Sarajmen wrote: ↑18/01/2022 21:00
Sayın Erdoğan. Teşekkürler. Ama hayır teşekkürler!
Da je Erdogan ovaj plan objavio u pauzi zvaničnih susreta i još zvaničnije večere s jednim ili više političkih lidera iz Sarajeva, pa i da se obradujemo.
"Erdogan: S predsjednikom Srbije Vučićem smo odlučili da okupimo tri lidera - Bošnjaka, Hrvata i Srba i da ostvarimo uspjeh. Došli smo do ove odluke.
Erdogan najavio sastanak s političkim liderima iz Bosne i Hercegovine, koji bi mogao biti održan nakon izbora u Srbiji.
Erdogan: Jasna je potreba zajedničkog djelovanja međunarodne zajednice kako bi se prevazišla kriza u Bosni i Hercegovini.
Erdogan nakon sastanka sa Vučićem: Uslov za sve strane je da ni na koji način ne podrivaju teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine".
Ovo su četiri nekako valjda najvažnija "headlinea" koje je emitirala zvanična novinska agencija Turske nakon sastanka koji je u Ankari održan između Recepa Tayyipa Erdogana i Aleksnadra Vučića.
Predsjednici dviju država, dakle, saglasili su se da odmah nakon 3. aprila, kada su izbori u Srbiji za predsjednika Republike, državni parlament, ali i Grad Beograd, susretnu čelnici bosanskih Srba, bosanskih Hrvata i Bošnjaka.
"Domaćini" bi im trebali biti Erdogan i Vučić.
Neće biti iznenađenje ako se među domaćinima nađe i Zoran Milanović.
Na prvi pogled, ima smisla.
Bosna i Hercegovina je u najdubljoj krizi od sloma agresije i njeno produbljivanje bi se trebalo zaustaviti.
Cijena krize plaća se sve masovnijim odlascima. Korupcija bukti, cijene sve bjesomučnije rastu... Bezmalo da ne postoji dobra stvar koja se u zadnjih šest mjeseci desila prosječnom građaninu Bosne i Hercegovine.
U značajnoj mjeri, barem dvojica, od trojice "domaćina" razgovora o BiH više su nego agilno učestvovali i učestvuju u destrukciji Bosne i Hercegovine.
Zoran Milanović se sasvim jasno pozicionirao. Njegovi javni istupi prijete ugroziti verbalne dijareje koje svako malo ima Milorad Dodik.
A njemu (Dodiku) Vučić svako malo priskače u pomoć. Savjetuje ga, upućuje, otvara vrata gdje god može...
I danas, dok su se Vučić i Erdogan "dogovarali o rješenju krize u BiH", Dodik je imao još jedan napad teške bolesti.
I sada se u Turskoj (valjda) priprema sobet gdje bi se stvari trebale raspetljati i BiH uploviti u mirnije vode.
Lijepo zvuči.
Izjave koje je emitirala zvanična turska novinska agencija čak i predobro zvuče da bi im se tek tako povjerovalo.
Upadljivo je da je Erdogan napravio veliki zaokret.
Ne tako davno bio je na ivici rata s Izraelom, Ujedinjeni Arapski Emirati bili su din dušmanin, Saudijska Arabija mrska haman kao Izrael, zakuhalo se i sa Sjedinjenim Američkim Državama...
Sada se u turskim medijima piše o "bratskim odnosima" s UAE i čak najavljuje posjeta izraelskog predsjednika Ankari.
U kopernikanskom obratu, Erdogan nastoji biti "konstruktivac", popraviti svoj image u svijetu, ishoditi neki dobar rezultat negdje...
Priča se i da je ne tako davno on, predsjednik Turske, nazvao Vučića i zaprijetio mu da će se Turska umiješati, na strani Bošnjaka, ako se Srbi odluče na novi ratni pohod protiv BiH. Moguće. Nije objavljeno da bi imalo neku formu zvaničnosti.
