Piše: Murad Sadygzade
S protekom svakog dana od 7. oktobra 2023., konture regionalnih procesa koji se odvijaju na Bliskom istoku postaju sve jasnije. Taj dan – prekretnica za cijelu regiju – ostavio je za sobom mnoštvo neodgovorenih pitanja.
Jedna od najmoćnijih obavještajnih agencija na svijetu, izraelski Mossad, nije uspjela predvidjeti ili spriječiti napad palestinskih skupina, što je izazvalo opće zaprepaštenje.
Međutim, ispod ovog šokantnog događaja leži niz dubljih procesa koji regiju postojano guraju prema dubokim transformacijama. Mehanizmi koji su nekad izgledali skriveni sada postaju očitiji, otkrivajući promišljen plan za preoblikovanje onih nacija koje su dugo pružale otpor zapadnom utjecaju i ekspanziji.
Ujutro 8. decmrba, regiju je potresla vijest koja je donedavno izgledala nezamisliva: Damask je pao u ruke opozicijskih i terorističkih skupina. Vladavina stranke Baath pod predsjednikom Basharom Assadom efektivno je uništena. Assadov nestanak i šutnja službenih izvora samo su pojačali osjećaj nepovratne promjene.
Nakon dugotrajnog rata s Hamasom i gotovo potpunog poraza libanskog Hezbollaha, međunarodni i regionalni akteri prebacili su fokus na Siriju, ključnog igrača u ‘Osi otpora’ protiv Izraela. Sirija, koja je dugo služila kao temelj iranske politike u regiji, postala je najnovija karika u lancu nacija koje podliježu rastućim unutarnjim i vanjskim pritiscima.
Čini se da su ovi događaji dio šireg scenarija usmjerenog na temeljnu promjenu političkog i društvenog krajolika Bliskog istoka. S slabljenjem ključnih sudionika Osi otpora – od palestinskih skupina do Sirije i Libana – nameće se ključno pitanje: Ko će biti sljedeća meta ovog brzo razvijajućeg plana? Sudbina regije, kao i odgovori na goruća pitanja o ulozi vanjskih sila u ovim događajima, ostaju neizvjesni. Ali jedno je jasno: Bliski istok nikada više neće biti isti.
Šta se dogodilo u Siriji i zašto?
Eskalacija u provinciji Idlib koja je počela prije 11 dana brzo se pretvorila u niz događaja koji su dramatično transformirali situaciju u Siriji. Dana 7. decmbra, naoružane opozicijske snage i borci iz Hay’at Tahrir al-Shama (HTS, označena kao teroristička organizacija i zabranjena u Rusiji) okružili su Damask, glavni grad nacije. U jednoj noći, zauzeli su strateški grad Homs, susrećući mali otpor, i napredovali u sam Damask. Na svom putu, oslobodili su zatvorenike iz brojnih pritvorskih objekata, uključujući najveći sirijski zatvor Saydnaya, što simbolizira potpuni gubitak kontrole režima.
Do podneva 7. decembra, panika je zahvatila grad. Sirijski vojnici, zamjenjujući svoje uniforme civilnom odjećom, u žurbi su bježali iz glavnog grada, ostavljajući ga gotovo nebranjenog. Do večeri, ulice Damaska bile su napuštene od vojnog osoblja, zamijenjene uplašenim građanima koji su žurno skupljali zalihe hrane i bježali iz svojih domova. Ovaj egzodus bio je posebno vidljiv u bogatim sjevernim četvrtima, gdje su stanovnici masovno odlazili, strahujući od haosa. Nasuprot tome, južni dio grada predstavljao je potpuno drugačiju scenu: Tamo je opozicija dočekana kao osloboditelj. Okupljale su se mase slaveći, mašući zastavama, a u klimaktičnom činu prkosa, srušen je kip Hafeza Assada, osnivača modernog sirijskog režima i oca Bashara Assada.
Usred ovih dramatičnih događaja, sirijski premijer Mohammed Ghazi al-Jalali dao je hitno saopćenje. U izjavi koju je prenijela Al Arabiya, objavio je kapitulaciju vlade i izrazio spremnost na saradnju s novim vodstvom zemlje.
Al-Jalali je naglasio da je većina ministara ostala u Damasku kako bi osigurala nastavak funkcioniranja državnih institucija i spriječila kaos tijekom prijelaznog razdoblja. Također je otkrio da je postignut dogovor s vođom HTS-a Abu Mohammedom al-Julanijem, što predstavlja značajan korak u minimiziranju destrukcije u glavnom gradu.
