Kristijan Iličić - travel bloger i video kreator koji je obišao 150+ zemalja.
Deset dana sam putovao Sirijom i u tih deset dana sam posjetio Damask, Sednaju, Malulu, Homs, Alep, Hamu, Apameu, Amrit, Al Mishtayu, Tartus i Latakiju, posjetio sam i Palmiru, Busru, križarsku utvrdu Krak des Chevaliers... Ova zemlja je 3D knjiga povijesti svih nas. Gdje god dođeš, što god ubodeš, naši korijeni su tu. Pradavni korijeni od prije nekoliko tisuća godina prije Krista, korijeni antike, ranoga kršćanstva, islama... Sve je tu. Ovo je prije građanskog rata bila zemlja u koju su turisti i hodočasnici dolazili u rijekama, bila je puna života, tržnice su pulsirale bojama, mirisima, ljudima. Deset dana je malo da shvatite svu dubinu onoga što se tu dogodilo, no dovoljno je da prepoznate koliko su susretljivi, dragi i dobri ovi ljudi. Po gostoljubivosti su prije svih drugih s kojima sam se susreo! A pritom sada žive uglavnom među ruševinama staroga života.
Tijekom cijelog putovanja sam pokušao neutralno izvješćivati iz Sirije, jer nisam ratni reporter, već putnik koji je došao ispričati priču ljudi. Moguće je i da sam zbog toga što sam bio duboko pogođen razinom razorenosti zemlje bio ponegdje i pristran. Za to se ispričavam.
Sirijci su ljudi koje je pogodila strašna nevolja i nepravda. Divni ljudi koji žele imati normalan život bez rata, ponosni ljudi.
Od 23 milijuna Sirijaca koliko je bilo u zemlji, raselilo se njih osam. Ne trebamo tu biti licemjerni, i mi bismo odlazili da nam ništa od našeg doma nije ostalo, a nema niti izgleda da se on ikad više obnovi. Ovi su ljudi bježali iz ratnih zona, ostavljali za sobom ruševine, nadali se spasu na Zapadu, a Zapad ih je dočekao s bodljikavom žicom. S predrasudom da na njega navaljuju teroristi. Koliko je djece, žena, mladih ljudi stradalo na tim kalvarijama? Za kratkotrajno buđenje Zapada bio je potreban jedan mali utopljeni anđeo na žalu. Tek je beživotno tijelo sirijskog dječaka, Alana Kurdija, licem okrenuto prema pijesku, dotaknulo tvrda srca Zapadnjaka i tek se tada počelo govoriti o punom obimu tragedije koja se odvijala iza zavjese koju su stvarali mediji.
Mediji i danas više vole napuhavati i najmanju lošu sitnicu i vrlo nerado donose neke lijepe i dobre priče iz Sirije (i sličnih zemalja). Kao da postoji nekakav konsenzus oko toga da se kompletan islamski svijet oboji jednom, terorističkom bojom. Iskreno, slušam, gledam i ne vjerujem koliko su i dalje neki ljudi zaslijepljeni mržnjom prema drukčijem. Obrazovani ljudi govore da su "svi oni isti", zadrti, da tuku žene, da je opasno ići u te zemlje. Neće ni do Turske potegnuti, a Bliski istok im je valjda Mordor. I ne znaju koliko si ljudskosti uskraćuju.
Teško mi je donijeti neki pametan zaključak što se zapravo dogodilo u Siriji, prekratko sam bio tu. I u Siriji, baš kao i u Afganistanu, postoje dvije i više priča. Dok sam putovao Sirijom, svaki dan su mi u inbox stizale poruke ljudi koji brane jednu ili drugu stranu, na terenu sam isto tako čuo mnogo verzija priče i mnoga razmišljanja. Neki tvrde da je Zapad kriv za sve, drugi krive današnjeg predsjednika, kažu da je narod htio promjene, a on je to blokirao. Postoje i oni koji tvrde da je Bašar al-Asad spasio državu. Naravno, kao i u pitanju Afganistana, najglasniji su bili oni koji nikad nisu bili u Siriji i koji su imali mišljenje iz svoga doma, s kauča.
Sirijski narod je htio više, a ne manje slobode. Htio je i sekularnost. Normalan život. Slobodna sirijska vojska se navodno borila upravo za to, no kasnije je kompromitirana nekim stvarima. U zemlju su prodrli i dobro naoružani plaćenici, isilovci, u čijim formacijama nije bilo niti jednog Sirijca, koji su po tko zna čijem nalogu i za čiji račun odlučili još jednom svijetu pokazati svoju svirepost (temeljem koje onda svijet sve muslimane trpa u isti koš). Možemo ovdje raspravljati o tome iz kojega izvora teče ta isilovska rijeka, a možda bolje i ne. Ono što svakako treba naglasiti je da mediji u svemu tome nisu nevini.