Ali jeste - i to ne jednom - objavljeno javno obećanje Erdogana da će na Krimu zaštititi Tatare, još jednu muslimansku braću turskim vlastima. I, naravno, to se nije desilo!
Zašto bi sobet u Ankari (ili gdje već), nakon izbora u Srbiji kojima se očekuje da će Vučić pobijediti u utrci za šefa države, ali mu stranka neće više imati onako ubjedljivu većinu u parlamentu, dok se vlast SNS-a u Beogradu klati kao babin zub, mogao donijeti nekog dobra BiH?
Današnja objava u Ankari, u pauzi između zvaničnih sastanaka i još zvaničnije večere s Vučićem, ne može biti dobro prihvaćena u Sarajevu.
Naravno da će zvanične reakcije ovdje biti - hajmo reći - ok.
Nakon što, nakon američkih sankcija Dodiku, po drugi put, ni Velika Britanija, a ni Njemačka nisu reagirale i slijedile djela Vašingtona, nakon što je EU tradicionalno bezuba, pojavljivanje nekog "saveznika" negdje bi moglo biti shvaćeno kao konačni dobri znak.
Da je Erdogan ovaj plan objavio u pauzi zvaničnih susreta i još zvaničnije večere s jednim ili više političkih lidera iz Sarajeva, pa i da se obradujemo.
Ovako, imamo gorak okus da je neko ko tvrdi da mu je "Bosna ostavljena u amanet", sjeo s jednim od vodećih dželata BiH i počeo neke dogovore.
U ishod ne sumnjamo - neće se desiti ništa vrijedno pomena. A ostat će još jedno razočarenje!
OPET BI DA TRGUJU BOSNOM KAO U OSMANSKOM CARSTVU
Bosanski otpor ustupanju 6 nahija Srbiji od Osmanskog carstva.
Ugovorom o ustupanju 6 nahija Srbiji nije se preciziralo koje su to nahije, a to su trebali da utvrde predstavnici Srbije i Porte. U Bosni se stvorilo nezadovoljstvo jer se prenijela vijest da se radi o bosanskom teritoriju. Porta je izvršila uviđaj i vračanje nahija sa posebnom komisijom, a to je značilo raskid Bošnjaka i Sultana.
Bosanski namjesnik Namik paša nije znao na koju stranu da se stavi jer je znao da Bošnjaci neće dozvoliti provođenje fermana. Znao je Namik da ne mogu naređivati Bošnjacima pa da se mora sporazumjeti sa njima. Vraćanje ovih 6 nahija je uticalo na ujedinjenje cijele Bosne u zaštitu svog teritorija tako da ne dolazi u pitanje bilo kakav interes neke grupe, pa tako upravnik zvorničkog sandžaka Osman paša brat Huseina javlja valiji da ne dozvoljava predaju ni jednog pedlja teritorije Srbiji.
Kako se nije znalo koja je to teritorija komisija je utvrdila da se po odredbama Bukureštanskog mira misli na teritoriju od Novog Pazara do Timoka i od Drine do Niša. Komisiju poret je predvodio Ahmed Keššaf efendija. Poslao je Ahmed jednu komisiju u Timok a drugu na Drinu da utvrdi te granice ali je došlo do reakcije jer su Bošnjaci izveli akciju kod Loznice i silom zaustavili komisiju koja je trebala da ispita nahije Jadar i Rađevin da li su bile u sastavu Srbije.
Druga stvar što Bošnjaci nisu željeli je da budu odsječeni od Rumelije jer je taj put išao preko nekih nahija koje su Srbi tražili (dijelovi Starog Vlaha, Sjenice i Novog Pazara) jer bi tim Bosna bila odsječena od OC i dovedena u opasnost. Još je više komplicirao stvar Miloš koji je zahtjevao da se priključe ti teritoriji Srbiji id a se očiste od muslimana, a Bošnjaci su se bojali da još ne udari na Bosnu preko Drine.
