muhammeda, njegovu porodicu i njegove ashabe i selam im prenesi.
Slavljen neka je i svet Gospodar naš, Gospodar meleka i Džibrila. Gospodaru oprosti, smiluj se, i pređi preko onoga što je Tebi dobro znano jer Ti si onaj koji je najmoćniji i najplemenitiji.“
Amin ja Rabbi !
Koliko ljepote samo u nasem islamu ima...
Da se nadovezem ili upotpunim ovaj navedeni salavat..
Allahu moj, blagoslovi vjerovjesnika Muhammeda sa onoliko salavata koliko je broj tvojih informacija o svemu i blagoslovi ga kad su god ljudi u nemaru prema tebi. Amin Ja Rabbi.
"Bez islama", govorio je on, "mi smo samo obična, razjedinjena plemena, svako zaokupljeno svojim jednostranim razmišljanjima." Šejh je često govorio: "Gdje god se spomene ime Allaha s.v.t.- to je moja zemlja."
Bio je jedan od onih koji se borio u vremenima kada su se drugi predavali, jedan od onih koji nisu poznavali riječ poraz i odustajanje, jedan od onih koji je dobro shvatio koji je put pobjede muslimana. Njegovi dani bili su u borbi na Allahovom putu, i njegove noći su bile na Allahovom putu, svoj imetak je iskoristio u borbi na Allahovom putu i njegova smrt je bila na Allahovom putu, a ima li ljepšeg i boljeg kraja i svršetka života od onoga u borbi na Allahovom putu.
On je alim i ponosni mudžahid, a njegovo ime i danas sa jezom spominju nevjernici i okupatori. On je simbol palestinskog otpora i jedan od lavova džihada , Allahov mač, šejh 'Izzuddin el-Kassam, rhm, vođa sirijskih i palestinskih mudžahida.
Biografi se ne slažu oko tačnog datuma njegovog rođenja. Međutim, najprihvaćenije mišljenje je da je rođen 1882. godine u malom selu Džibila, u blizini Latakije koja se nalazi na sirijskoj obali. U ranom djetinjstvu mladi 'Izzuddin el-Kassam je pohađao lokalnu medresu, gdje je učio osnove arapskog jezika, kao i osnove kur'anske i hadiske nauke. Nakon toga je otišao za Egipat, 1896. godine i upisao univerzitet el-Azhar, gdje je imao prilike učiti pred šejhovima: Muhammedom Abduhuom i Muhammedom Ahmedom el-Tuhijem. Pored utjecaja ovih šejhova, šejh 'Izzuddin el-Kassam, rhm, je bio i pod utjecajem tadašnjeg vođstva egipatskog pokreta otpora protiv britanske okupacije oličenog u medresi šejha Muhammeda Rešid Rida'a.
U Egiptu je ostao devet godina, a za to vrijeme je proširio svoje horizonte i dobro se upoznao sa stanjem u islamskom svijetu. U 25-oj godini se vratio u Siriju gdje je počeo držati predavanja i raditi kao učitelj u lokalnim džamijama. Međutim, za razliku od mnoge uleme njegovog vremena, njegova preokupacija nije bila samo borba protiv nepismenosti i učenje Šerijata. On je također počeo pripremati ummet za otpor zapadnjačkoj invaziji i okupaciji, kojoj nijedna arapska zemlja na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi nije uspjela izbjeći. Početkom 20-ih godina prošlog stoljeća, kada je italijanska armija okupirala Libiju, šejh je poticao narod na ustanak protiv zapadnjačkog kolonijalizma.
On je vodio proteste protiv Italijana i poticao je muslimane da doniraju novac kao pomoć libijskim mudžahidima, a osnovao je i prvu dobrovoljačku jedinicu od 250 mudžahida kao pomoć libijskim borcima. A ono što je propagirao i sam je u djelo sprovodio. Šejh je prodao svoju kuću u rodnom selu Džibili da bi sa tim novcem kupio oružje kao dio pomoći libijskom pokretu otpora pod komandom još jednog slavnog mudžahida i alima tog vremena, "Pustinjskog lava", Omera el-Muhtara. Nakon toga se odselio u brdsko utvrđeno naselje Huffa kako bi pomogao Omera el-Bejtara i njegov ustanak i bunu protiv francuskog okupatora, poznat pod imenom "Džebel Sahjon", 1919-1920. godine.
Na početku Francuzi su pokušali da se dogovore sa njim, nudeći mu mito, ali je on odbio sve francuske ponude i bilo kakav oblik saradnje sa kolonijalističkim okupatorom.
Suočeni sa ovakvim tvrdim i beskompromisnim stavom šejha El-Kassama prema njima francuske snage su pokušale da ga ubiju. Međutim, nakon mjeseci borbi i sakrivanja, šejh je znao da Francuzi stežu obruč oko njega. On je odlučio da se preseli u Damask gdje je učestvovao u čuvenoj bici "Mejsaloun". U toj čuvenoj bici, koja se odigrala 24. jula 1920. godine, jednoj od najmoćnijih vojski tog doba i njenim najelitnijim jedinicama pod komandom generala Henrija Gourauda suprostavila se malobrojna i slabo naoružana sirijska vojska pod komandom Jusufa Beja el-Azmea. Njihov otpor nije uspio i 1.500 šehida tog jutra je ostalo u dolini Mejsolouna, a nakon toga francuska vojska je pobjednički umarširala u Damask. Francuzi su nastavili tražiti šejha i druge vođe sirijskog pokreta otpora, nakon čega je šejh odlučio da se povuče u Palestinu, i to u grad Haifu 1922. godine.
I u Palestini šejh je uspio da pridobije za sebe narod, te je postao imam i hatib u džamiji Istiklal u Haifi. Stanovništvo grada Haifa su znali šejha Kassama, rhm, kao dobrog islamskog vaiza iz Sirije, i kao predsjednika "Organizacije islamske omladine" u gradu Haifa. Znali su ga šejha lijepog ahlaka, skromnog, poznatog po takvaluku i ljubavi prema džihadu i domovini.
U svojim hutbama i predavanjima šejh je učio muslimane da se moraju oduprijeti i aktivno uključiti u otpor protiv stranih agresora i okupatora, kao što su Francuzi u Siriji i Britanci u Palestini, govoreći da će svaki od muslimana koji pogine na tom putu biti šehid koji će živjeti vječno u društvu poslanika i dobrih ljudi.
U širenju ideje otpora i džihada protiv nevjerničkih agresora šejh se nije zadržao samo u jednom gradu. Da bi učio muslimane i podizao njihovu svjesnost šejh je putovao širom Palestine, tražeći od naroda da se pripreme za džihad protiv britanskih okupatorskih vlasti, koje su dozvoljavale velikom broju židovskih emigranata da se nasele u Palestini da bi sproveli poznatu Balfurovu deklaraciju. Šejh je čvrsto vjerovao u jačanje i preporod muslimana.
