Zaboravljeni Bošnjaci države Kosovo, Albanije, Turske, Bugarske, j. i sj. Sandzaka

[Connaisseur Karlin]

procitaj Ustav svoje drzave BiH

ja zivim u Zadru

a ti si Bosnjak iz Zadra, drago mi je

[General War]

nije na odmet ni zaboraviti ni bosnjacke srbe.

PAMTE KORENE: 9 miliona Srba danas živi u Turskoj

inace svima nam je poznat egzodus srba u tursku poslije berlinskog kongresa.

Turska je za Srbe bila Amerika



U 15. i 16. veku u Srbiji nije bila toliko razvijena svest o naciji. Srpski velikaš nikako nije musavog i dronjavog kmeta doživljavao kao brata po krvi! Vera se menjala kao što se danas menjaju političke stranke, a u islam je masovno prelazilo sitno plemstvo.



U srednjem veku Turska je bila isto što i danas Amerika. Turska carevina je u svom sastavu imala 32 zemlje, nikad nije spaljivala veštice, a Jevreji su tu nalazili spas. Prva velika migracija Srba u Tursku odigrala se u vreme Berlinskog kongresa.

a najvise zale zbog greske o poturicama. suza suzu lije.

Mit o Čikagu kao najvećem „srpskom“ gradu posle Beograda opstao je samo zahvaljujući činjenici da je decenijama bilo politički nekorektno reći da ta titula zapravo pripada Istanbulu. Jer, na obalama Bosfora živi čak tri miliona ljudi poreklom sa ovih prostora, koje smo vekovima pežorativno nazivali „poturicama“

Naravno, nije reč o klasičnoj emigraciji koju su decenije za nama poterale u pečalbu, već o iseljenicima koji su stotinama godina tamo, islamske vere i turskih imena, ali čvrsto vezani za šaku zemlje sa koje su im pradedovi otišli…

suze se nastavljaju

Govorimo o „armiji“ u najmanju ruku velikih prijatelja Srbije, koji bi i te kako mogli da nam pomognu. Što je najvažnije oni to i žele. Međutim… E, to „međutim“ je upravo ono što nas je kroz istoriju skupo koštalo! Za srpske vlasti ti ljudi nikada nisu bili smatrani srpskim iseljenicima zbog dogme da su Srbi samo oni pravoslavne vere.

citati preuzeti sa:
http://www.kurir.rs/vesti/drustvo/15471 ... je-poreklo

E tamam da kurir objavi i ove nebuloze sa teme...nebi se znalo o kome se radi

[155_mm]

ni u kom slucaju ne zaboravljati ni "bosnjacke hrvate"

https://hr.wikipedia.org/wiki/Bo%C5%A1n ... %91arskoj)

O koncentraciji bošnjačkih Hrvata u Pečuhu svjedoči da su svojevremeno u tom gradu imali svoju "Bošnjačku četvrt" [11].

hrvati zivjeli u bosnjackoj cetvrti.


za ove je deretic pickin dim.

u Madzarskoj zive katolici/danas etnicki Hrvati iz raznih dijelova nekadanje Juge , i zato postoje brojne pod-grupe danasnjih hrvatskih imigranata, a koji su dolazili u Madjrarsku u razlictim periodima, tj. nekoiko stoljeca ranije ,jer tad nisu bili kategorisani kao etnicki hrvati

a koliko dugo egzistiraju etnicki hrvati? i zbog cega nisu zivjeli u hrvatskoj cetvrti? od kud im ta ideja o bosnjackoj cetvrti? nekako mi ti hrvati vise udaraju na "alijne hrvate". nije za iskljuciti da zeljko komsic ima tamo rodbine u toj nekadasnjoj bosnjackoj cetvrti.

[Lug]

a ti si Bosnjak iz Zadra, drago mi je

zasto ti je drago?

[Connaisseur Karlin]

nije na odmet ni zaboraviti ni bosnjacke srbe.

PAMTE KORENE: 9 miliona Srba danas živi u Turskoj

inace svima nam je poznat egzodus srba u tursku poslije berlinskog kongresa.

Turska je za Srbe bila Amerika

U 15. i 16. veku u Srbiji nije bila toliko razvijena svest o naciji. Srpski velikaš nikako nije musavog i dronjavog kmeta doživljavao kao brata po krvi! Vera se menjala kao što se danas menjaju političke stranke, a u islam je masovno prelazilo sitno plemstvo.

U srednjem veku Turska je bila isto što i danas Amerika. Turska carevina je u svom sastavu imala 32 zemlje, nikad nije spaljivala veštice, a Jevreji su tu nalazili spas. Prva velika migracija Srba u Tursku odigrala se u vreme Berlinskog kongresa.

[/quote]

aaa pa ti nisi citoa o Carigradskom putu od beograda do Stambola pa covjece u tom periodu su izgradjene dvije srpske palanke/gradica , upravo zahvajujuci razvoju trgovine sa Turskom pa iz Beca su isli u orijentlani Stambol , uvoz-izvoz robe
Isli ljudi u trgovce i za boljim zivotom zahvaljujcuji Carigradsom putu, formmirani su novi zanati, razvijen trgovina, formirani konaci/odmaralista, i kao sto rekoh, migracija stanovnistva u dvije nove srpske Palanke pure business

[155_mm]

E tamam da kurir objavi i ove nebuloze sa teme...nebi se znalo o kome se radi

https://www.rtvbn.com/317098/Cinjenice- ... -u-Turskoj
http://www.telegraf.rs/vesti/1220314-vi ... -u-turskoj
http://arhiva.alo.rs/vesti/aktuelno/srb ... skoj/67404

...

[155_mm]

nije na odmet ni zaboraviti ni bosnjacke srbe.

PAMTE KORENE: 9 miliona Srba danas živi u Turskoj

inace svima nam je poznat egzodus srba u tursku poslije berlinskog kongresa.

Turska je za Srbe bila Amerika

U 15. i 16. veku u Srbiji nije bila toliko razvijena svest o naciji. Srpski velikaš nikako nije musavog i dronjavog kmeta doživljavao kao brata po krvi! Vera se menjala kao što se danas menjaju političke stranke, a u islam je masovno prelazilo sitno plemstvo.