Da bi zaštitili svoje interese Bošnjaci traže da se zaviri u defterhane zvorničkog sandžaka kako bi se utvrdilo čiji je to teritorij. Beogradski namjesnik Husein paša je molio pogranične Bošnjake da omoguće komisiji da uradi posao, pa je čak pisao Namik paši bosanskom namjesniku da izda bujruldiju da mogu raditi ali on je rekao dag a ne slušaju. Isto tako i zvornički mutesarif (namjesnik) Mahmud paša Fidaić nije mogao ništa da učini. Miloš je prijetio da će početi kupiti harač po ovimnahijama jer one više nisu bosanske.
Srbi su tražili da granica prema Bosni bude na pola sata od Sjenice i Novog Pazara i nahije uz Drinu što se poklapa sa današnjim granicama Srbije. Nakon ove vijesti sarajlije su počele da se spremaju na oružanu borbu protiv Srbije. Komisija je tražila od Porte da razriješi pitanje 6 nahija sa Rusijom jer će to otvoriti problem sa Bosnom. Osim toga počelo se komplicirati pitanje muslimana u Srbiji koje je Miloš htio da rješava iako je trebalo samo da vrši organizaciju unutrašnje vlasti.
Miloš je htio da poslove obavlja u Beogradu, ali mu to Porta nije dozvolila. Nakon toga Miloš se okreće starovlaškoj nahiji i protjerivanju muslianskog stanovništva. Ove nahije su priključene nakon 3 godine od izdavanja fermana, a zbog toga će pasti mnogo krvi Bošnjaka i carske vojske. U ovo vrijeme je smijenjen namjesnik zvorničkog sandžaka, a na njegovo mjesto postavljen Osman paša Gradaščević, a za muhafiza postavljen Halid beg. Nakon ove smjene dolazi do sastanka posavinskih prvaka kod Husein kapetana na kojem se dogovorilo o skupštini u Tuzli radi otpora Porti. Osman paša Gradaščević piše svom nadređenom Namik paši da se kod svih stanovnika čuje kako govore da je to njihov kraj, a pitanje ovih nahija samo je još više obrazovalo sukob Bosne i Porte.
Na vijest o predaji nahija Srbiji u Bosni, odnosno u Sarajevu i Posavini počele su pripreme za Pokret i rat protiv Srbije. Posavina i njeni prvaci (Gradaščevići, Fidovići i Tuzlići) su znali šta znači opasnost od Srbije i davanje ovih teritorija.
Također neki prvaci su imali svoje posjede u ovim nahijama pa ih je i to tjeralo na reakciju, bojeći se da ne izgube prihode. Već od prvog srpskog ustanka stvorila se neka napetost između Bosne i Srbije jer su Bošnjaci učestvovali u gušenju ustanaka, pa su jedni druge smatrali svojim neprijateljima. Bošnjaci su još bili nezadovoljni što u komisiji za razgraničenje nije bilo Bošnjaka. Za Bošnjake je granica bila Valjevo a za Srbe Drina, tj. smatrali su svojim granicam ono što je priroda omeđila, Drina i planine između Srbije i Bosne.
Vuk Karadžić: “Da su svi Bošnjaci bili složni, prije bi oni Sultana nadvladali nego on njih”
Vuk Karadžić u pismu Jerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu 18.VI 1832 između ostalog piše: “U Srbiji sve po starome, a sultan Bošnjake pokori sam.”
A šta se to zbivalo u Bosni u taj vakat?
Husein‐kapetan je izborom za vođu autonomnog Pokreta 1831. faktički postao bosanski vladar. Potkraj 1830. u Gradaščevića konaku održan je inicijativni sastanak posavskih prvaka. Za vođu autonomnog pokreta, u slučaju da to ne pristane biti bosanski valija, predložen je Gradaščević. Protiv toga bila su braća Sulejmanpašići te hercegovački prvaci, gatački ajan Smail-aga Čengić i stolački ajan Ali-paša Rizvanbegović.
