Evo da i ja nesto napisem za one koje interesuje kako preboljeti raskid.
Prvo jedno vazna napomena. Ovo mi je prvi, ali zaista prvi put, da „aktivno“ ucestvujem na nekom forumu. A procitao sam more clanaka i komentara na forumima koji se odnose na prekide, probleme, pomirenja i slicne stvari.
Sad se napokon sve sleglo i osjecam da i ja mogu napisati nesto sto ce mozda nekom biti od pomoći...
A sad malo uvoda:
Razlog mojih procesljavanja svih mogucih tema vezanih za ljubavne probleme je veza koja je završena prije tri godine, a koja je trajala pune cetiri. Prekopavanje interneta je pocelo jos dok sam bio u toj vezi. Trazio sam neke odgovore koje mi ona nije zeljela ili nije mogla dati. Zašto se promijenila? Je li moguce da opet bude kao prije? Mogu li ja ista uraditi pa da me opet voli kao prije?
Nadam se da ne tusim previse, ali opet moram malo pojasniti stvari. Veza je imala uobicajeni zaplet, kulminaciju i rasplet. Ja sam u pocetku bio hladan, a ona je bila ludo zaljubljena. Onda sam i ja bio ludo zaljubljen, ali to nisam pokazivao. Kad sam poceo pokazivati sta osjecam, kola su za mene krenula nizbrdo. Zvuci vam poznato?
Pocelo je sa malim svadjama oko nekih gluposti i sitnica. Nastavilo sa stalnim predbacivanjima, kritikama, nezadovoljstvom svim mojim postupcima. Zavrsilo hladnom nezainteresovanoscu. Bio sam bijesan, razocaran, uplašen. Kako je moguce da neko za koga sam bio u stanju dati zivot (ali bukvalno) tako malo haje za mene?? Najgore je to sto ona nije zeljela da prekine - kad bi doslo do same ivice, plakala je, tvrdila da me voli. A ja prekinuti nisam mogao. Prava agonija.To su vam te duge veze... Izbjegavajte to djeco
.
Situacija je postajala sve gora, da bih izbjegao njene stalne pridike ja sam se nesvjesno mijenjao. Poceo sam da gubim sebe.
Elem, kad sam vidio da sam ne mogu pronaci odgovore i da ih od nje necu dobiti, okrenuo sam se internetu. I to je pomoglo! Ako nista, vidio sam da gomila ljudi ima slicne probleme. Podjednako su me interesovala misljenja i onih koji zele prekinuti i onih koji strahuju da ne budu ostavljeni. Bilo je tu i korisnih savjeta i pametnih mišljenja ali i najvećih gluposti.
Ipak, sve to sto sam procitao nije mi dalo odgovore na ona gore postavljena pitanja. Rjesenje sam ipak morao naci sam. Shvatio sam da je moram ostaviti. A to je bila najteza svar koju sam u zivotu uradio. Kako mi je poslije bilo to samo ja znam.. Slijedilo je pretrazivanje tema „kako preboljeti raskid'“. Nasao sam dosta korisnih savjeta i zahvalan sam ljudima koju su to pisali. Ali problem je kako uraditi nesto potpuno suprotno od onoga sto zelis svim srcem. Kako je ne nazvati, a osjecas krizu kao narkoman? Kako ne pristati na pomirenje kad te ona pozove? Covjek je takav da dugo pamti lijepe stvari, a ruzne lako zaboravlja. Kako su dani odmicali ja sam osjecao sve vecu zelju da je vidim i nazovem. A onda bih se osvijestio i skontao da sam cijelu godinu danu davao sve od sebe da nasa veza prezivi, i kad to nije uspjelo onda nema smisla ponovo se vracati na pocetak.
Vrijeme je prolazilo i polako sam „ozdravljao“. Sretna okolnost je da ona zivi u drugom gradu i nije bilo velike sanse da se sretnemo, a nismo imali ni puno zajednickih prijatelja. (Za ove tri godine se nikad nismo vidjeli niti culi telefonom. Samo poneka porukica)
Prihvatio sam istinu (tesko) i krenuo dalje. Izvukao pouke, naucio da cijenim neke stvari u zivotu koje prije nisam primjecivao. Slijedilo je nekoliko kracih vezica, pa onda malo duzih i evo sad sam u vezi koja traje vise od godine. I svi misle da sam OK. I ja to mislim. A onda me nesto podsjeti na nju i tako me jako zdrma da ne mogu doci sebi danima. Najgore mi bude kad mi posalje poruku za rodjendan ili Novu godinu. Odmah krenu misli – mozda zeli da se pomirimo, mozda se promijenila, mozda bi sad sve bilo dobro, mozda, mozda, mozda...
