Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Kakve smo to mi, zˇene, u ovoj Bosni? Sˇta li je za nas ljubav? Sˇta nam je pobjeda? Tim pitanjima je otpocela Bojana, visˇa medicinska sestra u Klinickom centru Kosˇevo, pricu o svojoj prijateljici Zlati i njenim roditeljima. Naravno, nije ocekivala odgovore od mene. Tek, dozvolila mi je da nakratko provirim kroz sˇpijunku u tude zˇivote. Zbog mene i zbog vas, mozˇe bit.
Davno je to bilo, prica mi Bojana, kad se Zlatin otac zaljubio u drugu zˇenu. Priznao je to Zlatinoj majci i zatrazˇio razvod, ali ona nije htjela ni cuti. A, ukoliko on ipak napusti kucu, zaklela se da ce izvrsˇiti samoubistvo. I ne samo to; zapalit ce i kucu, i sebe i kcerku u njoj. Zlati je tada bilo sˇest godina, a naredne trideset i cetiri provest ce u toj kuci, ne usudivsˇi se ni sama napustiti ognjisˇte pakla.
Otac je bio ugledan privrednik. Dosta je radio, cesto putovao, i zˇivio dva zˇivota paralelno. Znala je, naravno, Zlatina mama da on zˇivi i sa onom drugom, kao sˇto su to znali i njihovi prijatelji, susjedi i rodbina. Gledali su sazˇaljivo na nju, ali za sve te godine nikom nikada nije posˇlo za rukom da o tome razgovara s njom. Na svaki pokusˇaj, odbrusila bi: To nije vasˇa stvar! Nikoga se to ne tice izvan nasˇe kuce. Ali, slabo da se ticalo ikoga i u kuci, jer, tek su jednom, prije desetak godina, iznenada poveli razgovor o tome. Razgovor, koji je Zlata inicirala. Tesˇko da bi se i to moglo nazvati razgovorom, jer je potrajalo svega par minuta, koliko je bilo dovoljno da se ovaj put otac zakune zˇeni kako ce, umre li ona prije njega, vec slijedeceg dana ozˇeniti onu drugu. I da sve te godine jedino moli Boga da mu podari barem jedan dan u braku sa zˇenom koju voli.
I tako, nedavno, cinilo se da mu je Bog uslisˇio molitvu. Zˇena mu je vec nekoliko godina pobolijevala, da bi joj naposljetku dijagnosticirali karcinom na zˇelucu. Vec je drugi mjesec lezˇala na onkolosˇkom odjelu kad su dovezli njega u Klinicki centar Kosˇevo. Prezˇivio je tezˇak infarkt. Umro je pred jutro cetvrtog dana.
I, eto, toga je dana Zlata rekla medicinskoj sestri Bojani da su pobijedile. Ona i njena majka su pobijedile, ponovila je visˇe puta stojeci uz samrtnu postelju svog oca. Ne bih mogla podnijeti da je majka umrla prije njega, jer sam znala da bi istoga trena ozˇenio onu kurvu, rekla je. Ovako, majka mu je bila prva i zadnja zˇena, a to je i njoj i meni zˇivotna pobjeda. Toliko je pretrpjela s njim da je jedina pravda bila da on umre prije.
Zbog cega je pristala da ga tolike godine dijeli sa drugom zˇenom, pitala je Bojana. Zato sˇto ga je voljela, glasio je Zlatin odgovor. Bojana je slabasˇno uzdahnula, odlucivsˇi da posljednju tajnu nekazanu otpremi sa pokojnikom na onaj svijet. Naime, zˇiva je istina da joj je otac pred jutro utonuo u vjecni san sa djetinjim osmijehom na licu, cvrsto priljubljen uz tijelo zˇene koju je volio do posljednjeg daha.
Bio sam potpuno sjeban, pa se nisam sjetio ni da joj dam kesu, a ona je prihvatila stvari pod misˇku...
Upoznao sam je - tacˇnije recˇeno, sreo sam je prvi put 1973. godine u Skenderiji. Pamtim tu godinu, jer se odrzˇavalo svjetsko prvenstvo u stonom tenisu, a redakcija Spektra, u kojoj sam tad radio, nalazila se odmah do Kolegijum artistikuma.