Iza Husein-kapetana stajali su njegovi najbliži saradnici i mnogi uglednici Bosne koji su bili predvodnici u ovom Pokretu. Ali paša Fidahić, Muhamed beg Tuzlić, Mujaga Zlatar, Emin beg Dženetić, Sulejmen efendija Išević, Hifzi efendija Đumišić, Abdul Kerim efendija sarajevski mulla, Hasan-aga Pećki, Murat klapet Ostrožački i drugi.
Šta su htjeli Bošnjaci: oni su htjeli da sami upravljuju svojom zemljom bez stranaca; da prisile sultana da promjeni svoju odluku o ustupanju teritorija s desne strane Drine Srbima; da prisile sultana da natjera Srbe da ponište sve kupoprodajne ugovore koje su pod prisilom napravili sa muslimanima u smederevskom sandžaku; da sami biraju svoga gospodara, a da to sultan samo potvrđuje i da sva pitanja koja se tiču Bosne oni sami rješavaju; a pogotovo vojna pitanja jer njima ne odgovara opća regrutacija koju sultan uvodi, jer su svi Bošnjaci do 70 godina vojnici kada to zatreba, te da se Porta zadovolji godišnjim tributom od 4000 kesa zlatnih dukata.
O tome svjedoči i carski izaslanik u Bosni, koji u vapaju moli sultana da odobri ono što Bošnjaci traže, jer to oni zaslužuju, a onda zaključuje: “Aman sultane, za ime Boga, grehota je razbiti ovo jedinstvo.” Isti izaslanik koji je prošao kroz sve zemlje Balkana do Bosne tvrdi sultanu, da ako ne udovolji Bošnjacima i izgubi Bosnu izgubiće i cijelu Rumeliju. Sultan Mahmud II, poznat kao “Petar Veliki” Osmanskog carstva, ali i kao “Adli” (Pravedni), bio je vrlo odlučan da obračun provede do kraja.
To znači da je autonomija proglašena samo desetak dana nakon što je skoro sva sarajevska čarsija stradala u katastrofalnom požaru od onog 31. augusta 1831. godine. Politički program bosanskih ajana nije bio jasan i do kraja formuliran, ali se može reći da su uz već spomenuto dobijanje reformi koje su, po njima, suprotne islamskoj tradiciji, posebno insistirali da se ne dira u njihova posjednička prava, te da se ubuduće na položaj bosanskog vezira postavljaju isključivo domaći ljudi. To bi faktički značilo da bi Bosna, pod političkim vodstvom ajana, dobila autonoman položaj u Osmanskom carstvu, sličan onom kakav je Srbija dobila Hatišerifom iz 1830. godine.
Druga bitka u Hercegovini se vodila oko Trebinja, gdje je Husein‐kapetan kao svoga komandanta odredio Ahmed‐bega Resulbegovića, koji je do konca oktobra 1831. uspio protjerati svoje rođake Husein‐bega i Hasan‐bega Resulbegovića, pristaše Ali‐paše Rizvanbegovića, iz Trebinja i okolice.
Husein‐kapetan Gradaščević je odlučio da se tokom zime vojnički obračuna sa Ali-pašom Rizvanbegovićem i njegovim pristašama u Hercegovini. Zato je naredio livanjskome kapetanu Ibrahim‐begu Firdusu, koga je u međuvremenu privukao na svoju stranu, da obavi taj posao. Ibrahim‐beg Firdus je prvo napao na ljubuškoga kapetana Sulejman‐bega i nanio mu veliki poraz na Utvici, čime je čitava Hercegovina, osim tvrđave Stolac, gdje se zabarikadirao Ali‐paša Rizvanbegović, prešla nastranu Husein‐kapetana.
