Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
riverflow wrote:
istina je da je potrebno uposliti um u početku ali kasnije, to se nekako samo posloži, tako da polako počinješ sagledavati svoje reakcije spontano. Potpuno te razumijem kad govoriš o tom rasipanju, razdjeljivanju. I mene je to dugo sekiralo, ali malo pomalo sam uvidjela da je sve to što se dešava potrebno samo normalno prihvatiti. Nema potiskivanja, ili ako potiskuješ, jednostavno registruješ da potiskuješ. Stvaram sebi nervozu, ok, nervozna sam, ili lažem sama sebe, ok, vidim da to radim, ne pokušavam to promijeniti, neka bude. Kad pokušavaš nešto postići, trudiš se jako, želiš to, samo tada shvati da sve to radi tvoj ego. I kad to uvidiš, reci, ok, to je moj ego. Ne pokušavaj to promijeniti, samo će se rastopiti. Isto je i sa ljutnjom. Izvini, možda sad ispade da dijelim savjete ili nešto namećem, ali ne. Samo prenosim svoje iskustvo, i to rado jer vidim da si zagazila u sebe na način koji je meni razumljiv. I čini mi se da ti već dosta toga uvidjaš kod sebe, ovako kad čitam šta pišeš, više nego što ti se čini.
Meni se isto tako misli zapetljaju, ali naučila sam da brzo samo ostavim cijelo klupko, samo rez. To će nam se uvijek dešavati, ali neka, važno je da to uvidimo pa nek bude šta bude
Jako je teško naučiti prihvatiti neugodne emocije. I iskreno, evo, zadnjih dana sam se pravo opustila, da ne kažem ulijenila (Al' jesam, upravo to ) i prija mi, ne maltretiram se razmišljanjem. Ja sam osoba koja sporo uči, praaaavo sporo. Sve što sam naučila je iz razloga što nisam imala drugog izbora i sad kao da čekam taj trenutak koji će me prelomiti, to nešto što će me natjerati da se opet pođem kretati naprijed, a izgleda da on čeka mene. I tu sam stala.
Jednostavno lijena.
Baran wrote:
Jako je teško naučiti prihvatiti neugodne emocije. I iskreno, evo, zadnjih dana sam se pravo opustila, da ne kažem ulijenila (Al' jesam, upravo to ) i prija mi, ne maltretiram se razmišljanjem. Ja sam osoba koja sporo uči, praaaavo sporo. Sve što sam naučila je iz razloga što nisam imala drugog izbora i sad kao da čekam taj trenutak koji će me prelomiti, to nešto što će me natjerati da se opet pođem kretati naprijed, a izgleda da on čeka mene. I tu sam stala.
Jednostavno lijena.
A ko zna, možda lijenost i nije najgora bolest, kao što kažu. Možda je ponekad upravo suprotno Samo opušteno, bez brige
Tanzan and Ekido were once travelling together down a muddy road. A heavy rain was still falling.
Coming around a bend, they met a lovely girl in a silk kimono and sash, unable to cross the intersection.
“Come on, girl,” said Tanzan at once. Lifting her in his arms, he carried her over the mud.
Ekido did not speak again until that night when they reached a lodging temple. Then he no longer could restrain himself. “We monks don’t go near females,” he told Tanzan, “especially not young and lovely ones. It is dangerous. Why did you do that?”
“I left the girl there,” said Tanzan. “Are you still carrying her?”
Zato što sam vidio/pročito/pokušao/osjetio to i to, pa sam dakle/stoga/zato zaključio/uvidio/doživio/shvatio to i to, te na osnovu toga mogu da kažem/primijetim/tvrdim da je to i to kao to i to...
Tad bi možda post imao vrijednost zbog koje bi se moglo na njega osvrnuti. Ovako je samo...
Baran wrote:Zato što sam vidio/pročito/pokušao/osjetio to i to, pa sam dakle/stoga/zato zaključio/uvidio/doživio/shvatio to i to, te na osnovu toga mogu da kažem/primijetim/tvrdim da je to i to kao to i to...
Tad bi možda post imao vrijednost zbog koje bi se moglo na njega osvrnuti. Ovako je samo...
mišljenje
.... zato sto mislim da je misliti iz misljenja je misljenje, pa sam zato zakljucio da mislim misljenje koje mislim, pa mogu da kazem da kad mislim misljenje da mislim, jer kad mislim onda mislim.
You are no name
You are no thought
You are no emotion
You are no body
You belong to no country
You belong to no race
You belong to no nationality
You belong to no political party
You belong to no religion
You belong to no school
You belong to no community
You belong to no one
No one belongs to you
There is no one to belong to
You have no story
except the story you tell yourself
You have no beliefs
except the beliefs you tell yourself
You have no plans
except the plans you tell yourself
You have no identity
except the identities you buy for yourself
Who are you?
What are you
when the stories about yourself
cease to exist?
You are that
which is aware
Perceiving these very words
concealed behind all descriptions
which are pale in comparison to
what you are
Water cannot wet it
Fire cannot scorch it
Air cannot soothe it
Earth cannot birth it
You are that
You are that one
The one that takes on an identity
as these words
But forget you are the white background
That is aware of the words
But is not the words
What is that
You are it
But I don’t know what that is
I can’t tell you
But I can point you towards it
Only you can find out
You are that…
That. Is. You.
Baran wrote:Kako da se čovjek ne ljuti na sebe kad ga za sva pitanja o nedoumicama i teškoćama na kraju uvijek čeka isti odgovor?
Izgleda da smo sa manje pitanja sve bliži odgovoru. Stvarno nam mozak nekad nije prijatelj.
