Forum Klix.ba

ČLANOVI ZLOČINAČKO HEGEMONISTIČKO OKUPATORSKE DINASTIJE KARAĐORĐEVIĆ NA RATIŠTU U BOSNI I HERCEGOVINI I HRVATSKOJ DEVEDESETIH GODINA PROŠLOG VIJEKA

Princ Vladimir Karađorđević, sin kralјevića Andreja, na prvim linijama fronta u Hrvatskoj, negdje u Dalmaciji 1993. godine.

Princ Tomislav Karađorđević, sin kralјa Aleksandra i brat kralјa Petra II, na prvim linijama fronta u Bosni I Hercegovini, negdje na bihaćkom ratištu 1994. godine.

N MEMORIAM: Suljo Halalkić - napustio nas je najveći bh. humanista u Švedskoj




Amir Kliko, historičar je podsjetio na ulogu Halalkića u odbrani BiH od agresije:

- Rahmetli Suljo je 1970-ih godina 20. stoljeća otišao u Švedsku nikada ne zaboravivši zavičaj i domovinu. U Švedskoj je do devedesetih godina 20. stoljeća postao uspješan biznismen. S početkom agresije na domovinu Suljo je otvorio svoju haznu i počeo je trošiti na kupovinu opreme za potrebe njene odbrane. Pored ostalog, kupio je od hrvatske vojske i jednu haubicu 155 mm!

Pitao sam ga otkud mu ideja da kupi haubicu. Odgovorio mi je da se rat ne vodi samo puškama i da je lakše doći do pušaka nego do artiljerije bez koje se ne vodi rat. Haubicu su sa sobom u Bosnu dovezli pripadnici 7. brigade ARBiH koju su u Rijeci od krajiških dobrovoljaca, radnika u inostranstvu, formirali i ustrojavali njen komandant, major Fikret Čuskić, poručnik Ilfad Ičanović i još neki bh. patrioti koji su imali potrebno vojničko znanje.

Dodao je kako su Krajišnici Suljinu haubicu odmilja prozvali "Fata".

- Po dolasku u RBiH, 7. brigada dobila je zadatak oslobađanja Grepka kako bi se izvršila deblokada okruženog Goražda. Na Igmanu su ostavili svoju "Fatu" za potrebe odbrane okruženog Sarajeva. Tu je ostala cijeli rat.

Suljo je nastavio logistički podržavati odbranu domovine do kraja agresije. Bio je donator 7. korpusa ARBiH. Većim dijelom finansijski je podržao i objavljivanje monografije o ratnom putu 17. Viteške Krajiske brdske brigade čiji sam autor s generalom Fikretom Ćuskićem.

Tako sam i upoznao Sulju Halalkića čije je veliko srce snažno tuklo za BiH...

https://mojabih.oslobodjenje.ba/mb/vije ... koj-725048

Neka se ni ovo ne zaboravi...


Ne znam ima li prikladnija tema.

Rahmet ti duši!

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/23 ... jecom.html

DRAGAN BURSAĆ: Matija Stević, čovjek koji je spasio pun autobus Bošnjakinja sa djecom

Teško ćete nešto naći o ovom čovjeku, Srbinu po rođenju iz Pukiša nadomak Brčkog. Tek možda da je riječ o ekonomisti, rođenom 1922. godine.

Piše: Dragan Bursać

Postoje neki tihi, mirni i povučeni ljudi o kojima gotovo ništa ne znamo. Kako vrijeme prolazi, teško je naći trag o njihovom postojanju i na najvećim svjetskim internet pretraživačima. Oni i njihova imena blijede, a dobra djela koja su uradili za života nestaju pod teretom zaborava.

Jedan od njih je Matija Stević.

‘Prijatelji, ako treba i ja ginem sa vama’

Teško ćete nešto naći o ovom čovjeku, Srbinu po rođenju iz Pukiša nadomak Brčkog. Tek možda da je riječ o ekonomisti, rođenom 1922. godine.

A Matija Stević, samozatajni čovjek uradio je na promociji ljudskosti više od većine homo sapiensa pod kapom nebeskom.

Početkom rata, dakle od aprila 1992. godine. godine shvatio je Matija tu violentnu snagu zla i odlučio da pomogne koliko zna i umije svojim sugrađanima Brčacima, a koji su imali nesreću da u četničkim očima izgledaju kao manje vrijedni ljudi. Bili su krvi što su živi i što se drugačije Bogu mole. Bošnjaci su te godine postali mete za odstrel. Tek tako. Kako se kome ćefne, dolazili su monstrumi i u ime “Velike Srbije” i srpstva ubijali ljude.