A opet, razum mi govori da je nemoguce da sve bude kao prije, cak i kad bi i ona i ja to zeljeli svim srcem. Neke stvari se ne daju popraviti...
Dakle, da ne duzim vise, znam da sam vas umorio - evo sta je pisac htio da kaze:
Posle duge veze..
...najvjerovatnije se nikad necete potpuno opraviti. Nju/njega sigurno nikad necete zaboraviti. Ali nemojte misliti da je to nesto lose. Iako boli, to je ipak lijep osjecaj. Meni je drago sto sto sam tako volio i bio voljen.
Ne mislim da sam negdje pogrijesio, osim u tome sto sam trebao ranije rascistiti stvari, jer bi tako ostalo manje neugodnih uspomena. Kad nesto ne ide kako treba, onda to treba okoncati na vrijeme. A trebate shvatiti da stvari ne idu kako treba onog trenutka kad pocnete gubiti sebe u vezi. Nadjite osobu koja ce vas prihvatiti bas onakve kakvi ste, bez zelje da vas mijenja i popravlja. Nemojte da mislite – dovoljno je to sto se volimo a sve ostalo je nevazno. Ljubav, ma koliko bila lijepa i uzvisena, nije dovoljna da dvoje ljudi budu sretni. Treba tu jos dosta faktora da se poklopi.. Necu vam objasnjavati koji su to faktori, zavrnite i vi malo rukave i potrazite na netu
Eto toliko od mene, svim nesretno zaljubljenim zelim da sto prije prebrode krizu i da uzivaju u zivotu...
Jer u zivotu se zaista treba uzivati...
POSLJEDNJI POZDRAV
JEDNOGA GENIJA
Kada bih samo na trenutak
mogao zaboraviti da sam tek prah,
i kada bi mi Bog dao još malo života,
iskoristio bih ga na najbolji mogući način…
Vjerojatno ne bih rekao sve što mislim,
ali bih sigurno mislio sve što govorim.
Znao bih cijeniti stvari,
ali ne zbog onoga što predstavljaju,
nego zbog onoga što znače.
Spavao bih malo, sanjao bih više,
znajući da u svakoj sekundi u kojoj zatvorimo oči
gubimo šezdeset sekundi svjetla.
Nastavio bih hodati kada drugi stanu;
budio bih se kada drugi utonu u san.
Ljudima bih pokazao kako se varaju
kada misle da zaljubljenost prestaje sa starošću…
ljudi, naime, postaju stari kada prestaju biti zaljubljeni.”
Djetetu bih dao krila,
ali bih ga pustio da samo nauči letjeti.
Starim bih ljudima rekao
da zaborav – a ne starost – donose smrt.
Toliko sam naučio od ljudi…
Naučio sam da svi hoće živjeti na vrhuncu planine,
a nisu spoznali da je prava sreća
u načinu na koji se čovjek uspinje do vrhunca.
Shvatio sam da kada novorođenče
prvi puta svojom ručicom uhvati prst svojega oca,
ono ga se drži zauvijek.
Shvatio sam da čovjek
drugoga čovjeka smije gledati s visine
samo kada mu pomaže da se pridigne.
Sutrašnjica nije nikome zajamčena, ni mladima ni starima.
Možda danas posljednji puta gledaš one koje voliš.
Nemoj, dakle, oklijevati. Djeluj danas, jer sutrašnji dan možda nikada neće stići, i sigurno će ti biti žao onoga dana kada nisi uzeo vremena za osmijeh, za zagrljaj, za poljubac, onoga dana kada si bio prezaposlen da bi im uputio posljednju želju.
Budi blizak onima koje ljubiš;
prišapni im da ih trebaš; ljubi ih i dobro se brini za njih;
uzmi si vremena reći “razumijem te”, “oprosti”, “molim te”, “hvala”, i sve ostale riječi ljubavi koje znaš.
Pokaži svojim prijateljima i dragima
koliko su ti važni.
Ako to danas učiniš,
sutrašnji dan neće biti kao jučerašnji…
… što i nije beznačajno.
Razmisli…
Gabriel Garcia Marquez
)
meni nikada nije bilo jasno kako ljudi mogu cijeli dijapazon emocija, svu tugu, bol, poricanje, bijes, mržnju, ljutnju i sve ostalo sto nas snade u takvim situacijama u tako kratkom vremenskom roku preci 
mozes ti sebe uvjeriti da niste sudeni jedno drugom, da bi veza opstala da ste oboje dobili ono sto ste trazili itd ali ako se ista od ovog gore desilo onda to u mojoj knjizi ne znaci da si prebolio.. 
vrijeme je i bilo 
........... 
