Umro Slobodan Milosevic

[Fair Life]

[klif]

Umro je čovjek koji mi se na grub, bezočan, necivilizovan i kriminalan način umiješao u život.

Moj život je prije njegove pojave išao jednim - rekao bih - normalnim tokom. Moj život sada ide nekim drugim tokom, na koji sam se u međuvremenu navikao, ali nikada do kraja prihvatio kao normalan i svoj.

Sve te ljude koji danas odaju poštu tom čovjeku smatram njegovim saučesnicima u stvaranju mog ličnog košmara.

[carsija]

na sahrani kao nisu prisustvovali najblizi clanovi porodice i meni je
to cudno.Haj sto nije Mira al djeca???Tako da ja mislim da on nije ni umro nego da je ispod lipe u Pozarevcu prazan kovceg.Cuj ispod lipe ko chuko.

[PipiDugaDevetka]

Najtačniji, najciničniji i našem duhu najbliži komentar odlaska velikog manipulatora proslijeđen mi je SMS porukom od mog sarajevskog drugara odavno već nastanjenog "u svijetu". Poruka je kratka i glasi: "Opet nam ga je viknuo!"...................http://www.novilist.hr.................

Jedan od boljih komentara povodom smrti u Hagu, ali i o drugim događajima.

[Fair Life]

na sahrani kao nisu prisustvovali najblizi clanovi porodice i meni je
to cudno.Haj sto nije Mira al djeca???Tako da ja mislim da on nije ni umro nego da je ispod lipe u Pozarevcu prazan kovceg.Cuj ispod lipe ko chuko.

Ama jok... umro.

Zivog su ga zakopali...

[senada]

......na NTV"99" cijelo jutro ide emisija pod nazivom - "Smrt i zivotno djelo Slobodana Milosevica" - ubijanja, paljenja, granatiranja,.... od Sela Ravnog,Dubrovnika, Vukovara,... preko Trnopolja.... vide se autenticni snimci ubistava muskaraca u Srebrenici, Trnopolju, Potocarima, Keratermu, Manjaci....i drugi logori smrti....slike strave i uzasa..... okupiranih BH stratista,granatiranja gradova, sela, naselja, ranjavanja, ubijanja, mucenja...pucanja u ledja masama postrojenih nevinih oceva, supruga, sinova, brace, rodjaka, prijatelja, komsija, poznanika..., stravicne scene zlocina jednakih zlocinima nad Jevrejima iz IIsv.rata.....mijenjaju se scenama odavanja pocasti i slave "srbijanskog i crnogorskog gradjanstva", nad zlikovcem S.Milosevicem....

[Saian]

Biljezhnica Robija K.