Tada je Matija sa suprugom Danom primio u vikendici na selu Numana Salkovića sa suprugom Enisom i kazao im: “Ostajte ovdje! Ako budemo ginuli, zajedno ćemo ginuti. Ja vas nikada neću izdati, ostaviti ili predati srpskoj vojsci!”. Inače, Matija je izvukao ove ljude iz pakla Brčkog u kome su Arkanovci i ostali zlotvori počeli sa etničkim čišćenjem.

I to je bio početak Matijinog antiratnog puta.

Vidjevši kakvo je zlo došlo na vlast u Brčkom i vidjevši šta silne četničke vojske i paravojske rade, Matija je napisao pravila kako se trebaju ponašati vojnici, a koja su bila u skladu sa Ženevskom konvenicjom:

“Da se zarobljenik ne smije ubiti. Da se ranjenik ne smije ubiti. Da se ne smije pljačkati. Da se ne smiju civili maltretirati. Da se ne smije činiti sve ono što ne bi bilo dobro da tebi neko čini.”

Ovo, između ostalog, stoji u Matijinim pravilima, kazaćemo opšteljudskim, ali nedostajućim koje je ovaj Brčak uručio srpskim vojnicima.

Autobus sa ženama i djecom iz sigurne smrti preusmjerio na razmjenu

A onda je te iste 1992. godine spasio pun autobus žena i djece od sigurne smrti i omogućio im da budu uspješno razmijenjeni. Naime, ideja četnika je bila da se autobus sa bošnjačkom djecom i ženama doveze pravo na vatrenu liniju između Pukiša i Čelića, da se tu odglumi razmjena, a da žene i djeca zapravo budu ubijena u unakrsnoj vatri.

Matija je saznao za sve ovo, pa je brzo silnim vezama i vezicama uspio na koncu izdejstvovati da dođe do odistinske razmjene. Autobus sa ljudima je vraćen sa vatrene linije i razmjena je nakon toga uspješno izvršena na pravoj, zaštićenoj liniji razdvajanja kod Cerika.

Muhamed Mujkić kaže da je ovim činom Matija spasio od sigurne smrti nekoliko desetaka ljudskih života.

A onda je, na proljeće 1993. godine, Matija Stević čuo razgovor lokalnih srpskih vojnika kod Đinović njiva koji su htjeli da ubiju, a prije toga, po Matijoj priči, da zlostavljaju majku i kćerku Bošnjakinje koje su radile u polju. Matija je kazao vojnicima:

“Znate šta momci, vi možete proći, ali ih pipnut ne smijete.”

Onda je Matija otišao do majke i kćerke i sproveo ih na slobodnu teritoriju u Čelić. Naravno, mogao je izgubiti život, mogao je biti ubijen od strane srpskih vojnika, ali je rizikovao i spasio dva ljudska bića.

Matija, čovjek koji se javno izvinio muslimanskom narodu

Nakon rata Matija Strević je pokrenuo inicijativu da se javno objavi njegovo izvinjenje muslimanskom narodu opštine Brčko, koji je na ovom području najviše stradao u posljednjem ratu 1992. – 1995. godine.

Matija je 2012. godine u dokumentarcu Život ispisan na licu u produkciji Gariwo Fondacije kazao: “To činim kao Srbin, građanin ovog grada koji sam, od kad znam za sebe, poštovao kako pripadnike svog naroda, tako i sugrađane Muslimane i Hrvate i druge ljude… Ljude nikada nisam cijenio po vjeri, naciji i boji kože, već po karakteru i moralu. Naša sudbina je da živimo zajedno, kako se ovdje, na ovim prostorima, vijekovima radilo.”

Neko će reći, pa to je normalno, to je ljudska obaveza. I neće pogriješiti. Samo što je bilo malo onih koji su poput ubijenog Srađana Aleksića ili ovog heroja Matije Stevića vršili svoju ljudsku obavezu. Jer da ih je bilo više, pa rata uopšte ne bi bilo.

I danas, nakon svega, najmanje što se može uraditi je da Matija Stević dobije ulicu sa svojim imenom.

Zbog svojih herojskih djela, ali i zbog svih dobrih ljudi!

Umjesto toga, Dodikovi uniformisani predatori, koji strašno podsjećaju na one zloglasnike iz 1992. paradiraju po Brčkom, a umjesto imena Matije Stevića spomenik vođe Draže Mihailovića odavno zapljuvava grad.

A danas? Danas bi Matija Stević bio proglašen još jednim autošovinistom ili izdajnikom.

