Kojih? Kad nam je ono lagao da ga predlozise za generalnog sekretara UN-a? Ili kad nam je lagao da bi se usvajanjem ustavnih promjena blokirala drzava (evo nas sad, topimo se od miline i deblokade)?hercegovac_pravi wrote:A ova tema još živa....
Pa da ćemo plakat nećemo. Imao je "Lepi" i blistavih momenata da se ne zavaravamo. Svoje odradio, sad je red na nove snage itd.....itd...
-------------------------------VjecitiStudent wrote:Kojih? Kad nam je ono lagao da ga predlozise za generalnog sekretara UN-a? Ili kad nam je lagao da bi se usvajanjem ustavnih promjena blokirala drzava (evo nas sad, topimo se od miline i deblokade)?hercegovac_pravi wrote:A ova tema još živa....
Pa da ćemo plakat nećemo. Imao je "Lepi" i blistavih momenata da se ne zavaravamo. Svoje odradio, sad je red na nove snage itd.....itd...
Rijad Durkić, tacno.netultima_palabra wrote:Briljantan članak... ko je ovo napisao?
-----------------granap wrote:Najveća poezija je odlazak šampiona. Više nego u nesretnim ljubavima ili patriotizmu, poezije ima u odlascima velikih zvijezda. Sama fraza o kačenju kopački ili bokserskih rukavica o klin, teži više nego neka jadikovka o ljubavi i patnjama. Kad odlaze šampioni onda odlazi cijela jedna galaksija koju je obasjavala ta zvijezda, cijeli jedan svijet koji se sanjao samo o njemu i koji je gledao u tu tačku kao što Zemlja gleda u Sunce. Kad je odlazio Zinedine Zidane, jedan od najvećih fudbalera svih vremena, Boris Dežulović ispisao je neke od najvećih rečenica sportske esejistike, možda i više od toga. Ispisao je cijelu jednu poemu u tri dijela, priču o fudbalskom snu i javi. Odlasci šampiona poetski su veliki jer ih se sjete samo oni koji ne zaboravljaju istinske veličine, ni onda kad padnu gdje ih niko nikad nije očekivao. Velike zvijezde za neke odabrane oči, sjaje i u blatu, beznađu, čak i u opoziciji.
Tako je nekad bio i otišao Mike Tyson. Bokserski šampion teške kategorija, najbolji od vremena Muhameda Alija do danas. Iz današnje otužne bokserske stvarnosti gdje caruje minimalizam i sirovo batinanje braće Klitschko, na Tysona se gleda kao nepatvorenu boksersku poeziju. Mike je bio populariji od Alija jer je udarao u doba kad je svijet postajao globalno selo. Rabijatne i ters prirode, kao da je rođen u nekoj bosanskoj čaršiji, a ne u Brooklynu, bio je predodređen da postane globalna zvijezda. Za Mikea se pričalo da je savršen borac, da nema manu. Imao je tehniku, snagu i lucidnost. Sve. Bio je najmlađi šampion superteške kategorije, najmlađi koji je objedinio sve značajne titule. Tyson je i mimo ringa radio „velike“ stvari, sve po zvjezdanom obrazcu, završio u zatvoru, promjenio vjeru, na kraju i bankrotirao. Od šest poraza koje pamti sjećanje, važna su za istaći dva velika koja će zauvijek ostati dio sportske vječnosti. Prvi poraz, onaj u Tokyu 1991. kad je pao na nevjericu svijeta od manje poznatog James "Buster" Douglasa. Bio je to jedan od onih poraza za koje nismo vjerovali da su mogući. Drugi je onaj od velikog Evandera Holyfielda 1997. godine u Las Vegasu. Poraz kad je od nemoći, veliki Mike odsjekao zubima dio protivnikovog uha.
Ovih dana tiho i bez pompe, kao što i priliči stvarnim zvijezdama, u zasluženu mirovinu odlazi Mikeov brat po profesiji, veliki šampion Haris Silajdžić. Politički šampion teške kategorije, koji je udarao i primao udarce jako i elegantno kao Mike. Politička karijera najvećeg bošnjačkog tersa, kako mu je samo očinski tepao Alija Izetbegović, u mnogo čemu slična je priči o bokseru iz Brooklyna. Veliki uzlet kakav je imao Silajdžić, slava i ugled kakvu je stekao u bošnjačkoj javnosti, te način na koji je padao i ustajao, prije njega nije zabilježen. Silajdžić je kod dobrih i naivnih Bošnjaka bio ekspert za sve, važan i uticajan svugdje, jedini naš superjunak, Batman i Superman u jednoj osobi, u jednom odijelu. Kako je u naivnim bošnjački očima protivnike udarao Haris Silajdžić uporedivo je samo sa načinom na koji je veliki Mike Tyson rušio svoji pedeset protivnika. Dok je Mike to radio za Don Kinga i desetine miliona dolara po meču, Haris je protivnike rušio u nekoj imaginarnoj borbi pred očima onih koji su vjerovali da on to radi samo za njih. U svakoj poeziji mora biti određena doza naive, jer da je nema, onda to ne bi ni bila poezija. U ovoj o Harisu i Bošnjacima naive ima najviše.