U srednjem veku Turska je bila isto što i danas Amerika. Turska carevina je u svom sastavu imala 32 zemlje, nikad nije spaljivala veštice, a Jevreji su tu nalazili spas. Prva velika migracija Srba u Tursku odigrala se u vreme Berlinskog kongresa.

aaa pa ti nisi citoa o Carigradskom putu od beograda do Stambola pa covjece u tom periodu su izgradjene dvije srpske palanke/gradica , upravo zahvajujuci razvoju trgovine sa Turskom pa iz Beca su isli u orijentlani Stambol , uvoz-izvoz robe
Isli ljudi u trgovce i za boljim zivotom zahvaljujcuji Carigradsom putu, formmirani su novi zanati, razvijen trgovina, formirani konaci/odmaralista, i kao sto rekoh, migracija stanovnistva u dvije nove srpske Palanke pure business

a jesi ti citala o masovnom egzodusu srba u tursku poslije berlinskog kongresa? i znas li mozdad zbog ceg su srbi bjezali u trusku nakon berlinskog kongresa?

[Connaisseur Karlin]

u Madzarskoj zive katolici/danas etnicki Hrvati iz raznih dijelova nekadanje Juge , i zato postoje brojne pod-grupe danasnjih hrvatskih imigranata, a koji su dolazili u Madjrarsku u razlictim periodima, tj. nekoiko stoljeca ranije ,jer tad nisu bili kategorisani kao etnicki hrvati

a koliko dugo egzistiraju etnicki hrvati? i zbog cega nisu zivjeli u hrvatskoj cetvrti? od kud im ta ideja o bosnjackoj cetvrti? nekako mi ti hrvati vise udaraju na "alijne hrvate". nije za iskljuciti da zeljko komsic ima tamo rodbine u toj nekadasnjoj bosnjackoj cetvrti.

pa bilo je i tad katolika imigranta u Madjrskoj, a koji nisu iz danasnje BiH ne razumijem, sto ti vise nije jasno

danas isti Bosanjci katolici su pod okrlijem Hvratkog drsutva emigranta , a ne pod drustvom BiH emigranata etnickih Hrvata ,a ni pod grupom Bosnjaka Muslimana

[kockakockica]

Da se podsjetimo


ZAŠTO SU PRAVOSLAVCI I KATOLICI NAPUSTILI BOŠNJAŠTVO


NACIONALIZACIJA BOSANSKIH PRAVOSLAVACA: Nacije na prostoru Balkana nisu postoja do kraja 18-og i početka 19-og stoljeća. Formiranje nacija javlja se nakon oslobođenja od osmanske vladavine, koji su rezultirali diferencijaciju Bošnjaka na tri religijske skupine, koje su u konačnici dobile svoj nacionalni Srpski i Hrvatski oblik.

Za razliku od mnogih zapadno-europskih zemalja, gdje je neprijatelj građanskih aspiracija bio unutrašnji feudalni vladajući sloj povezan sa crkvenim krugovima i uopće sistem vladavine po pravu naslijeđa, a gdje je antifeudalnu borbu vodilo građanstvo, u susjednim nam zemljama, osobito Srbiji, nosilac nacionalne emancipacije nije bilo razvijeno socijalno, kulturno i politički izgrađeno građanstvo, već zaostalo primitivno seljaštvo. Ideju nacionalnih sloboda i stvaranje nacionalne države nosili su seljaci i njihovi lideri, seoski knezovi i trgovci, a tada veoma malobrojno i slabo građanstvo je pratilo seljake. Ideja procesa nacionalne emancipacije u našim krajevima se zasnivala na patrijarhalnim odnosima i plemenskoj jednakosti, vjerskoj netrpeljivosti i gladi za zemljom, dok je građanstvo bilo povezano sa vlastodršcima i sistemom ekonomije Osmanskog carstva. (Filipović: 2007)

Za realizaciju srpskih nacionalnih koncepcija bilo je najvažnije da se pridobiju široke narodne mase u neoslobođenim oblastima, koji imaju zajednički jezik, to se odnosilo i na Bosnu, i na Hercegovinu. Zato se moralo pristupiti sistematskoj i organiziranoj propagandi, a najviše mogućnosti u tom pravcu pružala je ojačana srpska država. Za propaganda takvih ideja bio je zadužen ministar Srbije Ilija Garašanin, koji je u svom djelu Načertanije iz 1844.godine, zacrtao osnovne ideje u nacionalno-političkoj akciji. U Načertanijama se ističe da se “na istočna vjeroispovjedanja Bošnjaka neće biti za Srbiji težak zadatak uticati.” (Garašanin: 1844)



Bošnjački pravoslavci iz okoline Sarajeva


Kolika su bila nastojanja da se kod bosanskih pravoslavaca ugradi srpska nacionalna svijesti, govori činjenica da se poslije 1863.godine javila potreba za osnivanjem društva za širenje srpskog imena u Bosni. Kako navodi historičar i direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu od 1926. do 1936. godine član SANU-a Vladislav Skarić, društvo sa sjedištem u Sarajevu: “ uzimalo je sebi u zadatak da iskorijenjuje podrugljivo ime Vlaha, a da uvodi ime Srbin. Skarić također navodi da su u takvim nastojanjima bili najaktivniji trgovci i srednja klasa. Duše svega toga, čini se, bio je učitelj Teofil Bogoljub Petranović”, koji je inače kaluđer, rodom iz Drniša u Dalmaciji, “Društveni članovi izlazili su na sarajevske carine pa dočekivali seljake kojima su govorili da ne treba da se zovu hrišćani nego Srbi” (Hadžijahić:1974)

Pored trgovaca, ovu ideju su podržali prosvjetni radnici koji su sprovodili nacionalnu agitaciju. Između ostalih toj populaciji pripada i Vaso Pelagić, koji će se smatrati kao prvi južnoslavenski sociolog.

“Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku diečicu koia gođ umeju govoriti: da kad jih kogođ upita: šta si ti mladiću? Pa da mladić na to pitanje odma odgovori: ia sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovori” (Pelagić: 1867)
Srpsko shvatanje vlastite nacionalnosti je uvelike proizašlo koncem dvanaestog stoljeća iz štokavskog jezika, koji je dotjerao Vuk Karadžić. Tijekom prve polovice devetnaestoga stoljeća Vuk je, uglavnom djelujući iz Beča, sačinio velik broj knjiga, rječnika, prijevod Novog Zavjeta i brojne zbirke narodnih priča. Za Karadžića se poklapalo, štokavski sa srpskim, pa je svako ko ga je govorio sve tamo do Dubrovnika, bez obzira koliko ga je dobro znao, bio Srbin, baš kao što je za Starčevića svako takav bio Hrvat.