Godine 1929. proširile su se glasine da židovski emigranti planiraju da spale džamiju Istiklal. Neki od učenika šejha El-Kassama sugerirali su mu da kontaktira britanske vlasti da one onemoguće njihove planove. Ali šejh je kategorično odbio takve sugestije govoreći da muslimani moraju odbraniti svoje džamije vlastitom krvlju. Džamija koju štite neprijatelji i nije vrijedna da se održi, govorio je šejh. On je također poticao palestinski narod da prodaju čak i ženin nakit i kupuju oružje da bi branili svoju vjeru, zemlju, čast i dignitet.
Na svojim hutbama bi često znao izvaditi sablju ispod džubeta govoreći: "Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji Dan, neka se opaše s ovim!" Nekada bi sa minbera znao reći: "Jeste li vi vjernici?" Sam bi odgovorio na svoje pitanje sa: "Ne!" Zatim bi nastavio: "Ako ste vjernici, nemojte da bi ko sjedio skrštenih ruku, bez oružja i borbe!"
Malo se kosio sa lokalnom ulemom koji se nisu puno interesovali za pitanja koja nisu u domenu užih ibadeta (namaz, post...), za razliku od Jevreja koji su svaki svoj potez planirali i zemlju malo po malo otkupljivali. Jednog dana, dok je držao predavanje, pokazao je pušku koju je držao ispod kaputa, govoreći ljudima da svaki od njih "koji istinski vjeruje u Allaha i Sudnji dan bi trebao posjedovati nešto ovakvo."
Šejh nije volio ni pretjerano ukrašavanje džamije, govoreći da bi se taj novac trebao potrošiti u nabavljanje oružja radi borbe protiv agresora. Znao je da cionisti planiraju preuzeti Palestinu i naseliti svoj narod na njhovoj zemlji. El- Kassam je bio veliki taktičar koji je pripremao narod za dugu borbu protiv britanske okupatorske vlasti. Ova borba, i to je dobro shvatio, trebala je golema sredstva, jedinstvo muslimana i jak otpor.
"Ako mi ne pomognemo sami sebi, niko nam (od ljudi) neće pomoći", uvijek je govorio borcima pokreta otpora. Također je učio da se pravo jedinstvo može postići jedino pod zastavom i okriljem islama.
"Bez islama", govorio je on, "mi smo samo obična, razjedinjena plemena, svako zaokupljeno svojim jednostranim razmišljanjima." Šejh je totalno odbacivao koncept teritorijalnog nacionalizma, govoreći da je nacionalizam nešto malo više od tribalizma, dok islam ujedinjuje muslimane pod okriljem svoje univerzalne poruke bratstva u ime Allah, s.v.t. Šejh je često govorio: "Gdje god se spomene ime Allaha s.v.t.- to je moja zemlja."
1934-35. mudžahidske akcije su počele biti sve uspješnije i uspješnije, a šejh je proširio akcije i na Nablus, Tulkarm i Jenin. Mudžahidi su eliminirali veliki broj britanskih oficira, napadali britanske baze i likvidirali kolaboratore, izdajnike i špijune.
Uspjeh ovih mudžahidskih akcija ohrabrio je muslimane, povećao se entuzijazam među običnim narodom, a sve veći broj mladih ljudi se počelo pridruživati mudžahidima. Ali, kao što se moglo pretpostaviti, to je razbjesnilo britanske okupatorske vlasti, koje su počele žestoku kampanju sa ciljem hvatanja šejha. Šejh nije odabrao povlačenje- proglasio je revoluciju i nastavio otvorenu borbu protiv okupatora. Uskoro su britanske snage locirale gdje se šejh nalazi, sa glavninom mudžahida, u selu Šejh Zajed. Velike snage su poslane na taj teritorij i obruč oko mudžahida se stegao. U odlučnoj bici šejh je odbio da se preda. Svojim borcima je rekao da je vrijeme da umru kao šehidi i otvorio je vatru.
20. novembra, poslije žestokih borbi, mnoga tijela mudžahida su ostala na bojnom polju. A među šehidima bio je i mirisno tijelo šejha Izzudina el-Kassama, alima i mudžahida. Njegovo tijelo je ostalo na bojnom polju u blizini Jenina, a njegova mirisna duša, inšaAllah, se pridružila dušama bezbrojnih šehida prije njega.
I danas, 74 godine poslije smrti šejha Izzudina el-Kassama, Palestina, a i mnoge druge zemlje u kojima se spominje Allahovo ime, okupirane su od strane agresora i neprijatelja islama, njihovih sluga i bijednih marioneta. Ali i danas, 74 godine poslije šehidske smrti šejha mudžahida njegove ideje i njegovo ime živi među onima sličnim njemu, onima koji se nisu pokorili i ponizili, među onima koji se nisu prodali i prestrašili,među onima ponosnim i čvrstim, onima koji se boje samo Allaha, s.v.t., pa se ne boje nikakvih vojski ovog svijeta, među najboljima od ovoga ummeta, među mudžahidima u Iraku, Somaliji, Filipinima, Kašmiru, brdima Kavkaza, među ponosnim afganistanskim mudžahidima i svim onima koji su na njihovom putu i pravcu. Njegovo ideje još uvijek žive i u Palestini, još uvijek okupiranoj i opkoljenoj Palestini, među mudžahidima islamskog oslobodilačkog pokreta "Hamas", koji su svoje najžešće i najelitnije jedinice nazvale imenom šejha 'Izzuddina el-Kassama. I te jedinice su kao i šejh- čvrste poput stijene, spremne za borbu na Allahovom putu i željne šehadeta na Allahovom putu. Jedinice koje ne poznaju riječi kao što je povlačenje, pokoravanje i predavanje. A zar drugačije i mogu biti jedinice koje su na putu šejha Kassama, rhm, koji je više volio smrt na Allahovom putu nego život pod okupacijom i nevjerničkom čizmom.
I kako drugačije završiti ovaj tekst nego Allahovim riječima:
"Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju-nisu ništa izmijenili, da Allah nagradi iskrene za njihovu iskrenost, a da, ako hoće, stavi na muke licemjere ili da im oprosti, Allah zaista prašta i samilostan je..." (El-Ahzab, 23, 24)
"Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati- oni će se na Allahovom putu boriti, pa ubijati i ginuti.On im je zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu- a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste sa Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh." (Tevba, 111)
From the Spring 1999 issue of "The Muslim Magazine":
DHIKRULLAH: SPIRITUAL POWERSOURCE FOR JIHAD
Chechen President Aslan Maskhadov asked us, "Do you know how many soldiers we had, with which we defeated Russia?" He continued, "The whole army of Chechen Mujahideen were not more than 4000 in all of Chechnya. Only 837 Mujahideen were in Grozny, the capital, and the Russian army surrounding the capital was 120,000 soldiers. 837 Chechen Mujahideen were able to defeat 120,000 Russian Soldiers. 120,000!"
He asked if we knew how.
"Allah said in the Holy Qur'an that with the Support of Allah, subhana wa ta'ala, however small a group you are, you will defeat thousands and thousands of unbelieving people," he answered.