Kako je veliki Mike dva puta padao teško i surovo, tako je i Haris dva puta pao da je svijet stao. Prvi put 2002. godine, kad se tome niko nije nadao i kad smo svi mislili da je nepobjediv. Pao je isto kao i Mike u Tokyu 1991., od do tada manje poznatog udarača Sulejmana Tihića. U teškoj borbi koje je došla do desete runde neopreznog Silajdžića glave su došli protivnički krošei i aperkati. Tresak od pod bio je tako jak da se veliki Silajdžić nije ustao pune tri godine. Ležeo je u Istanbulu, dva sata leta daleko od svog političkog ringa, ležao i gledao kako neki drugi pokušavaju biti kao on. Tako je i Mike ležao u zatvoru, ležao i razmišljao o povratku u ring. Vratio se spektakularno tako da nismo vjerovali da se uopšte vraća. Legenda kaže kako ga je Mirhunisa Komarica bila kandidovala za funkciju Generalnog sekretara Ujedinjenih naroda, ali je veliki Haris sve to odbio da bi nastavio borbu za Bosnu i Hercegovinu. Kako je Mike u svom povratku na tron rušio redom Petera McNeeleya, Bustera Mathisa Jr. i Franka Bruna, tako je i Siljadžić 2006. godine da bi se vratio u stilu, srušio aprilski paket ustavnih reformi. Istorijska je istina da je nedužni paket stradao samo jer je velikom Harisu trebala dostojanstvena sparing borba pred nastupajuće izbore. U revanš borbi Sulejman Tihić nije imao ni promil šansi protiv Siladžića koji je boksao kao nikada do tada. Takvu bodovnu razliku, te način na koji je odpuhao protivnika sa ringa, politički hroničari ispisivat će desetljećima, a da ne nađu borbu ravnu toj.
Kao Mike Tyson 1997., tako je Silajdžić drugi put teško stradao na izborima 2010. godine. Opijen ponovnom slavom, izmoren teškim borbama sa sve boljim i jačim, potresen korupcijskim skandalima, pao je pod udarom neke nove generacije političara. Pao nervozno i bijesno kao Mike od Evandera Holyfielda, samo što Haris nije svojim protvnicima pokušao otkinuti uho. Za Harisu su to uradili drugi, mediji, stranačke kolege, znajući da bez njega nema više ni njih, da ništa više neće biti isto.
Odlazi tako posljednji političar koji nas je mogao lagati bez pokrića, romantični pozer kojeg su obožavale srednjovječne gospođe, a ni mlađima nije bio mrzak. Odlazi političar koji je jedini od problema sa nivoa mjesne zajednice mogao stvoriti nacionalnu histeriju, političar koji je u svakoj prilici nalazio „ozbiljnu situaciju“ i opsanost po naš narod. Sigurno tako odlazi i stranka koja je jedina u našoj, zemlji cijeli vijek svog postojanja bila vlast. Stranka koja nije imala program, političare, unutarstranačke izbore, organizacijsku strukturu, omladinsku organizaciju. Odlazi stranka koja je imala samo skup interesa i Silajdžića kao sredstvo za ostvarenje tih interesa.
Iza njega ostaje poduži spisak neutješnih koji nikako neće moći preboliti Harisov prerani odlazak sa političke scene. Ostaju ešaloni žena i njihovih udruženja formiranih samo da velikom vođi jačaju ego, žena koje će utjehu probati naći u raznim Onurima po prime time sadržajima naših televizija. Ostaje konglomerat poslovnih subjekata koji su živjeli oko Silajdžića i njegovih skuta, dodatno ožalošćeni padom Libijskog Harisa poznatijeg kao Gadafi. Čudna je koincidencija da u isto vrijeme odlaze dva vrlo povezana i komplementarno slična političara. Neutješan ostaje dinamični duo za sve funkcije, par iz snova, Beriz Belkić i Safet Halilović. Taj dvojac je bez Siljadžića praktično i teoretski, formalno i pravno, niko i ništa.
Najtužniji ostaje Milorad Dodik, Harisov brat blizanac i suborac. S kime će sada Mile svako malo zaratiti, kome li će zaprijetiti referendumom i od koga će se pobojati da će nestati ono čemu je tako gordo i ponosno, a nadasve pošteno predsjednik ili premijer. Tužan je jer u Silajdžiću vidi sliku kako će i on završiti, samo jedan ili dva mandata kasnije.
