Diwan wrote:
Sjećam se kako je @asurpanipal kada sam iznosio činjenice protiv šija svojevremeno branio šiizam smatrajući valjda tu sektu ‘pravom’.
On se kao sad čudi i ne zna odkud istovjetan odnos kod šija spram pitanja napuštanja vjere koji dijele sa ‘braćom’ sunijama.
I još se pita otkud je moguć Ehli Bejt a.s. u 21 vijeku.
Pa upravo iz razloga da ispravi ova ludila koja postoje. Ali eto, haman više kod tebe ni to ne važi, valjda se čovjek razočarao, smatrajući naivno da je iranska vjera put Ehli Bejta a.s. Trebaš biti naivan, a prije svega dobro neupučen pa to vjerovati.
Šiizam nije ekskluzivna iranska vjera, niti sam to ikada potencirao. Imaš oko 4 miliona šijja, arapskih šijja, na istoku Saudijske Arabije koji grcaju pod saudijskim režimom. Imaš šijje zejdije u Jemenu, a pretpostavljam da vrlo dobro znaš šta se danas dole dešava. Također, treba spomenuti šijje ismailije ili sedmoimamije koje nastaju nakon raskola, kada oni počinju slijediti starijeg Džaferovog sina, Ismail ibn Džafera. Oni se također vežu za dinastiju Fatimida koji su vladali Egiptom.
Sami koncepti i termini šiiti, šiizam, kao i sunniti i ehli sunnet wel džema'at nastaju kasnije, iako se raskol dao naslutiti uoči same Muhammedove smrti i nakon nje, jer su postojali ashabi koji su davali prednost izboru Alije nad Ebu Bekrom, a koji se ujedno smatraju četiri stuba šiizma. Riječ je o Selmanu Farsiju, Mikdadu, Ammar Jasiru i Ebu Zerru. Već sam prije spominjao da se širenjem Arapskog carstva, osvajačkim i pljačkaškim pohodima u potrazi za dobrom zemljom i plijenom, dolazi u doticaj sa drugim kulturama i civilizacijama, poglavito Perzijskom i Bizantskom. Jasna diferencijacija i raskol kulminirala je definitinvno nakon događaja na Kerbeli. Ako ćemo gledati čisto sa historijske strane, u sukobu sa svojim političkim protivnicima, Muhammedova porodica i njeni sljedbenici su gubitnička ili strana, gubeći svoj status, uticaj i položaj, a politiku, a samim time i religiju i dogmu kroje pobjednici, a zna se ko su bili. Nakon događaja na Kerbeli, nastaje čitav jedan mit i gradi se kult Poslanikove porodice i familije, pogotovo oko stradanja Huseina, jer se gubitnici nisu željeli pomiriti sa novonastalom situacijom i činjenicom, nešto poput mita o Kosovskoj bici. Pri tome u taj mit, inkorporiraju ideje o mučeništvu kao npr. kod kršćana u vezi Isusa, žrtvovanju, kao i ideje iz istočnjačkih religija i kultova, o duhovnom položaju, namjesništvu i sl. Možemo sad pričati o moralnim dilemama tih dešavanja, šta i kako je bilo i zašto se to desilo. Činjenica ostaje da su se muslimani tj. Arapi, krvavo obračunali sa potomcima Muhammeda, a samim time visi pitanje nad glavom, koliko su na kraju krajeva uopšte ozbiljno shvatili i prihvatili Muhammedovu misiju i poslanstvo.
Činjenica je, da su pripadnike Muhammedove familije i njihove sljedbenike proganjali pripadnici vladajuće kaste i elite, proganjali, ubijali, a nerijetko ih vješto koristili kao politički marketing i samopromociju, kao što su npr. Abasidi koji se sebe također smatrali dijelom Ehli bejta, pa Fatimidi, dok se sa dolaskom Safavida učvrstila šiitska dogma, iako su i tu postojali različiti pogledi, pa i otpori, posebno od Mir Damada i Mula Sadre. Dosta sljedbenika i članova koji su krvno vezani za Muhammeda, uslijed progona, našli su svoje utočište u drugim krajevima, sjeveru Afrike, Indiji, Iraku, SIriji, pa i u Iranu, tada Perziji.
Među Arapima nije bilo nikakve tradicije o kontinuitetu monarhijske vlasti, a pogotovo ne o nasljedstvu karizmatske vlasti (utemeljene na Božjem nadahnuću) kakvu je imao Muhamed, a samim time ni koncepcije o imametu, koja se tokom vremena evolucijki razvijala pod uticajem drugih kultura i tradicija.
Zanimljivo je da mi spočitavaš forsiranje šiizma kao iranske vjere, a sam se služiš kada je u pitanju Ehli bejt, izvorima iranske provenijencije, kao što je knjiga Staza rječitosti koju je napisao Šerif al-Radi, Perzijanac i zamisli šijja, a koja sadrži zbirku Alijinih pisama i izreka. Na kraju krajeva i Hadži Bektaš Veli i sami Rumi su bili Perzijanci. Zatim se kao izvori od tebe navode i Buharijini i Muslimovi hadisi, iako si ih često ovdje na forumu navodio kao neautentične, plagijatorske, ali eto, ako je u pitanju Ehli bejt, onda ih uzimaš kao valide, iako to djeluje, paradoksalno, na šta su ti ukazali i drugi forumaši, poput arzuhala, Gojenog i Towelia. Zanimljivo je i kako kao validne uzimaš ajete iz Kur'ana, iako si u zadnje vrijeme i sam doveo u sumnju autentičnost Svetog teksta, pa me zanima kojom se metodologijom koristiš pri validnosti tih izvora.