Srpska nacionalna svijest je definitivno prodrla u najšire mase pravoslavnog stanovništva u Bosni i Hercegovini, tako da se može sa punom razlogom tvrditi da među pravoslavcima tog vremena nije bilo zainteresovanosti za ideju bošnjaštva. Također, može se tvrditi da je već prije austrougarske okupacije srpska nacionalna ideologija među bosanskim pravoslavcima našla svoj jak odraz.

NACIONALIZACIJA BOSANSKIH KATOLIKA: Kod bosanskih katolika u početku nije nedostajalo propagiranje nacionalnog bošnjaštva, posebno u redovima franjevaca. Oni su historijsko uporište za to nalazili u bosanskoj državnoj samostalnosti, ali to nije bila dobra osnova, za koju će se vezati srpska i muslimanska većina. Kasnije su u nacionalnoj borbi tražili oslonac u ilirsko- jugoslovensko- hrvatskoj ideologiji. U nedostatku razvijenog građanstva, koji bi proizveli nacionalnu emancipaciju, kao i bez podrške drugih elemenata u Bosni, i van nje, ovo, moglo bi se reći, katoličko bošnjaštvo, ostalo je kržljavo, dok konačno nije nestalo u hrvatstvu.
Državni razvitak pojedinih južnoslavenskih zemalja usmjeravao je njihov narodnosni razvitak. (Hadžijahić: 1974) Prije pojave srpskog i hrvatskog nacionalnog pokreta sredinom XIX stoljeća, srpsko ime u narodnosnom smislu bilo je ograničeno na narod u Srbiji, i doseljenike iz stare srpske države, a hrvatsko ime na područje stare hrvatske države i kasnije, od XVIII stoljeća, na zagrebačku, varaždinsku i križevačku županiju. U tom smislu piše i historičar Ferdo Šišić u svojoj raspravi o hrvatskom ilirizmu, štampanoj u “Brastvu Sv. Save” 1921. godine:


Bošnjački katolici iz Hercegovine

“Hrvati bijahu isključivo žitelji, i to svi bez razlike, uže geografske Hrvatske, Slavonci Slavonije… Bošnjaci, veliki broj pisaca XVII i XVIII stoljeću nazivaje svoj narodni jezik bosanskim, Srbi, Kranjci, Štajerci , Korušci itd. Ni nacionalnog hrvatstva ni nacionalnog slovenstva, kao što ga srećemo poslije 1850. tada još nije bilo. Tako isto, značilo je u to doba i ime Srbi, izvan granica Srbije, u prvom redu čovjek istočno-pravoslavnog zakona”.
Ovo pitanje u istom duhu je razradio dr. Josip Smodlaka u svojoj raspravi “Jugoslovenski nacionalizam 18. vijeka”:

“ Svi koji behu podložni banom hrvatskim zovu se imenom Hrvati, van granica stare hrvatske i srpske države on ne nalazi ni Srba ni Hrvata. To naročito važi za Bosnu u kojoj on poznaje samo Bošnjake” (Hadžijahić: 1974)

Hrvatski nacionalni pokret u Bosni, nije bio produktivan kao srpski, nije imao dugu tradiciju i razvijao se znatno sporije. Po ugledu na srpsko društvo u Sarajevu je osnovano društvo sa zadatkom da iskorijeni ime Šokac, a umjesto njega uvede ime Hrvat. Društvo je osnovano prije 1867. godine i sačinjavali su ga mladi franjevci i dragoman pruskog konzula Klement Božić.

Tomo Herkalović ne spominje izričito ovo društvo, ali govori o Božićevoj akciji. Prema Herkaloviću, konzul novoustrojenog pruskog konzulata u Sarajevu, Otto Blau, prolazeći kroz Zagreb, uzeo je Božića za svoga dragomana i poveo ga sa sobom u Sarajevo.

“Kada je ovaj mladi vatreni Dalmatinac, rodom iz Korčule opazio šta Srbi rade, prepade se da će Bosnu Srbi osvojiti. On se podiže protiv toga i nastavi usmeno u konzulatskim društvima i u hrvatskom novinstvu dokazivati da je Bosna hrvatska zemlja… Obišao je sve rimokatoličke manastire i parokije u Bosni. Odmah poslije njegova odlaska iz Sarajeva prenosi se glas u grad da je Božić otišao u unutrašnjost da pretvori Bosnu u Hrvatsku… Kada se Božić vratio sa puta, otpusti ga pruski konzul na zahtjev turske vlade iz službe.“ (Herkalović: 1911)

Herkalović tvrdi da je Božić učinio za bosanske katolike isto ono što je pravoslavni komitet učinio za Srbe, promijenio nacionalnu svijest i umjesto imena “šokac” i “katolik” uticao da se zovu Hrvati.
Jedan od prvih hrvatskih pisaca, koji je zagovarao ideologiju o cjelovitosti Hrvatske, u kojoj nije izostavljena Bosna, bio je Pavle Riter Vitezović. Njemu je Bosna “srce Ilirike”, za koju smatra da bi trebala što prije pridružiti se Hrvatskoj. Bosni je posvetio posebno dijelo, pod nazivom “Bosna captiva”.

U nacionalizaciji katolika, velikog udijela imala je katolička crkva, koja je dominiranjem iz hrvatske preuzela primat bosanskim franjevcima. Jedan od najzaslužnijih za uspješnu nacionalizaciju katolika u Bosni i Hercegovini je biskup đakovačko- bosanski Josip Juraj Štrosmajer, koji je slao svoje đake u Bosnu, nazivajući ih “misionarima hrvatske misli”, Glasnik biskupije bosansko-srijemske iz 1881. godine br. 3, piše da su bosanski klerici tek u Đakovu upoznali da su sinovi hrvatskog naroda.

I pored svih ovih dešavanja, hrvatska nacionalna svijest nije dugo vremena zahvatila široke katoličke mase u Bosni. Hadžijahić smatra da je nacionalno konstituisanje završeno Radićevom pobijedom na izborima 1923. godine.