Balada o Zukiju


Krepa je Zuki. Ja sam uvatijo ga za zadnju nogicu i Zuki je visijo bez da se miče. Ja i moja sestrica Damjana smo neutješno gledali u mrtvog Zukija. Iz očiju su nam kapkale suzice žalosnice. Ja sam rekao: "Od čega je krepa, jebate?" Damjana je rekla: "Ja mislim da je Zuki klepa od plehlade!" Ja sam rekao: "Ne može beštija krepat od prehlade, Damjanice, nije ti to čovik!" Damjana je rekla: "Je, je, mala mu je davala ljekove, ali Zuki je isto klepa! Bijo je plevise plehladzen!" Ja sam pitao: "Koje si mu ljekove davala?" Damjanica je rekla: "Mala mu je nadlobila mamin apaulin!" Ja sam rekao: "N bava kua? Pa koliko si mu apaurina nadrobila?" Damjana je rekla: "Ne zna se tacno! Mala ne zna blojit pleko deset!" Ja sam rekao: "Srceliti irudovo! Pa ti si ga pribekila!" Damjana je zacendrala: "Nije ga mala plibekila! Nije ga, nije! Zuki je bijo plevise plehladzen! Nije ga mala, nije, nije!" Ja sam rekao: "Dobro, dobro, nisi ga, nisi! Zuki je skviknijo od teške i neizlječive bolesti! Plus toga, moga je sam pripazit koje ljekove uzima!" Zuki je bijo gaštrapan šta sam ga ja mojoj sestrici Damjani ulovijo za rođić. Damjanica je bila turbo hepi šta ima kućnog ljubimca. Mi smo Zukija najprvo držali u kutijici od šiba. Samo tu je Zukiju bilo usko i nekomotno. Onda smo mi stavili ga u kutiju od Damjaninih kockica. Damjanica je sa njim pričala: "Di si ti moj mali Zuki, a?" Zuki je iz kutijice govorijo: "Kš-kš-kš... kš-kš-kš... kš-kš-kš..." Sad je Damjanica neutješno plakala dok je gledala u krepanog Zukija. Ja sam nju pomilkijo po kosici i rekao sam: "Nemoj plakat, Damjanice! Uloviće ti braco drugog Zukija!" Damjanica je zacendrala: "Ne moze nikoji dlugi Zuki bit kao moj Zuki! Samo je jedan Zuki!" Jednom je moja mama ukebala mene i Damjanu kako se igramo sa Zukijem u kutijici. Mama je bila urliknila: "Aaaaaaaajme!!! Šta je to, jebate patak?!" Ja sam njoj rekao: "To je Zuki, Damjanin kućni ljubimac!" Mama je skakućala na nogama i drečala je: "Gaštrapane mi u kući držite! Gaštrapane, muko irudova! Smjesta da ste to itnili u škovace!" Damjana je pitala: "A zasto da bacimo Zukija?" Mama je viknila: "Zato šta je to najodvratnija i najšporkija beštija! Razumiš?! Nema ništa odvratnije na svitu od gaštrapana! Smjesta sa tim u škovace!" Ja sam mami pružijo kutijicu i pitao sam: "Oš ga ti bacit, kad si srca kamenoga?" Mama je dreknila: "Ja?! Nema šanse da to taknem! Isti sekund bi umrla od gadljivosti! Itaj to u škovace!" Onda je ona izgibala iz sobe. Samo je ona sa vrata nama rekla: "Imat gaštrapana za kućnog ljubimca, to mogu samo bolesna dica i patolozi!" Samo nismo mi bacili našeg Zukija u škovace. Mi smo kutijicu sa Zukijem sakrili ispod Damjaninog krevetića. Noću se iz Zukijeve kutijice čulo: "Kš-kš-kš... kš-kš-kš... kš-kš-kš..." Sad je Damjanica gledala neutješno u krepanog Zukija i prosipala je suzice žalosnice. Onda je ona pitala: "Di cemo naseg Zukija sahlanit?" Ja sam rekao: "Neam blage, jebate! Možemo ga sahranit vanka u kontejneru, a?" Tu je mene Damjanica pogledala koljački. Ja sam nabrzihen rekao: "Ili možda u parkiću?" Damjana je rekla: "To mi se ne svidza!" Ja sam malo mozgao i rekao sam: "Viš, viš, Zukijeva sahrana je priličan komad zajebancije... A da ga sahranimo u pitaru sa maminim điranima, a?" Damjanica je nasmjehuljila se i rekla je: "To mi se svidza!" Onda smo mi dva poslje kopali grobić za Zukija u pitaru sa điranima. Samo bijo je zajeb šta je uletila moja mama i vidila nas je. Mama je pitala: "Šta to vi dva radite po mojim điranima, a?" Ja sam rekao: "Evo baš sahranjivamo Zukija!" Onda je mama vrisnila: "Aaaaaaajme!!! Opet oni gaštrapan?! Nisi ga znači itnijo, beštijo jedna! Hitno to nosi u škovace!" Ja sam rekao: "Ali krepan je Zuki, mama, ne može ti ništa!" Mama je dreknila: "Vanka to nosi iz kuće, monstrumu jedan, jel me ne čuješ dobro?!" Ja sam rekao: "Ali samo grobić da mu iskopamo, mamac, pa moramo Zukija negdi sahranit!" Mama je arlauknila: "Sahrani ga vanka u kontejneru, debilu! Neš mi u đirane gaštrapane stavljat, bolesni stvore! Glavu ću ti rascopat ako smjesta to ne izneseš!" Onda je mama zamavala sa kutlačom da će me prokindačit. Ja sam u roku munja izletijo iz kuće sa Zukijem u ruci. Damjanica je ukipala se kod pitara sa điranima i prosipala je suzice žalosnice. Onda sam ja vani sa Zukijem stajao ispred kontejnera. Samo nisam ja imao srce kameno itnit ga unutra. Zato sam ja vratijo Zukija u žep od reba i odgibao sam nazad doma kod kuće. Tamo niko ništa sa nikim nije pričao. Samo smo se svi muvali po stanu u šutavici. Onda je poslje kad je tata došao sa posla mama stavila stol za ručak. Mi smo svi sjeli okolo. Mama je sa kacijolom izvadila gulašić u pijate. Tata je odma navalijo na njupalo. Onda je mama rekla: "Djeco, mislim da vam tata ima nešto reć!" Tata je najprvo progucao žliju gulašića. Onda je on pogledao sa strogoćom u mene i u Damjanu i rekao je: "Da mi više nikad niste imali u kući gaštrapana za kućnog ljubimca! Jel to jasno?" Ja sam njega pitao: "A zašto?" Tata je rekao: "Zato šta su gaštrapani najgore beštije!" Ja sam rekao: "To nam je i mama rekla, ali to ništa ne znači!" Tata je nagnijo se preko stola i rekao je: "Sine, kad ti jedan put gaštrapani uđu u kuću nemoš ih se više nikad rješit! Jel ti to kjaro?" Ja sam gledao u njega i šutijo sam. Tata je zdimio još jednu žliju gulaša. Onda je on mumao i rekao je: "Gaštrapani su najveći neprijatelji čovječanstva! Strava je šta oni mogu napravit ljudima... Ako ih pustiš blizu, onda si najeba, jer čovik ih se više nikad ne može oslobodit... A nekad se i ljudi pretvore u kukce i gaštrapane, kao u onog... kao u onog... Henigveja!" Ja i Damjanica smo gledali u tatu sa nekuženjem. Tata je rekao: "Ali fala bogu, u ovoj ih kući više nikad nećemo vidit! Je li tako?" Ja i Damjana smo šutili. Tata je podviknijo: "Je li tako?" Ja i Damjanica smo rekli: "Tako je!" Onda je tata zdimijo još jednu žliju gulaša i žvakao je. Mama je smjehuckala se iznad pijata i isto je mumala. Onda je tata rekao: "Kakvo mi je ovo meso u gulašu, jebate, sve mi nekako krcka pod zubima..." Onda je on utirao ruku u usta i izvadijo je iznutra nešto crno sa nogicama. Ja sam viknijo: "Zuki živi vječno!"

