...
Činjenica je da svi ekstremno desničarski profili, neovisno o tome jesu li iza njih muškarci ili žene, prosperiraju zahvaljujući algoritmima društvenih mreža te tako povećavaju svoju sljedbu.* Ono po čemu se „ženski“ (molim čitati s oprezom) pristup ekstremnom desničarenju razlikuje od „muškog“ (i dalje čitati s oprezom, iako je očito, ipak upozoravam da se tu radi o konzervativnim heteronormativnim identitarnim matricama) upravo su taktike intimizacije s vlastitom publikom.
Knjiga se sastoji od uvoda, sedam poglavlja i zaključka, pa će i ovaj osvrt pratiti taj tijek.
U uvodu Leidig nas upoznaje s protagonisticama koje prati na društvenim mrežama (pri čemu Leidig uzima lažne identitete kako bi pratila subjekte svog istraživanja, a za što je morala prikupiti dopuštenja raznih nacionalnih znanstvenih etičkih vijeća). One su: Lauren Southern, Brittany Sellner, Lana Loktef, Rebecca Hargraves i dr. Njihova zajednička karakteristika je metapolitička promjena, dakle ne pobjeda na nekim skorim izborima, već radikalna promjena sustava i stvaranje utopije za ekstremnu desnicu. To podrazumijeva stvaranje (ili bolje rečeno održavanje i jačanje) etnonacionalnih država u kojima „bijela rasa nije ugrožena“, u kojima se poštuju „tradicionalne zapadnjačke vrijednosti“, u kojoj je povijest takva da su npr. Ameriku sagradili bijelci puritanci, te u kojoj se treba oštro boriti protiv svih religija koje nisu kršćanske, a naročito protiv islama.
Dakle, radi se suprematističkom diskursu, odnosno utopiji za ekstremnu desnicu, a mračnoj distopiji za sve ostale. Ono što razlikuje ove žene od njihovih suboraca je propaganda opisanih „vrijednosti“ koja se vrši iz spavaće sobe dok se četka kosa ili nanosi make-up, iz kuhinje dok se djeci sprema doručak (često s organskih farmi koje poštuju te „vrijednosti“), iz frizerskog salona ili s manikure. Takav oblik agit-propa, tvrdi Leidig, omogućava da se veliki broj žena identificira prije svega s takvim načinom života (tradwife život, odnosno život tradicionalne supruge, nešto slično onom što je opisano u filmu The Stepford Wives – njihov cilj je prije svega podržati karijere svojih muževa), a potom i s ideologijom ekstremne desnice.
Dok se protagonisti ekstremne desnice okupljaju na dark webu (8chan, 4chan, 8kun…) te inspiriraju terorističke napade kao što je onaj u Christchurchu (Novi Zeland) 2019. ili Buffalu (NY) 2022. godine, protagonistice najčešće koriste Instagram, pokazujući svoje fotogenične interijere, ili YouTube, koristeći make-up tutorijale kako bi prokazivale imigrante koji nekažnjeno siluju „naše“ žene, ili kako bi upozorile na feminizam kao ideologiju koja najviše ugrožava njihov način života i vrijednosti. Govor tih žena vrlo je često empatičan; povjeravaju se o teškoćama u pronalaženju prave ljubavi, izazovima iskrenog prijateljstva ili usamljenosti, uprizoravajući svoje monologe u oku ugodnim kafićima ili pokazujući slike s ljetovanja.
Ovakva „perfomativna ekologija“, kako je zove Leidig, okosnica je digitalnog aparatusa koji proizvodi alt-right sadržaj (kao što ističe, alt-right† je prije svega pokret), gdje je normalno govoriti o tome kako je u suvremenom svijetu na snazi opća urota „Velikog preseljenja“ (Great Replacement), pri čemu će se bijeli „starosjedioci“ (sic!) zamijeniti muslimanima. Primjerice, doslovce ćete naučiti kako pripremiti domaću marmeladu od kupina zajedno s „vještinom“ batinjanja nenaoružanog imigranta ili izbjeglice.
...
U trećem poglavlju pod nazivom „Ženstvenost, a ne feminizam“ autorica nam približava autoreprezentativne strategije kojima alt-right influenserice „otkrivaju“ svojoj publici
zamke feminizma. Antifeminizam je zasigurno jedan od najčvršćih zajedničkih nazivnika djelovanja ove ipak nehomogene grupe žena koje su prolazile različite puteve, i, naravno, susretale se s feminizmom na različite načine: u školi, na fakultetu, itd.
Osim klasičnog argumenta da feminizam uništava nuklearnu (heteronormativnu) obitelj, ova knjiga me poučila da postoji još nešto čemu feminizam stoji na putu, a to je ženski SMV faktor (Sexual Market Value). Da, feminizam loše utječe na žensku seksualnu tržišnu vrijednost. Naravno, ista pada s godinama jer prestajemo biti „plodne“, u smislu bazične reprodukcije ljudskog materijala. I naravno da se na to nadovezuje sljedeći „prirodni“ neprijatelj ženstvenog, a to je – marksizam, naročito kulturalni marksizam, koji je, po alt-rightu, dominantan u globalnoj akademiji. Jer, kako kažu alt-right influenserice: „Zaslužujemo mjesto gdje ćemo moći diskutirati kao dame, bez da nam netko gura marksističku propagandu niz grlo“. Jasno, i takav stav generira neku vrstu „sestrinstva“, pogonjenog „bjelačkim tribalizmom“...
Ima još...
https://voxfeminae.net/pravednost/ekstr ... me-njezno/
Sveti Kanarinac tu ju 