Kad odlaze velike zvijezde ostaje strah da prazninu neće imati ko popuniti. U našem slučaju strah je relativan, mjesta su već popunjena, sve je skoro isto, samo je šarma i sjaja manje. I kod nas dolazi vrijeme braće Klitschko.
http://www.tacno.net
.-------------------detroit-mercy wrote:Kome ce sad Reis dati da napise ustav
StupskaBitanga wrote:Sjajan članak
Mislim da tek sada osjetimo pogubnost politike koju je vodio Lepi
seln wrote:Hare je opet u pravu. A ko je u pravu, dobije....
granap wrote:Najveća poezija je odlazak šampiona. Više nego u nesretnim ljubavima ili patriotizmu, poezije ima u odlascima velikih zvijezda. Sama fraza o kačenju kopački ili bokserskih rukavica o klin, teži više nego neka jadikovka o ljubavi i patnjama. Kad odlaze šampioni onda odlazi cijela jedna galaksija koju je obasjavala ta zvijezda, cijeli jedan svijet koji se sanjao samo o njemu i koji je gledao u tu tačku kao što Zemlja gleda u Sunce. Kad je odlazio Zinedine Zidane, jedan od najvećih fudbalera svih vremena, Boris Dežulović ispisao je neke od najvećih rečenica sportske esejistike, možda i više od toga. Ispisao je cijelu jednu poemu u tri dijela, priču o fudbalskom snu i javi. Odlasci šampiona poetski su veliki jer ih se sjete samo oni koji ne zaboravljaju istinske veličine, ni onda kad padnu gdje ih niko nikad nije očekivao. Velike zvijezde za neke odabrane oči, sjaje i u blatu, beznađu, čak i u opoziciji.
Tako je nekad bio i otišao Mike Tyson. Bokserski šampion teške kategorija, najbolji od vremena Muhameda Alija do danas. Iz današnje otužne bokserske stvarnosti gdje caruje minimalizam i sirovo batinanje braće Klitschko, na Tysona se gleda kao nepatvorenu boksersku poeziju. Mike je bio populariji od Alija jer je udarao u doba kad je svijet postajao globalno selo. Rabijatne i ters prirode, kao da je rođen u nekoj bosanskoj čaršiji, a ne u Brooklynu, bio je predodređen da postane globalna zvijezda. Za Mikea se pričalo da je savršen borac, da nema manu. Imao je tehniku, snagu i lucidnost. Sve. Bio je najmlađi šampion superteške kategorije, najmlađi koji je objedinio sve značajne titule. Tyson je i mimo ringa radio „velike“ stvari, sve po zvjezdanom obrazcu, završio u zatvoru, promjenio vjeru, na kraju i bankrotirao. Od šest poraza koje pamti sjećanje, važna su za istaći dva velika koja će zauvijek ostati dio sportske vječnosti. Prvi poraz, onaj u Tokyu 1991. kad je pao na nevjericu svijeta od manje poznatog James "Buster" Douglasa. Bio je to jedan od onih poraza za koje nismo vjerovali da su mogući. Drugi je onaj od velikog Evandera Holyfielda 1997. godine u Las Vegasu. Poraz kad je od nemoći, veliki Mike odsjekao zubima dio protivnikovog uha.
Ovih dana tiho i bez pompe, kao što i priliči stvarnim zvijezdama, u zasluženu mirovinu odlazi Mikeov brat po profesiji, veliki šampion Haris Silajdžić. Politički šampion teške kategorije, koji je udarao i primao udarce jako i elegantno kao Mike. Politička karijera najvećeg bošnjačkog tersa, kako mu je samo očinski tepao Alija Izetbegović, u mnogo čemu slična je priči o bokseru iz Brooklyna. Veliki uzlet kakav je imao Silajdžić, slava i ugled kakvu je stekao u bošnjačkoj javnosti, te način na koji je padao i ustajao, prije njega nije zabilježen. Silajdžić je kod dobrih i naivnih Bošnjaka bio ekspert za sve, važan i uticajan svugdje, jedini naš superjunak, Batman i Superman u jednoj osobi, u jednom odijelu. Kako je u naivnim bošnjački očima protivnike udarao Haris Silajdžić uporedivo je samo sa načinom na koji je veliki Mike Tyson rušio svoji pedeset protivnika. Dok je Mike to radio za Don Kinga i desetine miliona dolara po meču, Haris je protivnike rušio u nekoj imaginarnoj borbi pred očima onih koji su vjerovali da on to radi samo za njih. U svakoj poeziji mora biti određena doza naive, jer da je nema, onda to ne bi ni bila poezija. U ovoj o Harisu i Bošnjacima naive ima najviše.