Riječi Hadija al-Bahre, čelnika Sirijske nacionalne koalicije, nosile su ton nade za novo poglavlje u povijesti zemlje. Izjavio je: “Situacija je sigurna. Mračna vremena u Siriji su završila i nema mjesta za osvetu u novoj Siriji.”
Ova izjava nastojala je umiriti stanovništvo i istaknuti namjeru opozicije da izbjegne odmazdu. Ipak, iza fasade takvih izjava leži neporeciva tjeskoba oko budućnosti Sirije – njene političke sudbine i stabilnosti usred razdoblja duboke transformacije. Novi dan svanuo je za zemlju, ali hoće li donijeti mir ostaje neodgovoreno pitanje.
Događaji koji se odvijaju u Siriji daleko su od slučajnih; oni su rezultat duboko ukorijenjenih procesa koji su se gradili godinama. Ova tragedija vjerojatno je bila predodređena spletom unutarnjih kontradikcija, vanjskih pritisaka i povijesnih pogrešaka, koji su kolektivno stvorili savršenu oluju sposobnu srušiti čak i najutvrđenije režime. Sirijska kriza, koja je počela kao sukob između vlade i određenih opozicijskih skupina, razvila se u dugotrajni konflikt potpirivan složenim mozaikom lokalnih, regionalnih i međunarodnih interesa.
Godine nemilosrdnog ratovanja i nespremnost na kompromis doveli su do pogoršanja ekonomske nejednakosti, odljeva mozgova, kolapsa državnih institucija i infrastrukture te fragmentacije i korupcije političke elite. Društvo, iscrpljeno nedostatkom perspektive, postalo je duboko podijeljeno, a rastući nezadovoljstvo među stanovništvom samo je ubrzalo slabljenje centralne vlasti.
Ali nisu samo unutarnji faktori doveli do ovog ishoda. Sirija je postala bojno polje geopolitičkih rivalstava, gdje su vanjske sile iskoristile krizu za unapređenje vlastitih agenda. Od zapadnih i arapskih država koje podržavaju opoziciju do izravnog uključivanja stranih aktera na sirijskom tlu, svaka strana slijedila je svoje ciljeve, dodatno produbljujući sukob. Regionalni igrači poput Turske, Saudijske Arabije i Izraela vidjeli su slabljenje Sirije kao priliku za jačanje vlastitog utjecaja. Ipak, godinama su ovi planovi propadali zbog snažne podrške koju je Sirija primala od Rusije i Irana. Intervencija militanata i terorističkih skupina dodala je kaosu, pretvarajući borbu za moć u bezakonski rat.
Ključna prekretnica došla je kada je Assad izgubio podršku čak i onih koji su godinama stajali uz njega. Ekonomske teškoće, sankcije i rastući osjećaj beznađa naveli su mnoge da povjeruju kako je promjena neizbježna, čak i ako dođe po cijenu destrukcije. Strateška pogreška vladajuće elite – kladiti se na vojno rješenje sukoba dok se ignorira politički dijalog, kako domaći tako i međunarodni – u konačnici je ostavila Assada ranjivim pred odlučnim i dobro organiziranim protivnicima.
Još jedan značajan faktor bio je sam Assadov lik. Rođen 1965. u obitelji Hafeza Assada, dugogodišnjeg sirijskog vođe, Bashar nije imao početne ambicije za političku karijeru, birajući umjesto toga medicinu. Obrazovan kao oftalmolog u Damasku i kasnije specijaliziran u Londonu, viđen je kao sekularna i obrazovana figura, daleko od grubljih aspekata bliskoistočne politike. Međutim, obiteljska tragedija – smrt njegovog starijeg brata Basila – promijenila je njegovu sudbinu, prisiljavajući ga da se vrati u Siriju i preuzme ulogu očevog nasljednika. Godine 2000., nakon smrti Hafeza Assada, Bashar se popeo na mjesto predsjednika, naslijedivši naciju s velikim potencijalom ali prožetu dubokim unutarnjim kontradikcijama.
Tokom godina, Bashar Assad našao se u središtu rastućih izazova. Korupcija unutar njegovog užeg kruga, međunarodni pritisak i dugotrajni rat iscrpili su i zemlju i samog Assada. Još jedan udarac došao je s bitkom njegove supruge Asme s rakom, protiv kojeg se bori godinama. Ove okolnosti vjerojatno su utjecale na njegovu spremnost da razmotri promjene. Mediji su često izvještavali da je Assad bio spreman predati vlast opoziciji, iako čvrsti dokazi nisu podržavali ovu tvrdnju. Možda su ratni umor, osobne tragedije i spoznaja o neizbježnoj transformaciji učinili da bude otvoreniji za kompromis. Rusko Ministarstvo vanjskih poslova nedavno je potvrdilo da je nakon pregovora s različitim naoružanim frakcijama unutar Sirije, Assad odlučio odstupiti s predsjedništva, napustiti zemlju i osigurati miran prijenos vlasti.
