Ova tema jasno pokazuje nesposobnost jednog dijela Bošnjaka, da naprave otklon od negativnih epizoda turske/osmanske vladavine. Bošnjaci kao narod nemaju nikakav razlog da brane i uzdižu Otomansko carstvo. To što su Bošnjaci igrom historije primili islam s padom Bosne pod Otomansku vlast, nije posljedica prosvjetiteljstva, koliko je uzrok propasti i unurašnjih sukoba srednjovjekovnog bosanskog društva. Sve ostalo što je došlo s Otomanskim carstvom u vijekovima poslije, nije nikakvu sreću donjelo Bošnjacima. Što je posebno eskaliralo u 19. vijeku elitocidom nad Bošnjacima 1830-tih godina koji je uništilo temelj bosanske nacije i prodajom Bosne za 2-3 miliona groša u Berlinu 1878. godine kao kolonijalnog posjeda. I zato mi nije jasna ovolika turkofilija pojedinaca.
Da se vratim na temu, zločin koji je počeo nad Armenima 1915. godine od strane turskih trupa, ima sve elemente genocida i ima vidljive posljedice genocida. Danas u istočnoj Turskoj nema Armenaca ni tragova njihovog življenja i egzistiranja na tom prostoru. Istine radi ostale su brojčano beznačajne Armenske zajednice u Istambulu i zapadnim provincijama Republike Turske. Međutim potpuni nestanak armenske zajednice u istočnoj Turskoj je za mene dovoljan znak da je počinjen genocid i da svako pravdanje istog nije ništa drugo nego licimjerje i ulizivanje Turcima. Turska država radi sebe mora prihvatiti taj mračni dio svoje historije i pokazati razumjevanje prema Armencima.
S druge strane mi u BiH moramo prvo potruditi se da upoznamo Armence kao narod, koji je jedan od najstarijih naroda na svijetu, sa svojim pismom, autohtonom autokefalnom crkvenom zajednicom i kulturnim velikim kulturnim naslijeđem. Da se ne lažemo, njihovo tragično iskustvo i svođenje na mali životni prostor, formiralo je i kod njih različite forme nacionalizma. Koji su doživjeli jaku supresiju u SSSR-u, gdje Staljin i nad Armencima proveo tzv. razdvajanje etničkog prostora, formirajući Autonomnu republiku Nagorno-Karabah u okviru Azerbejdžanske SSR. Što je 1988. sa propadanjem sovjetske države dovelo do oružanog sukoba između Armenije i Azerbejdžana, ulaskom armenske vojske u Nagorno-Karabah, a koji ni do danas nije riješen. Koji svoj korjen ima u traumama Armenaca iz 1915/19. godine i politici preventivnog rata, koji je doveo do progonom i likvidacijama Azera u Nagorno-Karabahu, ali i Armena u Azerbejdžanu 1988/89.godine, a danas je uvjetovan snažnim partnerstvom Azerbejdžana sa Turskom, koji zajedno od 1991. godine Armeniju drže u ekonomskoj i političkoj blokadi. Stoga Turska ako želi postati velika sila, mora pronaći model normalizacije odnosa s Armenijom, te se posvetiti rješavanja problema između Armenije i Azerbejdžana u svom neposrednom susjedstvu.
I na kraju da se vratim nama i dvostrukim aršinima, gdje se olako prihvata kvalifikacija genocida za ubistvo nekoliko stotina ljudi i osporava kvalifikacija genocida za ubistvo preko milion ljudi. Što dokazuje slijedeće saopćenje:
25.02.2015
OBILJEŽAVANJE 23. GODIŠNJICE GENOCIDA U HODŽALIJU
Učenjem Fatihe, te polaganjem cvijeća i vijenaca na spomenik žrtvama azerbejdžanskog genocida u Parku prijateljstva u naselju Dobrinja, čiju je izgradnju finansirala Fondacija "Heydar Aliyev" iz Azerbejdžana, danas je obilježena 23. godišnjica genocida počinjenog nad nedužnim stanovništvom Hodžalija, grada u azerbejdžanskoj oblasti Nagorno-Karabah.
Cvijeće su na spomenik žrtvama masakra počinjenog u noći između 25. i 26. februara 1992. godine u Hodžaliju, položile delegacije Općine Novi Grad Sarajevo, ambasade Republike Azerbjedžan u BiH, Udruženja bosanskohercegovačko-azerbejdžanskog prijateljstva, Udruženja dobitnika najvećih ratnih priznanja BiH, te studenti Internacionalnog univerziteta u Sarajevu i Burch univerziteta.
U azerbejdžanskom gradu Hodžali, smještenom u regiji Nagorno-Karabah, Armeni su 1992. godine brutalno ubili 613 nedužnih Azerbejdžanaca, među kojima 106 žena, 63 djece i 70 starih osoba. To vrijeme simbolizira i spomenik u Parku bosanskohercegovačko-azerbejdžanskog prijateljstva. Na spomeniku su dvije majke od kojih je jedna iz BiH, a druga iz Azerbejdžana. Fondacija "Heydar Aliyev" je izgradila ovaj park 2012. godine, 20 godina nakon tragedija, kako bi nas podsjećala na nemile događaje počinjene u dvije prijateljske zemlje.
Prilikom obilježavanja ovog datuma, rečeno je da se u Hodžaliju dogodio genocid sličan onom u Srebrenici, te da je veza između ova dva događaja jaka, jer je u oba slučaja počinjen nad nedužnim stanovništvom, na isti način, sa istim ciljem, a to je istrebljenje jednog naroda.
„Tamo se dogodio genocid sličan u Srebrenici. Nažalost narod BiH nije dovoljno upoznat sa tim, jer su se u tom periodu i u BiH događale slične stvari. Osjećam da je dužnost i obaveza bh. naroda da izraze svoje saosjećanje s narodom Azerbejdžana. U noći između 25. i 26. februara 1992. godine desio se jedan užasan zločin na prostoru grada Hodžalija gdje su stradali civili, a scenario je bio sličan onom iz Srebrenice. Civilima je dat ultimatum da napuste grad, a zatim ih je zadesila ista sudbina kao i Srebreničane. Danas se sa tugom i bolom sjećamo nevino ubijenih civila, mi Bosanci i Hercegovci najbolje znamo šta je to“, istakao je Samir Šibonjić, predsjednik Udruženja bosanskohercegovačko-azerbejdžanskog prijateljstva.
Povodom obilježavanja genocida u Hodžaliju, u prostorijama Internacionalnog univerziteta u Sarajevu otvorena je izložba galerije slika genocida počinjenog u Hodžaliju, nakon čega je održano predavanje za studente o temi „Genocid u Hodžaliju“.
PRES SLUŽBA OPĆINE
http://www.novigradsarajevo.ba/site/vij ... t_id=10478