#326 Re: Zašto je potrebna religija?
Posted: 25/08/2014 21:18
: mastakazes :dustaban wrote: Cuj sta citati? Bilo sta osim toga sto si dosad MORAO!
Ali za pocetak, posto ti ocito treba podrska za tvoju hrabru odluku da se oslobodis okova religije, predlazem ti (osim mojih postova) recimo ovo:
Ricky Gervais
ZAŠTO SAM ATEISTA:
Volio sam Isusa. On je bio moj heroj. Više nego pop zvijezde. Više nego fudbaleri. Više nego bog
Sljedeći put kad mi neko kaže da vjeruje u boga, ja ću da ga pitam „Stvarno, a kog tačno? Zevsa? Hada? Jupitera? Marsa? Odina? Tora? Krišnu? Višnu? Ra?...“ Ako on kaže „Samo u boga. Vjerujem u jednog boga“, skrenuću mu pažnju da je onda skoro u istoj mjeri ateista koliko i ja. Ja ne vjerujem u 2.870 bogova, a on u 2.869.
Ricky Gervais, genijalni britanski glumac,reditelj i scenarista je na svom blogu koji piše za Wall Street Journal objavio novogodišnju poruku u kojoj je pojasnio zašto ne vjeruje u boga.
Ljudi me stalno pitaju zašto ne vjerujem u boga i ja uvek pokušavam da im dam prihvatljiv i razložan odgovor. To obično bude dug, neprijatan i besmislen razgovor. Ljudima koji veruju u boga nije potreban dokaz da on postoji, i sigurno ne žele da čuju dokaze da on ne postoji. Zadovoljni su onim u šta vjeruju. Izgovaraju fraze „to je za mene istina“, i „takva je vjera“. I pored toga, ja im nudim logičan odgovor, jer vjerujem da je neučtivo i povlađivački ne biti iskren. Zato je ironično da rečenica „Ne vjerujem u boga zato što ne postoji apsolutno nijedan naučni dokaz o njegovom postojanju, a na osnovu svega što sam saznao, sama definicija boga je logički nemoguća u poznatom univerzumu“, zvuči i neučtivo i povlađivački.
ZAŠTO VJERUJETE
Arogancija je česta optužba protiv ateista. Ona mi djeluje posebno nepravedno. Nauka traga za istinom. Ona ne diskriminiše. Kakav god bio ishod, nauka teži da istraži stvari. Nauka je smjerna. Zna ono što zna i zna šta ne zna. Svoje zaključke i stanovišta zasniva na dokazima – dokazima koji se stalno obnavljaju i nadograđuju. Ne vrijeđa se kada na vidjelo izbiju nove činjenice. Ona raširenih ruku prima svako znanje. Ne poštuje srednjovjekovne običaje samo zato što su tradicija. Kada bi to bio slučaj, ne biste dobijali inekcije penicilina, već biste stavili pijavicu na kožu i pomolili se bogu. Kolika god da vam je vjera, ona ne može biti djelotvornija od medicine. Vi možete da kažete „na mene djeluje“, ali to je slučaj i sa placebom. Hoću da kažem da bog ne postoji. Ja ne tvrdim da ne postoji vjera. Znam da postoji. Prepoznajem je svuda oko mene. Ali to što u nešto vjerujete ne čini ga stvarnim. To što se nadate da je nešto istina ne čini ga istinom. Postojanje boga nije subjektivno. On ili postoji ili ne postoji. To nije stvar mišljenja. Možete imati svoje mišljenje. Ali ne možete imate svoje činjenice.