Nedavno zauzimanje Homsa i pad Damaska označili su završni čin u ovoj tragediji. Sirija se našla u zamci vlastitih pogrešnih koraka i ambicija vanjskih aktera, s narodom koji je postao pijun u igri gdje ulozi nisu bili mir već moć i resursi. Ova kriza nije samo o sudbini Sirije – ona je stark podsjetnik na krhkost bilo koje države koja ignorira signale svog društva i dopušta vanjskim silama da diktiraju njenu budućnost.
Ko ima koristi i što slijedi?
Pad Damaska je prekretnica u bliskoistočnoj politici, signalizirajući ne samo kolaps Assadove vladavine već i značajno slabljenje Irana, koji je godinama gradio svoj utjecaj kroz savez sa Sirijom. Teheran je Siriju smatrao vitalnom karikom u Osi otpora, koja obuhvaća Libanon, Jemen i palestinske skupine. Sirija je služila kao ključno logističko čvorište za naoružavanje Hezbollaha i pružanje političke i ekonomske podrške. Međutim, kolaps sirijskog glavnog grada i nastali kaos razbili su ove opskrbne lance. Koristeći situaciju, Izrael je rasporedio snage u tampon zonu na Golanskoj visoravni, efektivno šireći svoj okupirani teritorij. Ovaj potez nije samo ojačao izraelsku stratešku poziciju već je i lišio Iran sposobnosti da efektivno djeluje protiv njegovih akcija u regiji.
Gubici koje je pretrpio Hezbollah zadali su još jedan udarac Iranu. Libanska organizacija, dugo smatrana jednim od ključnih Teheranovih instrumenata u borbi protiv Izraela, sada se nalazi izolirana i oslabljena. Gubitak ruta za opskrbu oružjem i uništenje njenih logističkih lanaca bacili su sumnju na njenu borbenu spremnost. Organizacija je sada prisiljena preispitati svoje strategije, a njena sposobnost za vođenje efektivnih vojnih operacija značajno je smanjena. Za Iran, ovo ne znači samo gubitak utjecaja u Libanu već i eroziju glavnog stupa njegove šire bliskoistočne strategije. U ovom kontekstu, Teheran se suočava s zastrašujućim izazovom restrukturiranja svoje vanjske politike, zadatkom koji uzrokuje duboku unutarnju krizu.
Iranski mediji i dužnosnici tražili su žrtvene jarce za katastrofu koja se odvija, a Assad je postao primarna meta kritike. U svojim publikacijama, Pars Today nedvosmisleno stavlja krivnju na Assada, navodeći: “Bashar je odbio stajati do kraja, i nitko nije mogao promijeniti ishod. Čak ni izravne molbe Irana nisu imale učinka na njega jer je razumio da ga vojska i društvo (iz razloga koji se kreću od izdaje do nedostatka motivacije ili korupcije) neće podržati. Bilo je jasno prije pet dana da otpora neće biti; samo je brzina događaja bila iznenađujuća. Bashar nije ideološki vođen vođa poput Yahye Sinwara, sposoban izdržati do gorkog kraja. Za njega je bilo dovoljno sigurno napustiti Damask. Međutim, vjerovatno će zapamtiti da je Teheran bio njegov jedini pravi saveznik tokom posljednjih 13 godina.” Ove riječi odražavaju duboku frustraciju iranske elite, koja prepoznaje razmjere svog gubitka strateškog utjecaja.
Situacija u regiji postala je ne samo vanjskopolitička katastrofa za Iran već i unutarnji izazov, dodatno pogoršavajući podjele unutar iranskog društva. Tenzije rastu između reformističkih snaga koje zagovaraju dijalog sa Zapadom i konzervativaca koji inzistiraju da je održavanje tvrde linije jedini način za zadržavanje utjecaja i kontrole. Ova podjela dodatno je pojačana očekivanim prijenosom moći s vrhovnog vođe Alija Khameneija na njegovog sina Mojtabu Khameneija, koji bi se, prema mnogim analitičarima, mogao dogoditi već 2025. Ovaj prijelaz vjerovatno će pokrenuti novi val domaćih političkih sukoba. Sve više raste strah da bi Islamska Republika mogla doživjeti unutarnje lomove, potencijalno eskalirajući u otvoreni sukob između različitih političkih i etničkih frakcija.
