Da se nikad ne zaboravi ...

[muha_sa]

[HarTar]

Naš Dragan Vikić pravosnažno oslobođen optužbi za ratne zločine


Apelacioni odjel Suda BiH potvrdio je oslobađajuću presudu u slučaju Dragana Vikića, odbijanjem žalbe Tužilaštva BiH kao neosnovane.

[Novak20]

Gledam na tv djevojku ili ženu koja je sa sedam godina ostala siroče. Niti jedne ružne ili teške riječi. Samo pijetet i oprost.

https://viteski.ba/viteski-specijal/rep ... a-slobodu/

Svetom misom, kolonom sjećanja, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća u četvrtak je obilježena 29. godišnjica pokolja nad 64 Hrvata u Križančevu Selu u središnjoj Bosni. Taj pokolj u Vitezu počinili su pripadnici bošnjačke Armije, koji se dogodio 22 prosinca 1993. godine u vrijeme dolaska humanitarnog konvoja ‘Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu srebrenu’ u središnju Bosnu.

Prema podacima, u napadu Armije BiH na Križančevo Selo ubijena su 34 Hrvata, a 30 je bilo zarobljeno te zatim pobijeno.

Župnik župe sveti Juraj u Vitezu fra Velimir Bavrka, koji je danas predvodio sveto misno slavlje za žrtve, ove godine je posebno naglasio kako se Vitez nalazio u jednom razdoblju u kojem je haralo jedno veliko zlo, ubijanje, razaranje, mržnja, nasilje… i Vitez se sa svojom neočekivanom pobjedom nije pretvorio u antimuslimansko mjesto, ispunjeno mržnjom prema neprijatelju, nije postao ni mjesto zlopamćenja, Vitez se pretvorio i pretvara u mjesto proslave slobode i mjesto molitve.


I ove godine uz obitelji tragično stradalih te kobne 1993., nakon svete mise, brojna su izaslanstva mirnom kolonom sjećanja te s posebnim pijetetom položila cvijeće i zapalila svijeće na spomen obilježju u Križančevu Selu.

Podsjećamo, za ratni zločin u Križančevu Selu još 2019. godine podignuta je prva optužnica protiv osmorice nekadašnjih zapovjednika i pripadnika postrojbi Armije BiH koje su sudjelovale u masakru. Optuženi su za ratni zločin počinjen nad žrtvama hrvatske nacionalnosti na području Križančevog Sela te manjim naseljima Šafradina i Dubravice. Suđenje još uvijek traje

[Novak20]

Od svih ubojstava Hrvata nakon rata, ovo na Badnji dan 2002. je vjerojatno najgnusnije.

Zločin iz mržnje sračunat da pošalje poruke, odjekne i odvrati Hrvate od povratka domovini BiH.

https://www.dnevnik.ba/crna-kronika/dva ... ic-2649277

24. prosinca na Badnju večer, oko 21.30 sati iz vatrenog oružja Muamer Topalović, ubio je Anđelka Anđelića, rođenog 1935. godine, njegove kćerke Maru, rođenu 1955. godine i Zorku, rođenu 1973. godine, a teško je ozlijeđen Anđelkov sin Marinko, rođen 1972. godine.

Trostruko ubojstvo u njihovoj kući u Kostajnici (kod Konjica) počinio je na Badnji dan 2002. godine.

Od očevidaca i preživjelih od tog događaja je Marinko Anđelić, koji živi u Kostajnici gdje svaki dan dolazeći na sv. Misu gleda sliku u kostajničkoj crkvi na kojoj se nalaze ubijene žrtve na Badnju večer. Ove godine se obilježava 20 godina od tog monstruoznog zločina, Marinko i dalje ima vjeru u Boga, ali i snagu oprosta, ali ne zaborava!

Don Marin Marić, župnik u Kostajnici, rekao je “I nakon dvadeset godina svima nama još u glavama odzvanja taj Badnjak, svi smo svjesni da se to u našem mjestu i okruženju nije smjelo niti trebalo dogoditi, svi mi za tim žalimo kako katolici tako i Bošnjaci i pravoslavci. Nije lako s tim živjeti, nije lako tješiti ožalošćene, a nije lako ni razumjeti taj zločin! Mi vjernici uz to što žalimo za tim činom, molimo dobrog Boga za duše pokojnika, a nama koji kročimo zemljom želimo snagu u borbi za život, te da i ovaj Badnjak bude ohrabrenje i snaga u svemu. Moram napomenuti da unatoč svim događajima i slučajevima, katolička Crkva je prisutna u Kostajnici. Svećenik svaki dan viđa i Marinka i ostale vjernike. Točnije svećenik je tu uz svoje vjernike, koje iz dana u dan poziva na vrelo milosti, vrelo oprosta i vrelo ljubavi, ali da svojom postojanošću svjedoče svoj identitet! I nakon svega i svih događaja ostaje nam živjeti, moliti, pozivati i govoriti, da je dobro i dobrota jedini jamac sretnog i radosnog života u ovom našem Klisu, i ovoj našoj suznoj dolini“, rekao je don Marić Marin.

Pitanje koje poslije svega postavljamo glasi – jesmo li, posebno nadležni, nešto naučili iz svega ovoga. Što se danas čini da više nikada ne dođe do ovakvog i sličnih zločina. Činimo li dovoljno...