Ivan Radić u svom dijelu “Iz mog putovanja po Bosni”, navodi: “Žalosna im majka, meni kažu da su teška vremena, pa da ga za to najprije treba odgojiti u katoličkoj vjeri, a doći će vrijeme kad on bude znao da je Hrvat…” (Radić: 1923)

Bosanski katolici su narod istog tipa, istog historijskog porijekla i sadržine identiteta kao što su to bosanski muslimani i pravoslavci. U velikom obimu činjenica to i jeste slučaj. (Filipović: 2007) Međutim, to je slučaj, prije svega, za određene periode naše historije i to kada sličnosti i razlike posmatraju na razini razvoja i diferencija unutar narodnog identiteta, i nekih veoma bitnih, ali nedovoljno diferenciranih karakteristika historijskog identiteta današnjih Bošnjaka i njihovih susjeda, nekadašnjih Bošnjaka katoličke ili pravoslavne vjere, a današnjih nacionalnih Srba i Hrvata.

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=47342


Izvori:
• Herkalović Tomo, Srbi i Hrvati u Bosni, Obzor br. 78., 1911.
• Dr. Filipović Muhamed, Ko smo mi Bošnjaci, Prosperitet, Sarajevo, 2007.
• Dr. Hadžijahić Muhamed, Od tradicije do identiteta- geneza nacionalnih pitanja bosanskih muslimana, Putokaz, Zagreb, 1974.
• Radić Ivan, Iz mog putovanja po Bosni, Slobodni dom, Zagreb, 1923.
• Vaso Pelagić, Rukovođu za srbskobosanske, ercegovačke, starosrbianske i makedonske učitelje, škole i obštine, 1867, član 36.
• Ilija Garašanin, Načertanije, 1844.

[kockakockica]

Bošnjački katolici iz Hercegovine


Ovo bi mogao biti Hafizov Đed

[155_mm]

nego da se vratimo na ovih 8 miliona srba u turskoj

cinjeniica je da u turskoj zivi izmedju 5-10 miliona ljudi koji su se povukli u tursku padom bosne pod AU i nastavilo se u kraljevini pa sve do rankovicevog terora nad narodom sandzaka koji si takodje bjezali u tursku.

posto turska ulazi u sve vece probleme koji ce trajati jos godinama ako ne i decenijama. aktuelno ovaj referendum kurda u iraku. nije za iskljuciti da nekoliko stotina hiljada potomaka tih koji su pod terorom napustili rodnu grudu i otisli tursku, odluce da se vrate na istu.

[155_mm]

@kockakockica

ma pusti ljude da budu ono sta hoce i sto im srce zeli i sto ih veseli.

[Connaisseur Karlin]

Da se podsjetimo


ZAŠTO SU PRAVOSLAVCI I KATOLICI NAPUSTILI BOŠNJAŠTVO


NACIONALIZACIJA BOSANSKIH PRAVOSLAVACA: Nacije na prostoru Balkana nisu postoja do kraja 18-og i početka 19-og stoljeća. Formiranje nacija javlja se nakon oslobođenja od osmanske vladavine, koji su rezultirali diferencijaciju Bošnjaka na tri religijske skupine, koje su u konačnici dobile svoj nacionalni Srpski i Hrvatski oblik.

Za razliku od mnogih zapadno-europskih zemalja, gdje je neprijatelj građanskih aspiracija bio unutrašnji feudalni vladajući sloj povezan sa crkvenim krugovima i uopće sistem vladavine po pravu naslijeđa, a gdje je antifeudalnu borbu vodilo građanstvo, u susjednim nam zemljama, osobito Srbiji, nosilac nacionalne emancipacije nije bilo razvijeno socijalno, kulturno i politički izgrađeno građanstvo, već zaostalo primitivno seljaštvo. Ideju nacionalnih sloboda i stvaranje nacionalne države nosili su seljaci i njihovi lideri, seoski knezovi i trgovci, a tada veoma malobrojno i slabo građanstvo je pratilo seljake. Ideja procesa nacionalne emancipacije u našim krajevima se zasnivala na patrijarhalnim odnosima i plemenskoj jednakosti, vjerskoj netrpeljivosti i gladi za zemljom, dok je građanstvo bilo povezano sa vlastodršcima i sistemom ekonomije Osmanskog carstva. (Filipović: 2007)

Za realizaciju srpskih nacionalnih koncepcija bilo je najvažnije da se pridobiju široke narodne mase u neoslobođenim oblastima, koji imaju zajednički jezik, to se odnosilo i na Bosnu, i na Hercegovinu. Zato se moralo pristupiti sistematskoj i organiziranoj propagandi, a najviše mogućnosti u tom pravcu pružala je ojačana srpska država. Za propaganda takvih ideja bio je zadužen ministar Srbije Ilija Garašanin, koji je u svom djelu Načertanije iz 1844.godine, zacrtao osnovne ideje u nacionalno-političkoj akciji. U Načertanijama se ističe da se “na istočna vjeroispovjedanja Bošnjaka neće biti za Srbiji težak zadatak uticati.” (Garašanin: 1844)



Bošnjački pravoslavci iz okoline Sarajeva


Kolika su bila nastojanja da se kod bosanskih pravoslavaca ugradi srpska nacionalna svijesti, govori činjenica da se poslije 1863.godine javila potreba za osnivanjem društva za širenje srpskog imena u Bosni. Kako navodi historičar i direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu od 1926. do 1936. godine član SANU-a Vladislav Skarić, društvo sa sjedištem u Sarajevu: “ uzimalo je sebi u zadatak da iskorijenjuje podrugljivo ime Vlaha, a da uvodi ime Srbin. Skarić također navodi da su u takvim nastojanjima bili najaktivniji trgovci i srednja klasa. Duše svega toga, čini se, bio je učitelj Teofil Bogoljub Petranović”, koji je inače kaluđer, rodom iz Drniša u Dalmaciji, “Društveni članovi izlazili su na sarajevske carine pa dočekivali seljake kojima su govorili da ne treba da se zovu hrišćani nego Srbi” (Hadžijahić:1974)

Pored trgovaca, ovu ideju su podržali prosvjetni radnici koji su sprovodili nacionalnu agitaciju. Između ostalih toj populaciji pripada i Vaso Pelagić, koji će se smatrati kao prvi južnoslavenski sociolog.

“Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku diečicu koia gođ umeju govoriti: da kad jih kogođ upita: šta si ti mladiću? Pa da mladić na to pitanje odma odgovori: ia sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovori” (Pelagić: 1867)
Srpsko shvatanje vlastite nacionalnosti je uvelike proizašlo koncem dvanaestog stoljeća iz štokavskog jezika, koji je dotjerao Vuk Karadžić. Tijekom prve polovice devetnaestoga stoljeća Vuk je, uglavnom djelujući iz Beča, sačinio velik broj knjiga, rječnika, prijevod Novog Zavjeta i brojne zbirke narodnih priča. Za Karadžića se poklapalo, štokavski sa srpskim, pa je svako ko ga je govorio sve tamo do Dubrovnika, bez obzira koliko ga je dobro znao, bio Srbin, baš kao što je za Starčevića svako takav bio Hrvat.

Srpska nacionalna svijest je definitivno prodrla u najšire mase pravoslavnog stanovništva u Bosni i Hercegovini, tako da se može sa punom razlogom tvrditi da među pravoslavcima tog vremena nije bilo zainteresovanosti za ideju bošnjaštva. Također, može se tvrditi da je već prije austrougarske okupacije srpska nacionalna ideologija među bosanskim pravoslavcima našla svoj jak odraz.

NACIONALIZACIJA BOSANSKIH KATOLIKA: Kod bosanskih katolika u početku nije nedostajalo propagiranje nacionalnog bošnjaštva, posebno u redovima franjevaca. Oni su historijsko uporište za to nalazili u bosanskoj državnoj samostalnosti, ali to nije bila dobra osnova, za koju će se vezati srpska i muslimanska većina. Kasnije su u nacionalnoj borbi tražili oslonac u ilirsko- jugoslovensko- hrvatskoj ideologiji. U nedostatku razvijenog građanstva, koji bi proizveli nacionalnu emancipaciju, kao i bez podrške drugih elemenata u Bosni, i van nje, ovo, moglo bi se reći, katoličko bošnjaštvo, ostalo je kržljavo, dok konačno nije nestalo u hrvatstvu.
Državni razvitak pojedinih južnoslavenskih zemalja usmjeravao je njihov narodnosni razvitak. (Hadžijahić: 1974) Prije pojave srpskog i hrvatskog nacionalnog pokreta sredinom XIX stoljeća, srpsko ime u narodnosnom smislu bilo je ograničeno na narod u Srbiji, i doseljenike iz stare srpske države, a hrvatsko ime na područje stare hrvatske države i kasnije, od XVIII stoljeća, na zagrebačku, varaždinsku i križevačku županiju. U tom smislu piše i historičar Ferdo Šišić u svojoj raspravi o hrvatskom ilirizmu, štampanoj u “Brastvu Sv. Save” 1921. godine:


Bošnjački katolici iz Hercegovine

“Hrvati bijahu isključivo žitelji, i to svi bez razlike, uže geografske Hrvatske, Slavonci Slavonije… Bošnjaci, veliki broj pisaca XVII i XVIII stoljeću nazivaje svoj narodni jezik bosanskim, Srbi, Kranjci, Štajerci , Korušci itd. Ni nacionalnog hrvatstva ni nacionalnog slovenstva, kao što ga srećemo poslije 1850. tada još nije bilo. Tako isto, značilo je u to doba i ime Srbi, izvan granica Srbije, u prvom redu čovjek istočno-pravoslavnog zakona”.
Ovo pitanje u istom duhu je razradio dr. Josip Smodlaka u svojoj raspravi “Jugoslovenski nacionalizam 18. vijeka”:

“ Svi koji behu podložni banom hrvatskim zovu se imenom Hrvati, van granica stare hrvatske i srpske države on ne nalazi ni Srba ni Hrvata. To naročito važi za Bosnu u kojoj on poznaje samo Bošnjake” (Hadžijahić: 1974)

Hrvatski nacionalni pokret u Bosni, nije bio produktivan kao srpski, nije imao dugu tradiciju i razvijao se znatno sporije. Po ugledu na srpsko društvo u Sarajevu je osnovano društvo sa zadatkom da iskorijeni ime Šokac, a umjesto njega uvede ime Hrvat. Društvo je osnovano prije 1867. godine i sačinjavali su ga mladi franjevci i dragoman pruskog konzula Klement Božić.

Tomo Herkalović ne spominje izričito ovo društvo, ali govori o Božićevoj akciji. Prema Herkaloviću, konzul novoustrojenog pruskog konzulata u Sarajevu, Otto Blau, prolazeći kroz Zagreb, uzeo je Božića za svoga dragomana i poveo ga sa sobom u Sarajevo.

“Kada je ovaj mladi vatreni Dalmatinac, rodom iz Korčule opazio šta Srbi rade, prepade se da će Bosnu Srbi osvojiti. On se podiže protiv toga i nastavi usmeno u konzulatskim društvima i u hrvatskom novinstvu dokazivati da je Bosna hrvatska zemlja… Obišao je sve rimokatoličke manastire i parokije u Bosni. Odmah poslije njegova odlaska iz Sarajeva prenosi se glas u grad da je Božić otišao u unutrašnjost da pretvori Bosnu u Hrvatsku… Kada se Božić vratio sa puta, otpusti ga pruski konzul na zahtjev turske vlade iz službe.“ (Herkalović: 1911)

Herkalović tvrdi da je Božić učinio za bosanske katolike isto ono što je pravoslavni komitet učinio za Srbe, promijenio nacionalnu svijest i umjesto imena “šokac” i “katolik” uticao da se zovu Hrvati.
Jedan od prvih hrvatskih pisaca, koji je zagovarao ideologiju o cjelovitosti Hrvatske, u kojoj nije izostavljena Bosna, bio je Pavle Riter Vitezović. Njemu je Bosna “srce Ilirike”, za koju smatra da bi trebala što prije pridružiti se Hrvatskoj. Bosni je posvetio posebno dijelo, pod nazivom “Bosna captiva”.

U nacionalizaciji katolika, velikog udijela imala je katolička crkva, koja je dominiranjem iz hrvatske preuzela primat bosanskim franjevcima. Jedan od najzaslužnijih za uspješnu nacionalizaciju katolika u Bosni i Hercegovini je biskup đakovačko- bosanski Josip Juraj Štrosmajer, koji je slao svoje đake u Bosnu, nazivajući ih “misionarima hrvatske misli”, Glasnik biskupije bosansko-srijemske iz 1881. godine br. 3, piše da su bosanski klerici tek u Đakovu upoznali da su sinovi hrvatskog naroda.