Ili je to samo moj mozak?
Ili je sve samo stvar pravih pitanja?
Sve je stvar mudrosti, koje nemam, a želim je. Trebam li je željeti ili pustiti da budem ja, pa da ona dođe meni?
Trebam li se tjerati na savladavanje i suzdržavanje? Kad to radim, uvijek puknem, kad tad. To znači da ne radim to kako treba.
Sve mi je veoma konfuzno i veoma sam zbunjena. Vjerovatno mi je problem što nemam strpljenja i hoću sve sada i odmah.
Ovaj period već predugo traje, ali opet negdje u sebi vjerujem da ću ga prevazići.
Možda previše razmišljam o sebi?
Eureka!!
Moram da vam javim da sam ovaj jedan mali period/ fazu prošla i to ovako:
Dosad sam suzbijala emocije i misli za koje sam mislila da su nedolične/bespotrebne/glupe itd. itd., razumijete me. Htjela sam ih ugasiti, prekinuti čim ih prepoznam, bukvalno ugasiti mozak ili ga prešaltati na nešto drugo. Al' onda mi je samo odjednom naišlo- pa što to sebi radim?? To je moj mozak, dobila sam ga s razlogom, s razlogom su tu misli takve kakve jesu, pusti ih nek teku kakve jesu, samo ih nadgledaj. Mozak je dobra stvar.
Ljudi moji, to je nešto nevjerovatno za mene! Ništa više nije isto. Sljedeća fazo, spremna sam!
To je kao ono kada je onaj nastavnik fizičkog iz jednog podrinjskog mjesta - inače Bošnjak, musliman - pobjegao u šumu da se sakrije od četnika negdje 1992. godine, Pejaković govori o njemu...Pa je, između ostalog, dok je sam tumarao danima po šumi i skrivao se, otkrivajući pravila i propise ponašanja u šumskom svijetu, jednog dana počeo da - misli! Njegovoj radosti nije bilo kraja, to je bilo nevjerovatno otkriće i neopisiv doživljaj, život mu se potpuno preokrenuo. S neskrivenim nestrpljenjem čekao je svako jutro da se probudi kako bi što prije počeo da misli
Moram da vam javim da sam ovaj jedan mali period/ fazu prošla i to ovako:
Dosad sam suzbijala emocije i misli za koje sam mislila da su nedolične/bespotrebne/glupe itd. itd., razumijete me. Htjela sam ih ugasiti, prekinuti čim ih prepoznam, bukvalno ugasiti mozak ili ga prešaltati na nešto drugo. Al' onda mi je samo odjednom naišlo- pa što to sebi radim?? To je moj mozak, dobila sam ga s razlogom, s razlogom su tu misli takve kakve jesu, pusti ih nek teku kakve jesu, samo ih nadgledaj. Mozak je dobra stvar.
Ljudi moji, to je nešto nevjerovatno za mene! Ništa više nije isto. Sljedeća fazo, spremna sam!
arzuhal wrote:To je kao ono kada je onaj nastavnik fizičkog iz jednog podrinjskog mjesta - inače Bošnjak, musliman - pobjegao u šumu da se sakrije od četnika negdje 1992. godine, Pejaković govori o njemu...Pa je, između ostalog, dok je sam tumarao danima po šumi i skrivao se, otkrivajući pravila i propise ponašanja u šumskom svijetu, jednog dana počeo da - misli! Njegovoj radosti nije bilo kraja, to je bilo nevjerovatno otkriće i neopisiv doživljaj, život mu se potpuno preokrenuo. S neskrivenim nestrpljenjem čekao je svako jutro da se probudi kako bi što prije počeo da misli
To je nesto najbolje sto nekom dogodi..... da razmisljas svojom glavom.
arzuhal wrote:To je kao ono kada je onaj nastavnik fizičkog iz jednog podrinjskog mjesta - inače Bošnjak, musliman - pobjegao u šumu da se sakrije od četnika negdje 1992. godine, Pejaković govori o njemu...Pa je, između ostalog, dok je sam tumarao danima po šumi i skrivao se, otkrivajući pravila i propise ponašanja u šumskom svijetu, jednog dana počeo da - misli! Njegovoj radosti nije bilo kraja, to je bilo nevjerovatno otkriće i neopisiv doživljaj, život mu se potpuno preokrenuo. S neskrivenim nestrpljenjem čekao je svako jutro da se probudi kako bi što prije počeo da misli
arzuhal wrote:To je kao ono kada je onaj nastavnik fizičkog iz jednog podrinjskog mjesta - inače Bošnjak, musliman - pobjegao u šumu da se sakrije od četnika negdje 1992. godine, Pejaković govori o njemu...Pa je, između ostalog, dok je sam tumarao danima po šumi i skrivao se, otkrivajući pravila i propise ponašanja u šumskom svijetu, jednog dana počeo da - misli! Njegovoj radosti nije bilo kraja, to je bilo nevjerovatno otkriće i neopisiv doživljaj, život mu se potpuno preokrenuo. S neskrivenim nestrpljenjem čekao je svako jutro da se probudi kako bi što prije počeo da misli
Ma razumijemo se Arzo bratee
Ma pusti ti to "razumijemo se" i slično...Ja više puta dnevno uhvatim sebe kako se ne razumijem...
) i prija mi, ne maltretiram se razmišljanjem. Ja sam osoba koja sporo uči, praaaavo sporo. Sve što sam naučila je iz razloga što nisam imala drugog izbora i sad kao da čekam taj trenutak koji će me prelomiti, to nešto što će me natjerati da se opet pođem kretati naprijed, a izgleda da on čeka mene. I tu sam stala.