Robi K. (IIIa)

[Joni]

na sahrani kao nisu prisustvovali najblizi clanovi porodice i meni je
to cudno.Haj sto nije Mira al djeca???Tako da ja mislim da on nije ni umro nego da je ispod lipe u Pozarevcu prazan kovceg.Cuj ispod lipe ko chuko.

Ama jok... umro.

Zivog su ga zakopali...

[Joni]

Umro je čovjek koji mi se na grub, bezočan, necivilizovan i kriminalan način umiješao u život.

Moj život je prije njegove pojave išao jednim - rekao bih - normalnim tokom. Moj život sada ide nekim drugim tokom, na koji sam se u međuvremenu navikao, ali nikada do kraja prihvatio kao normalan i svoj.

Sve te ljude koji danas odaju poštu tom čovjeku smatram njegovim saučesnicima u stvaranju mog ličnog košmara.

iskazati svoje misli i svoja osjecanja na ovako jednostavan
i razumljiv nacin mogu samo osobe kojima se ja divim citav zivot .
zatecen sam sa spoznajom da nam i ovakvi "majstori" pisane rijeci
prave drustvo ovdi,
hocu da iskazem svoje veliko postovanje prema autoru kojeg sam citirao
al me cisto sramota,
ko sam ja da se upustam u takav poduhvat.
ma ,
mozda je najbolje samo ovako,
hvala klif !

[picadilly]

procitajte pitanje na jednom od srpskih foruma. I odgovor koji slijedi. Sve je jasno ko dan. Takve izdajice nikad nece priznati njihovu krivnju. HEJ CUJTE ODGOVORA / http://forum.b92.net/index.php?showtopic=26254

[kub lajkan]

procitajte pitanje na jednom od srpskih foruma. I odgovor koji slijedi. Sve je jasno ko dan. Takve izdajice nikad nece priznati njihovu krivnju. HEJ CUJTE ODGOVORA / http://forum.b92.net/index.php?showtopic=26254

Takve nece, ali ima i onih koji drugacije misle. Zasto njih ne citiras?

[picadilly]

Evo vidi @kub lajkan
Citat iz Foruma : Srbija - Naprijed, nazad il isto:
...da su za to odgovorni brojni pojedinci iz tog naroda, a kolektivna krivica postojat će dok god se zločin potpuno ne individualizira.

...zlocin se moze individualizirat.. svesti na individue no? kako su to naprijed fino cika Dzaspers i Đordano definisali..
ali odgovornost ne moze... od nje mogu biti izuzeti retardirani i maloljetnici..

Ja ne zelim sa tobom da udjem u konflikt, ni u kakvom slucaju, al u Sarajevu su znali vec u 91 sta ce nam se desiti - pa su jedan po jedan odlazili ka svojima u Srbiju.