I pored svih ovih dešavanja, hrvatska nacionalna svijest nije dugo vremena zahvatila široke katoličke mase u Bosni. Hadžijahić smatra da je nacionalno konstituisanje završeno Radićevom pobijedom na izborima 1923. godine.

Ivan Radić u svom dijelu “Iz mog putovanja po Bosni”, navodi: “Žalosna im majka, meni kažu da su teška vremena, pa da ga za to najprije treba odgojiti u katoličkoj vjeri, a doći će vrijeme kad on bude znao da je Hrvat…” (Radić: 1923)

Bosanski katolici su narod istog tipa, istog historijskog porijekla i sadržine identiteta kao što su to bosanski muslimani i pravoslavci. U velikom obimu činjenica to i jeste slučaj. (Filipović: 2007) Međutim, to je slučaj, prije svega, za određene periode naše historije i to kada sličnosti i razlike posmatraju na razini razvoja i diferencija unutar narodnog identiteta, i nekih veoma bitnih, ali nedovoljno diferenciranih karakteristika historijskog identiteta današnjih Bošnjaka i njihovih susjeda, nekadašnjih Bošnjaka katoličke ili pravoslavne vjere, a današnjih nacionalnih Srba i Hrvata.

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=47342


Izvori:
• Herkalović Tomo, Srbi i Hrvati u Bosni, Obzor br. 78., 1911.
• Dr. Filipović Muhamed, Ko smo mi Bošnjaci, Prosperitet, Sarajevo, 2007.
• Dr. Hadžijahić Muhamed, Od tradicije do identiteta- geneza nacionalnih pitanja bosanskih muslimana, Putokaz, Zagreb, 1974.
• Radić Ivan, Iz mog putovanja po Bosni, Slobodni dom, Zagreb, 1923.
• Vaso Pelagić, Rukovođu za srbskobosanske, ercegovačke, starosrbianske i makedonske učitelje, škole i obštine, 1867, član 36.
• Ilija Garašanin, Načertanije, 1844.

pa i muslimani iz BiH su se bili odkreli svog Bosnjastva, takva politika, sto sad

no danasnje Bosnjastvo je iskljucivo etnicka muslimanska grupa

ili zelis svojom temom podvuci da su se danasnji Bosnjaci odrekli Bosanstva

Bosnjak je stara rijec za stanovnike Bosne, a danas je iskljucivo etnicka muslimnska grupa porijekoom iz BiH Danasnji stanovnici BiH su Bosanci i Hercegovci

[Connaisseur Karlin]

nego da se vratimo na ovih 8 miliona srba u turskoj

cinjeniica je da u turskoj zivi izmedju 5-10 miliona ljudi koji su se povukli u tursku padom bosne pod AU i nastavilo se u kraljevini pa sve do rankovicevog terora nad narodom sandzaka koji si takodje bjezali u tursku.

posto turska ulazi u sve vece probleme koji ce trajati jos godinama ako ne i decenijama. aktuelno ovaj referendum kurda u iraku. nije za iskljuciti da nekoliko stotina hiljada potomaka tih koji su pod terorom napustili rodnu grudu i otisli tursku, odluce da se vrate na istu.

smanji dozivljaj

https://www.internations.org/turkey-expats/serbs

[155_mm]

nego da se vratimo na ovih 8 miliona srba u turskoj

cinjeniica je da u turskoj zivi izmedju 5-10 miliona ljudi koji su se povukli u tursku padom bosne pod AU i nastavilo se u kraljevini pa sve do rankovicevog terora nad narodom sandzaka koji si takodje bjezali u tursku.

posto turska ulazi u sve vece probleme koji ce trajati jos godinama ako ne i decenijama. aktuelno ovaj referendum kurda u iraku. nije za iskljuciti da nekoliko stotina hiljada potomaka tih koji su pod terorom napustili rodnu grudu i otisli tursku, odluce da se vrate na istu.

smanji dozivljaj

https://www.internations.org/turkey-expats/serbs

pojacaj dozivljaj.
https://www.internations.org/turkey-expats/croats


a scenario koji sam naveo ostaje. vidjet ce mo za koju godinu.
a do tad dozivljavaj.
i uzivaj u "bosnjackim hrvatima" ili bijase "hrvatskim bosnjacima". a mozda su i "alijini hrvati".
ma oni iz bosnjacke mahale. znas ti dobro koji...

[Lug]

Bosnjak je stara rijec za stanovnike Bosne, a danas je iskljucivo etnicka muslimnska grupa porijekoom iz BiH

ko kisna glista si kad se na nju stane, a ona se izvrce, izuvija..

[Connaisseur Karlin]

nego da se vratimo na ovih 8 miliona srba u turskoj

cinjeniica je da u turskoj zivi izmedju 5-10 miliona ljudi koji su se povukli u tursku padom bosne pod AU i nastavilo se u kraljevini pa sve do rankovicevog terora nad narodom sandzaka koji si takodje bjezali u tursku.

posto turska ulazi u sve vece probleme koji ce trajati jos godinama ako ne i decenijama. aktuelno ovaj referendum kurda u iraku. nije za iskljuciti da nekoliko stotina hiljada potomaka tih koji su pod terorom napustili rodnu grudu i otisli tursku, odluce da se vrate na istu.

smanji dozivljaj

https://www.internations.org/turkey-expats/serbs

pojacaj dozivljaj.
https://www.internations.org/turkey-expats/croats


a scenario koji sam naveo ostaje. vidjet ce mo za koju godinu.
a do tad dozivljavaj.
i uzivaj u "bosnjackim hrvatima" ili bijase "hrvatskim bosnjacima". a mozda su i "alijini hrvati".
ma oni iz bosnjacke mahale. znas ti dobro koji...

danas narod putuje, zivi i radi nije to poput nekdasnjih migracija, malo odselis,pa se preselis

i ja imma profil na doticnj stranici, kao expat , istina, nisam u Turskoj ,ali mi ne bi ni smetalo lijepa je Turksa,bila vidjela, kao sto sam i psojetila madrjarsku i Pecuh

[kockakockica]

Bosanski jezik: U Srbiji i Hrvatskoj može, ali ne i u entitetu rs-u


U Srbiji su prošlu školsku godinu djeca bošnjačke nacionalnosti polagala eksternu maturu na bosanskom jeziku,




Da je ipak moguće postignuti dogovor kada je riječ o veoma važnim pitanjima u regionu, dokaz je potpisivanje Aneks 22, Memorandum o saradnji u oblasti izdavanja udžbenika na bosanskom jeziku i pismu između Bošnjačkog nacionalnog vijeća, Ministarstva prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja i Zavoda za udžbenike Republike Srbije. Ovim dokumentom konačno se nazire rješenje dugogodišnjeg problema sa kojim su se susretali učenici bošnjačke nacionalnosti u Srbiji, tačnije na teritoriji Sandžaka, gdje Bošnjaci čine većinsko stanovništvo.