A o takvoj vrsti “izdajnika” ima jedna sjajna misao jednog velikog pisca i čovjeka. Naime, Filip David je jednom kazao: “Biti izdajnik u takvoj zemlji i takvom sistemu najmanje je što može i mora učiniti svaki moralan i častan čovjek.”

Eto tu istu moralnu obavezu osjećao je Matija Stević, poprilično neznan junak iz našeg Brčkog. Čovjek mira u doba rata koji je spasavao druga ljudska bića.

Za sve što je uradio, Matija je 2012. godine dobio nagradu za građansku hrabrost “Duško Kondor”. U obrazloženju stoji: “Čovjek koji se izvinio bošnjačkom narodu zbog počinjenih zločina i zbog hrabrosti iskazane tokom rata.”

Hajde da ne zaboravimo Matiju, velikog čovjeka! Hajde da sad djelujemo u službi mira tako da nam nikada ne zatrebaju neki veći, ljudskiji postupci.

IZVOR: AL JAZEERA

Neka ostane zabilježeno i ovo da se nikada ne zaboravi dobra dijela dobrih ljudi u vrijeme zla i nepravde prema nama i našoj Bosni!
RiP i lahka ti zemlja bosanska, veliki čovječe i Bosnoljubu!

/VLASTIMIR MIJOVIĆ 1956. - 2022./



-Pod naslovom “Strogo kontrolisana republika”, u tekstu (24. oktobra 1989-te u zagrebačkom tjedniku “Danas”) sam plasirao navode iz jednog dokumenta Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, odnosno njegove Službe državne bezbjednosti.
U tom dokumentu, koji je nosio oznaku STROGO POV. (DRŽAVNA TAJNA), opisuju se aktivnosti koje se u nekoliko podrinjskih opština, s naše strane ove rijeke, pod dirigentskom palicom zvaničnog Beograda, vođene na destabilizaciji BiH i na pripremi budućeg oružanog napada na nju.
Zbog objavljivanja tog dokumenta, što sam učinio s punom sviješću da činim krivično djelo odavanja državne tajne, ali i osjećaja da od javnosti ne smijem da sakrijem tako važne i opasne aktivnosti, MUP Srbije je protiv mene uputio krivičnu prijavu Tužilaštvu u Zagrebu. Time su potvrdili vjerodostojnost iznešenih podataka.
Zagrebačko tužilaštvo se, međutim, oglasilo nenadležnim povodom te tužbe i uputilo tužitelje na mjesto mog stanovanja, Sarajevo. No, tad su u Beogradu već imali vremena da mućnu glavom, pa se nisu oglašavali s novom tužbom, kako bi se kompromitirajući podaci o mutnim radnjama i njihovoj pripremi intervencije u BiH zataškali.
No, sjetila se toga, čini mi se 1999-te, Vasvija Vidović, advokatica koja je u Hagu branila srebreničkog komandanta Nasera Orića. Pitala me da li bih došao u Hag da svjedočim o navodima iz dokumenta označenog kao DRŽAVNA TAJNA. Pristao sam bez dvoumljenja.

No, nikad me u Hag nisu pozvali. Ni naš tim zadužen da brine o tužbi protiv SR Jugoslavije/Srbije nije se zanimao za taj tekst niti za moje eventualno svjedočenje. Na sve je pala paučina.

https://www.face.ba/vijesti/bih/saracev ... oku/131664

Sjećanje joj je svježe, kao da nije prošlo 28 godina.

- Na današnji dan prije 28 godina, na mojim se pantalonama zalijepio ljudski mozak. Skupljala sam u šoku, dijelove ljudskog tijela, na pijaci Markale, a potom sa TV ekipom, ranjenike unosila u kombi RTVBiH-a i vozili ih na Koševo. Uživo pratili kako doktori čine čuda i spašavaju preživjele. Ima taj video na internetu, ali mi se ne traži. Svježe mi je u glavi kao da je jučer bilo.

Rahmetli Benjamin Filipović i Dževad Čolaković, zadesili su se na licu mjesta i sve snimili. Ja sam s drugom ekipom, stigla dva minuta poslije i vidjela svog druga, divnog i poštenog Emira Begovića kako leži u krvi i umire. Samo desetak minuta prije sam ga srela na ulici i dugo smo razgovarali, izljubili se kao da smo znali da je to kraj. A tako smo se smijali.

Tog dana, otišlo je mnogo nedužnih Sarajlija za čija ubistva je kriva Međunarodna zajednica koja je, plansko istrebljenje građana Sarajeva, preko svojih predatora, mirno posmatrala i odobravala.

Krugovi pakla se nikada ne zatvaraju.