The President continued, "Do you know why we were so successful, defeating this Russian Army with only a few soldiers? Islam came to us in Chechnya and Daghestan and Russia and Tataristan and Kazakhstan and Uzbekistan, all these countries by the Sufis. And Islam was preserved under Communism from one generation to another for so many years by Tasawwuf. Do you know how it was preserved? By Zikrullah and Salawat on Prophet, salla Allahu 'alayhi wa sallim. We are Qadiris and Naqshbandis in Chechnya. Before we ever go out to a battle we sit in a circle and recite Qasidatul Burda andal-Modariyya." [Praising of the Prophet sallallahu 'alaihi wassalam by Imam Muhammad al-Busairi]
"We used to recite all together, LOUD -- you hear it as if it is One Voice, and then we make Salawat on Prophet, salla Allahu 'alayhi wa sallim, and then Zikr, and then we go and fight, with the Baraka of these Salawat on Prophet, salla Allahu 'alayhi wa sallim, and this Zikrullah."
Zahvala pripada Allahu! Zahvaljujemo Mu, pomoć od Njega tražimo, uputu od Njega tražimo, oprost od Njega tražimo. Tražimo utočiste od Allaha Uzvišenog od zla naših duša i naših loših djela. Koga Allah uputi, u zabludu ga niko ne može odvesti, a koga ostavi u zabludi, nećeš mu naći prijatelja uputitelja. Kome Allah ne dadne svjetlo, pa taj svjetla nema. Svjedočim da nema boga osim Allaha Jedinog Koji druga nema. Počastio nas je najboljom knjigom i najboljim vjerovjesnikom koji je ikad poslan. Islamom nas je učinio najboljom zajednicom među ljudima. Naređujemo dobro, odvraćamo od zla i vjerujemo u Allaha. Svjedočim da je naš prvak, naš vođa, naš uzor, naš miljenik, naš učitelj i vođa na našem putu Muhammed bin Abdullah, neka su Allahovi blagoslovi i mir na njega, njegovu časnu porodicu i drugove, koji su mu vjerovali, podržali ga, potpomogli i slijedili svjetlo koje je s njim spušteno. Ti su spašeni. Neka je Allah zadovoljan onima koji njegovim pozivom pozivaju, koji njegov sunnet slijede i za uzor ga uzimaju, te koji se po uzoru na njega bore (idu u džihad) do Sudnjeg dana.
Račun za proteklu godinu
Braćo muslimani, kada smo bili studenti iščekivali smo početak nove hidžretske godine da bismo vidjeli sta kažu književnici i pjesnici o toj hidžretskoj godini. Neki časopisi iz oblasti književnosti i kulture radosno bi dočekali ovu priliku, te bi jedan broj intelektualaca pisao u svojim člancima, a također jedan broj pjesnika pjevao u svojim kasidama, o hidžretskoj godini, o patnjama ummeta i njegovim nadama, suprotno onome na što se fokusiraju mnogi hatibi i vaizi dok dočekuju novu godinu ispraćajući prethodnu. Zanima ih samo šta radi pojedinac, odnosno šta treba raditi, kako da svede račun sam sa sobom za netom minulu godinu. To je besprijekorna stvar. Međutim, zanemarivanje pitanja ummeta je opasna stvar. Vodili smo brigu za stvar ummeta, šta je postigao, šta je ostvario, šta je izgubio i upropastio. Islamski pjesnici su budili i "hranili" naša osjećanja u tom periodu. Sjećam se jednog od tih pjesnika čije su kaside zadobijale potpuno zadovoljstvo i prihvatanje. To je veliki islamski pjesnik Mahmud Gunejm. U jednoj hidžretskoj godini, u jednom od sjećanja na početku godine ispjevao je kasidu u kojoj je oplakivao stanje muslimana u njegovo vrijeme. Nazvao ju je "Vakfatun 'ala talal"- "Stajanje nad ruševinama", nad ruševinama islamske civilizacije. Čovjek je zastao nad razvalinama oplakujući, jadikujući i žaleći, riječima:
Zašto bdijemo zalazeći
I gledajući se, zvijezda i ja?
Sa kapaka nam, o noći,
Čim sumrak, prhne ptica sna.
Ah, vrtove ti uzdasi sjećanja njišu
Bio si dvor drevnih Arapa, svijete
Sad u sjeni bedema u hropcu dišu
A obilaze ih samo vjetrovi sjete.
Tamo ih razbaca ruka kojom vladaše
robovi su negdašnjih poslanika
Zabluđeni ptice Upute zgaziše
Tumarajući po zemlji poslanika.
Ovako se pjesnik zadržao na ruševinama i oplakivao stanje ummeta tih dana. Stanje ummeta nije bilo kakvo je naše danas. Naše današnje stanje treba oplakivati, jer je stanje kakvo oči oplakuju i za kojim srca krvare. Pjesnik je oplakivao stanje ummeta u to vrijeme, a ummet nije bio zapao u stanje u kojem se danas nalazi. Zbog toga je njegovu poeziju obavijala tuga i bol. Jedne druge prilike rekao je:
Čudno, danas se vratila radost (1)
A tvoji stihovi plaču ispred nje
Zar se tako dočekuje gost
Nije to pjesma za bajramovanje.
Šta da radi malo ptiče
Kad mu neko krila sreže
Baci ga u kafez i poviče:
"Evo mete, gađajte brže!"
(1) Pošto riječ el-'id - bajram, u svojoj osnovi sadrži i značenje povratka u arapskoj ga poeziji često simbolizira es-sururul-'aid - radost koja se uvijek iznova vraća.
Kako će cvrkutati vrabac slomljenog krila, podrezanog perja, zatvoren u kafez? Da li će cvrkutati ili jaukati?
Takvo je naše stanje, draga braćo. Ispratili smo hidžretsku godinu, a dočekali novu godinu. Šta smo ostvarili u protekloj godini? Koje je rezultate postigao ovaj ummet u protekloj godini? Što se tiče Šarona i njegove bratije, u stanju su da kažu: "Pružili smo mnogo", "realizirali smo mnogo". Šaron je bio u stanju prodrijeti tenkovima u sela i gradove, ulice i sokake. Bio je u stanju provaliti u kuće ljudi, ući u njihove spavaće sobe, pogaziti sve sveto. Uspio je Šaron sa svojom bratijom učiniti mnoga zlodjela: prolili su krv, pogazili svetinje, opustošili domove, spalili poljane, porušili džamije, razorili škole. Nisu ostavili ništa. Nisu se zadovoljili okupacijom naroda da bi izgladnio. Željeli su ga upotpunosti ubiti. Šaron je postigao mnogo. Koristio je tenkove, transportere i oklopna vozila. Koristio je Apache i F16. Koristio je helikoptere. Koristio je šta je htio i ni za čim nije mario. Ničega se nije stidio niti se razočarao. Nije se nikoga bojao, jer ima američko oružje, američki kapital i američki veto. Ima još i nemoć i razilaženja Arapa koji prešućuju ono što se događa. Jedina stvar koju je ummet postigao u protekloj godini jeste otpor palestinskog naroda, neustrašivost palestinskog naroda, njegovo junaštvo i požrtvovanost. Pozdravite ovaj narod, pozdravite narod Palestine, pozdravite sinove Palestine, pozdravite kćerke Palestine, pozdravite majke Palestine, pozdravite starce Palestine, pozdravite omladinu Palestine, pozdravite ovaj hrabri i neustrašivi narod koji je od slabosti načinio snagu i od ničega postigao sve, jer je na putu Allahovom žrtvovao sebe. Nije mario za smrt na Allahovom putu.