Bez politike nema dogovora

Sead Šemsović, vijećnik Bošnjačkog nacionalnog vijeća, te profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i Državnom univerzitetu u Novom Pazaru ističe da je napravljen veliki uspjeh, koji je proizvod konstantnog i nesebičnog napora koje je uložilo Bošnjačko nacionalno vijeće:

„Budući da danas snagu javnog djelovanja ima jedino politika, svaki nacionalni pomak mora biti u okviru nekog angažiranja iz politike, kroz politiku ili politikom. Tako je i Bošnjačko nacionalno vijeće u Republici Srbiji, kao nacionalni predstavnik Bošnjaka u ovoj državi, okupilo pojedince iz struke obrazovanja, i formiralo cijeli niz manjih timova oko ideje obrazovanja na bosanskom jeziku.”

Iako je trebalo dugo da bošnjačka djeca na teritoriji Srbije dobiju pravo na pohađanje nastave na bosanskom jeziku, potrebno je istaći da je obrazovanje sprovedeno na visokom nivou, te da se ovaj koncept koji primjenjuje Bošnjačko nacionalno vijeće izdvaja u odnosu na ostale manjinske grupe u Srbiji.

„Trenutno je u Republici Srbiji obrazovanje na bosanskom jeziku jedno od najbolje organiziranih manjinskih obrazovanja: preko dvije stotine odobrenih udžbenika i preko 15.000 učenika u predškolskim ustanovama te osnovnim i srednjim školama u tek tri općine: Novi Pazar, Sjenica i Tutin. U 2017. godini, učenici koji su osnovnu školu završili po ovom modelu obrazovanja, polagali su eksternu maturu na bosanskom jeziku, za šta su urađene posebne zbirke zadataka i testovi. Nakon što smo zaokružili cijeli sistem sa svim planovima i programima, udžbenicima, radnim listovima, te ishodima i standardima obrazovanja, sada smo u fazi revizije planova i programa za peti razred osnovne i prvi razred srednje škole, čime će ukupno obrazovanje biti sasvim modernizirano i usklađeno sa važećim normativima i standardima obrazovanja na bosanskom jeziku.

Koncept obrazovanja na manjinskim jezicima, a samim tim i na bosanskom jeziku, uobličen je kao: izrada cjelovitog nastavnog plana i programa za predmet bosanski jezik, odnosno bosanski jezik i književnost, te potrebnih udžbenika, izrada dodataka za predmete od nacionalnog interesa: historija, muzička i likovna kultura, gdje su nacionalne teme zastupljene u omjeru 30-40 procenata unutar postojećeg nastavnog plana i programa na državnom nivou.

Prijevod postojećih udžbenika za preostale predmete trenutno je na čekanju za konačno odobravanje prije ulaska u štampu, nekih pedesetak udžbenika i udžbeničkih dodataka. Pored obrazovanja na bosanskom jeziku, Bošnjačko nacionalno vijeće je za bošnjačku djecu koja su uključena u obrazovanje na srpskom jeziku, pripremilo i izborni predmet bosanski jezik s elementima nacionalne kulture te nastavne planove i programe za sve razrede osnovne škole.”

Ipak, do ovako pozitivnog ishoda ne bi bilo ništa bez interakcije između stručnog kadra i politike, te pritisaka od Evropske unije prema obrazovnim institucijama Republike Srbije.

„Dakle, isključivo združenim djelovanjem politike i struke možemo i u drugim mjestima gdje Bošnjaci žive, a u skladu sa zakonskim okvirima datih država, provesti neki mogući koncept obrazovanja na bosanskom jeziku. Pod pritiskom Evropske unije, Republika Srbija je bila prinuđena svim svojim nacionalnim manjinama udovoljiti u skladu s međunarodnim pravima i obavezama, a tu je mogućnost za Bošnjake Sandžaka moglo upratiti i valjano iskoristiti jedino njihovo predstavničko tijelo – Bošnjačko nacionalno vijeće, koje se, pritom, nije ustručavalo okupiti zamašan broj stručnjaka iz zemlje kao i inostranstva, a kako bi proces bio započet i proveden što kvalitetnije.“

Pozitivne vijesti iz Hrvatske

Za razliku od Bošnjaka u Srbiji, koji su u velikoj mjeri uspjeli sa provedbom plana i programa na bosanskom jeziku, Bošnjaci sa adresom u Republici Hrvatskoj će na to pričekati još neko vrijeme. Ipak, veliki pomak je učinjen prije nekoliko dana kada je odobren plan i program na osnovu prava koja proizlaze iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina Republike Hrvatske i Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina.

Pripadnicima nacionalnih manjina omogućen je odgoj i obrazovanje na svom jeziku i pismu. Vijeće bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba je, u okviru svog programa rada 2011. godine, pokrenulo pripremu i organizaciju nastave za obrazovanje učenika pripadnika bošnjačke nacionalne manjine u osnovnim i srednjim školama prema Nastavnom planu i programu bosanskog jezika i kulture (model C), a koliko je ova odluka ustvari važna za Bošnjake u Republici Hrvatskoj, govori prof. dr. Remzija Hadžiefendić-Parić, jedna od najzaslužnijih osoba za ovaj uspjeh bošnjačke nacionalne manjine.

„Veliki je korak učinjen i sada je na nama Bošnjacima i Bošnjakinjama sa teritorije Republike Hrvatske da osiguramo kadar - kompetentne predavače, nastavnike i profesore bosanskoga jezika i književnosti, te drugih predmeta od nacionalnog interesa kao što su: historije, geografije, prirode i društva, muzičke i likovne kulture. Također, potrebno je provesti i anketu po školama o interesu učenika za dodatnu nastavu koju je Ministarstvo odobrilo ovih dana definitivnim prihvatanjem našeg kurikula (Model C).”

