Ja sam bila opsjednuta djecom i trudnocom. Gdje god bih otisla, vidjela bih neku trudnicu, sa kim god bih pricala, neko bi pominjao neciju tek rodjenu bebu ili neku trudnicu itd. i to me toliko opterecavalo. Mjesecima smo pokusavali i ja sam scene pravila kada bih dobila menstruaciju, zapadala u depresiju, osjecala se bespomocno. Onda kad sam zatrudnila, mislila sam da sam sve probleme rijesila, kocano beba, setnje, kolica, haljinice, mashnice itd. Medjutim, poslije poroda sam imala tako uzasa period (postporodjajna depresija, panicni napadi, anksioznost) da se jos uvijek oporavljam (gotovo pa tri godine). Sto je najveca tuga u ovoj prici, toliko zeljeno dijete jos nikada nisam sama vani izvela jer ne smijem, bojim se da cu dobiti panicni napad ili pasti u nesvijest, a dijete ce onda ostati samo nasred ulice..
Hocu reci...toliko sam opsesivno zeljela dijete, a sad ne mogu sa njom uzivati. I koliko sam god prije plakala kad dobijem menstruaciju, toliko sad placem ako mi samo jedan dan menstruacija zakasni. Pocne me gusiti od pomisli da sam trudna.
Poenta je da se covjek treba truditi da ostane trudan (kao sto se i za sve u zivotu, uglavnom, treba truditi ukoliko zelis postici neki cilj) ali ne treba opsesivno zeljeti nesto i biti itme opterecen. Mislim da sto covjek nesto u zivotu previse zeli, toliko mu to "nesto" sve vishe "bjezi".