Kada ginem za Allaha kao musliman
Svejedno je kako ću biti ophrvan
Borba je Božija volja, on daje blagoslova
Ako hoće i lešu skresanih udova.
Kakva je vrijednost Arapske lige i samita??
Ovaj narod stavio je svoje živote na kocku. Pružio je divne primjere omladine koja svoje živote žrtvuje (u šehidskim akcijama), omladine koja stoji na putu tenkova licem u lice, te neke tenkove uspijeva razoriti. To je omladina koja napada naselja okupatora. Čak se i priroda šehidskih akcija promijenila. Sada postoji napad i otpor. Ta omladina se više ne boji tenkova, helikoptera i aviona. Žrtvovali su se i nastoje se žrtvovati. To junaštvo i taj otpor, jedino je divno ostvarenje na polju našeg ummeta u cjelini. Kakvo je stanje nas Arapa? Šta smo mi, Arapi, pružili ovih herojima? Šta smo mi pružili ovim očevima koji odbijaju primiti saučešće za sinove koji su pali kao šehidi? Šta smo pružili majkama koje vijest o šehadetu sina dočekuju s radosnim povicima? Šta smo ponudili majkama koje savjetuju svoje sinove dok idu u akciju u kojoj će aktivirati eksploziv na svome tijelu, kao što je Hansa savjetovala svoja četiri sina koji su se borili na Kadisiji, da ustraju na Allahovom putu i da znaju da su, ako poginu, živi i opskrbljeni ( ‘Ne recite za one koji na Allahovom putu poginu da su mrtvi, oni su živi ali vi ne osjetite’). Šta je pružio arapski ummet? Šta su pružile arapske vođe? Šta su učinili da bi pomogli svojoj braći po naciji i vjeri? Da li su pružili nešto vrijedno spomena? Kakav je značaj Lige arapskih zemalja? Kakav je značaj arapskih samita koji se održavaju? Kakva je vrijednost oružja koje se kupuje za milijarde, a potom ostavlja da hrđa? Gdje je zajednička arapska odbrana? Gdje je arapstvo? Gdje je bratstvo? Gdje je ljubomora? Gdje je entuzijazam? Zaista ja, tako mi Allaha, za ovo ne nalazim nikakvo opravdanje u povijesti Arapa, ni u predislamskom periodu (Džahilijjetu) niti u doba islama. Arapi su ustajali da bi pritekli u pomoć čovjeku koji je zaštitu od njih tražio. Ako bi neko od njih zaštitu tražio, bili su spremni braniti ga njihovim životima i imecima. To su smatrali arapskom hrabrošću i arapskim moralnim vrijednostima koje nisu dopuštale da se bez zaštite ostavi onaj kome je potrebna zaštita. Kako postupaju vaša braća, vi ste njihovi i oni su vaši, ne pružate im ništa. Arapi u Džahilijjetu, poput Muhelhela ibn Rebi'e, među ljudima poznatog kao Zir Salim, koji je bio poznat po slijeđenju strasti u svome životu. Bio je pijanica i bludnik. Međutim, kada je ubijen njegov brat Kulejb napustio je sve te poroke i živio je za jednu stvar - da osveti svog ubijenog brata. U vezi s tim rekao je:
Ne prestajem nositi
štit i mač opasan
Sve dok noć ne prestane
Donositi dan.
Nije skinuo svoga oklopa niti je ostavio sablju dok nije osvetio brata i kaznio Beni Bekr. Jednog dana, ubijen je jedan njihov uglednik, pa je neko od njih rekao: "Dovoljan ti je ovaj od Kulejba." Reče: "On ne vrijedi ni kolik' kaiš Kulejbske nanule."
To je arapsko predislamsko dostojanstvo (uzbuđenje, fanatizam). 'Amr ibn Kulsum bio je kod kralja Hire 'Amra ibn Munzira, ili 'Amra ibn Hinda, a sa njim je bila njegova majka, pa je majka kralja htjela da joj služi u nekim stvarima. Naredila joj je da joj donese neke stvari, pa je to bilo veliko kod majke 'Amra ibn Kulsuma. Obavijestila je o tome svoga sina koji se uzrujao i tada je ispjevao svoju poznatu kasidu. To je kasida 'Amr ibn Kulsuma za koju kažu da je imala oko hiljadu stihova, a od nje je ostalo samo ono što su prenosioci uspjeli zapamtiti:
Sva plemena me'adska znaju
U kamenitom su se vadiju
Oduvijek prvo našim emirima
Najdivniji čadori raspinjali.
Odveć smo gordi da ikog dvorimo
Veličina naša je neosvojiva
Darujemo samo iz zadovoljstva,
Samo iz ljutnje druge napadamo.
Pojilištima pitkim kao mlijeko
Prilazimo ispred svih plemena (1)
Njima ih ostavljamo crvena,
Uzburkana, i već smo daleko.
Ispred svakog našeg sina
Čim se odbije od dojenja
Najžešće vođe tuđih plemena
Padaju na koljena.
(1) Kod predislamskih Arapa redoslijed pristupa pojilištu i izvoru određivao se prema plemenitosti porijekla.
Rezultat je bio bitka koja je izbila između njega i 'Amra ibn Hinda. Ubijen je 'Amr ibn Hind, kralj Hire, a pleme Benu Taglib je opljačkalo njegov dvor i imovinu, iz osvete zbog riječi koju je izgovorila majka kralja, a koju su smatrali poniženjem prema majci 'Amra. Zbog jedne riječi dogodila se bitka i pokolj. To su Arapi koji ne prihvataju poniženje. 'Antara kaže u svojoj kasidi:
Ne poji me vodom života uz poniženje
Ono vodu u vatru pretvara
Prihvatam se rasplamsane gorčine pehara
Uz počasti to je najljepše pojenje.
Takvi su bili. S početka islama, kada je Kurejš poražen u Bici na Bedru, ubijeno je sedamdeset prvaka, a toliko i zarobljeno. Sufjan ibn Harb bio je još uvijek mušrik i smatrao se vođom naroda u to vrijeme, a naročito nakon smrti uglednika i prvaka na Bedru. Zarekao se da njegovo tijelo neće dotaći voda kojom bi se okupao nakon snošaja, tj. da neće imati odnos sa svojom ženom, dok se ne osveti. Kurejšije su zabranile da iko plače podižući glas, krijuću to u sebi, da ne bi raspršili svoju tugu, te da bi tako njihova srdžba ostala skrivena u njima sve dok se ne osvete. Jednom su čuli nekog čovjeka da plače i uzvikuje neke stihove. Mislili su da im je dopušteno da plaču i da iznose svoja osjećanja. Kada je izašao i upitao, rekoše mu da je taj čovjek izgubio devu te da je oplakuje. Tada neko od prisutnih o njemu spjeva:
Odlutalu kamilu oplakuje
Za njom joj odbjegao i snažan san
Kako poraz na Bedru ne spominje
....