Zašto ne vjerujem u boga? Ili još bolje, zašto vi u njega vjerujete? Pa valjda teret dokazivanja pada na onoga ko vjeruje? Vi ste sve ovo započeli. Kada bih vam prišao i rekao vam „Zašto ne vjerujete da ja mogu da letim?“, odgovor bi bio „A zašto bih vam vjerovao?“ Onda bih ja rekao „Zato što je to stvar vere.“ Kada bih vam nakon toga rekao „Dokažite da ne mogu da letim. Eto, vidite da ne možete da dokažete?“, vi biste se vjerovatno okrenuli i otišli, možda pozvali obezbjeđenje, ili biste me izbacili kroz prozor i prodrali se: „Sad leti, ludaku jedan.“
Pitanje duhovnosti je odvojeno od pitanja religije. Kao ateista, ne vidim ničeg „lošeg“ u vjerovanju u boga. Ne vjerujem da bog postoji, ali vjera u njega nikome ne škodi. Ali bilo bi bolje kada, na primjer, ne biste ubijali ljude koji vjeruju u drugog boga. Ili kada ne biste kamenovali do smrti nekoga samo zato što u vašim pravilima piše da je njihova seksualnost nemoralna. Čudno je da neko vjeruje da bi najmoćnija, sveznajuća sila, odgovorna za sve što se dešava, takođe željela da sudi i kažnjava ljude zbog onoga što jesu. A najgore od svega je biti ateista. Prve četiri božije zapovesti to jasno pokazuju. Postoji bog, ja sam taj bog, niko drugi nije, ti nisi dobar koliko i ja i nemoj to da zaboraviš. (Nemoj nikoga da ubiješ se ne pominje do broja 6).
Kada god se sretem sa nekim ko sa ovakvim prezirom gleda na moj nedostatak vjere u boga, ja mu kažem „Takvim me je bog napravio.“
Ali za šta u stvari optužuju ateiste?
Definicija boga u rečniku kaže da je on „natprirodni stvaralac i nadzornik univerzuma“. U ovu definiciju spadaju sva božanstva, boginje i natprirodna bića. Od početka pisane istorije pre oko 6.000 godina, kada je sumerska civilizacija izmislila pismo, istoričari su popisali više od 3.700 natprirodnih bića, od kojih se 2.870 mogu smatrati božanstvima.
Sljedeći put kad mi neko kaže da vjeruje u boga, ja ću da ga pitam „Stvarno, a kog tačno? Zevsa? Hada? Jupitera? Marsa? Odina? Tora? Krišnu? Višnu? Ra?...“ Ako on kaže „Samo u boga. Vjerujem u jednog boga“, skrenuću mu pažnju da je onda skoro u istoj meri ateista koliko i ja. Ja ne vjerujem u 2.870 bogova, a on u 2.869.
Nekada sam i ja vjerovao u boga, onog hrišćanskog.
Volio sam Isusa. On je bio moj heroj. Više nego pop zvijezde. Više nego fudbaleri. Više nego bog. Bog je po definiciji bio sveznajući i savršen. Isus je bio čovjek. On je morao da se trudi. Bio je izložen iskušenjima, ali je uspio da pobjedi grijeh. Bio je hrabar i imao je integritet. Ali je on bio moj heroj, jer je bio dobar. I bio je dobar prema svakome. Nije popustio pod pritiskom svojih savremenika, pred tiranijom ili okrutnošću. Nije ga zanimalo ko ste vi. On vas je jednostavno volio. Kakav tip. Želio sam da budem baš kao on.
ODGOVOR ZA STOLOM
Jednoga dana, kada sam imao osam godina, sjedio sam za stolom i crtao raspeće za domaći zadatak iz vjeronauke. Volio sam i umjetnost. I prirodu. Volio sam činjenicu da je bog stvorio sve životinje. One su takođe bile savršene. Bezuslovno lijepe. Bio je to jedan očaravajući svijet.
Živio sam u siromašnom, radničkom naselju Riding, šezdesetak kilometara zapadno od Londona. Moj otac je bio fizički radnik, a majka domaćica. Nikada me nije bilo sramota siromaštva. Siromaštvo je bilo nešto skoro plemenito. Sem toga, svi ljudi koje sam znao živjeli su u istim uslovima, a ja sam imao sve što mi je bilo potrebno. Škola je bila besplatna. Moja odeća je bila jeftina, ali uvijek čista i opeglana. I mama je uvek kuhala. Kuhala je i toga dana kada sam crtao raspeće.