[dragan53]

Jedan od najmorbidnijih presuda za ratne zločine koju sam pročitao odnosi se na izvjesnog Senada Salkića iz Bužima. Pazite sad.

U presudi se navodi da je optuženi Salkić, zajedno s drugim nepoznatim vojnicima, 17. oktobra 1994. godine došao u mjesto Stabandža u općini Velika Kladuša i tražio Muju Muratovića, pripadnika NOAPZB-a koji je u međuvremenu pobjegao želeći se predati pripadnicima ARBiH. Kako se navodi, Salkić je ušao u kuću u kojoj se nalazila Mujina supruga Rasima Muratović sa šestero maloljetne djece, dok su ostali vojni policajci okružili dvorište tražeći njenog supruga.

Nakon što je Muratović izašao podignutih ruku, Salkić i ostali su ga, kako stoji u presudi, tukli i, kada bi izgubio svijest, polijevali vodom pa nastavili udarati – šakama, nogama i palicama, te odveli u nepoznatom pravcu. Poslije toga je optuženi Salkić otišao do kuće Jasminke Nasufović, psujući joj “majku četničku i autonomašku”, te je tukao palicom i pitao gdje joj je muž. Zatim je otišao i do kuće Emire i Fatke Nasufović, koje su bile trudne, te je Fatku udario otvorenom šakom u predjelu desnog uha, nakon čega ih je odveo u dvorište, natjerao da ispruže ruke i udarao palicom. Salkić se poslije toga, navodi se u presudi, vratio i udarao Rasimu Muratović i zaprijetio joj: “Dobro me zapamti – ja sam Senad Salkić iz Čave. Muju si sad vidjela i više nećeš!”

Po ostalim tačkama optužnice Salkić je osuđen za silovanje tri civila i to da je u oktobru 1995. godine, nakon pada takozvane Druge autonomije, u vojnoj uniformi došao u isto mjesto, do kuće Rubije Muratović, čiji je suprug bio pripadnik NOAPZB-a, te joj naredio da krene s njim u Bužim, kako bi dala izjavu. Tada ju je, navodi se u presudi, silovao u mjestu Bare, naredivši joj da skine odjeću. Udarajući je, spustio je sjedište i prisilio je na spolni odnos, zatim je nastavio vožnju ka kući i zaustavio se u mjestu Majdan, u blizini kuće, i silovao je ponovo, usljed čega je oštećena zadobila povrede i modrice po cijelom tijelu, posebno u predjelu leđa.

Prema pročitanoj presudi, optuženi Salkić je u oktobru 1995. godine – poslije navedenih događaja – naredio N-1, čiji je suprug bio pripadnik NOAPZB-a, da krene s njim, nakon čega ju je uveo u napušteni objekat, pritisnuo uza zid, svojom rukom joj zatvorio usta, dok joj je pištolj naslonio na vaginu, prisilio je na spolni odnos, naredio joj da ga okupa, i potom odvezao kući.

[ElRe]

[muha_sa]

https://radiosarajevo.ba/metromahala/ja ... ium=Uvod_3

Bursać: Nečovjek Dodik opet sramno pljunuo po Markalama!

Eto vam sad "umivenog" Dodika! Eto vam (ne)čovjeka koji za 68 ubijenih Sarajlija i 142 ranjena kaže da su stradali kako? Da su se samoubili i samoranili. Da su se samogranatirali?

Da ih je pogodila neka viša sila, a eto samo nije vojska bosanskih Srba, koja je držala grad u okruženju i svakodnevno ubijala njegove stanovnike?

"Lažni visoki predstavnik na obilježavanju lažima opisanog zločina. Jedina istina Markala su nevine žrtve, čije ubice će biti poznate kad-tad. Markale su zločin za koji su dva puta lažno optuženi Srbi i upotrijebljene su kao povod za NATO bombardovanje Republike Srpske", izjavio je bez i da je trepnuo Milorad Dodik, pljujući po ko zna koji put po ubijenim ljudima na pijaci Markale!

Po Dodiku je ubijanje Sarajlija, dakle, "lažima opisan zločin"? Po njemu su kosti, meso i sudbine ljudi 2lažima opisan zločin"?

Po njemu su prekinute životne priče i početak užasa "lažima opisan zločin"?

Bestijalno vrijeđanje
I naravno, Dodik neće odgovarati NIKOME za svoje laži i bestijalno vrijeđanje ubijenih, preživjelih i njihovih porodica! I naravno, neće Dodik odgovarati nikome za svoje nakaradne teze da su se Sarajlije samogranatirale!
Neće Dodik odgovarati kao što nikad nikome nije ni odgovarao kada je kazao da banjalučki imam "arlauče" ili da su tabuti u Srebrenici “lagani i prazni“ ili kada je izjavio da su Potočari "vojno groblje". Naravno da će nastaviti da sablažnjava moralne i normalne ljude u Bosni i Hercegovini, ali je ovdje ponajmanje stvar o Miloradu Dodiku, koliko god to vama sada čudno zvučalo.

Došli smo do toga da je ovaj nečovjek najpoželjnija politička udavača u BiH, kome niko ništa ne može, niti smije, pa ni kada ovako vrijeđa.

Sjećate li se izjava pojedinih sarajevskih građanista, analitičara ili NVO ublehaša koji su pravdali koaliranje Osmorke sa ovim ultranacionalistom govoreći kako je ovo jedno "novo lice umivenog Dodika", koji postate "reformista"?