I tako dalje. Arapi su sebi zabranjivali plač dok se ne bi osvetili. I, zaista, osvetili su se u Bici na Uhudu. Šta je sa nama? U doba vladavine islama vidjeli smo Omera bin Abdul-Aziza, koji je čuo da je musliman ponižen u zemlji Rimljana. Omer bin Abdul-Aziz, nakon što je haber stigao do njega, pisao je kralju Rimljana u kojem mu kaže: "Doprlo je do mene da je musliman zarobljen i ponižen kod vas. Kada do tebe stigne ovo moje pismo, pusti ga na slobodu, inače ću te napasti s vojskom čiji će početak biti kod tebe, a kraj kod mene." Zbog jednog čovjeka koji je ponižen i zlostavljen, pokreću se vojske i "raspale" se halife. Svi mi dobro znamo poznatu priču o ženi koja je dobila šamar u mjestu pod upravom Rimljana, pa je uzviknula svoj historijski povik "O MU'TESIME!"
Svaki musliman i svaka muslimanka u to vrijeme, osjećali su da imaju svoje biće, da imaju svoju čast i ponos i da postoji neko ko pita za njih. Tako je žena koja je ošamarena u zemlji Rimljana, rekla "O MU'TESIME", tražeći pomoć od tadašnjeg halife, a između nje i njega su doline, visoravni i mora. Povik "O MU'TESIME" je dopro do Mu'tesima i šta je rekao? Rekao je:"Odazivam ti se sestro, odazivam ti se sestro!" Pokrenuo je i mobilizirao svoje vojske i poveo rat protiv Rimljana u poznatoj historijskoj bitci 'Amurijja o kojoj je poznati pjesnik Ebu Temmam spjevao ove stihove:
Govor sablje od knjige je iskreniji
Oštrica njena između zbilje i šale je međa
Bjelina sablje, a ne crnina slova
Jer hrđa sumnje ne poznaje njena leđa.
Šta se događa s ovim ummetom?
Logika pripada sili-sablji, a ne peru. Ne koristi priča.
Takav je bio naš ummet za vrijeme Džahilijjeta i za vrijeme islama. Šta se događa? Šta se događa dok mi svojim očima gledamo? Da ne vidimo, možda bismo i imali neko opravdanje; međutim, televizori i savremeni mediji su "oborili" sve isprike i opravdanja i odbacili sve izgovore, jer mi gledamo svojim očima, slušamo svojim ušima i vidimo šta se događa našoj braći, našim sestrama, našim sinovima i kćerkama. Da li se zaledila krv u venama? Da li se ta vrela krv ohladila? Da li je postala led? Šta se događa ovome ummetu? Zašto ne pohrli pomoći svojoj braći? Čudim se, tako mi Allaha, čudim se i čudim, šutnji, prešućivanju i izrugivanju. Čudim se još više kada sam preksinoć slušao (srijeda) na jednoj radio stanici-stanici Kur'ani Kerima, vijest koja kaže:"Juče se dogodio samoubilački napad u kojem je smrtno stradao samoubica". O Allahu! Islamski i arapski radio naziva ove šehide junake-samoubicama. Operaciju (šehidsku) nazivaju samoubilačkom, a ona se događa na teritoriji Izraela, protiv Izraela. Ko je onda junak? A ko je šehid? Ako nisu ovi koji su obavili fardi kifaje, mislim na džihad, a džihad više nije fardi kifaje za ummet. Džihad je Fardi 'ajn za ummet. Na svakome je da se bori svojim životom, imetkom, svojim govorom, sa svim što je u mogućnosti. Džihad je farz cijelom ummetu. Farz je svakome u okviru njegovih mogućnosti. Da li su ti borci samoubice? Kako se može to reći? Tako mi Allaha, čudim se, čudim se, čudim se! Ne znam da li ovaj radio uvijek koristi ove termine. Možda je to bila greška koja im se potkrala. Ne pratim takve stvari. Gdje je ummet? Gdje je ummet Arapa i ummet islama? Oslanjaju se na Ameriku, zaštitnika mira. Sama Amerika mora postići mir. Međutim, Amerika nije neutralan mirotvorac. Amerika je uz Izrael s istinom i laži, s pravdom i nepravdom, s ispravnim i pogrešnim. Uvijek stoji uz Izrael. Oni sinovi Palestine koji brane svoje živote, koji se bore protiv ohole tiranije i tiranske oholosti, oni koji se bore protiv agresije Ariela Šarona, koji se bore protiv tenkova i aviona, oni su teroristi. Hamas je teroristička organizacija. Džihad je teroristička organizacija. Narodni front je teroristička organizacija, Hizbullah je teroristička organizacija. Danas su dodali i Ketaibul-Aksa (Odredi al-Aksa), Ketaibuš-šuheda'i (Odredi šehida), a to je jedno krilo Fetha, na listu terorističkih organizacija. Oni su teroristi. A što se tiče Šarona i njegove bratije, oni kažu da imaju legitimno pravo da se brane. Šaron i njegova skupina su oni nad kojima je agresija učinjena, njima je nepravda nanesena, oni se samo brane. Što se tiče Palestinaca, oni su agresori, oni su nasilnici i napadači. Oni su teroristi. Dodani su na listu američkog terorizma. Na Arapima i muslimanima, svima odreda, je da se bore, jer je logika "ili si s nama ili s terorizmom". Svi muslimani i svi Arapi trebaju se boriti protiv Hamasa, trebaju se boriti protiv Džihada, boriti se protiv Aksa-a, boriti se protiv Hizbullaha, jer svi su oni teroristi. To je logika, logika Amerikanaca!
Ja sam prvi terorista
Prošli mjesec, bio sam u Bejrutu na osnivačkoj sjednici Organizacije Kuds, te svjetske organizacije koja okuplja muslimane i kršćane, Arapa i nearape, koja okuplja svakog onog ko brani palestinsko pitanje i Palestinu. Braća su mi dali čast da predsjedavam Vijeću povjerenika. Na toj sjednici sam rekao: "Ako je svako ko brani svoju domovinu i ne štedi života žrtvujući se na tom putu, terorista, onda sam ja prvi terorista. Onda sam prvi koji dovu upućuje Allahu i kažem: "Ako je ovo terorizam, oživi me, Allahu, teroristom, usmrti me teroristom, proživi me u društvu terorista." Je li to terorizam? To je ono što želi Amerika. Šaron je nevin nevinošću vuka od krvi sina Ja'kubova (Jusufa a.s.). Šaron je nevino jagnjašce, a što se tiče Palestinaca, oni su krvoločni vukovi i divlje zvijeri. Oni su teroristi, nasilnici i krvoloci. Oni koji se brane, žive pod opsadom, mjesecima. Strpljivi su, ulijevaju strpljenje, podnose nedaće. Protiv zločinaca i terorista mora se boriti. Arapi i muslimani im se moraju suprotstaviti. Ili će sa Amerikom ili će stati s terorizmom i biti neprijatelj u skupini terorista.