Bila je tada mnogo starija i ruzˇnija i ne znam kojim je poslom navratila u Redakciju, jer sam otisˇao u Supermarket da kupim piva i josˇ kojekakvih zerzevata posˇto smo Tosˇa, Memo, C´iro, Dragan, Slavica, Baja i ja slavili nesˇto, a sˇta da me bog ubije ne znam. Ustvari, svaki dan smo nalazili neki razlog za dernek.
Samo sam je okrznuo pogledom i skoro se najezˇio kad me je ona pogledala svojim buljavim, vodnjikavim ocˇima.
Dupke sam napunio korpu i bio sam pun para, pa zaista ne znam sˇta me je na to ponukalo da u gornji dzˇep vindjakne stavim jednu konzervicu sˇpanskih dagnji.
Platio sam, ali me je, pri izlasku, na vratima zaustavio sˇmeker (koji je sˇmekao ispred Zlatnog restorana) i ucˇtivo upitao: ?Da niste sˇta zaboravili platiti??
Fakat je da sam vec´ bio zaboravio na onu konzervu koja mi je virila iz dzˇepa. Odmahnuo sam glavom, a on me je poveo u neku kancelariju u magacinu. Tada josˇ nisam imao licˇne karte, ali sam imao propusnicu za STENS, pa je on, u nekim svojim c´itabima, provjerio da li sam ikad prije bio ukeban, a kad nije nasˇao moje ime rekao je da nec´e zvati miliciju, a da ja moram platiti desetostruku cijenu za onu konzervu.
"Jebaji ga", pomislio sam i vratio se u Redakciju gdje su svi graknuli na mene: "Jebote, tebe treba po smrt poslati."
Nisam im rekao sˇta se desilo, jer me je bilo stid koliki sam kreten ispao. Sˇejle (njeno ime c´u saznati mnogo kasnije) visˇe nije bilo tu.
Ni nasˇ drugi susret se ne mozˇe nazvati upoznavanjem, a desio se u neobicˇnim, da ne kazˇem odvratnim, okolnostima.
Lezˇao sam u kuc´i i cˇitao Basˇtu, pepeo Danila Kisˇa - bilo je to ono sretno doba kad nisam imao televizora i kada sam cˇitao jednu knjigu dnevno. Vrata su, kao i uvijek, bila otvorena i usˇao je moj ludi prijatelj. Proturio je glavu kroz otvor na vratima gdje bi trebalo da bude staklo, ali njega sam davno skrsˇio kad sam jednom prilikom ga?ao Vladu Albaharija flasˇom i promasˇio ga.
Rekao je: "Doveo sam jednu trebu", i otisˇao u drugu sobu.
Bilo je ljetno doba i prozori su bili sˇirom otvoreni, pa sam, htio ne htio, mogao da cˇujem svaku njihovu rijecˇ.
On je, inacˇe, bio fotograf i cˇuo sam ga kako tu nevidljivu trebu ubje?uje da je slika golu, obec´ava joj da c´e od nje napraviti svjetski foto-model: ?Ljudi su siti onih neprirodnih ljepotica, zˇele da vide unutrasˇnju, prirodnu ljepotu...? i slicˇna sranja.
Uskoro je dijalog zamukao, a onda sam cˇuo zvuk sˇamara i pomislio sam: ?Ma, ko je jebe - nije, valjda, u dva sata po ponoc´i dosˇla na kafu?!?
Sve bi bilo uredu da se to, samo sekund kasnije, nije pretvorilo u vrisku, prac´enu zvukom tupih udaraca sˇaka u meso... Uletio sam u sobu: ona je bila samo u razderanom ruzˇicˇastom kombinezonu, a kako joj je kosa padala preko okrvavljenog lica nisam je prepoznao.
Stao sam izme?u njih, pokusˇao ga uhvatiti za ruke, a ona je iskoristila trenutak i istrcˇala iz stana.
?Majku ti jebem mahnitu, hoc´esˇ li da nas strpasˇ u muriju? Stanica nije ni pedeset metara odavde!?
Ludacˇki je kolutao ocˇima i izvadio nozˇ skriven u drsˇci sˇtapa kojim se koristio poslije neke saobrac´ajne nesrec´e, a koji mu je vec´ odavno bio nepotreban, ali mu je postao dio ?imidzˇa?. (Inacˇe, o sebi je imao misˇljenje kao o ?zajebanom frajeru?, a bio je obicˇna pizda.)