Kako je veliki Mike dva puta padao teško i surovo, tako je i Haris dva puta pao da je svijet stao. Prvi put 2002. godine, kad se tome niko nije nadao i kad smo svi mislili da je nepobjediv. Pao je isto kao i Mike u Tokyu 1991., od do tada manje poznatog udarača Sulejmana Tihića. U teškoj borbi koje je došla do desete runde neopreznog Silajdžića glave su došli protivnički krošei i aperkati. Tresak od pod bio je tako jak da se veliki Silajdžić nije ustao pune tri godine. Ležeo je u Istanbulu, dva sata leta daleko od svog političkog ringa, ležao i gledao kako neki drugi pokušavaju biti kao on. Tako je i Mike ležao u zatvoru, ležao i razmišljao o povratku u ring. Vratio se spektakularno tako da nismo vjerovali da se uopšte vraća. Legenda kaže kako ga je Mirhunisa Komarica bila kandidovala za funkciju Generalnog sekretara Ujedinjenih naroda, ali je veliki Haris sve to odbio da bi nastavio borbu za Bosnu i Hercegovinu. Kako je Mike u svom povratku na tron rušio redom Petera McNeeleya, Bustera Mathisa Jr. i Franka Bruna, tako je i Siljadžić 2006. godine da bi se vratio u stilu, srušio aprilski paket ustavnih reformi. Istorijska je istina da je nedužni paket stradao samo jer je velikom Harisu trebala dostojanstvena sparing borba pred nastupajuće izbore. U revanš borbi Sulejman Tihić nije imao ni promil šansi protiv Siladžića koji je boksao kao nikada do tada. Takvu bodovnu razliku, te način na koji je odpuhao protivnika sa ringa, politički hroničari ispisivat će desetljećima, a da ne nađu borbu ravnu toj.
Kao Mike Tyson 1997., tako je Silajdžić drugi put teško stradao na izborima 2010. godine. Opijen ponovnom slavom, izmoren teškim borbama sa sve boljim i jačim, potresen korupcijskim skandalima, pao je pod udarom neke nove generacije političara. Pao nervozno i bijesno kao Mike od Evandera Holyfielda, samo što Haris nije svojim protvnicima pokušao otkinuti uho. Za Harisu su to uradili drugi, mediji, stranačke kolege, znajući da bez njega nema više ni njih, da ništa više neće biti isto.
Odlazi tako posljednji političar koji nas je mogao lagati bez pokrića, romantični pozer kojeg su obožavale srednjovječne gospođe, a ni mlađima nije bio mrzak. Odlazi političar koji je jedini od problema sa nivoa mjesne zajednice mogao stvoriti nacionalnu histeriju, političar koji je u svakoj prilici nalazio „ozbiljnu situaciju“ i opsanost po naš narod. Sigurno tako odlazi i stranka koja je jedina u našoj, zemlji cijeli vijek svog postojanja bila vlast. Stranka koja nije imala program, političare, unutarstranačke izbore, organizacijsku strukturu, omladinsku organizaciju. Odlazi stranka koja je imala samo skup interesa i Silajdžića kao sredstvo za ostvarenje tih interesa.
Iza njega ostaje poduži spisak neutješnih koji nikako neće moći preboliti Harisov prerani odlazak sa političke scene. Ostaju ešaloni žena i njihovih udruženja formiranih samo da velikom vođi jačaju ego, žena koje će utjehu probati naći u raznim Onurima po prime time sadržajima naših televizija. Ostaje konglomerat poslovnih subjekata koji su živjeli oko Silajdžića i njegovih skuta, dodatno ožalošćeni padom Libijskog Harisa poznatijeg kao Gadafi. Čudna je koincidencija da u isto vrijeme odlaze dva vrlo povezana i komplementarno slična političara. Neutješan ostaje dinamični duo za sve funkcije, par iz snova, Beriz Belkić i Safet Halilović. Taj dvojac je bez Siljadžića praktično i teoretski, formalno i pravno, niko i ništa.
Najtužniji ostaje Milorad Dodik, Harisov brat blizanac i suborac. S kime će sada Mile svako malo zaratiti, kome li će zaprijetiti referendumom i od koga će se pobojati da će nestati ono čemu je tako gordo i ponosno, a nadasve pošteno predsjednik ili premijer. Tužan je jer u Silajdžiću vidi sliku kako će i on završiti, samo jedan ili dva mandata kasnije.
Kad odlaze velike zvijezde ostaje strah da prazninu neće imati ko popuniti. U našem slučaju strah je relativan, mjesta su već popunjena, sve je skoro isto, samo je šarma i sjaja manje. I kod nas dolazi vrijeme braće Klitschko.
http://www.tacno.net
udpšijrvasBloger wrote:Najtužniji ostaje Milorad Dodik, Harisov brat blizanac i suborac. S kime će sada Mile svako malo zaratiti, kome li će zaprijetiti referendumom i od koga će se pobojati da će nestati ono čemu je tako gordo i ponosno, a nadasve pošteno predsjednik ili premijer. Tužan je jer u Silajdžiću vidi sliku kako će i on završiti, samo jedan ili dva mandata kasnije.