Sjećamo se danas, ubijenih Sarajlija - napisala je Saračević-Helać na društvenim mrežama.

https://avaz.ba/vijesti/bih/715829/para ... ivom-stitu

Da se ne zaboravi da je ovaj kratki bio i clan predsjednistva....

https://radiosarajevo.ba/vijesti/bosna- ... ena/447291

Sramno / Tako je govorio Vučićev laureat: "Muslimane treća stući, biće krvi do koljena"
15. 02. 2022. u 21:42:00F.V.
"To treba sve pobiti. Sve pobiti", kazao je 12. oktobra 1991. godine pisac Gojko Đogo u razgovoru sa prijateljem i osuđenikom za ratni zločin Radovanom Karadžićem u osvit početka agresije i genocida u Bosni i Hercegovini.

"Pisci tuđom krvlju"
Danas se ovaj čuvar Karadžićevog lika i (ne)djela, koji nije krio mržnju prema nesrbima, našao među "zaslužnim pojedincima i organizacijama" koje je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić odlikovao u Palati Srbija u Novom Beogradu, zajedno sa još jednim pjesnikom koji je, po Tomislavu Markoviću, "pisao tuđom krvlju", Rajkom Petrovim Nogom. Đogo je odlikovan Zlatnom medaljom za zasluge.

U presretnutom razgovoru između Karadžića i Đoge, koji je pušten i na suđenju Slobodanu Miloševiću, Karadžić je otvoreno najavljivao svoj genocidni plan.

Riječ je o govoru danu kada je lider bosanskih Srba u Skupštini RBiH zaprijetio da je najava proglašenja nezavisnosti RBiH „ista autostrada pakla i stradanja“, te da će „muslimanski narod možda nestati ako bude rata ovdje“.

„Pa, ja mislim njih upravo, ako otvore rat, treba stući. Oni će biti... Biće krvi do koljena“, veli Đogo.
„Pa, nestaće...Nestaće sa lica zemlje taj narod ako zapnu. Oni moraju da znaju da oko Sarajeva ima 20.000 naoružanih Srba. Sarajevo će biti karakazan u kojem će izginuti 300.000 muslimana“, kaže Karadžić.

Jer, kaže Karadžić, „nemaju šanse“ protiv 300.000 naoružanih Srba, koji imaju podršku vojske i želju da se „bore do poslednjeg“, te da će JNA koja ima 500 aviona „koristiti po 20 u svakom naletu“.

"To treba sve pobiti. Sve pobiti", zaključuje Đogo.

Treba završiti s Vukovarom
Direktor Memorijalnog centra u Potočarima, dr. Emir Suljagić je u maju prošle godine je, također, na Twitteru objavio stenogram razgovora osuđenog Karadžića i Đoge.

Presretnuti razgovor je vođen 1991. godine, Đogo je tada bio predsjednik Udruženja Srba iz BiH u Srbiji, a danas je član Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske i član Senata Republike Srpske.

"Treba poslati istrenirane specijalce da to završe", veli, uz ostalo, Karadžić.

"Je... im materinu, oni šalju djecu, nema vojnika...", odgovara Đogo, govoreći o Vukovaru. Više od 30 godina kasnije Karadžićev nasljednik Milorad Dodik upravo iz Beograda poručuje da imaju "podršku Srbije i Hrvatske" za politiku u BiH. Tragično...

Žrtve velikohrvatske politike.

Dok neki slave obljetnicu tzv "hvo-a" rezultati njihove borbe su vise nego ociti.

Prošlog petka je u Visokom izvršena identifikacija 13 žrtava rata, među kojima pet članova samo jedne obitelji.

Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti koje su nestale 1993. godine na području sela Kratine, općina Vitez. Posmrtni ostaci ovih žrtava su 1998. godine ekshumirani na lokalitetu Međine kod Mostara. Identitet ovih žrtava je najprije utvrđen putem DNK metode da bi danas taj identitet potvrdili i članovi njihovih obitelji.

Tako je u Visokom službeno identificirano pet članova obitelji Salkić iz mjesta Nadioci kod Viteza. Članovi obitelji su potvrdili identitet supružnika Emsada (1955.) i Nihade (1959.) te njihovo troje djece: Melise koja je u momentu smrti imala samo osam godina, Nermina koji je imao svega 12 godina te četrnaestogodišnjeg Senada.

Potvrđen je identitet i braće Ćerimić, također iz mjesta Nadioci kod Viteza, Edina rođenog 1976. godine i njegovog tri godine mlađeg brata Elvedina (1979).