Eto vam sad “reformiste“ Dodika! Eto vam (ne)čovjeka koji za 68 ubijenih Sarajlija i 142 ranjena kaže da su stradali kako? Da su se samoubili i samoranili. Da su se samogranatirali? Da ih je pogodila neka viša sila, a eto, samo nije vojska bosanskih Srba, koja je držala grad u okruženju i svakodnevno ubijala njegove stanovnike?

Ako nekome još nije jasna istina, da se zna-Vojska Republike Srpske, prije tačno 29 godina granatirala je pijacu Markale. To je više puta potvrđeno od svih relevantnih sudova i istražitelja. U masakru je ubijeno 68 ljudi, a ranjeno 142 čovjeka.

Slike užasa
Ja vas podsjećam, za zlo na Markalama osuđen je komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislav Galić. Nakon njega, Dragomir Milošević je 2009. osuđen zbog terora nad civilima glavnog grada Bosne i Hercegovine, a nakon njih su pravosnažno osuđeni i bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić i komandant glavnog štaba Vojske RS-a Ratko Mladić i to na doživotni zatvor zbog teroriziranja građana Sarajeva.

Ali meni pada na pamet ona rečenica iz memorije bivšeg Vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića.

"Čiko zaboravio si moju nogu,"

Eto ove riječi je izgovorio ranjeni dječak na Markalama i ove riječi su se urezale u pamet svakom ljudskom biću. Dijete bez noge, razmislite samo malo, u agoniji, u paklu u svoj toj krvi ljudskoj, e da bi neko skoro tri decenije poslije negirao i porijeklo ubice i njegov položaj i način ranjavanja djeteta!

Razmišljam cijeli dan o ovim riječima, o ovim slikama užasa.

Ne, to ne može biti, a bilo je. Ne, to se ne dešava ljudima, a desilo se. Ne, nemoguće da su neki ljudi tolike zvijeri, a jesu.

Pa se sjetim kako je neko (optimistično) napisao jutros da se u RS-u danas neće pričati o Markalama. O kako je taj neko pogriješio, jer bolje bi bilo da se ćutalo!

Jer je prvi u entitetu progovorio i to ovako sramno! Bez stida, bez etike, bez morala, bez osjećaja za žrtve. Uvjeren u svoju laž ili samo lažov koji manipuliše svojim lažima, tek nebitno je.

Ono što je važno, je fakat da je Dodik i dalje nekažnjen, ponavljam i da radi sve što radi jer mu se može, pa se u to "može" strpalo i njegovo sprdanje sa žrtvama Markala. Po ko zna koji put!

A taj četnički narativ o samogranatiranju Sarajlija živi samo sekund kraće od bljeska četničke granate koje je ubila 68 ljudi. I u taj katalog zla se uklapaju i one bljuvotine o "sarajevskim logorima za Srbe", o "srpskoj djeci koja su bacana lavovima u sarajevskom ZOO vrtu" …i čitav jedan katalog laži, koji je sablažnjavao svako ljudsko biće.

I danas, prvi u zapadnih Srba, nesporni komandanti gruntovni vlasnik entiteta RS, sa svoje pozicije moći, dok mu je lagodnije nego ikad sprda se sa kostima ubijenih Sarajlija.

Ponavljam, po ko zna koji put.

Poluprazno pozorište
Nije li to onaj "novi Dodik", nije li to onaj "uljuđeni Dodik", nije li to onaj "reformisani Dodik"…? Je li to onaj koji određuje u kom pravcu će ploviti BiH politički brod? Jeste! Baš to je on.

Pa treba razmisliti, hoćemo li mi sa broda ili će on!?

Ali, možda je i do nas. Baš, baš do svih nas. Eto, na današnjoj Komemoraciji ubijenima na Markalama, sarajevsko Narodno pozorište bilo je poluprazno.

Izostali su pojedini kantonalni ministri, izostao je najveći broj kantonalnih zastupnika… Izostao je sve i jedan čelnik političkih partija. Izostali smo svi mi...

I onda ne treba da se čudimo kako vrag ne spava. A vrag je oličen u Dodiku, koji nije izostao, nego se lešinarski obrušio na Markale, na mrtve koji ne mogu da se brane i na žive koji šute.

Upamtite, svako ignorisanje, prećutkivanje, zataškavanje i okretanje glave nad zločinom jednako je SAUČESNIŠTVU u istom. Svako, pak, izvrtanje i istine i pokušaj optužbe "da su sami sebe granatirali", opasan je psihološki poremećaj, koji treba liječiti i ali još važnije-krivično djelo!

Na Markalama su prije 29 godina ubijeni: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.

Da se ne zaboravi!