Mi potpomažemo našu braću u intifadi, na palestinskoj zemlji. Podržavamo ih, cijenimo njihov džihad, pozdravljamo njihovu postojanost i čvrstinu. Biće u stanju postići mnogo. Palestince ne zanima koliko šehida će dati. Priroda im je takva. Takva je priroda borbe. "Propisana vam je borba, a ona vam je mrska". "Ako vi trpite bol, trpe i oni bol kao i vi, a vi se još od Allaha nadate onome čemu se oni ne nadaju.". Palestince neće zanimati koliko su dali i koliko će dati šehida i žrtava. Međutim, Izraelce itekako brine pogibija svakog pojedinca među njima. Zabrinjava ih svaka nesreća koja im se dogodi. Njihove stubove iz temelja potrese poput žestokog zemljotresa. U momentu, hiljade traže azil i prvom prilikom bježe. Zašto, draga braćo? Zato što je to zemlja Palestinca, on joj je odan. Palestinci su naučili u bitkama ‘48. godine, da neće ostaviti svoje domove, makar se pretvorili u kabure. Što se tiče Izraelca, on nije privržen za korijene ove zemlje. On u njoj nema korijena za koje bi se vezao. On je stranac, emigrant, pridošlica koji je došao iz Istočne i Zapadne Evrope ili iz Amerike i drugih dijelova svijeta. On osjeća da u ovoj zemlji nema korijena, zbog toga mu nije teško ostaviti ovu zemlju. To je ono što zastrašuje Izrael i što ga potresa. Kada bi Arapi i vođe Arapa bili strpljivi i ustrajni u otporu i intifadi, te je podržali na svaki način, imetkom i oružjem, intifada bi, doista, uspjela odigrati veliku ulogu i uznemiriti Izrael, te se okončati pobjedom, ako se strpimo. Kažu da je hrabrost strpjeti se sat vremena. "I strpljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone."
Međutim, Arapi ne sabure i žele izvršiti pritisak na Palestince da prihvate prekid vatre.
Arapi, zašto ne povratite samopouzdanje
Arapi, koji su bili saučesnici u bici, danas su postali posrednici u bici. Posreduju kako bi uvjerili Palestince da prekinu vatru i da zaustave nasilje, te da sjednu za pregovarački sto. Jučerašnji saveznici, danas su posrednici. Isključeni su iz bitke. To je prvo ostvarenje Izraela koji je uspio isključiti neke Arape jako značajne i utjecajne, poput Egipta i Jordana. Isključili su ih iz bitke, pa im je sad sva briga kako da posreduju. Cilj im je kako da postanu posrednici u miru. Mir je bolji. Kako će se dogoditi mir između mesa i noža? Kako će se dogoditi mir između žrtve i dželata, između koljača i zaklanog? Kakvo je to primirje, draga braćo? Arapi, zašto ne povratite samopouzdanje? Zašto Arapskoj ligi ne povratite njenu vitalnost i snagu? Zašto Arapske vođe ne stanu kao pravi junaci, što od njih očekuju njihovi narodi i što osjećamo u pulsu arapske javnosti, na svakom mjestu koje doživljava ustanak i koje ključa poput vode na vatri. Vidjeli smo nešto od toga kada je data jedna doza slobode izražavanja mišljenja. Vidjeli smo omladinu u Egiptu, na univerzitetima u Kairu, Aleksandriji, Mensuri, Tanti, Kefruš-šejhu, Zekaziku. Omladina se pobunila na svakom mjestu, u Siriji i Jordanu, digli su svoj glas.
Od arapskih vođa, želimo da osjete taj puls, puls javnog mnijenja. Tražimo da izražavaju stvarno stanje ummeta, a ne da žive kao stranci među njima. To želimo od Samita koji se očekuje naredne sedmice. Ne želimo da bude samit koji će se dodati na listu prethodnih samita koji su organizirani, a protekli su bez ikakvih stvarnih rezultata. Amerika želi odvesti Arape onamo kuda ona hoće, a ne gdje oni žele. Ona želi vladati svijetom. Od Arapa želi da joj dadnu ček, potpis na bijelo, apsolutnu ovlast za udar na bilo koju zemlju koju žele udariti, a naročito Irak. Žele udariti Irak, jer spada u ono što su oni nazvali Osovina zla - Irak, Iran, Sjeverna Koreja. Kada je protestirala Južna Koreja, povukli su sa liste Sjevernu Koreju. A da li su htjeli nešto uraditi sa Sjevernom Korejom? Meta su samo islamske i arapske zemlje. Sada nije vrijeme Irana, prvo žele udariti na Irak. Da li će im Arapi dati potpis crno na bijelo? Da li će im dati pristanak, kao što su uradili Arapi i drugi muslimani kada su dali saglasnost i potpis za napad na Afganistan? Da li će Arapi to uraditi i dopustiti im napad na braću? Uvjeren sam da bi to bila veleizdaja, ako bi Arapi tako postupili. Ja nisam aktivista partije Ba's (vladajuća partija u Iraku) niti sam Sadamovac (simpatizer Sadama Husejna). Stao sam protiv Sadama i protiv Ba'sa kada je izvršio napad na Kuvajt. Međutim, nikad neću pristati da dopustim napad na bilo koju arapsku zemlju, narod ili vojsku. Ne dajemo Americi punomoć u kažnjavanju Iraka i Sadama. Irački je narod u stanju promijeniti svoje vođstvo ako to želi. Međutim, da Americi damo pravo da udari na Irak i razori Irak, a ona ga već deset godina razara i udara, već je i taj narod izgladnila, i pobila djecu, to ne prihvatamo. Nije joj dovoljno to, nego želi dokrajčiti preostali irački narod. O Allahu! Gdje je bratstvo? Gdje je bratstvo Arapa? Gdje je neustrašivost Arapa? Gdje je potpomaganje Arapa? Arapski pjesnik kaže:
Brat tvoj! Brat tvoj! Jer ko ga nema
Zaista će goloruk u okršaj stići
Soko bez krila nije u visinama
A čovjeku je krilo njegov amidžić
Kako ćeš prihvatiti da se slomi krilo tvoga brata i da se iskida perje tvoga brata. Kako ćeš prihvatiti da budeš s napadačem, agresorom i da staneš protiv svoje braće, ma kakvu grešku da su počinili u prošlosti? Ja poručujem našoj braći u Kuvajtu: Napad na Kuvajt je jedno, a napad na Irak je druga stvar. Irak nema nikakve veze s onim što nazivaju terorizmom, i za tu optužbu ne postoje nikakvi argumenti. Međutim, oni sada mijenjaju melodiju, nakon što je bio rat protiv terorizma, postao je ratom protiv oružja za masovno uništavanje i protiv onih koji ga posjeduju. Amerika i njeni saveznici jedini imaju pravo da posjeduju oružje za masovno uništavanje kakvo oni žele: nuklearno, biološko, hemijsko. Imaju pravo da posjeduju sve vrste oružja. Samo oni imaju to pravo, a drugi nemaju. Ako Amerika i njeni saveznici posjeduju to oružje, to je dopušteno, a ako ga drugi posjeduju, to je zabranjeno i pokuđeno. Kakva je ovo logika?!