Također su danas članovi obitelji službeno identificirale i brata i sestru Salkić, Adisa i Adisu. Adis je imao svega petnaest godina kada je ubijen, dok je Adisa imala 12 godina.

Identificirani su i Osmančević Ramo, rođen 1914. godine u Busovači, Horo Semir rođen 1967. godine u Vitezu te Zatagić Amel, rođen 1975. godine u Busovači.

Udruženje građana žrtava rata '92-95' ”16. april” Ahmići i muftijstvo travničko – Medžlis Islamske zajednice Vitez uputili su saopćenje povodom obilježavanja 29. godišnjice zločina HVO-a nad bošnjačkim stanovništvom Ahmića, Donje Večeriske i drugih mjesta općine Vitez, u Bosni i Hercegovini.

Udruženje “16. april“ je saopćilo kako ovim putem, nakon prošlosedmične identfikacije žrtava HVO-a na području srednje Bosne, od kojih je pet žrtava zločina u Ahmićima, skrenulo pažnju javnosti na činjenicu da su žrtve pronađene u grobnici Međine kod Mostara prije 24 godine.

”Činjenica da su žrtve ukopane toliko daleko od mjesta zločina dovoljno govori o namjeri uništavanja svakog traga zločina na ovom prostoru, ali i o tome da se sve radilo planski da porodice ubijenih ne pronađu posmrtne ostatke svojih najmilijih“, navedeno je u saopćenju.

Upitali su zašto se čekalo 24 godine da se identifikuju žrtve, odnosno zašto se to nije uradilo puno ranije?

”Kome odgovara protok vremena radi, kako to neki žele, umiranja svjedoka gnusnih zločina koji su se desili na području Viteza i Busovače?”, upitali su iz Udruženja.

Pozvali su Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, kao i Državnu agenciju za istragu i zaštitu (SIPA) da intenziviraju istrage zločina koje su nad bošnjačkim civilima 1993. godine u Vitezu i Busovači, ali i ostatku Srednjobosanskog kantona, počinili pripadnici HVO-a.

Istakli su kako posjeduju informaciju da su se određene aktivnosti pokrenule nakon više od 20 godina, ali da to nije dovoljno, te da neće prestati tražiti od svih nadležnih da rade svoj posao sve dok i jedan zločinac ostane nekažnjen, a i jedna žrtva vodila kao nestala.

”Još uvijek potražujemo posmrtne ostatke 19 žrtava ovog stravičnog zločina. Posljednja identifikacija žrtava u Visokom daje nam nadu da ćemo uskoro pronaći posmrtne ostatke ostalih članova naših porodica, komšija i rođaka koji su ubijeni 16. aprila 1993. godine u Vitezu“, navedeno je u saopćenju.

Žrtve velikohrvatske politike.

Na Šehidskom mezarju u Vitezu danas je klanjana dženaza namaz i obavljen devet identifikovanih žrtava masakra u Ahmićima, kojeg su 16. aprila 1993. godine počinili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti koje su nestale 1993. godine na području općine VItez, selo Kratine, a koje su ekshumirane na lokalitetu Međine kod Mostara 1998. godine.

Identitet ovih žrtava je najprije utvrđen putem DNK metode da bi protekli mjesec taj identitet potvrdili i članovi njihovih porodica.

Članovi šire familije 24 godine kasnije zvanično su identificirali pet članova porodice Salkić iz mjesta Nadioci kod Viteza, sela u sastavu mjesne zajednice Ahmići. Članovi ove porodice su potvrdili identitet supružnika Emsada (rođen 1955. godine) i Nihade (rođene 1959. godine) te njihovo troje djece, Melise koja je u momentu smrti imala osam godina, Nermina koji je imao 12 godina te četrnaestogodišnjeg Senada.

Među devet identifikovanih su i braća Edin i Elvedin Čerimić iz mjesta Nadioci kod Viteza, kao i Adis i Adisa Salkić koji su imali 15 i 12 godina u vrijeme kada su ubijeni.

Amor Mašović, donedavni predsjedavajući Kolegija direktor Instituta za nestale osobe BiH, danas se prisjetio ekshumacije žrtava koje su danas ukopane na Šehidskom mezarju u Vitezu.