[muha_sa]

MELEK ZEHRA
Da je Zehra od kamena bila,
ne bi toliko jada i boli preživjela.
Da je Melek Zehra heroina iz Bikavca,
kazaće vam i ova poema o živoj lomači Bošnjaka iz Višegrada.
Tog kobnog 27/06/1992.
zarobiše u Višegradu četnici Zehru
zajedno sa majkom, dvije sestre i
dvoje sestrinčadi od šest i dvije godine, snahu i njeno dijete.
Iako je bila mlada djevojka,
za krvavog Milana Lukića i Sredoja Lukića
bila je Muslimanka koja mora umrijeti.
Zatvoriše ih četnici u kući Mehe Aljića u Višegradu.
Bjehu tu sedamdeset i dva Bošnjaka u tamnici zakovanih prozora i vrata. Kad ugleda Melek Zehra rođake i komšije u kući
zastade na tren da snimi očima
gdje su izlazna vrata, zapazi malu rupu na balkonskim vratima i sinu joj nada da će preživjeti.
Melek Zehra zapamti rođake i komšije po imenima da ih ne zaboravi.
Bijaše nekoliko starijih ljudi, jedan invalid,
puno mladih žena od 25 do 30 godina
sa malom djecom, desetero djece do dvije godine,
jedan šesnaestogodišnjak te ostala djeca od osam, devet godina i najmlađe dijete jednu godinu staro.
Sve je to Melek Zehra svojim očima vidjela i zapamtila, iako je i sama bila mlada djevojka.
Djeca vrištaše od gladi i suhog zraka
u tamnici.
Onda udari kamen u prozor,
zatim četnici ubaciše ručne bombe, a potom sasuše rafale iz automatskih puški. Vatra buknu u kući,
proširi se brzo po namještaju i odjeći živih ljudi, gutala ih je,
duša je umirala od dima, a srce pucalo...
Njihov jauk niko nije čuo, osim Melek Zehre.
Živa lomača u Višegradu ispisa sudbinu Bošnjaka na Drini,
ofarba je srpska vojska na čelu sa dvojicom krvavih Lukića.
Miris pečenog ljudskog mesa i odjeće gušio je Melek Zehru i
dok su oči bošnjačke pucale u vatri, ona u trenu stasa u hrabru ženu.
Zahvatio je i nju plamen,
vatra se širila po tijelu, sve do glave.
Malehnim ručicama borila se da ugasi
plamen koji joj je zahvatio lice i kosu.
Utom joj bljesnu slika
malog otvora na balkonskim vratima.
Dok se plamen širio po kući,
potrčala je svom snagom prema balkonu, za njom
je trčala sestra od devet godina, sva u plamenu. Sestri nije bilo pomoći, ali Zehri ostade zauvijek slika sestre kako gori u vatri...
Vrisak majke, sestara, sestrića, snahe, djece, odzvanjao je u njenim ušima.
Rođaci i komšije molili su za pomoć
dok su živi gorjeli u vatri.
Živu lomaču,
miris izgorjele majke, sestara i svih ostalih zatočenih, nejakih, nevinih,
ponijela je Melek Zehra u duši. Ta pečena ljudska tijela nikada je nisu napustila, kad zatvori oči ima prikazanja...
Gušila je suza, teška knedla u grlu,
ali se nije predala sudbini.
Morala je da preživi, da ispriča svijetu bošnjačku patnju iz Višegrada.
Uspjela je Zehra izaći iz vatre, našla se ispred srpske vojske u avliji.
Ležali su u travi i pjevali četničke pjesme, uz rakiju nazdravljali
gledajući u kuću kako gore Bošnjaci,
dok se živa lomača topila.
Silna bješe Zehrina želja za životom,
kriknu iz dubine zapaljenog tijela:
Ja moram preživjeti! Ja sam svjedok!
Dok je Zehra skidala zapaljenu haljinu, kidala joj se koža.
Pečenih ruku, lica, kose, trčala je
preko asfalta do kuće u Bikavcu.
Melek Zehra, heroina, spasila je 750 civila Bošnjaka.
Dva vojnika sa izgorjelom Zehrom bježali su krvavim putem do Goražda.
Pratio je Zehru vrisak i miris pečenog ljudskog tijela, ali je duša nije nikada izdala, borba se nastavila za goli život.
Od tada je Zehra bila sa Armijom BiH, čuvali su je kao dijamant.
Krenuli su dalje sa Zehrom umotanom u zavoje, kao u cefine.
Dvije hefte potom, poče joj se tijelo crvati. Od pogleda na to i doktor od muke izgubi svijest.
Nastavili su ići Putem smrti, preko Viteza do Zenice.
Na krvavom putu sretoše pet dobrih ljudi,
pet Hrvata dadoše im hranu, odjeću i municiju.
Bijaše jedan, zvao se Franjo,
reče im: Da mi je moć,
iz vas, muslimana, istjerao bih taj vaš merhametluk i ugradio u vas dostojanstvo,
na smrt smrću da odgovorite!
Izgorjela Zehra odgovori:
Eh moj Franjo, ne umijemo mi da mrzimo. Mi nikada ne bismo uradili Srbima to što su oni uradili nama.
Iako sam pečena u vatri, ne bih nikada mogla ubiti srpsko dijete.
Melek Zehra preživjela je opekotine trećeg stepena, heroina Višegrada, svjedok istine, strave, užasa i patnje!
Živa lomača Bošnjaka iz Mehine kuće u Višegradu ne smije nikada da se zaboravi!
Šehidi ostaviše Bošnjacima u amanet
da se pamti četnički zločin i da se nikada ne zaboravi.
Sjeme vam se četničko u prah pretvorilo, isti onaj prah što ostade
od žive lomače u Višegradu u
Bosni i Hercegovini!
Autor Rabija Hamidovic Zvornik
Bosna i Hercegovina 23/12/2022

[Grean]

Gledam na tv djevojku ili ženu koja je sa sedam godina ostala siroče. Niti jedne ružne ili teške riječi. Samo pijetet i oprost.