Sjedio sam za kuhinjskim stolom u trenutku kada je moj brat došao kući. On je bio 11 godina stariji od mene, što znači da je tada imao 19 godina. Bio je vrlo pametan, ali i drzak. Na sve je imao komentar i zato je upadao u nevolje. Ja sam bio dobar dečko. Išao sam u crkvu i vjerovao u boga – kakvo olakšanje za jednu majku iz radničke klase. Tamo gdje sam ja odrastao, majke nisu išle tako daleko da se nadaju da će njihova djeca izrasti u doktore. One su se samo nadale da njihova deca neće završiti u zatvoru. Znači, odgajite ih tako da vjeruju u boga i biće dobri i poštovaće zakon. To je savršen sistem. Skoro savršen. 75% Amerikanaca su bogobojažljivi hrišćani, 75% zatvorenika su bogobojažljivi hrišćani. 10% Amerikanaca su ateisti, 0.2% zatvorenika su ateisti.
Ali nema veze. Dok sam ja zadovoljno crtao mog heroja, moj veliki brat Bob me je upitao „Zašto veruješ u boga?“ Postavio mi je samo to prosto pitanje. Ali moja mama je počela da paniči. „Bobe“, rekla je tonom koji je značio „Ušuti“. Zašto je to bilo pogrešno pitanje? Ako postoji bog i ako je moja vjera jaka, nije važno šta ljudi govore.
Ali čekajte malo. Bog ne postoji. On to zna, i negde duboko u sebi i ona to zna. I bilo je zaista tako jednostavno. Počeo sam da mislim o tome i da postavljam pitanja i poslije samo sat vremena sam postao ateista.
Uau, bog ne postoji. Ako me je majka lagala o bogu, da li me je lagala i o Djeda Mrazu. Da, naravno, ali koga je za to briga? Pokloni su i dalje pristizali. A isto je bilo i sa poklonima moga novostečenoga ateizma. Poklonima istine, nauke, prirode. To je istinska lepota ovog svijeta. Učio sam o evoluciji – teoriji koja je toliko jednostavna da je samo najveći engleski genije mogao da je smisli. Evolucija biljaka, životinja i nas – sa maštom, slobodnom voljom, ljubavlju, humorom. Više mi nije potreban razlog za moje postojanje, već samo razlog da živim. A mašta, slobodna volja, ljubav, humor, zabava, muzika, sport, pivo i pica su dovoljno dobri razlozi.
Ali živjeti pošten život – za to vam je potrebna istina. To je još jedna stvar koju sam naučio toga dana. Istina, koliko god da je šokantna ili neugodna, na kraju vodi do oslobađanja i dostojanstva.
Šta pitanje „Zašto ne veruješ u boga“ stvarno znači? Mislim da kada neko postavi ovo pitanje, on u stvari preispituje svoju vjeru. Na neki način, on pita „Šta tebe čini tako posebnim?“ „Kako to da tebi nije ispran mozak kao svima nama?“ „Kako se usuđuješ da kažeš da sam ja budala i da neću ići u raj, j--- se!“ Hajde da budemo iskreni – da samo jedan čovjek vjeruje u boga, ljudi bi ga smatrali prilično čudnim. Ali zbog toga što je vjera u boga veoma popularna, to je prihvaćeno. A zašto je vjera u boga tolika popularna? Odgovor je očigledan. U pitanju je vrlo privlačna ponuda. Vjeruj u mene i živjećeš večno. Još jednom ponavljam – da je u pitanju isključivo duhovnost, sve bi bilo u redu.
„Ne čini drugima ono što ne želiš da tebi čine“ je dobar opšti princip ponašanja. Opraštanje je vjerovatno jedna od najvećih vrlina koje postoje. Ali ona je baš to – vrlina. Ne isključivo hrišćanska vrlina. Niko nije vlasnik prava na dobrotu. Ja sam dobar, samo ne vjerujem da ću za to biti nagrađen odlaskom u raj. Moja nagrada je sada i ovdje. Ona je u tome što znam da se trudim da činim ispravne stvari. Da sam živio dobar život. Tu je vjera skrenula sa pravog puta, kada je postala batina: „Uradi ovo ili ćeš gorjeti u paklu.“
Nećete gorjeti u paklu. Ali ipak budite dobri.
Prevela Bojana Obradović Peščanik/** No links **/a.k.
