seln wrote:
Kao sto sam vec napisao, ja sam odgledao do kraja Nuri Bilgijev "Bilo jednom u Anadoliji"... film je dobio veliku nagradu zirija u Kanu.
Dakle, o umjetnickim aspektima ne treba raspravljati, ali film je neopisivo dosadan i krut kao volan u golfu dvici.
Odgledao sam skoro sve filmove Ken Loach-a... on je napravio nekoliko predivnih filmova, ali takodje i vrhunce dosade.
Najteze u pravljenju filmova je naci sredinu izmedju zabave i umjetnickog izraza. Ako se previse izgubis u stilskim elementima, metaforama, poruci i pouci, rizikujes da to postane samo sebi cilj.
Jer, prvi cilj filma je jos uvijek "to tell a story".
Pa priča u zadnjoj epizodi je tu, samo je više oslonjena na vizuelno zvučni umjesto na tradicionalni pripovjedački
narativ. I priča je poprilično jednostavna i jasna za razumjeti za bilo koga ko je par puta odgledao i prve dvije
sezone kao i film Fire Walks With Me. Svi elementi priče iz 8 epizode su bili raštrkani prije.
Mislim, nije Lynch jedini koji koristi maksimalno vizuelno zvučni narativ da ispriča ono što želi. Kubrick je to
radio u Odiseji, kao i u dobrom dijelu svojih drugih filmova. Isto tako i Terrence Malick. Je li ti bio problem
skontati šta je recimo Kubrick htio reći sa zadnjih 30-tak minuta Odiseje? I Lynchovi i Kubrickovi i Malickovi
filmovi odrađuju svoju magiju na gledatelju na instinktivnom i emocionalnom nivou. Tako da su riječi i
objašnjenja tu nepotrebna. Ako si investiran u ono što ti žele pokazati shvatićeš bez problema.