No, prava na učenje na maternjem jeziku nisu ostvarena svoj djeci na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Činjenica je da već godinama unazad bošnjačkoj djeci u Republici Srpskoj nije omogućeno učenje bosanskog jezika, zbog čega su bošnjačka djeca iz Kotor Varoši napustila Osnovnu školu “Sveti Sava”. O ovoj temi nisu željeli govoriti direktorica Osnovne škole “Sveti Sava” u Kotor Varoši Slađana Šubara, ali ni njena zamjenica Borjana Vučurević. Također, ni u Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske nisu bili raspoloženi za razgovor.

Nedžad Smailović predstavnik roditelja bošnjačke djece iz Kotor Varoši ističe da u ovom dugogodišnjem problem najviše ispaštaju djeca, koja ipak uz napore zajednice izučavaju bosanski jezik u improvizovanom objektu u vlasništvu Islamske zajednice.

“Još od 2013. traju naši problemi, nerazumijevanje od nadležnih u Osnovnoj školi 'Sveti Sava' prisutno je od prvog dana kada se ovaj problem pojavio. Oni jednostavno ignorišu naš problem i ne žele omogućiti našoj djeci osnovno pravo, da izučavaju svoj maternji bosanski jezik.”

Preuzimanjem plana i programa iz Osnovne škole “1. Mart” iz Jelaha, bošnjačka djeca su započela učenje bosanskog jezika, međutim sigurno je da instruktivna nastava ne može biti na nivou kakav bošnjačka djeca iz Kotor Varoša zaslužuju. Učenik devetog razreda Vedin D. svjestan je situacije u kojoj se nalaze njegovi vršnjaci i on.

“Već četvrtu godinu nastavu pohađamo u novom objektu i upisani smo u Osnovnu školu '1.mart' iz Jelaha, odličan sam učenik kao što sam bio i u Osnovnoj školi “Sveti Sava” s tim što ovdje više učimo o Bosni i Hercegovini i naravno, imamo bosanski jezik. Žao mi je što u svojoj staroj školi nismo imali mogućnost da učimo bosanski jezik i nadam se da će se to uskoro riješiti. Volio bih da buduće generacije imaju bolje uslove i jednaka prava na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine", kaže nam na kraju Vedin.

[bh.tornjak]

Fra Ivan Franjo Jukic 1848:
"...Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas.... Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo..."

Safvet-beg Basagic 1891:

Znaš, Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg’ mi svijeta, nema petn’est ljeta,
Kad u našoj Bosni ponosnoj
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do brodskih vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata,
A danas se kroz svoje hire
Oba stranca ko u svome šire.
Oba su nas gosta saletila
Da nam otmu najsv’jetlije blago,
Naše ime ponosno i drago.

Fra Antun Knezevic 1870:

Neke naše komšije vrlo se ljute, što se dičimo i ponosimo našim starim imenom, jezikom i običajima i što pod živu glavu nećemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. U napadajima na nas složne su naše komšije, koje ćemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi traži od nas nešto drugo, jer izmedju sebe ne mogu – o živu glavu – da se slože.
Prijatelj Jovo poručuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, “jok Bošnjače, ti si moj i moraš prigrliti moje ime“. Potegni tamo, potegni amo, a sve bez našega pitanja. Od same ljubavi, a zbog svoje beskrajne svađe, prijatelji bi nas upravo raskinuli; da se nijesmo već odavna tome priučili, mi bi se morali od čuda kameniti kao kulašinsko dijete.
Al‘ ovako, kako stvari stoje, zapitaćemo naše prijatelje, koji se bave perom i štampom: za što se tako svađate za nas, kad dobro znadete, da je Bošnjak od starine privikao dičiti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drži tradicija i uspomena svojih djedova. Slavni tarih (istorija) naše mile domovine sjeća nas onih vremena, kada se je naša domaća vlastela u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazila o svojoj narodnosti, nazivajući se ponosnim i junačkim imenom Bošnjak. Gledamo na mnoge dokumente domaćih spisatelja iz prošlih vjekova, u kojima se uvijek spominje naše pravo narodno ime Bošnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vijerni potomci zovemo slavnim imenom Bošnjak. Od toga nećemo niti smijemo otstupiti, toga ćemo se imena držati vijerno i stalno. Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati.
Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda. To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail. Ali čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu.
Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad nećemo zanijekati, da nijesmo od jugoslovenskog plemena, već baš hoćemo, da svakome jasno dokažemo, da smo mi Bošnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda. Ali uvijek ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji naša braća, koji toliko stoljeća u Bosni i Hercegovini stanuju i živu, a hoće da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouče i promozgaju.

[Hafis]

Jel' se ovo opet sprema popis stanovništva pa se već ponavlja gradivo
A i bolje je tako na vrijeme, nego one bilborde postavljati i objašnjavati ljudima kako će se izjasniti.

[BHCluster]

[salihh]

tamo negdje neki ljudi cuvaju uspomenu na svoje porijeklo i jezik. smatraju se bosnjacima... govore bosanski jezik... e sad, i ja se smatram bosnjakom i govorim bosanski jezik... zasto ovi prvi nisu bosnjaci kao sto sam ja... nije valjda samo zato sto je moja porodica primila islam ili sto njihova mozda nije...

pa nisu ETNICKI BOSNJACI poput tebe , vec su ( staro ime)Bosnjaci= (novije ime) Bosanci nemuslimani, porijeklom iz Bosne

I oni sebe u tudjini odredili bosnjacima i godinama cuvali svoj identitet i njime svoju grupu opisivali i definisali i danas ti imas obraza reci ko sta nije ili jeste... ovo su bosnjaci i ja sam bosnjak i bosna nam je poveznica i odrednica i iz istog smo roda i naroda... sta hoces vise

[Kejn]

Bošnjaci asimilacijom slavenskih muslimana ma bilo kojeg oni porijekla bili, mogu brojčano stići Hrvate za jedno 10 godina najviše. Prognoziram oko 3.5 miliona Hrvata i Bošnjaka na Balkanskom poluostrvu početkom 2031.

[House]

touchdown

[House]