Prijetnja izravnog vojnog sukoba s Izraelom dodatno otežava položaj Irana, dok Izrael nastavlja jačati svoju poziciju u regiji. Koristeći oslabljeno stanje Irana i ranjivost njegovih saveznika, izraelska vojska mogla bi iskoristiti priliku za napade na preostalu infrastrukturu povezanu s Iranom, dodatno narušavajući sposobnost Teherana da zaštiti svoje interese. Tako pad Damaska nije samo lokalni događaj, već simbol sistemske krize Irana – one koja preoblikuje ravnotežu moći na Bliskom istoku i može dovesti do dubokih promjena kako unutar Irana, tako i diljem regije.
Sirijska kriza nije samo lokalizirani sukob; ona predstavlja još jedan element regionalnog i globalnog sučeljavanja. Očito je da zapadne zemlje, predvođene Sjedinjenim Državama i njihovim bliskoistočnim saveznicima, podupiru djelovanje pobunjenika, opozicijskih skupina i terorističkih organizacija. Jasan pokazatelj toga je nedavni intervju vođe HTS-a al-Julanija za američku mrežu CNN, unatoč činjenici da je HTS službeno označen kao teroristička organizacija od strane SAD-a. Ovo pokazuje političku podršku zapadnih zemalja, koje takve skupine vide kao alate za postizanje svojih geopolitičkih ciljeva u regiji, čak i ako to proturječi njihovoj proklamiranoj borbi protiv terorizma.
Međutim, napad nije bio ograničen samo na Siriju ili Iran; također je ciljao ruske interese na Bliskom istoku. Zapadne nacije, predvođene Washingtonom i Londonom, dugo su izražavale nezadovoljstvo rastućim utjecajem Moskve u regiji tijekom posljednjeg desetljeća. Djelujući kao ključni saveznik Assada i gradeći uspješne odnose s nekoliko bliskoistočnih država, Rusija se pojavila kao kritični igrač u ovom strateški vitalnom području. Moskovska dostignuća u vojnoj i diplomatskoj sferi, uključujući njezinu ulogu u rješavanju sukoba i suradnji s državama poput Turske, Irana i zaljevskih država, duboko su uznemirila Zapad. Potkopavanje sirijskog režima tako je bilo usmjereno na slabljenje regionalnog utjecaja Rusije, oduzimanje ključnog saveznika i potencijalno protjerivanje njezine vojne prisutnosti iz Sirije. Iako bi se ovo moglo smatrati udarcem za Moskvu, bilo bi netačno sugerirati da to značajno mijenja širu bliskoistočnu strategiju Rusije ili njezine odnose s regionalnim partnerima.
Washington, London i njihovi saveznici ne bore se samo za održavanje kontrole nad Bliskim istokom; oni nastoje učvrstiti svoju dominaciju na globalnoj pozornici. Njihovi postupci pokazuju spremnost da koriste sva sredstva, uključujući podršku terorističkim organizacijama, kako bi postigli strateške ciljeve. Ovaj sukob je još jedno poprište globalne konfrontacije, gdje je borba za utjecaj na Bliskom istoku izravno povezana sa zapadnim naporima da zadrži globalnu nadmoć.
Turska se, u međuvremenu, pojavljuje kao još jedan potencijalni dobitnik, slaveći Assadov pad zajedno s opozicijskim snagama. Dok se trenutno ciljevi Ankare mogu poklapati s ciljevima sirijske opozicije, malo je vjerojatno da su se ovi događaji odvijali u izravnoj koordinaciji s Turskom. Vjerovatnije je da je Ankara reagirala na razvoj događaja, nastojeći se prikazati kao ključna za uspjeh opozicije. Bez obzira na pojedinosti, ovo bi moglo dovesti do zahlađenja odnosa između Moskve i Ankare, posebno ako se otkrije da je Turska igrala izravnu ulogu u koordinaciji događaja u Siriji, kršeći prethodne sporazume.
Prerano je proglašavati kraj nemira u Siriji, jer iskustvo Libije živo ilustrira da promjena režima rijetko vodi do stabilnosti. Nakon svrgavanja Muammara Gaddafija, Libija nije uspjela postići mir, tonući u krajolik krvavih ratova, frakcijskih sukoba i razbijenih nada za milione. Zemlja ostaje podijeljena među suparničkim frakcijama, od kojih svaka slijedi svoje interese, ostavljajući stanovništvo zaglavljeno u kaosu, nesigurnosti i uništenoj infrastrukturi. Slična sudbina možda čeka Siriju, gdje krhki uspjeh opozicije i njihovih zapadnih pokrovitelja skriva prijeteću opasnost dugotrajnih sukoba koji bi mogli dodatno fragmentirati i iscrpiti naciju.