"Kakav si ti jaran - umjesto da mi pomognesˇ da je silujemo..."
?Ma, nosi se u picˇku materinu!?, rekao sam i pozˇurio iz kuc´e da me eventualni drotovi ne bi zatekli u stanu.
Otisˇao sam, bezbeli, kod Resˇe, u Sˇadrvan i ostao do jutra.
Pri odlasku sam rekao Resˇi: ?Resˇo, kod tebe sam sjedio od ponoc´i.?
Resˇo nije bio cˇovjek kome treba puno objasˇnjavati - samo je klimnuo glavom.
U stanu nije bilo nikoga. Sjedio sam i pitao se sˇta da radim s haljinom i cipelama kad se cˇulo zvono na vratima. ?Drotovi?, bila je prva pomisao koja me sledila, ali nisam mogao skocˇiti s cˇetvrtog sprata, pa sam otvorio vrata. Stajala je, natecˇene usne, i tihim glasom, kao da se izvinjava pitala: ?Mogu li dobiti svoje stvari??
Tek tada sam se sjetio da sam je vec´ sreo, davno u redakciji Spektra.
Bio sam potpuno sjeban, pa se nisam sjetio ni da joj dam kesu, a ona je prihvatila stvari pod misˇku, pruzˇila mi ruku i rekla: ?Hvala vam. Ja sam Sˇejla Grac.?
*****
Cijeli jedan zˇivot poslije, cˇistio sam sto u jednom restoranu u Chicagu, a prelijepa mlada djevojka me upitala: "Poznajete li vi mene?"
Samo po sebi je bilo sˇok da mi se neko obrac´a na nasˇem jeziku, a pogotovo takav ?komad?... Odmahnuo sam glavom.
?Sjec´ate li se: cipele, haljina... Ja sam Sˇejla Grac.?
Sad sam bio nacˇisto da sam poludio...
Odleprsˇala je iz restorana, a ja sam taj susret zabio u najdalji c´osˇak svog mozga...
*****
Poslije nekih godina, nakon sˇto je josˇ jedan zˇivot umro u meni, na zvuk zvona otvaram vrata: josˇ mla?a i ljepsˇa, nehajno oslonjena na dovratak, s nekim mangupskim osmijehom me pita:
"Poznajete li vi mene?"
?Znam: ti si Sˇejla Grac. U?i.?
Usˇla je, a ja danima poslije toga pogledom milujem stolicu na kojoj je sjedila.
a ja,ja, ja, ja citam Andrea Zida no ne znam kako su u nas preveli pa necu da se hadzijam naslovom u originalu...nobelovac covjek, lijepe knjige, lijep jezik, zavodljiv...klasika svjetske knjizevnosti, steta je to zaobici, ovi savremeni, postmodernisti se daleko lakse otkljucavaju sa takvim zaledjem, produzi se a i udupla uzitak. Haug
".....Pa kada je 1.augusta 1995.godine,vec pri kraju rata,Zaimovica na ulici smrtno ranila granata sto je doletjela odnekud sa srpskih polozaja oko grada,ta smrt odnijela je najbolje sto je Sarajevo imalo".
danas wrote:
kako ti se svidja? i ja je pocela citati ima par dana...
...zavrsila..dojam?
btw..na kojem jeziku citash?
pocela na turskom, al' vidim da ne mogu... zaboravila...
sad pocela na engleskom...
nisam jos zavrsila, ali dobra je; bolja sa svakom stranicom...
slican fazon kao ime ruze...
...da ima slicnosti...al meni opet ni nalik...
...poteska i zanimljiva...vidjet ces..veze li veze...mene je negdje na zadnjoj trecini knjige ostavio budnom pa dok ne zavrsim...cijelu noc i sutra do podne...a onda legla..i vazdan sanjala oci iluminatora
zena wrote:
...da ima slicnosti...al meni opet ni nalik...
...poteska i zanimljiva...vidjet ces..veze li veze...mene je negdje na zadnjoj trecini knjige ostavio budnom pa dok ne zavrsim...cijelu noc i sutra do podne...a onda legla..i vazdan sanjala oci iluminatora
ja sam jedva na prvoj trecini, kad se crni tek vratio u stambol...
zaboravila... 