Spoiler

Show

https://viteski.ba/viteski-specijal/rep ... a-slobodu/

Svetom misom, kolonom sjećanja, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća u četvrtak je obilježena 29. godišnjica pokolja nad 64 Hrvata u Križančevu Selu u središnjoj Bosni. Taj pokolj u Vitezu počinili su pripadnici bošnjačke Armije, koji se dogodio 22 prosinca 1993. godine u vrijeme dolaska humanitarnog konvoja ‘Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu srebrenu’ u središnju Bosnu.

Prema podacima, u napadu Armije BiH na Križančevo Selo ubijena su 34 Hrvata, a 30 je bilo zarobljeno te zatim pobijeno.

Župnik župe sveti Juraj u Vitezu fra Velimir Bavrka, koji je danas predvodio sveto misno slavlje za žrtve, ove godine je posebno naglasio kako se Vitez nalazio u jednom razdoblju u kojem je haralo jedno veliko zlo, ubijanje, razaranje, mržnja, nasilje… i Vitez se sa svojom neočekivanom pobjedom nije pretvorio u antimuslimansko mjesto, ispunjeno mržnjom prema neprijatelju, nije postao ni mjesto zlopamćenja, Vitez se pretvorio i pretvara u mjesto proslave slobode i mjesto molitve.


I ove godine uz obitelji tragično stradalih te kobne 1993., nakon svete mise, brojna su izaslanstva mirnom kolonom sjećanja te s posebnim pijetetom položila cvijeće i zapalila svijeće na spomen obilježju u Križančevu Selu.

Podsjećamo, za ratni zločin u Križančevu Selu još 2019. godine podignuta je prva optužnica protiv osmorice nekadašnjih zapovjednika i pripadnika postrojbi Armije BiH koje su sudjelovale u masakru. Optuženi su za ratni zločin počinjen nad žrtvama hrvatske nacionalnosti na području Križančevog Sela te manjim naseljima Šafradina i Dubravice. Suđenje još uvijek traje

Pazi formulacije "bosnjacke armije"

By the way, Blaskic o Krizancevom

"Je li bilo straha? Kad je bilo najteže?

- Bilo je straha. Najkritičniji trenutak u Vitezu bila je dramatična bitka za Križančevo Selo u noći 22. prosinca 1993., kada smo ostali bez zaliha streljiva. Taj dan stradao je velik broj branitelja i civila. Preznojavao sam se razmišljajući kako dalje, što reći zapovjednicima... Ostala je samo nada da ćemo do jutra dobiti streljivo. Izdržali smo. Poslije toga znao sam da više ne možemo pasti."

[mishic]

Kada dželat pohvali žrtvu da je strpljivo podnosila zločin koji joj se čini...

[Grean]

Dan oslobođenja Nevesinja i Mostara u Jugoslaviji se obilježavao 14. 2. Bio je u spomen na 14. februr 1945. kad su partizani ušli u Nevesinje.

Narod je dobronamjerno izašao pozdraviti vojsku. Međutim, partizani su pokupili sve muslimane, i hodžu, te sve Hrvate i stavili ih u red a pred red postavili mitraljez šarac. Tad su ubili od 30 do 40 ljudi, a u samom Nevesinju i okolici ubili su najmanje 200 hrvatskih katolika i muslimana.

Sjecanje na zlocine "partizana" iz istocne Hercegovine nad Bosnjacima i Hrvatima Nevesinja 1945.

[mishic]

Dan oslobođenja Nevesinja i Mostara u Jugoslaviji se obilježavao 14. 2. Bio je u spomen na 14. februr 1945. kad su partizani ušli u Nevesinje.

Narod je dobronamjerno izašao pozdraviti vojsku. Međutim, partizani su pokupili sve muslimane, i hodžu, te sve Hrvate i stavili ih u red a pred red postavili mitraljez šarac. Tad su ubili od 30 do 40 ljudi, a u samom Nevesinju i okolici ubili su najmanje 200 hrvatskih katolika i muslimana.

Sjecanje na zlocine "partizana" iz istocne Hercegovine nad Bosnjacima i Hrvatima Nevesinja 1945.

Brzinski proces presvlačenja četnika u partizane na taj način je poharao mnoge krajeve. A ti što su se presvlačili onda su došli do vlasti pa dugo nastavili sa provođenjem diskriminatorske pročetničke politike. I živjeli i preživjeli sve do devedesetih kada su ponovo uskrsnuli.

[muha_sa]

[muha_sa]

https://n1info.ba/kultura/bill-carter-c ... -sarajeva/

Bill Carter: Čovjek koji je omogućio da se čuje glas opkoljenog Sarajeva

[mishic]

Kada zločinac sebi uzme za pravo da on interpretira događaje, da opravdava svoj zločin, dijeli krivicu i odgovornost onako kako njemu odgovara i dobije prostor za to, onda možemo biti sigurni da je počela priprema za novi zločin. Potpuno je svejedno na kojoj strani se to čini. U tom narativu sve kreće od relativizacije, zanemarivanju uzročno-posljedične veze među događajima, i na kraju izjednačavanju svih zločina bez obzira na broj žrtava, učestalost zločina i pravdanju jednog zločina drugim.