[picadilly]

Clanak iz DANA... @kub lajkan - znam da si ti procitao ovaj clanak, al nek ga i drugi vide. Vrijedi - nek se zna

Genocid: Ignorisanje tamne prošlosti najviše odgovara današnjoj Srbiji, ali takav obrazac nije moguće primijeniti

Beograd pred krvavim ogledalom

Srpski odnos prema vlastitoj prošlosti najsličniji je onom koji imaju Turci. Ironija je da toliko omražena nacija u srpskoj historijskoj mitologiji sve više postaje oličenje budućeg stanja srpske nacije i svih problema s kojima će se neminovno suočiti

Neven Anđelić

Najveći živući turski pisac Orhan Pamuk u intervjuu švicarskom listu Tagesanzeiger izjavio je da je "30.000 Kurda i milion Armena ubijeno u Turskoj. Gotovo se niko ne usuđuje govoriti o tome osim mene. Nacionalisti me mrze zbog toga". Vrata pakla otvorila su se u Turskoj za Pamuka nakon te izjave. Nacija nije još uvijek spremna suočiti se sa sopstvenom prošlošću. Čak ni 90 godina nakon stravičnih događaja o kojima je Pamuk govorio.

Ovaj čin velike lične hrabrosti i odgovornosti prema prošlosti sopstvene nacije nije usamljen u svijetu vrhunske književnosti. Njemački nobelovac Günther Grass opisuje sopstveno djelo kao doprinos diskusiji o njemačkoj krivici. Nakon predanosti toj temi, Grass je progovorio i o njemačkim žrtvama. Oba pisca uobličili su sopstvena djela u nacijama sa tamnim dijelovima prošlosti. Iako je odnos vodećih nacionalnih književnika sličan, odnos ove dvije nacije prema sopstvenim grijesima je oprečan.

Srpski odnos prema vlastitoj prošlosti najsličniji je onom koji imaju Turci. Ironija je da toliko omražena nacija u srpskoj historijskoj mitologiji sve više postaje oličenje budućeg stanja srpske nacije i svih problema s kojima će se neminovno suočiti. Prvenstveno to je odnos prema neslavnom dijelu prošlosti tokom koje se rodila nova nacija u novim granicama.

Srbi i Turci
I turska i srpska nacija starije su od svojih država, ali balkanski ratovi 90-ih za Srbiju učinili su što i Prvi svjetski rat za tursko redefinisanje nacije. Problem je što su u tim historijskim procesima obje nacije počinile teške zločine uključujući i genocid. Turci, devedeset godina nakon masovnog progonstva i likvidacije velikog broja Armena, i dalje ne priznaju da je počinjen zločin genocida po većini definicija međunarodnog humanitarnog prava, a svakako po onoj UN-a. Srbi, pak, desetljeće nakon počinjenog genocida nad Bošnjacima negiraju da se takav jedan zločin ikada desio.

Negiranje sopstvene prošlosti nimalo nije pomoglo turskom zahtjevu za pridruživanjem Evropskoj uniji baš kao što u budućnosti slična situacija čeka Srbiju. Obje nacije pri tome tvrdoglavo izbjegavaju čak i moguće djelimično izbavljenje te spašavanje časti ocrnjivanjem prethodnih režima za zločine počinjene u ime nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja. Turci su lako mogli ukazati na Otomansku imperiju kao državu pod čijim je okriljem genocid počinjen dok se srpska krivnja mogla pokušati prebaciti na Miloševićev režim. Iako bi težište krivnje bilo svaljeno na ideologiju iz prošlosti i režim koji ju je nametnuo naciji, ipak bi to bilo i nacionalno priznanje činjenja zla prema drugima. Tek tada moguće bi bilo očekivati iskreno izvinjenje od strane lidera nacije.

Međutim, problem je u generalnoj nacionalnoj svijesti koja krivi Miloševića, ali ne za genocid već za lopovluk, korupciju, dovođenje Srbije u izolaciju i uopšte nedjela prema vlastitoj naciji. Ni pomena o zločinima nad drugim narodima. Savremena Turska priznaje da je izvjestan broj Armena ubijen, ali ne od zvaničnih snaga bezbjednosti već od samoorganizovanih bandi dok zastrašujuću brojku umrlih od posljedica progonstva umanjuju u odnosu na armenske tvrdnje. Problem nastaje čim se počne igra brojki jer se tako priča udaljava od karakterizacije događaja. Tako je sa prvim evropskim genocidom, kako mnogi historičari opisuju masovno ubistvo i deportaciju Armena iz Otomanske imperije, a tako je i sa licitiranjem broja ubijenih u Bosni i Hercegovini te karakterizacijom rata.