"Danas se prisjećam trenutka iz 1998. godine kada smo po naredbi Kantonalnog suda u Mostaru došli na lokalitet Međine gdje smo pronašli 40 pojedinačnih grobnica, žrtava HVO-a. Obilazći lokalitet Međine uočio sam tablu na kojoj je pisalo "Kupres 92" i već na prvi pogled se vidjelo da se ta tabla nalazi na vrhu nečega što je izgledalo kao masovna grobnica. Raspitao sam se o tome kod kolega iz službe za razmjenu HVO-a i oni su mi rekli da se tu nalaze vojnici JNA, takozvanog Nikšičko-šabačkog odreda. Samim tim su pokušali sakriti tragove ovog strašnog zločina. Uprkos tome, tražio sam od istražnog sudije da se pristupi ekshumaciji. Ubrzo nakon toga zvali smo kolege iz Beograda s VMA, jer smo zaista mislili da se radi o vojnicima JNA. Doktor Zoran Stanković je odmah rekao da se radi o tijelima djece i nekoliko žena", kazao je Mašović i dodao:

"Danas se moramo prisjetiti svih zločina pogotovo u vrijeme kada se ponovo prizivaju nekakvi novi aranžmani koji izleda vode prema novom udruženom zločinačkom poduhvatu."

Behara Kermo danas je ukopala braću Edina i Elvedina Čerimića, koji su u vrijeme smrti imali samo 14 i 16 godina.

"Drago mi je da sam napokon pronašla svoja dva brata, ali današnja bol je neopisiva. Pored njih ubijeni su mi još otac, majka i sestra koji još uvijek nisu pronađeni. Ukupno mi je ubijeno 14 članova porodice od kojih je devetoro djece. U životu je ostala samo još jedna porodica Čerimić", sa suzama u očima ispričala je Behara.

Ranije su iz Udruženja građana žrtava rata '92-95' "16. april" Ahmići pozvali Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, kao i Državnu agenciju za istragu i zaštitu (SIPA) da intenziviraju istrage zločina koje su nad bošnjačkim civilima 1993. godine u Vitezu i Busovači, ali i ostatku Srednjobosanskog kantona, počinili pripadnici HVO-a.

Istakli su kako posjeduju informaciju da su se određene aktivnosti pokrenule nakon više od 20 godina, ali da to nije dovoljno te da neće prestati tražiti od svih nadležnih da rade svoj posao sve dok i jedan zločinac ostane nekažnjen, a i jedna žrtva vodila kao nestala.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima bila zločini protiv čovječnosti. Jedan od zapovjednika HVO-a Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora, Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić su osuđeni na kazne od šest do deset godina zatvora za sudjelovanje u masakru, ali su novom presudom 2001. godine oslobođeni optužbi.

Dario Kordić, koji je u austrijskom zatvoru izdržavao 25-godišnju kaznu zbog zločina u centralnoj Bosni, među kojima i zbog zločina u Ahmićima 16. aprila 1993. godine, oslobođen je nakon izdržane dvije trećine kazne.

Haški sud je osudio i bivšeg pripadnika specijalne jedinice HVO-a "Džokeri" Miroslava Cicka Bralu na 20 godina zatvora. Paško Ljubičić osuđen je na osam godina zatvora, a nakon odležane dvije trećine kazne pušten je na slobodu, dok je Tihomir Blaškić osuđen na devet godina zatvora. Na slobodu je pušten nakon što je odslužio kaznu od osam godina i četiri mjeseca.

https://www.faktor.ba/vijest/na-danasnj ... jeb/164577

Na današnji dan zločinci su granatom sa Borija ubili 26, a ranili 108 Sarajlija u redu za hljeb

Na današnji dan prije 30 godina dogodio se jedan od najstravičnijih zločina u historiji Sarajeva.

Tog 27. maja 1992. godine, pripadnici srpskih agresorskih snaga, zločinci sa Borija su granatirali građane koji su u ulici Ferhadija, tadašnjoj Vase Miskina, čekali u redu za hljeb.

Ubijeno je 26, a ranjeno 108 građana.

Od zločinačke granate živote su tog dana izgubili:

Nedžad Abdija, Ismet Ašćerić, Ruždija Bektešević, Snježana Biloš, Predrag Bogdanović, Vladimir Bogunović, Vasva Čengić, Gordana Ćeklić, Mirsad Fazlagić, Emina Karamustafić, Mediha Omerović, Bahrija Pilav, Mila Ruždić, Mile Ružić, Abdulah Sarajlić, Sulejman Sarajlić, Hatidža Salić, Galib Sinotić, Sreten Stamenović, Srećko Šiklić, Božica Trajeri-Pataki, Vlatko Tanacković, Srećko Tanasković, Tamara Vejzagić-Kostić, Jusuf Vladović i Izudin Zukić.

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/25 ... zrtve.html

Genocidni barbari.

Krvavi maj '92 u Prijedoru: Ešefu ubijeni sinovi Alen i Ajdin, sestra, supruga i majka
31. 05. 2022. Radiosarajevo.ba



Prijedor je grad u Bosni i Hercegovini koji je prekriven maglom skoro četvrtinu godine i po tome je najmaglovitiji grad na prostoru bivše Jugoslavije.