Suština bratstva
Draga braćo, ovaj ummet mora poznavati svoju vrijednost, mora poznavati svoje obaveze u ovoj fazi. Allah će pitati ovaj ummet za ovo što se događa, ummet tri stotine miliona Arapa i pored njih više od milion drugih muslimana. Kako se ovaj ummet ponižava i biva napadnut na njegovoj vlastitoj zemlji i želi se da bude odveden tamo gdje ne želi?! S kakvom logikom se to čini i s kakvim argumentom? Islam, islamske veze, veze po nacionalnoj osnovi (arapstvo-obraća se Arapima), pozivi istine i svijesti, sve to zahtijeva od nas da stanemo iza nase braće u Palestini i naše braće u Iraku i iza onih kojima je nepravda učinjena, bilo gdje u svijetu. Ovo je suština bratstva. Istinu je rekao arapski pjesnik u stihovima:
Brat mi istinski budi
I prihvati moje dobro i zlo
Ili me baci na tlo
Bojmo se naših dusmanskih ćudi
O Allahu, podari nam razboritost i uputu. Ujedini našu riječ u uputi. Ujedini naša srca u bogobojaznosti, a naše duše u ljubavi, naše čvrste volje u činjenju dobra, najboljeg dobra. Amin! Molite Allaha, uslišat će vam.
Naša braća u Americi izloženi su maltretiranju i zlostavljanju
Hvala Allahu Koji oprašta grijehe, Koji prima tevbu (pokajanje), Koji žestoko kažnjava, Koji mnogo daje, nema boga osim Njega, njemu se sve vraća. Svjedočim da nema boga osim Allaha Jedinog Koji druga nema. Hvali ga sve što je na nebesima i na zemlji, Njegova je vlast, Njemu pripada zahvala, On je svemoćan. Svjedočim da je naš prvak, naš vođa, uzor i miljenik, Muhammed bin Abdullah, Njegov poslanik, donosilac radosne vijesti, opominjatelj i svjetiljka. Neka su na njega blagoslovi i selami Allahovi, i na njegovu časnu porodicu, drugove i one koji njegovim pozivom pozivaju i njegov sunnet za put uzimaju i koji se bore njegovom borbom do Sudnjeg dana.
Braćo muslimani, u današnjim novinama smo pročitali da su naša braća u Americi izloženi svim vrstama torture. To su braća koja rade u odgojno-obrazovnim oblastima. Oni nemaju nikakve veze ni s nasiljem, terorizmom niti džihadom ili bilo čim u vezi s tim. Vidimo da su otišli na Islamski univerzitet u Virdžiniji, te su ga provalili, pretresli i iz njega odnijeli što su htjeli. Odveli su rektora ovog univeziteta, našeg brata da'iju, istaknutog alima i islamskog pravnika, šejha dr. Taha Džabira al-Alevanija. Otišli su, također, u nekoliko institucija: Vijeće islamskog prava, Svjetski institut za islamSku misao, nekoliko institucija koje rade na polju obrazovanja, nauke, kulture i islamske da've. Odveli su neke žene. Čak su jednoj vezali ruke na leđa, tri sata dok nije vrištala i plakala, pa su joj odvezali ruke i zavezali ih naprijed naredna dva sata. Šta je to? Amerika, koja poziva slobodi, koja se bori za ljudska prava i koja objelodanjuje da štiti prava čovjeka, na ovaj način tretira ljude. U Americi su uhapsili više od hiljadu osoba, a nikome nije upućena optužba osim jednom od hiljadu. Jedan je samo optužen da je povezan s Ka'idom, a što se tiče drugih, nije im upućeno ni pitanje ni optužba. Je l' to poštivanje ljudskih prava kojima pozivaju? Je li to sloboda i čast čovjeka kojima pozivaju? Jesu li ovo međunarodne povelje? Je li se na ovome zasnivaju Ujedinjeni narodi? Zaista se čudimo da je Amerika došla do ove granice prestupa i da je aparatima u zemlji dala ovlasti da sprovode što žele suprotno onome što objavljuju u novinama i drugim sredstvima informisanja. Ponašaju se prema ljudima kao da nisu ljudi. Mi podižemo glas protesta na takvo ponašanje. Većina njih su Amerikanci po porijeklu, a dosta njih nosi i američko državljanstvo. Treći, opet, imaju legalan boravak već godinama. Oni imaju građanska prava i moraju biti tretirani s respektom i dostojanstvom kako je to odredio Allah kada je rekao: "Ademove sinove smo počastili (ukazali im čast)."
Završna dova
O Allahu, daj nam u našoj stvari razboritost. Allahu, ne prepusti nas nama samima ni koliko treptaj oka, ni manje od toga. Allahu, učini naš današnji dan boljim od jučerašnjeg, našu sutrašnjicu boljom od današnjeg dana. Učini dobrim ishod u svim našim stvarima. Spasi nas od poniženja na Dunjaluku i kazne na Ahiretu. O Allahu, uputi vođe Arapa i muslimana k Riječi istine i da stanu s Istinom, te da podržavaju one koji su s Istinom. Allahu, sjedini njihovu riječ u Uputi, a njihova srca u bogobojaznosti, njihove duše u ljubavi, njihove volje i odlučnost u činjenju dobra. Allahu, molimo te da nam daš oprost i zdravlje u našoj vjeri na Dunjaluku, u našim imecima i porodicama. Allahu, zakloni naše sramote i učini nas sigurnim. Sačuvaj nas sprijeda i od pozada, s naše desne strane i s naše lijeve strane i odozgo. Tražimo zaštitu od tebe, tako ti Tvoje veličine, da ne budemo napadnuti odozdo. Tražimo zaštitu od tebe, tako ti Tvoje veličine, da ne budemo napadnuti odozdo. Allahu, ojačaj našu braću mudžahide koji se bore na Tvome putu gdje god oni bili u zemlji islama. Allahu, pomozi našu braću u Palestini. Allahu, pomozi našu braću u zemlji Isra'a i Mi'radža. Allahu, pomozi našu braću u Libanu. Pomozi našu bracu u Kašmiru. Pomozi našu braću u Čečeniji. Pomozi našu braću gdje god oni bili. Allahu, pomozi ih s Ruhom od tebe, zaštiti ih Svojom vojskom. Čuvaj ih Tvojim vječito budnim okom. Uzmi ih u Svoju zaštitu kojoj ništa nauditi ne može. O Allahu, kazni nasilnike i tiranine ohole na zemlji. Allahu, kazni Šarona, skupinu Šaronovu i svakoga ko podržava Šarona. Allahu, kazni ih kaznom Moćnog Svemoćnog. Allahu, spusti na njih Tvoju kaznu koja se ne može odvratiti od naroda nasilničkog. Allahu, otkloni od nas Tvoju srdžbu i bijes. Nemoj nas kazniti zbog onoga što su nemarni među nama učinili. Nemoj dati vlast nad nama, zbog naših grijeha, onome ko Te se ne boji i ko prema nama neće biti milostiv. O Allahu, učini ovu zemlju sigurnom, spokojnom, darežljivom u blagostanju i sve zemlje muslimana. Allahu, oprosti nam grijehe naše i pretjerivanje naše u našoj stvari. Učvrsti naše korake i pomozi nas protiv naroda nevjerničkog.
Allahovi robovi, Allah uzvišeni i blagoslovljeni kaže: "Zaista Allah i Njegovi meleci salavat donose na Poslanika. O vi koji vjerujete donosite na njega salavat i selam!" O Allahu, neka je salavat i selam na Tvoga roba i Tvoga poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu, drugove i sve one koji su ih slijedili s dobročinstvom do Sudnjeg dana. Uspostavi namaz (prouči ikamet), zaista namaz odvraća od pokvarenosti i grijeha. Zikr (Spominjanje) Allaha je najveći. Allah je najveći. Allah zna ono sto vi radite.