Ne brini za Dodika, eto nema Silajdžića a on ipak udpšijrvas nači razloge za referendum. Malo si naivan, malo patetičan a najviše-netačan!
nemam_ideje wrote:granap wrote:Najveća poezija je odlazak šampiona. Više nego u nesretnim ljubavima ili patriotizmu, poezije ima u odlascima velikih zvijezda. Sama fraza o kačenju kopački ili bokserskih rukavica o klin, teži više nego neka jadikovka o ljubavi i patnjama. Kad odlaze šampioni onda odlazi cijela jedna galaksija koju je obasjavala ta zvijezda, cijeli jedan svijet koji se sanjao samo o njemu i koji je gledao u tu tačku kao što Zemlja gleda u Sunce. Kad je odlazio Zinedine Zidane, jedan od najvećih fudbalera svih vremena, Boris Dežulović ispisao je neke od najvećih rečenica sportske esejistike, možda i više od toga. Ispisao je cijelu jednu poemu u tri dijela, priču o fudbalskom snu i javi. Odlasci šampiona poetski su veliki jer ih se sjete samo oni koji ne zaboravljaju istinske veličine, ni onda kad padnu gdje ih niko nikad nije očekivao. Velike zvijezde za neke odabrane oči, sjaje i u blatu, beznađu, čak i u opoziciji.
Tako je nekad bio i otišao Mike Tyson. Bokserski šampion teške kategorija, najbolji od vremena Muhameda Alija do danas. Iz današnje otužne bokserske stvarnosti gdje caruje minimalizam i sirovo batinanje braće Klitschko, na Tysona se gleda kao nepatvorenu boksersku poeziju. Mike je bio populariji od Alija jer je udarao u doba kad je svijet postajao globalno selo. Rabijatne i ters prirode, kao da je rođen u nekoj bosanskoj čaršiji, a ne u Brooklynu, bio je predodređen da postane globalna zvijezda. Za Mikea se pričalo da je savršen borac, da nema manu. Imao je tehniku, snagu i lucidnost. Sve. Bio je najmlađi šampion superteške kategorije, najmlađi koji je objedinio sve značajne titule. Tyson je i mimo ringa radio „velike“ stvari, sve po zvjezdanom obrazcu, završio u zatvoru, promjenio vjeru, na kraju i bankrotirao. Od šest poraza koje pamti sjećanje, važna su za istaći dva velika koja će zauvijek ostati dio sportske vječnosti. Prvi poraz, onaj u Tokyu 1991. kad je pao na nevjericu svijeta od manje poznatog James "Buster" Douglasa. Bio je to jedan od onih poraza za koje nismo vjerovali da su mogući. Drugi je onaj od velikog Evandera Holyfielda 1997. godine u Las Vegasu. Poraz kad je od nemoći, veliki Mike odsjekao zubima dio protivnikovog uha.
Ovih dana tiho i bez pompe, kao što i priliči stvarnim zvijezdama, u zasluženu mirovinu odlazi Mikeov brat po profesiji, veliki šampion Haris Silajdžić. Politički šampion teške kategorije, koji je udarao i primao udarce jako i elegantno kao Mike. Politička karijera najvećeg bošnjačkog tersa, kako mu je samo očinski tepao Alija Izetbegović, u mnogo čemu slična je priči o bokseru iz Brooklyna. Veliki uzlet kakav je imao Silajdžić, slava i ugled kakvu je stekao u bošnjačkoj javnosti, te način na koji je padao i ustajao, prije njega nije zabilježen. Silajdžić je kod dobrih i naivnih Bošnjaka bio ekspert za sve, važan i uticajan svugdje, jedini naš superjunak, Batman i Superman u jednoj osobi, u jednom odijelu. Kako je u naivnim bošnjački očima protivnike udarao Haris Silajdžić uporedivo je samo sa načinom na koji je veliki Mike Tyson rušio svoji pedeset protivnika. Dok je Mike to radio za Don Kinga i desetine miliona dolara po meču, Haris je protivnike rušio u nekoj imaginarnoj borbi pred očima onih koji su vjerovali da on to radi samo za njih. U svakoj poeziji mora biti određena doza naive, jer da je nema, onda to ne bi ni bila poezija. U ovoj o Harisu i Bošnjacima naive ima najviše.
Kako je veliki Mike dva puta padao teško i surovo, tako je i Haris dva puta pao da je svijet stao. Prvi put 2002. godine, kad se tome niko nije nadao i kad smo svi mislili da je nepobjediv. Pao je isto kao i Mike u Tokyu 1991., od do tada manje poznatog udarača Sulejmana Tihića. U teškoj borbi koje je došla do desete runde neopreznog Silajdžića glave su došli protivnički krošei i aperkati. Tresak od pod bio je tako jak da se veliki Silajdžić nije ustao pune tri godine. Ležeo je u Istanbulu, dva sata leta daleko od svog političkog ringa, ležao i gledao kako neki drugi pokušavaju biti kao on. Tako je i Mike ležao u zatvoru, ležao i razmišljao o povratku u ring. Vratio se spektakularno tako da nismo vjerovali da se uopšte vraća. Legenda kaže kako ga je Mirhunisa Komarica bila kandidovala za funkciju Generalnog sekretara Ujedinjenih naroda, ali je veliki Haris sve to odbio da bi nastavio borbu za Bosnu i Hercegovinu. Kako je Mike u svom povratku na tron rušio redom Petera McNeeleya, Bustera Mathisa Jr. i Franka Bruna, tako je i Siljadžić 2006. godine da bi se vratio u stilu, srušio aprilski paket ustavnih reformi. Istorijska je istina da je nedužni paket stradao samo jer je velikom Harisu trebala dostojanstvena sparing borba pred nastupajuće izbore. U revanš borbi Sulejman Tihić nije imao ni promil šansi protiv Siladžića koji je boksao kao nikada do tada. Takvu bodovnu razliku, te način na koji je odpuhao protivnika sa ringa, politički hroničari ispisivat će desetljećima, a da ne nađu borbu ravnu toj.