Isilovci nisu gomilica neukih seljačića koji okolo mašu puškama. Oni vrlo dobro znaju kako se radi propaganda. Svijet je njihova pozornica. Što je djelo odvratnije, što nas više zapanji, mediji će više prenositi i ulijevati mržnju i strah u srca ljudi. Mediji vrlo spremno prenose isilovski propagandni materijal i time otvaraju mogućnost za nova zlodjela. Da postoji konsenzus oko toga da se ništa njihovo ne objavljuje, samo njihovo demonstrativno snimljeno razbijanje glava na artefaktima u Palmiri, rušenje kulturne baštine, dekapitacije ljudi ne bi više imali svoje gledatelje, pa time niti svrhu. Isilovci to rade u svrhu zastrašivanja i demoraliziranja protivnika, ali ima još jedna komponenta o kojoj se manje govori.
Uništavanjem kulturnog nasljeđa određenog naroda, uništavaš mu identitet. Zahvati koje su poduzeli isilovci u Siriji kao posljedicu su trebali imati raseljavanje, jer bez identiteta i s uništenim gospodarstvom (u zemlju još dugo neće vratiti turizam, a ona je izvrsno živjela od toga). Ovo što sam ovdje zatekao bilo je organizirano uništavanje Palmire, Sirije i njezinog identiteta. Na žalost, na zapadu je prva reakcija uvijek mržnja prema ljudima islamske vjeroispovijesti. A izbjegli Sirijci su sami najveće žrtve onoga što se tu dogodilo.
Mediji su više-manje oblikovali predodžbu Zapada o Siriji, ali i svim ostalim zemljama u kojima je glavna religija islam. Sve muslimane se poistovjećuje s teroristima, kao da ne postoje svi oni drugi koji to nisu. Koliko nam je naturen narativ da su svi muslimani teroristi dovoljno govori to kako tretiramo našeg klasičnog balkanskog silovatelja, ubojicu, kradljivca i onoga koji je došao iz "tih" zemalja. O našem se počinitelju zlodjela piše kao o pojedincu, zgražamo se "kako je tako nešto moguće". Društvo ga osuđuje kao devijaciju inače svetog društva. Počinitelja zlodjela iz muslimanskih zemalja poistovjećuje se sa svim milijunima muslimana, "svi su oni isti", svi su teroristi pa "i ne čudi da je to napravio". I kad jedan nešto napravi, svi su jednako krivi.
Jednostrano prikazivanje ovog dijela svijeta je sada već bolno uočljivo. Mediji nikad ne donose neku dobru priču iz ovakvih zemalja. Zašto danas ne pišu o Siriji? Zašto ne rade putopise? Zašto se ne odvaže doći ovamo i vidjeti na svoje oči kakvi su ovo ljudi?
Sirija je toliko puta ranjena, ratom i potresom, ali ljepota duše i vjera ovih ljudi nije uništena. S radošću sam hodao ovom svetom zemljom, htio bih da ljudi osjete da još ima dobrote u svijetu, da postoji ono svjetlo na kraju tunela. Treba im izlaziti u susret empatično, pomoći gdje se može, novcem, zagrljajem ili samo time da ih gledamo kao ljude.
Neka su putovanja obična, onako turistička, a druga su toliko duboka da mijenjaju samoga čovjeka. Ruše mu predrasude, mijenjaju vidike, poglede na svijet. Putovanja su korisna upravo zato da ne ostanemo zatočeni u svom malom svijetu, u mraku i u strahu. Da vidimo da postoji ljepota i ljudskost i izvan naših zidina. Važno je putovati, a osobito je važno putovati na ovakva mjesta.
Ovakva putovanja nisu obična, imaju težinu, a ja imam ozbiljnu publiku koja me prati i zbog toga imam obavezu uložiti veliki trud, novac, vrijeme, energiju kako bih sve što vjernije prikazao. Htio sam vam ispričati donekle život ovih ljudi.
Sirija je ostala kao rana na mome srcu, a nekako osjećam da je mogu zaliječiti samo ako joj se opet vratim. Želim je bolje upoznati jer je deset dana bilo malo. Želim gdje god mogu pomoći ovim ljudima, učinio sam to i sada na brojne načine, ali najvažnije je da priznam njihovu patnju, da je prenesem i da sam što autentičniji i vjerniji u tome. Mnogi su mi pisali i govorili da su ih moje priče dirnule u srce, a ja mogu reći da su se Sirijci definitivno zauvijek upisali u moje srce. Ako želite bilo što nadodati to možete učiniti u komentaru ispod. Hvala što ste pratili moj putopis