Srpski političari i mediji pokušavaju da insistiranjem na opisu rata kao građanskog umanje ako ne i potpuno ukinu sopstvenu krivicu. To je zabluda pošto je bez obzira na karakter rata, bio on građanski ili agresija iz Srbije, činjenica da je počinjen zločin genocida u ime srpskog naroda, da su za to odgovorni brojni pojedinci iz tog naroda, a kolektivna krivica postojat će dok god se zločin potpuno ne individualizira. Bošnjačka strana upada u zamku upuštajući se u diskusiju o agresiji umjesto koncentracije na zlodjela iz prve polovine devedesetih i insistiranja na tačnom utvrđivanju činjenica. Međunarodni sud pravde u Haagu donijet će u doglednoj budućnosti odluku o karakteru rata. Ono što se može učiniti bez čekanja na dugotrajan i komplikovan sudski proces je ustanovljenje činjenica i baratanje samo onim što je nepobitno utvrđeno.

Međutim, bošnjački mediji i zvanične institucije zapravo prihvataju igru srpskih medija i nacionalista koristeći proizvoljno spominjanu brojku od 200.000 žrtava na bošnjačkoj strani. Jedini ozbiljno vođeni projekat o utvrđivanju broja žrtava vodi sarajevski Istraživačko-dokumentacioni centar čiji čelnik izlazi u javnost sa drugačijim brojem. To što je ta brojka preliminarna i manja za oko 100.000 žrtava ne znači da je i zločin manji. Kvantitet zločina ne utiče na kvalitet nedjela. Genocid se desio u svakom slučaju.

Njemački primjer
Precizan broj je bitan i zbog trenutnih problema s armenskim genocidom pošto njihove brojeve Turci osporavaju, ne prihvataju postojanje genocida i uvlače cjelokupan svijet u diskusiju oko nečega što se ne bi trebalo diskutovati uopšte: da li se genocid uopšte desio? Armeni nisu bili u prilici da precizno utvrde broj žrtava i način na koji su ubijeni pošto se novostvorena država našla u okviru Sovjetskog saveza, a brojna dijaspora raselila uglavnom po Libanonu, SAD-u, Francuskoj... Bošnjaci su u prilici da utvrde istinu i za sebe, ali i za počinitelje zločina te zbog budućnosti.

Treba se podsjetiti samo žive rasprave koja je prethodila ratovima 90-ih kada je broj srpskih žrtava tokom Drugog svjetskog rata rastao shodno dnevnim potrebama Miloševićeve propagande. Manipulacija je bila omogućena nedostatkom historijski utvrđene brojke. Ovo sve govori o potrebi opreza u navođenju žrtava jer samo istrajavanjem na istini moguće je ubijediti počinioce u krivicu. Uvećavanje i igre brojevima na strani žrtve pospješuju radikalne elemente.

Moguće je sagledati i jednu drugu evropsku naciju - njemačku - koja nije pobjegla od odgovornosti za najteži evropski zločin i koji joj, nakon sagledavanje sopstvene tamne strane historije, više nije prepreka za vodeću ulogu na kontinentu. Štaviše, Njemačka se prošle godine izvinila zbog, za većinu Evropljana zaboravljenih ili nikada naučenih, događaja u Namibiji iz 1904. godine te okarakterisala ih kao genocid počinjen na pripadnicima Herero plemena. Neki analitičari uzimaju ovaj događaj kao prvi moderni genocid.

Sagledavajući turski i njemački primjer, Srbi su još uvijek pred mogućim izborom, iako sve govori u prilog slijeđenja Turske. Moguće je, naravno, naći poređenje i sa ruskim zlodjelima nad Čečenima tokom 1940-ih o čemu se malo ko obazire u svijetu i tek se sporadično spomene u kontekstu čečenskog rata pola stoljeća kasnije. Masovna deportacija cijele nacije, brojna ubistva i progonstva Čečena bile su dio Staljinove politike rješavanja nacionalnog pitanja. Postoji jedna poznata fotografija prvomajske proslave u Groznom s kraja četrdesetih. Ulice su pune ljudi, ali nijedna osoba na fotografiji nije Čečen. Nikada niko bitan, osim Čečena, nije zahtijevao karakterizaciju ovog zločina i priznavanje genocida. Rusija je preveliko tržište, a Čečeni mala nacija uz gotovo nepostojeću dijasporu. Stoga se Rusi, baš kao ni ostatak svijeta, ne osvrću na ne tako davna zbivanja u sjevernom Kavkazu. Vjerovatno bi na ovaj način ignorisanje tamne prošlosti najviše odgovaralo i današnjoj Srbiji, ali takav obrazac nije moguće primijeniti. Razlog je u veličini i značaju. Porediti Srbe i Ruse je kao porediti miša i slona. Srbi su, u ovom slučaju, miševi.