Kao Mike Tyson 1997., tako je Silajdžić drugi put teško stradao na izborima 2010. godine. Opijen ponovnom slavom, izmoren teškim borbama sa sve boljim i jačim, potresen korupcijskim skandalima, pao je pod udarom neke nove generacije političara. Pao nervozno i bijesno kao Mike od Evandera Holyfielda, samo što Haris nije svojim protvnicima pokušao otkinuti uho. Za Harisu su to uradili drugi, mediji, stranačke kolege, znajući da bez njega nema više ni njih, da ništa više neće biti isto.
Odlazi tako posljednji političar koji nas je mogao lagati bez pokrića, romantični pozer kojeg su obožavale srednjovječne gospođe, a ni mlađima nije bio mrzak. Odlazi političar koji je jedini od problema sa nivoa mjesne zajednice mogao stvoriti nacionalnu histeriju, političar koji je u svakoj prilici nalazio „ozbiljnu situaciju“ i opsanost po naš narod. Sigurno tako odlazi i stranka koja je jedina u našoj, zemlji cijeli vijek svog postojanja bila vlast. Stranka koja nije imala program, političare, unutarstranačke izbore, organizacijsku strukturu, omladinsku organizaciju. Odlazi stranka koja je imala samo skup interesa i Silajdžića kao sredstvo za ostvarenje tih interesa.
Iza njega ostaje poduži spisak neutješnih koji nikako neće moći preboliti Harisov prerani odlazak sa političke scene. Ostaju ešaloni žena i njihovih udruženja formiranih samo da velikom vođi jačaju ego, žena koje će utjehu probati naći u raznim Onurima po prime time sadržajima naših televizija. Ostaje konglomerat poslovnih subjekata koji su živjeli oko Silajdžića i njegovih skuta, dodatno ožalošćeni padom Libijskog Harisa poznatijeg kao Gadafi. Čudna je koincidencija da u isto vrijeme odlaze dva vrlo povezana i komplementarno slična političara. Neutješan ostaje dinamični duo za sve funkcije, par iz snova, Beriz Belkić i Safet Halilović. Taj dvojac je bez Siljadžića praktično i teoretski, formalno i pravno, niko i ništa.
Najtužniji ostaje Milorad Dodik, Harisov brat blizanac i suborac. S kime će sada Mile svako malo zaratiti, kome li će zaprijetiti referendumom i od koga će se pobojati da će nestati ono čemu je tako gordo i ponosno, a nadasve pošteno predsjednik ili premijer. Tužan je jer u Silajdžiću vidi sliku kako će i on završiti, samo jedan ili dva mandata kasnije.
Kad odlaze velike zvijezde ostaje strah da prazninu neće imati ko popuniti. U našem slučaju strah je relativan, mjesta su već popunjena, sve je skoro isto, samo je šarma i sjaja manje. I kod nas dolazi vrijeme braće Klitschko.
http://www.tacno.net
Da se ne bi bavili temom umjetnost radi umjetnosti, bavićemo se konkretnim stvarima i (ne)djelima Lepog.node1 wrote:nemam_ideje wrote:granap wrote:Najveća poezija je odlazak šampiona. Više nego u nesretnim ljubavima ili patriotizmu, poezije ima u odlascima velikih zvijezda. Sama fraza o kačenju kopački ili bokserskih rukavica o klin, teži više nego neka jadikovka o ljubavi i patnjama. Kad odlaze šampioni onda odlazi cijela jedna galaksija koju je obasjavala ta zvijezda, cijeli jedan svijet koji se sanjao samo o njemu i koji je gledao u tu tačku kao što Zemlja gleda u Sunce. Kad je odlazio Zinedine Zidane, jedan od najvećih fudbalera svih vremena, Boris Dežulović ispisao je neke od najvećih rečenica sportske esejistike, možda i više od toga. Ispisao je cijelu jednu poemu u tri dijela, priču o fudbalskom snu i javi. Odlasci šampiona poetski su veliki jer ih se sjete samo oni koji ne zaboravljaju istinske veličine, ni onda kad padnu gdje ih niko nikad nije očekivao. Velike zvijezde za neke odabrane oči, sjaje i u blatu, beznađu, čak i u opoziciji.
