sebija wrote:
Banksy wrote:Nažalost, o Radmiloviću sam čula neku sasvim drugu priču
Nažalost, priče kod frizera često nisu onakve kakvima se oblikuju da bi prikrile doživljaj gluposti nakon skupo plaćene frizure.
De, ne lupetaj. I kad citiraš, citiraj cijelu rečenicu.
Banksy wrote:
Nažalost, o Radmiloviću sam čula neku sasvim drugu priču, suprotnu ovoj iznad, koja neće umanjiti fakat da je Z. Radmilović je bio veliki glumac i to je dovoljno što treba da znamo.
Tvoja uvodna priča je stara, izvučena iz knjige čiji su dijelovi već davno objavljeni u bh medijima, mislim da smo neke već i prepričavali ovdje, dakle, ništa novo, za ovu priču smo već čuli. Mada zvuči pomalo izromantizirano i mada se datumi pomalo ne slažu, vjerujem da je Radmilović ako ne i djelovao kako je opisano, sigurno saosjećao sa zlostavljanima. Nijemac porijeklom, vjerovatno je bio senzibiliziran za pitanja manjina i autsajdera. Imam dojam da je bio takav čovjek, mada ko zna. Umro je prerano da bismo saznali šta je zaista mislio. Sjećanja, prepričavanja, pogotovo s problematičnim datiranjem, nisu bogzna kakva izvor, ali ne vidim ni zašto bi to bilo toliko važno kad je u pitanju tek jedna rečenica kojom se psuju nacionalisti. Ne vidim to kao herojsko djelo niti mislim da mu zbog toga treba dizati spomenik, mada poštujem i razumijem da nam se percepcija i doživljaj herojstva razlikuju, iz razumljivih razloga.
Polemika oko ove u suštini beznačajne teme i priče krenula je kad je jedan salonac postavio pitanje ovdje, na sarajevskom forumu, koji su to naši sarajevski Zorani. Na takvu provokaciju burna reakcija je normalna i očekivana. Pitanje je postavljeno ljudima koji su sahranili 11 000 ljudi, a da nijedno crkveno staklo nije ciknulo te četiri godine. Na drsko, bezobrazno i provokativno pitanje naslagalo se zatim još brdo stranica salonskih relativiziranja, izjednačavanja krivice, pojednostavljivanja, provociranja, ismijavanja, glumatanja, izrugivanja žrtvama. Možda je temu trebalo davno zatvoriti, a možda je i bila korisna jer su mnogi proklizali i jer je u nekom smislu tema bila i učinkovito, upozoravajuće otrježnjenje.
Tu negativnu priču o Radmiloviću sam čula na TV-u, još ovog ljeta, ali nikako ne mogu da se sjetim ko ju je ispričao. Bila sam zapanjena, pogotovo jer sam upravo ovu uvodnu priču pročitala nešto ranije. Kako se ne mogu sjetiti, a sjetiću se jednom, ko ju je ispričao, nema svrhe da prepričavam o čemu se radilo i šta je rečeno o Radmiloviću. Ja i dalje nekako vjerujem da je bio ok, pozitivan čovjek, pomalo mračan, ters, ironičan i ciničan, onakav kakav je bio i u svojim ulogama. Bio je briljantan glumac, sigurno jedan od najbolji, ali heroj, teško. Tema je, u tom smislu, nepotrebna i sasvim smiješna i besmislena i nije ni čudo da je otišla u sasvim drugom, očekivanom smjeru. Što si, vjerujem, i sam očekivao i pretpostavio, pa je s tim ciljem i otvorio.
Zašto, pretpostavljam, ali nije tema.