Gradaščevićevom vojskom koja je opsjedala Stolac zapovijedao je Hadži‐beg, polubrat Ali‐paše Rizvanbegovića. Međutim, noću 9/10. marta 1832. godine Ali‐paša Rizvanbegović, doznavši preko svojih špijuna da je napadačka snaga bosanske vojske znatno umanjena zbog zime i pomanjkanja životnih sredstava, izvela je kontranapad iz tvrđave i razbila opsadu stolačke tvrđave. U ovoj je bitki poginuo Hadži‐beg Rizvanbegović.
Tada je već prema stolačkoj tvrđavi napredovao sarajevski muteselim Mujaga Zlatar, ali se morao vratiti na temelju naredbe Husein‐kapetana zbog potrebe koncentriranja vojske i suprotstavljanja velikom veziru, koji je bio pripremio veliku vojnu ofanzivu i sa brojnom vojskom 16. marta 1832. započeo ratne operacije. Husein‐kapetan je 3. februara 1832. pisao svim bosanskim kapetanima tražeći da mu šalju vojnike jer se sprema krenuti protiv sultana, istodobno se žaleći na slab odziv posebno predbacujući Hasan‐agi Pećkom zbog tromosti i mlitavosti.
Uprkos tome on je sakupio i u susret veziru poslao oko 10000 vojnika, koji su odmah napali na Vučitrn nastojeći prepriječiti centralnim vezirovim snagama ulazak u Bosnu. Vezir je krenuo na Bosnu iz dva pravca: prvi pravac je vodio od Vučitrna preko Novog Pazara ka Višegradu i Sarajevu, a drugi iz Skadra preko Podgorice, Plava i Gusinja prema Pljevljima i Foči i dalje prema Sarajevu. Kao što se vidi glavni operativni pravci su bili usmjereni prema Sarajevu, a ne Travniku, gdje je zvanično bilo Husein‐kapetanovo sjedište. Koliko se zna, Husein‐kapetan nije izravno vodio vojsku koja se uputila na bosanske granice, nego je poslao svoje iskusne komandante (Hasan‐beg Sijerčić, Mehmed‐beg Krupa Beširević i Alajbeg Todorović).
Kada je vezir uspio preći i preko Drine, Husein‐kapetan je naredio Ali‐paši Fidahiću da sa 6.000 vojnika krene prema Rogatici i onemogući prodor vezirove vojske prema Sarajevu, a i Hasan‐beg Sijerčić se sa Sjemeča (lijeva obala Drine kod Višegrada) uputio prema Palama.
Tako je glavnina bosanske vojske bila koncentrirana na Glasinačkoj visoravni. Tu se koncem maja 1832. odigrala velika bitka. Dvije vojske, koje su predvodili Husein‐kapetan Gradaščević i Kara Mahmud Hamdi‐paša, bosanski valija imenovan od strane sultana, ukopale su se kod mjesta zvanog Vitez. U prvom okršaju Husein‐kapetan se povukao, a potom je došlo do bitke kod Šarenog hana (moguće da je to današnji Han Bulog ili Pale). Vojska Husein‐kapetana povukla se prema Sarajevu, gdje je na zasjedanju ajanskoga vijeća odlučeno da se nastavi sa borbom. Posljednja bitka se odigrala 4. juna 1832. na Stupu (na putu od Sarajeva prema Ilidži).
Husein‐kapetan je već bio odnio pobjedu nad sultanovom vojskom, ali su se s bočne strane pojavili Ali‐paša Rizvanbegović i Smail‐aga Čengić, koji su iz Hercegovine došli do Trnova, a zatim kod mjesta Crna Rijeka probili bočnu odbranu Husein‐kapetanove vojske i pojavili se u glavnom okršaju kod Stupa. To je dovelo do poraza Husein‐kapetanove vojske, koja se odatle povukla u sami grad. Husein‐kapetan se utaborio na Bakijama, a nakon procjene da se više ne može oružano suprotstavljati osmanskoj vojsci, raspustio je vojsku i uputio se prema Gradačcu.
Bio je to njegov definitivni vojnički poraz.
