Pa kaže...
Prvo disklejmer - neka ovo ne čitaju ljudi koji neslaganje sa njihovim vjerskim uvjerenjima mogu smatrati uvredljivim.
Po mom skromnom mišljenju, centralno pitanje i Kurana i religije u cjelini je - razum.
Prije ulaženja u bilo kakvu diskusije po pitanju Kurana odnosno religije neophodno je usaglasiti se oko jednog fundamentalnog pravila te diskusije: možemo li razum uzeti kao validno sredstvo za evaluaciju validnosti bilo koje religije ili vjerske knjige. Za potrebe ove teme zadržao bih se samo na Kuranu, kao posljednjem modelu monoteističke svete knjige (zanemarimo li mormonizam i sl.).
Uzmemo li u obzir samo to koliko je puta u Kuranu čovjek nazvan "razumom obdareni", zatim sam početak objave IKRE' BISMI RABBIKE-LLEZI HALEK, kao i brojne kuranske upute čovjeku da posmatra svijet oko sebe i donosi vlastite zaključke, jasno je da je kuranski odgovor na to pitanje kategorički potvrdan.
Ostavimo li za trenutak kuranske upute po strani, te pokušamo doći do odgovora na to pitanje čisto logičkim putem, doći ćemo do apsolutno identičnog odgovora. Mi drugog oruđa za razumijevanje svijeta oko sebe i naše vlastite pozicije i uloge u tom svijetu, osim razuma nemamo. Ili bolje rečeno imamo: osjećaj, intuiciju, glas srca, vjeru bez argumenata, ali...u tom slučaju, diskusija je bespredmetna. U tom slučaju svako od nas može vjerovati šta god želi, ali bez mogućnosti da to obrazloži slijedom logičkih argumenata.
Dakle, uzeli smo za hipotezu da je razum validno oruđe za ocjenu religijskog pravca. Ako jesmo, onda se istog trebamo pridržavati od početka do kraja diskusije, bez izuzetka, ne dižući ruke od njega kad postane gusto. Ako nismo, onda kao što rekoh nemamo o čemu razgovarati. Ispravnost ovog stava naročito dolazi do izražaja, imamo li u vidu i teološku hipotezu da nas je stvorio bog, jer ako nas je stvorio - stvorio nas je upravo ovakve kakve jesmo. Uključujući i razum i famoznu tzv "slobodnu volju".
Dozvolite li mi dakle da razumom sagledavam Kuran, bez ikakve predrasude, bilo pozitivne ili negativne, bilo uzrokovane strahom od kazne ili željom za nagradom, moj razum(čić) u Kuranu uočava neke kontradiktornosti i nejasnoće suštinske prirode, ukratko:
Primjera radi, savršeni božji atributi nisu u skladu sa njegovim djelovanjem i njegovim uputama. Moj razum, hipotetički dat od boga, mi govori da mu je neprihvaljivo prihvatiti da postoji svemoguće, samilosno i sveznajuće biće koje toleriše patnju svojih stvorenja i ima potrebu za iskušavanjem tih stvorenja. On sve zna, zašto bih ih iskušavao. On je samilosan, zašto bi ih iskušavao rakom, leprom, šugom, sljepoćom, nepokretnošću, silovanjem, klanjem, nabijanjem kolac, patnjom i smrću njihove djece i roditelja, samrtnim patnjama, i na kraju smrću. On je svemoguć, zašto bi stvarao biće koje će mu se suprotstavljati, i zašto će ga užasno kažnjavati jer mu se suprotstavio. On je samilosan, zašto će naređivati odsijecanje ruku, zbog djela njegovih bića koje su počinili upravo onakvi kakvim ih je on stvorio, sa onakvom voljom kakvu im je on omogućio i za onim znanjem o njemu kakve im je on pružio. Zašto će kažnjavati čovjeka koji svojim razumom, datim od boga, nije kadar da spozna boga? Zašto će ljude u džehenemu kažnjavati užasnim, neki bi rekli sadističkim kaznama? Nema logike, ako je bog zaista onakav kako glasi njegovi kuranski atributi. Eh sad će neki reći, pa ljudski um nije kadar da spozna božje razloge za sve to. A šta ono maloprije rekosmo za razum?
Zatim, nije li nepravedno kažnjavati čovjeka vječnom patnjom, a da taj isti čovjek recimo nikad nije niti želio biti stvoren niti je prihvatio učestovovati u tom egzistencijalnom kvizu čija je nagrada vječna uživanja, a kazna vječita patnja. Nije li nepravedno kažnjavati čovjeka koji je želio okončati to svoje postojanje samoubistvom, jer na kraju krajeva, on nikad nije niti pristao da postoji.
Također, šta je smisao ljudskog postojanja po Kuranu? Vječno uživanje? Hmm, i nije baš neki dubok smisao, a i bojim se da ne dosadi... Hvaljenje boga? Nije mi ni to neki smisao, u tom kontekstu ljudi dođu kao božji psi, zabavne igračke, farma mrava ili robovi. Nije li krajnji simptom podaničkog i kukavičkog načina razmišljanja ponositi se time da si rob okrutnog gospodara, koji tvrdi da je tvoj tvorac? Neki će reći, ne možemo mi dokučiti taj smisao ili bog će njihovih srca odstraniti zlobu. A ja kažem, zašto zlobu ne odstrani odmah i...šta ono maloprije rekosmo za razum?
Nije mi namjera da ovim promijenim bilo čije mišljenje. Znam da su mnogi ljudi duboko investirani u vlastiti svjetonazor. Godinama su to proučavali, prihvatili, posvetili se tome, i osjećali bi se najblaženo rečeno glupo da sad to sve pogaze i prihvate da mi ljudi nemamo pojma ni o čemu. I to je ok. Poštujem i drago mi je zbog njih.
Ne shvatite me pogrešno, da ja ovim nešto pametujem ili da pokušavam ispasti pametan, daleko od toga. Ja sam malo specifična vrsta ateiste. Nisam ateist koji mrzi vjernike ili koji im se podsmijeva, ja sam ateist koji bi vrlo rado volio biti vjernik i koji bi volio da da su sva ta lijepa obećavanja o raju istina, prvenstveno radi svoje porodice, ali razum govori nešto drugo.
Isto tako, nisam ni nešto plaho okahren što nisam vjernik. Ko iole zagrebe po npr astrofizici shvati koliko smo mali i beznačajni u ovom svemiru ograničenog trajanja. Proćićemo mi, a proći će i svemir. Šta nakon toga? Otkud mi ovde? Šta je poenta svega ovoga? Niko nema pojma, zasad. I to je ok. Nema hajra razbijati glavu oko nečega na što nemožemo uticati. Ono što možemo je uživati u životu koliko možemo i biti dobri jedni prema drugima.
Ko zna, možda bakterije u našim crijevima upravo ovog trenutka sebi postavljaju identična egizstencijalna pitanja.