Ali, najmaglovitiji dan koji se desio u ovom gradu je 31. maj 1992. godine kada je Krizni štab Prijedora, na čelu sa Srpskom demokratskom strankom (SDS), izdao naredbu kojom je nesrpskom stanovništvu naređeno isticanje bijelog platna na domovima.


Istom naredbom Bošnjaci i Hrvati su na javnim mjestima na nadlakticama morali nositi bijele trake.

Prijedorska policija zabranila šetnju kojom se sutra obilježava Dan bijelih traka!
Danas, 30 godina poslije, u ovom gradu obilježen je Dan bijelih traka, dan sjećanja na ubijenih 3.176 osoba, među kojima je 102 djece. 102 djece koji bi danas bili odrasli ljudi, da nisu svirepo ubijeni.

Oko 30.000 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti prošlo je kroz logore Trnopolje, Omarska i Keraterm.

Ešefu Dženanoviću ubijena je cijela porodica u Prijedoru dok je on bio u logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje.

Najviše mu je žao što njegove komšije šute o zločinima i što ne žele reći gdje su pokopani njegovi najmiliji koje nije našao ni do danas.

"Ja sam izgubio sina od četiri godine, Alen, izgubio sam sina od devet godina, Ajdin, imao sam sestru Naidu, 17 godina, suprugu 32 godine i majku Hajru, njih petero članova porodice", rekao je Dženanović za BIRN BiH.
https://radiosarajevo.ba/vijesti/bosna- ... =1&slide=0

‘Za balije u ovom autobusu nema mjesta’

Ekipa N1 je posjetila roditelje nedavno pretučenog učenika Alije Avdića iz srednje škole “Milutin Milanković” Milići , koji žive u Novoj Kasabi, no nisu htjeli pred kameru. Kažu, da se Alija osjeća bolje nakon operacije ali da će morati biti podvrgnut novim operacijama zbog težine povreda vilice, i da samo sada žele da im se sin oporavi. Još uvijek ne znaju detalje, motiv niti okolnosti pod kojima je njihov sin pretučen. Čekaju kažu da policija uradi svoj dio posla.

Na policiju se nije oslanjala ni Midheta Hadžić koja je također pohađala ovu školu, i tvrdi prošla vršnjačko i verbalno nasilje.

“Svakodnevno kada sam ulazila u autobus bilo je dobacivanja poput: ‘Za balije u ovom autobusu nema mjesta’. Na svesci na kojoj sam bila napisala bosanski jezik, profesor je ljutito sve pošarao ,i napisao ti si u srpskoj školi ti učiš srpski jezik. Kada sam se žalila direktoru on mi je rekao Midheta ti si svjesna da si u školi gdje si manjina i nemaš pravo glasa”.

NEPOVJERENJE U SISTEM
Na pitanje zbog čega nije prijavila ističe da je razlog nepovjerenje u sistem.

“Kada se moj otac vratio u Miliće, u Novu Kasabu 2002. godine nama je bačena bomba na kuću i osoba koja je bacila bombu za pokušaj ubistva devetočlane porodice bila je u zatvoru samo tri mjeseca. Mislim da mi je to bilo nešto poput zbog čega da prijavim nešto zbog čega će oni reći to je samo dječija igra, dječije stvari, jer ni pokušaj ubistva nisu tretirali”.

Ističe da je njen otac svakodnevno dolazio u školu, zvali su ga i tražili da se smiri.

“Bila je učenica koja je nosila majicu Ratka Mladića, okrenula se prema meni i rekla: ‘ vidi Midheta ubijao je i ubijat će'”.

I na to je, ističe Midheta odreagovala, i opet završila kod direktora.

NASILJE NIJE DJEČIJA IGRA
Vjeruje da se i danas dešavaju slične stvari ,ali da se djeca koja pohađaju ovu školu nemaju kome požaliti.

“Policiji ne, zato što to pretežno bude papirologija, koja se samo baci u kantu za smeće. Stvarno nemaju podršku i nemaju kome se obratiti. Roditelji stvarno trebaju biti podrška za djecu, jer većina to nije, i oni to smatraju djecu su, pa je to dječija igra”.

Smatra da se to nikako ne može nazivati dječijom igrom i da njeni roditelji tada nisu bili uz nju, kaže, nešto bi nažao učinila sebi. Dodaje da selidbu u Tuzlu smatra najboljom odlukom, jer netrpeljivosti koju je ona preživjela ne zatiče u svom okruženju.