U te svrhe koristi se i jezik, terminologija i nazivi, traži se blaža forma, izbjegava korištenje oficijelnih, zvaničnih i opće-prihvaćenih termina pa se i na taj način dio krivice i optužbi prebacuje drugom da bi se vlastita krivica umanjila i ublažila. Konačan cilj je izjednačavanje, povlačenje znaka jednakosti, zanemarivanje svih preciznih i tačnih odrednica, potpuna relativizacija, odbacivanje krivnje i priprema i spremnost za ponavljanje.

Nije bez razloga u međunarodnoj definiciji genocida kao deseti stepen genocida navedeno njegovo nijekanje. I nije bez razloga ovdje na našim prostorima sva relativizacija i nijekanje zločina u stvari nastavak tog zločina i ujedno priprema za ponavljanje njegovih najradikalnijih vidova.

U svemu tome izravni počinioci su ponovo najaktivniji i najradikalniji što znači da nisu ni odustali ni prekinuli sa svojim zlodjelima nego ih samo usklađuju sa okolnostima, vremenom i prilikama.

[BHCluster]

Mostarski logoraši prvi put posjetili zloglasni logor Heliodrom

Udruženje logoraša Mostar na prostoru nekadašnjeg logora Hrvatskog vijeća odbrane "Heliodrom" obilježilo je 29. godišnjicu početka raspuštanja zloglasnih logora na području Hercegovine. Za razliku od ranijih godina, logoraši su na mjestu nekadašnjeg logora imali priliku položiti cvijeće i odati počast za više od 10.000 osoba koliko je prošlo zloglasni logor.

Prvi put, 29 godina nakon početka raspuštanja logora Helidorom dozvoljena je posjeta ovom zloglasnom objektu kroz koji je prošlo više od 10.000 ljudi iz svih dijelova Hercegovine. Najmanje 54 ih je ubijeno, za nekim osobama još se traga. Nekadašnji logoraši danas su u tišini položili cvijeće, odali počast i održali historijski čas.

“Danas naš dolazak ovdje i posjeta bude emocije koje su potisnute u nama i koje se lako bude. U zgradi iza nas su bile spavaone. Na drugom spratu bile su žene. Bilo nas je nekoliko maloljetnih”, kaže Amer Đulić, danas predsjednik Udruženja logoraša Stolac koji je u Heliodromu zatvoren kao maloljetnik.

Prije dolaska u Heliodrom Đulić je boravio u njih tri – Koštana bolnica, Dretelj i Gabela, gdje je proveo 233 dana. Strahote kroz koje je prošao teško je zaboraviti.

“Kao dijete uvijek imaš jedan san – da se igraš i da ne dođe noć i da uživaš u danu. Maštaš i o punoljetstvu. Moje punoljetstvo je bilo u ovoj zgradi 27. decembra 1993. godine. Bio sam 233 dana u logorima HVO-a. Ovaj logor kao i drugi ima posebnu priču. Bio je kritičan, jer se svakodnevno ginulo i odvodilo, a da se ljudi nisu vraćali. Često je bilo situacija da odavde odu tri kamiona, a vrati se jedan”, rekao je.

Heliodrom je jedan od desetak logora kojeg je formirala samoproglašena Hrvatska republika Herceg-Bosna. Emir Hajdarović je, kao 21-godišnjak, bio zatvoren 309 dana u logorima HVO-a na području Hercegovine. Najviše vremena, proveo je 1993. u Heliodromu, gdje je u samici bio zatvoren 48 dana.

“Iz ovog logora se 54 osobe vode stradalim ili ubijenim na ovom prostoru ili na linijama fronta. Prema slobodnim procjenama, kroz Heliodrom je prošlo više od 10.000 građana Mostara i Bosne i Hercegovine. S nama su bili i ljudi iz Novog Šehera, Jablanice, Stoca, Čapljine… Ono što smo uvijek govorili kada je u pitanju puštanje – svi to doživljavamo emotivno i to je za sve nas ponovno rađanje i ponovno rađanje slobode. Žica je bila granica slobode. Mogli smo kroz nju mogli gledati, ali preko nje nismo. To je bila najveća kazna. Bez ikakve osude i valjanog zakonskog razloga smo bili zadržani tu. Mnogi su doživjeli nevjerovatna maltretiranja. Ali od batina je teži gubitak ljudskog dostojanstva, jer su s vama radili šta su željeli. Kada do toga dođe, vi postajete predmet, a prestajete biti osoba”, izjavio je Hajdarović.

Udruženja logoraša pokrenula su incijativu postavljanja spomen-ploče u kompleksu Heliodroma. U međuvremenu stigla je vijest da se na ovoj lokaciji planira muzej Hrvatskog vijeća odbrane, što doživljavaju pokušajem skrivanja mjesta stradanja prekrajanjem historije.

“Imamo cilj da napravimo priču – spomen ploču koja će podsjećati šta je bilo u tom periodu. Bitno je naglasiti da se ovdje pravi muzej Hrvatskog vijeća obrane. To je po nas teško i pogubno. I to je kao da se muzej Vermahta pravi u Aušvicu. Te stvari nisu spojive. Ovdje bi se trebalo praviti spomen obilježja za 54 ubijena logoraša”, navodi Đulić.

Logor HVO-a Heliodrom u Mostaru bio je jedan od najzloglasnijih tokom proteklog rata u BiH, a bio je otvoren od septembra 1992. do aprila 1994. godine.