Tako je nekad bio i otišao Mike Tyson. Bokserski šampion teške kategorija, najbolji od vremena Muhameda Alija do danas. Iz današnje otužne bokserske stvarnosti gdje caruje minimalizam i sirovo batinanje braće Klitschko, na Tysona se gleda kao nepatvorenu boksersku poeziju. Mike je bio populariji od Alija jer je udarao u doba kad je svijet postajao globalno selo. Rabijatne i ters prirode, kao da je rođen u nekoj bosanskoj čaršiji, a ne u Brooklynu, bio je predodređen da postane globalna zvijezda. Za Mikea se pričalo da je savršen borac, da nema manu. Imao je tehniku, snagu i lucidnost. Sve. Bio je najmlađi šampion superteške kategorije, najmlađi koji je objedinio sve značajne titule. Tyson je i mimo ringa radio „velike“ stvari, sve po zvjezdanom obrazcu, završio u zatvoru, promjenio vjeru, na kraju i bankrotirao. Od šest poraza koje pamti sjećanje, važna su za istaći dva velika koja će zauvijek ostati dio sportske vječnosti. Prvi poraz, onaj u Tokyu 1991. kad je pao na nevjericu svijeta od manje poznatog James "Buster" Douglasa. Bio je to jedan od onih poraza za koje nismo vjerovali da su mogući. Drugi je onaj od velikog Evandera Holyfielda 1997. godine u Las Vegasu. Poraz kad je od nemoći, veliki Mike odsjekao zubima dio protivnikovog uha.
Ovih dana tiho i bez pompe, kao što i priliči stvarnim zvijezdama, u zasluženu mirovinu odlazi Mikeov brat po profesiji, veliki šampion Haris Silajdžić. Politički šampion teške kategorije, koji je udarao i primao udarce jako i elegantno kao Mike. Politička karijera najvećeg bošnjačkog tersa, kako mu je samo očinski tepao Alija Izetbegović, u mnogo čemu slična je priči o bokseru iz Brooklyna. Veliki uzlet kakav je imao Silajdžić, slava i ugled kakvu je stekao u bošnjačkoj javnosti, te način na koji je padao i ustajao, prije njega nije zabilježen. Silajdžić je kod dobrih i naivnih Bošnjaka bio ekspert za sve, važan i uticajan svugdje, jedini naš superjunak, Batman i Superman u jednoj osobi, u jednom odijelu. Kako je u naivnim bošnjački očima protivnike udarao Haris Silajdžić uporedivo je samo sa načinom na koji je veliki Mike Tyson rušio svoji pedeset protivnika. Dok je Mike to radio za Don Kinga i desetine miliona dolara po meču, Haris je protivnike rušio u nekoj imaginarnoj borbi pred očima onih koji su vjerovali da on to radi samo za njih. U svakoj poeziji mora biti određena doza naive, jer da je nema, onda to ne bi ni bila poezija. U ovoj o Harisu i Bošnjacima naive ima najviše.
Kako je veliki Mike dva puta padao teško i surovo, tako je i Haris dva puta pao da je svijet stao. Prvi put 2002. godine, kad se tome niko nije nadao i kad smo svi mislili da je nepobjediv. Pao je isto kao i Mike u Tokyu 1991., od do tada manje poznatog udarača Sulejmana Tihića. U teškoj borbi koje je došla do desete runde neopreznog Silajdžića glave su došli protivnički krošei i aperkati. Tresak od pod bio je tako jak da se veliki Silajdžić nije ustao pune tri godine. Ležeo je u Istanbulu, dva sata leta daleko od svog političkog ringa, ležao i gledao kako neki drugi pokušavaju biti kao on. Tako je i Mike ležao u zatvoru, ležao i razmišljao o povratku u ring. Vratio se spektakularno tako da nismo vjerovali da se uopšte vraća. Legenda kaže kako ga je Mirhunisa Komarica bila kandidovala za funkciju Generalnog sekretara Ujedinjenih naroda, ali je veliki Haris sve to odbio da bi nastavio borbu za Bosnu i Hercegovinu. Kako je Mike u svom povratku na tron rušio redom Petera McNeeleya, Bustera Mathisa Jr. i Franka Bruna, tako je i Siljadžić 2006. godine da bi se vratio u stilu, srušio aprilski paket ustavnih reformi. Istorijska je istina da je nedužni paket stradao samo jer je velikom Harisu trebala dostojanstvena sparing borba pred nastupajuće izbore. U revanš borbi Sulejman Tihić nije imao ni promil šansi protiv Siladžića koji je boksao kao nikada do tada. Takvu bodovnu razliku, te način na koji je odpuhao protivnika sa ringa, politički hroničari ispisivat će desetljećima, a da ne nađu borbu ravnu toj.