Napomena: hutba je održana 22. marta 2002. godine.
“O moj Gospodaru, tražim od Tebe da Te volim, i ljubav onog ko Tebe voli i posao koji će me na ljubav prema Tebi navraćati. Gospodaru moj, ljubav prema Tebi učini jačom od mene i mog života, i moje čeljadi, i od vode hladne. “
Šehadet je duša snila, tevbu Ti učinila.
Spasi naše duše griješne, jadni smo mi bez Tebe.
Za nas puta nema drugog, osim puta Tvog.
Jer dunjaluk prolazan je, a smrt blizu je.
Primi noćas dove naše, Stvoritelju Uzvišeni.
Samo Ti si hvale vrijedan, drugog nejma ja Rabbi.
Sve što stvori Ti Rabbi, Tebi sedždu čini.
A muslim u grijehe tone, s pravog puta odlazi.
Tvoja milost velika je, pa oprosti ja Rabbi.
I uputi svoga roba, nek‘ Ti tevbu učini.
Primi noćas dove naše, Stvoritelju Uzvišeni.
Samo Ti si hvale vrijedan, drugog nejma ja Rabbi.
Upoznala sam sve prijatelje, ali ne nađoh boljeg od čuvanja jezika.
Pregledala sam sva odijela, ali ne ugledah bolje od (odijela) čestitosti.
Vidjeh svo blago, ali ne nađoh bolje od skromnosti.
Probala sam sva dobrocinstva, ali boljeg od savjeta ne bi.
Vidjela sam sva jela, ali ne nađoh bolje hrane od strpljivosti.
Za vrijeme hilafeta Ali ibn Abi Taliba r.a., došao je jedan čovjek da mu se požali na stanje muslimana, pa mu je između ostalog i rekao, kako je za vrijeme vladavine Omera ibn Hattaba sve bilo drugačije, narod bio ujedinjen, a sada narod razjedinjen, itd, itd...
Na to se Ali, r.a., zamislio pa mu rekao:" Omer ibn Hattab je imao podanike kao što sam ja, a ja imam podanike kao što si ti."
Sinoc sam razmisljao koliko su muslimani zapravo zahvalni Bogu. Nekako, vrlo rijetko primjetim muslimana da se zahvaljuje Bogu svaki dan, osim ako nije stagod dobio pa se zahvaljuje na dobitku. Vrlo cesto ljudi odgovore elhamdulillah na pitanje o zdravlju.
A zapravo bi svaki momenat trebao biti prozet zahvalom. Jer, mislim da nema naroda koji vise trazi od Boga, a manje se zahvaljuje od Bosnjaka
Zato, hvala Dragom Allahu sto mi je dao um, razum i zdravlje, sto mi je dao materijalne mogucnosti da sam u prilici da diskutujem s dobricama na SA-X forumu, hvala mu na kisi koju svi kunu ovih dana jer ce ona garantovati obilje vode... Hvala Mu sto postojimo. Sva slava i hvala pripada Allahu dz.s. i Muhammed je njegov Poslanik (s.a.v.s.).
Svaki iskren vjernik ima hiljadu i jedan razlog da bude sretan i da od sebe odagna tugu, žalost i brigu. Stoga, poslušaj sada nekoliko razloga zbog kojih trebaš biti sretan/a: *
NE BUDI TUŽAN zbog vlastitog siromaštva, već se sjeti onih koji se guše u dugovima. *
NE BUDI TUŽAN ako te nešto boli, već se sjeti onih koji godinama leže nepokretni u krevetu. *
NE BUDI TUŽAN jer ti vjeruješ u Boga, Njegove Poslanike, meleke, Sudnji Dan, Bozije određenje, dok drugi u Boga ne vjeruju, poslanike lažnim smatraju, ne priznaju Kur`an poriču Sudnji dan i određenje. *
NE BUDI TUŽAN ako ponekad i grijeh počiniš, već se pokaj i traži oprosta, a ako u nečemu pogriješiš, nastoj to popraviti jer su vrata Božije milosti otvorena i On mnogo prašta i pokajanje prima. *
NE BUDI TUŽAN jer tvoj Gospodar kaže: „Zar tvoje grudi nismo prostranim učinili.“ Ova se poruka odnosi na sve one koje u grudima Istinu nose, Svjetlost vide i Uputu slijede. *
NE BUDI TUŽAN jer Gospodar tvoj kaže: „One koji su se AllahuBogu jedinom i Poslaniku i nakon zadobijenih rana odazvali, one između njih koji su dobro činili i bogobojazi bili – čeka velika nagrada; one kojima je kada su im ljudi rekli: „Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pričuvate!“- to učvrstilo njihovo vjerovanje, pa su rekli: „Dovoljan je nama Bog i divan je On Gospodar!“ Ako ti je Bog dovoljan, niko ti drugi ne treba, ako te On zaštiti, drugi ti ne mogu nahuditi. Pa zašto da budeš tužan?! *
NE BUDI TUŽAN jer Gospodar tvoj kaže: „O Vjerovjesniče, Bog je dovoljan tebi i vjernicima koji te slijede.“
Da li ti slijediš Božijeg Vjerovjesnike, s.a.v.s. i da li ti je Bog dovoljan? Ako je tako, pa zašto da budeš tužan. *
NE BUDI TUŽAN jer Gospodar tvoj kaže: „Mi ćemo, doista, pomoći poslanike Naše i vjernike u životu na ovom svijetu, a i na Dan kada se dignu svjedoci.“ Želiš li biti siguran na ovome svijetu – prihvati Boga za svoga Pomagača i Zaštitnika.
Želiš li biti siguran na budućem svijetu - prihvati Boga za svoga Pomagača i Zaštitnika. *
NE BUDI TUŽAN već zamisli da je danas zadnji dan na ovome svijetu, pa zašto bi se brinuo i bio tužan, srdio se i ljutio?! U predaji stoji: „Kada osvaneš, ne očekuj da ćeš noć dočekati, a kad omrkneš, ne očekuj da ćeš osvanuti.“ Jedan od dobrih prethodnika je kazao:
„O sine čovječiji, ti živiš tri dana:
JUČER – a to je već prošlo,
SUTRA – ne znaš da li će doći, i
DANAS – stoga se Allaha boj i budi Mu pokoran.“
Imam jedno pitanje...
Trebam da idem na vikendicu i tamo nisam prije bila, pa ne znam kako odrediti na koju stranu da se okrenem kada zelim da klanjam. Rekli su mi da u blizini nema dzamije. Moze li mi ko pomoci sto se ovoga tice? Unaprijed hvala.. Selam!
Love_animal wrote:Imam jedno pitanje...
Trebam da idem na vikendicu i tamo nisam prije bila, pa ne znam kako odrediti na koju stranu da se okrenem kada zelim da klanjam. Rekli su mi da u blizini nema dzamije. Moze li mi ko pomoci sto se ovoga tice? Unaprijed hvala.. Selam!