U presudi Haškog tribunala koji je novembru 2017. godine, pravosnažno osudio lidere tzv. Herceg-Bosne na ukupno 111 godina zatvora spominje i osnivanje logora za bošnjačke civile. Haški sud je za zločine počinjene na Heliodromu osudio i pripadnike Kažnjeničke bojne HVO-a, Mladena Naletilića na 20 godina zatvora i Vinka Martinovića na 18 godina zatvora. Pet presuda izrečeno je I pred Kantonalnim sudom u Mostaru zbog progon i zlostavljanja bošnjačkog stanovništva Mostara, te zatvaranje u logore među kojima je i Heliodrom.

[muha_sa]

https://radiosarajevo.ba/vijesti/bosna- ... oci/490801

Dan početka najduže opsade u historiji: Sarajevo će biti, sve drugo će proći...

[BHCluster]

U Grabovinama kod Čapljine prvi put nakon 30 godina odana počast logorašima

U kasarni Oružanih snaga BiH "Božan Šimović" u mjestu Grabovine kod Čapljine u organizaciji Udruženja logoraša Stolac prvi put nakon 30 godina odana je počast logorašima Stoca i Čapljine.

- U ovu kasarnu ulazimo prvi put nakon 30 godina. Na današnji dan, 15. aprila 1993. godine krenula su masovna hapšenja Bošnjaka općina Stolac i Čapljina, većinom pripadnika Armije RBiH i intelektualaca Stoca i Čapljine, odnosno ljudi koji su u to vrijeme, kako su oni zamišljali, mogli organizirati neku akciju ili pobunu. U ovoj kasarni bili su zatvoreni prvi zatvorenici - rekao je novinarima predsjednik Udruženja logoraša Stolac Amer Đulić.

Istakao je kako ne dolaze ni s kakvom osvetom ili slično, nego s ciljem da obiđu mjesta i odaju počast, izražavajući nadu da će, u neko dogledno vrijeme moći napraviti i spomen-ploču koja bi podsjećala na stradanja.

- U ovoj kasarni se nalaze obilježja koja podsjećaju na '90-e godine, koja podsjećaju na mjesta stradanja pripadnika HVO-a. Želimo da se ne razlikujemo od tih ljudi jer smo, ipak, država u kojoj žive tri ravnopravna naroda i ostali - naglasio je on.

Đulić napominje kako je na ovom mjestu u početku bilo smješteno oko stotinjak zatvorenika, od čega 62 pripadnika Armije RBiH i 45 civila.

- Ovdje se dogodilo jedno ubistvo našeg logoraša iz Stoca, čiji je počinitelj na Kantonalnom sudu osuđen na 1,5 godinu zatvora. Veoma je bitno da gajimo kulturu sjećanja, jer ne smijemo zaboraviti šta se događalo - podvukao je Đulić.

Jedan od prvih logoraša ovoga mjesta bio je Ibro Mahmutović iz Stoca, koji kaže kako je na današnji dan prije 30 godina uhapšen i doveden u ovu kasarnu.

- Nakon 15 dana ovdje je još dovedeno oko 350 do 500 ljudi. Prva hapšenja bila su na ljudima koji su nešto značili, ili vojno ili civilno. Uglavnom su bili hapšeni visoko obrazovani ljudi i vojni stručnjaci. Bilo je torture, udaranja, gladi i svega što se čovjeku ne bi trebalo raditi - pojasnio je on.

Emir Hajdarović, predsjednik Skupštine saveza udruženja logoraša HNK-a, dodao je kako je osnovni cilj njihovih aktivnosti, posebno u zadnje vrijeme, obilježiti sva mjesta stradanja ljudi u proteklom ratu kako bi to poslužilo novim generacijama, uz poruku da se više nikad ne dogodi ili ponovi.

- Važno je da smo napokon u ovu kasarnu ušli, prvi put nakon 29 godina. To je naša osnovna zadaća kao udruženja logoraša. Nadam se da ćemo u narednom razdoblju moći obilježiti mjesta stradanja, na kojima to do sada nismo mogli, te da će sva ta mjesta dobiti obilježja u vidu spomen-ploča - zaključio je Hajdarović.

[vernes81]

Stari Vitez pokret prema Ahmicima.

[mishic]

https://www.youtube.com/watch?v=r0aSY31jWdk

Banalizacija "domoljublja" i istina koja pokazuje do koje mjere mržnja može da ide.

Ovakav naslov uz video servirali su istomišljenici snimljenog slučaja. Pokazatelj da ih u srednjoj Bosni nije malo.

[mishic]

A ko je otpočeo sukobe i sa kakvim ciljem, to nije bitno?!
Još mnogo Lašve će proteći dok ovakvi idioti prekinu ponavljati Kordićeve mantre koje on i danas skoro svakodnevno ponavlja i širi.

[BHCluster]

GRANATE HVO-a SU PRIJE 30 GODINA UBILE 15 I RANILE VIŠE OD 50 CIVILA: Za masakr do danas niko nije odgovarao

Tokom granatiranja Zenice 19. aprila 1993. godine, sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice, u masakru je ubijeno 15 i ranjeno više od 50 civila. Za ovaj zločin – ni tri decenije poslije – niko nije odgovarao.