Sama Rizvanbegovićeva izdaja Husein-kapetana i ostalih bosanskih ajana, kao svojih klasnih drugova, govori o njegovoj potpuno pogrešnoj procjeni političkih prilika i tendencija u Carstvu. Čudno je da je on, kao iskusan čovjek i narodni prvak, mogao povjerovati da će se u vrijeme kada je bilo očito da se ajanluk u cijelom Carstvu brutalno dokida, on kao takav jedan moći održati u Hercegovini, samo zato što je u datom trenutku učinio jedan, koliko nelojalan toliko i ponizan čin.
Svojim ratnim pohodom po Bosni i Hercegovini, koji je trajao godinudana, Latas je praktično dokrajčio i uništio one političke snage koje sustoljećima predstavljale politički narod u historiji Bosne i Bošnjaka. Sapovijesne distance gledano, te su se snage, iako sa svojih ekonomsko–socijalnih pozicija, ustvari borile za svojevrsnu autonomiju Bosne u Osmanskom carstvu.
Ideje o autonomiji zasnivale su se na unutrašnjem socijalno–ekonomskomi političkom uređenju koje se u Bosni postepeno razvilo još tokom XVI st. i koje je u odnosu na ostale dijelove Carstva imalo jasno izračene svoje osobenosti. Drugi osnov zahtjeva za autonomijom bio je položaj Bosne kao “najisturenije pokrajine Carstva prema kršćanskoj Evropi”, što je posebno došlo do izražaja od kraja XVII st., odnosno Karlovačkog mira 1699. godine. Ta je činjenica Bosni u biti davala poseban “međunarodni položaj”. Uprkos tome, s obzirom na sve unutrašnje i spoljne okolnosti Osmanskog carstva, ideje o autonomiji Bosne nisu se u prvoj polovini XIX st. mogle ostvariti. Zato je poraz bosanskih ajana kao bosanskog političkog naroda, bio neizbježan. Oni nisu pokušali naći drugi most i drugu vezu, osim islama, sa ostalim slojevima bošnjačkog stanovništva, koje je uostalom kuga 1813–1817. veoma prorijedila.
Savremenici bilježe da je Husein-kapetan Gradaščević, kao “Zmaj od Bosne”, kako se najčešće sam nazivao i potpisivao, bio “čovik pametan i bogat”. Franjevački hroničar fra Jako Baltić piše da se “Vezir Husein” prema”krstjanima činjaše pravedan”. Veliki borac, ratnik i patriota, Husein-kapetan se ipak slabo snalazio u diplomatiji, mada bi se moglo reći da mu je politika bila strast i usud. Svom je pokretu nastojao, i u velikoj mjeri uspio, dati jedan općebosanski karakter. Sa izuzetkom nekoliko hercegovačkih ajana, uz njega je ipak pristala sva Bosna, uključujući tu i Sandžak.
Austrija “iz svoje sebičnosti nije htjela znati za Bošnjake”. Pored toga, knjaz Miloš Obrenović, u strahu za svoju plaćenu i stečenu autonomiju, držao se prema Husein-kapetanu veoma dvolično.
AMERIČKI NEW YORK TIMES JE OBJAVIO OTKUPNU CIJENU ZA AUSTOUGARSKU ANEKSIJU-OKUPACIJU BOSNE I SANDŽAKA
Okupatori Turci su nakon njihove okupacije ne pitajući nas i mimo naše volje prodali i predali Austro-Ugarima 1878 godine za 10.8 miliona dolara
i vise se koristi u svijetu onda ima smisla!
Kratkovida bošnjačka politika je i od Rusije napravila otvorenog neprijatelja, za razliku od Hrvatske koja vodi pragmatičnu politiku i zato Rusija i lobira za treći entitet. Naptavimo i od Turske neprinatelja i definitivno smo ostali sami, "ptijateljstvo" sa Amerikom i Velikom Britanijom može nestati sa svakom idućom administracijom... Toliko od mene, zamarate se glupostima...