Kao Mike Tyson 1997., tako je Silajdžić drugi put teško stradao na izborima 2010. godine. Opijen ponovnom slavom, izmoren teškim borbama sa sve boljim i jačim, potresen korupcijskim skandalima, pao je pod udarom neke nove generacije političara. Pao nervozno i bijesno kao Mike od Evandera Holyfielda, samo što Haris nije svojim protvnicima pokušao otkinuti uho. Za Harisu su to uradili drugi, mediji, stranačke kolege, znajući da bez njega nema više ni njih, da ništa više neće biti isto.
Odlazi tako posljednji političar koji nas je mogao lagati bez pokrića, romantični pozer kojeg su obožavale srednjovječne gospođe, a ni mlađima nije bio mrzak. Odlazi političar koji je jedini od problema sa nivoa mjesne zajednice mogao stvoriti nacionalnu histeriju, političar koji je u svakoj prilici nalazio „ozbiljnu situaciju“ i opsanost po naš narod. Sigurno tako odlazi i stranka koja je jedina u našoj, zemlji cijeli vijek svog postojanja bila vlast. Stranka koja nije imala program, političare, unutarstranačke izbore, organizacijsku strukturu, omladinsku organizaciju. Odlazi stranka koja je imala samo skup interesa i Silajdžića kao sredstvo za ostvarenje tih interesa.
Iza njega ostaje poduži spisak neutješnih koji nikako neće moći preboliti Harisov prerani odlazak sa političke scene. Ostaju ešaloni žena i njihovih udruženja formiranih samo da velikom vođi jačaju ego, žena koje će utjehu probati naći u raznim Onurima po prime time sadržajima naših televizija. Ostaje konglomerat poslovnih subjekata koji su živjeli oko Silajdžića i njegovih skuta, dodatno ožalošćeni padom Libijskog Harisa poznatijeg kao Gadafi. Čudna je koincidencija da u isto vrijeme odlaze dva vrlo povezana i komplementarno slična političara. Neutješan ostaje dinamični duo za sve funkcije, par iz snova, Beriz Belkić i Safet Halilović. Taj dvojac je bez Siljadžića praktično i teoretski, formalno i pravno, niko i ništa.
Najtužniji ostaje Milorad Dodik, Harisov brat blizanac i suborac. S kime će sada Mile svako malo zaratiti, kome li će zaprijetiti referendumom i od koga će se pobojati da će nestati ono čemu je tako gordo i ponosno, a nadasve pošteno predsjednik ili premijer. Tužan je jer u Silajdžiću vidi sliku kako će i on završiti, samo jedan ili dva mandata kasnije.
Kad odlaze velike zvijezde ostaje strah da prazninu neće imati ko popuniti. U našem slučaju strah je relativan, mjesta su već popunjena, sve je skoro isto, samo je šarma i sjaja manje. I kod nas dolazi vrijeme braće Klitschko.
http://www.tacno.net
bezveze tekst.
nije ovo prvi put da se neki pisac raspojasa žarolomnom pričom tobože prodirući u suštinu i objašnjavajući suptilne zakonitosti postavljene teme, a zapravo kroz cijelo ispisivanje i stiliziranje vođen je zavodljivošću riječi; odavno znanih rečenica i frazeologija, nasumičnih poređenja i kojekakvijeh koincidencija.
nadalje, ovakvi tekstovi, kakvih je 95 posto od onoga što čitamo u našoj sumornoj, nazovi-kolumnističkoj zbilji;
robuju imanentnoj tendenciji koja se ogleda u pisanju radi pisanja (L'art pour l'art-izam).
forma i "jaka" riječ ispred činjenice i zbiljske slike stvarnosti. nikakva analiza i obrazlog stazama logičkog determinizma ili empirističkim metodologijama kakve su dio egzaktno-istinskog samjeravanja politika i strategija
kakve poznaje napredni svijet.
ovo gore i ovakvi slični pokušaji pisanja, spisanja, pisolovija pripadaju redu poetsko-proznog izraza koji mjesto treba tražiti u nekom književnom časopisu ili zbirci pripovijedaka. zanošenje i padanje u trans pred ovom vrstom
ispisivanja i lafo-opserviranja podilazi ukusu palančkog duha i boldira mitološku svijest; taman onih odrednica
našeg uma u koje smo orobljeni već odavno.
Likovi koji nisu ništa uradili za BiH, za sebe svakako jesu. 
Zanimljivo. Što li je to tako, pitam se Khm, planineReljef
Trnovo se prostire na visini između 650 i 2080 m, a prosječna nadmorska visina iznosi 900 m. Smješteno je na obroncima planina: Bjelašnice, Igmana, Visočice, Treskavice i Jahorine.
Nije profitabilno. Ma neeeeeeee Nije da se nisu potrudili. Usput, put me odveo u Lukomir prošle godine, svježa hava, planina, živimo sa prirodom ko jedan, eko furke i tako Nije mi bilo mrsko da priupitam lokalce o ZgraBiH i kupovinama glasova. Sve potvrđeno, još jednom 