Tačan broj granata ispaljenih na centar Zenice ostao je neutvrđen, iako se spominje brojka od devet granata ispaljenih iz haubice.

Postoje dvije različite tvrdnje o izvoru paljbe: optužba na suđenju generalu HVO-a Tihomiru Blaškiću je trvdila da su to bili položaji HVO-a u Putičevu, dok je odbrana zastupala tezu da su granatiranje izvršile srpske snage na Vlašiću. Sudsko vijeće oslobodilo je generala Blaškića optužbi po tačkama optužnice kojima se tereti za ovo granatiranje, piše Zenica blog.

Porodice žrtava ogorčene su na rad pravosudnih insitucija, a organizatori obilježavanja godišnjice za Birn kažu da imaju balističke podatke da su granate tog dana ispaljene s položaja Putičeva – 16 kilometara udaljenog od Zenice.

- Oko podneva tog dana, od granata ispaljenih na centar Zenice sa područja Putičeva, 16 kilometara zapadno od Zenice, poginulo je i ranjeno više civila u trenutku velike gužve. Kobne su bile prve dvije granate, a ispaljeno ih je ukupno sedam tada. To su izvještaji balističara koje smo mi dobili tada - kaže Vernes Menzilović, predsjednik Komisije za obilježavanje značajnih datuma, ličnosti i događaja Zenice.

Tog se dana u samom centru Zenice odvijala velika trgovačka aktivnost, a u gradskoj zoni – koja je bila granatirana – nalazilo se oko dvije do tri hiljade ljudi.

- Iako je poznato s kojeg su područja ispaljeni projektili iz haubice 155 milimetara, za ovo nedjelo još niko nije procesuiran pred pravosudnim institucijama u Haagu ili BiH. Samo je proces protiv Tihomira Blaškića bio vođen pred sudom u Haagu, a on je oslobođen odgovornosti za ovo stradanje u Zenici - kaže Menzilović.
Blaškić oslobođen odgovornosti

U haškoj optužnici protiv Tihomira Blaškića, nekadašnjeg komandanta HVO-a, Operativne zone Srednja Bosna, navodi se da je oko podneva 19. aprila 1993. na centar Zenice ispaljeno više artiljerijskih granata.

- Granate su pogodile dijelove grada u koje dolazi mnogo ljudi, kao što su trgovački centar i glavna tržnica u trenutku velike gužve. Doista, čini se da se baš u to doba dana odvijala velika trgovačka aktivnost i da se tada u geografskoj zoni koja je bila granatirana nalazilo oko dvije do tri hiljade ljudi - navodi se u dijelu optužnice za koji Blaškić nije presuđen.

Drugostepeno vijeće oslobodilo je Blaškića odgovornosti za granatiranje Zenice jer, kako je utvrđeno presudom, nije se moglo riješiti pitanje identiteta snaga koje su učestvovale u granatiranju, budući da tužilac, van svake razumne sumnje, nije dokazao da su snage Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i drugi elementi, podređeni optuženome, izvršili granatiranje.

- Vijeće je smatralo da ima razloga da se general Blaškić oslobodi optužbi po tačkama optužnice kojima se tereti za granatiranje Zenice 19. aprila 1993. - navodi se u presudi kojom je Blaškić osuđen na devet godina zatvora zbog zločina u Lašvanskoj dolini.

Granatiranje Zenice, odnosno zanatskog centra u ovom gradu 19. aprila 1993., navodilo se u haškoj optužnici protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza, a Sudsko vijeće u ovom predmetu je prihvatilo iskaz vještaka Johna Hamilla i zaključilo da je "HVO ispalio granate na radiostanicu, promašio i pogodio pijacu – što je rezultiralo smrću i razaranjem".
Najmlađa žrtva Nehrudin Trako imao 13,5 godina

Međutim, isto vijeće nije moglo izvući zaključak da je Kordić, koji je zbog zločina počinjenih u srednjoj Bosni osuđen na 25 godina zatvora, umiješan u granatiranje Zenice.

Najmlađa žrtva ovog zločina bio je Nehrudin Trako, koji je u vrijeme stradanja imao trinaest i po godina.

- Taj dan su padale granate a Nehrudin se igrao vani. Na radiostanici sam čuo vijesti da je od granatiranja bilo dosta ranjenih i poginulih. Tražio sam ga po gradu, hodao od ustanove do ustanove. Tek kada sam u mrtvačnici vidio da mi ne daju tamo ući, saznao sam i šta se desilo s Nehrudinom - kaže Nehrudinov otac Nezir.

Ranije su iz Tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona potvrdili da postoje predmeti u vezi sa granatiranjem u aprilu 1993. godine ali i da se vodi kao "djela po nepoznatom izvršiocu".

Polaganjem cvijeća i odavanjem počasti na spomen-obilježju "Kameni spavač" u Zenici, danas će biti obilježen 19. april – Dan civilnih žrtava rata grada Zenica.

[mishic]

"kojom plaćanjem kazne presuđeni ratni zločinci izbjegavaju odlazak u zatvor, predstavlja izdaju pravde, rekao je David Pettigrew, profesor filozofije i studija holokausta i genocida na američkom Southern Connecticut State University, nakon nekoliko sličnih slučajeva u Bosni i Hercegovini."

[mishic]

https://balkans.aljazeera.net/news/balk ... vina-prava

[muha_sa]