“Imam kolegice na fakultetu koje su druge nacionalnosti. Mislim da sam pronašla prave prijatelje u njima. Ne mogu reći da su svi ljudi takvi, ali većina i pretežno ljudi iz Podrinja i dalje žive u tome, postoji ta netrpeljivost i puno je mržnja izražena , a to je relativno slabo u medijima, jedino kada se približe izbori”.

PREDIZBORNE KAMPANJE I ISKORIŠTAVANJE POVRATNIKA
Mislim da se mnogo igra na kartu nacionalizmu, mržnje i svega što smo prošli.

Uredu, bio je rat, toga su svi svjesni, ali ne mora se i dalje stvarati tolika netrpeljivost i mržnja. Npr. djeca koja su rođena 2000. godine nisu imali dodira s ratom, kao ni ja, ali sam osjetila itekako te posljedice

U Novu Kasabu, Midheta odlazi vikendom, u posjetu roditeljima, ali nerado, jer to okruženje smatra vrlo štetnim za nju i razvoj njene ličnosti.

https://ba.n1info.com/vijesti/za-balije ... ma-mjesta/

Na današnji dan u Seljanima kod Rogatice. Za ovaj zločin još niko nije odgovarao, mada se tačno znaju svi koji su učestvovali u likvidaciji civila bosnjačke nacionalnosti.

https://www.rogatica.com/index.php/2011 ... ma-seljana

NA DANAŠNJI DAN 03.06.1992.GODINE U SELJANIMA SE DESIO ZLOČIN NAD BOŠNJACIMA SELJANA.

U SELJANIMA SU IZ NACIONALNIH POBUDA POD RUKOVODSTVOM SDS SISTEMSKI UBIJANI BOŠNJACI.



ISPRED KUĆE HASANA ZIMIĆA UBIJEN JE BEĆIR RAMOVIĆ UBICA GORAN LJUBINAC.

NAKON TOGA KOD KUĆE BEĆIRA RAMOVIĆA ZAROBLJENI SU SVI BOŠNJACI SELJANA OD TAKO ZVANIH KOMŠIJA: LJUBINAC (MILA) RAJKO, ARBINJA (RADAM) RANKO, KARIŠIK ZORAN ZVAVI CARO, MIHAJLOVIĆ (RADA) RAJKO, MIHAJLOVIĆ (BOŠKO) DRAGAN, VASILJEVIĆ (DRAGO) SLAVKO, VASILJEVIĆ (NIKOLE) MLADEN, ČARKIĆ (MOMČILO) PERO, ČARKIĆ (DUŠAN) STOJAN, ČARKIĆ (SEKULE) SIMEUN, LJUBINAC (VESE) RADISLAV ZV PJANO.

OD KUĆE BEĆIRA RAMOVIĆA DO KUĆE SULEJMANA ĆUREVACA NAREĐENO JE DIJETETU ELVEDINU BEGIĆ DA SVOJU BIJELU POTKOŠULJU STAVI NA ŠTAP I DA DIGNE VISKO, DA BUDE NA ČELU ZAROBLJENE KOLONE.

PRED KUĆOM SULEJMANA ĆUREVACA ODVAJAJU ŽENE I DJECA KOJE SMJEŠTAJU U KUĆU SULEJMANA ĆUREVACA A ODVOJENE MUŠKARCE ODVODE NA STRELJANJE U DIZDAREVU NJIVU OKO 2 KM.

ODVOJENI I STRIJELJANI MUSKARCI IZ SELJANA SU: AMIR BEGIĆ, HAMZA HELJIĆ, AGO RAMIĆ, EMIN ĆUREVAC, SUNIJA ĆUREVAC, RAMIZ MEDNOLUČANIN ĆAMIL MEDNOLUČANIN, OMER HALILOVIĆ, HASIB JAŠAREVIĆ , ALIJA ZIMIĆ, SALIH ZIMIĆ, ŠAĆIR ZIMIĆ, HASAN RAMOVIĆ, HUSO RAMOVIĆ, SULEJMAN RAMOVIĆ.

DA POSJETIM NA ČINJENICU REDOSLIJED KOLONE ZAROBLJENIH MUŠKARACA BOŠNJAKA PRED SULEJMANOVOM KUĆOM I REDOSLIJED TIJELA U MASOVNOJ GROBNICI DIZDAREVA NJIVA PRILIKOM ESUMACIJE JE IDENTIČAN.

OVO JE DOKAZ DA GORE NEVEDENE TAKO ZVANE KOMŠIJE BILE SU PRISUTNE PRILIKOM STRIJELJANJA ODNOSNO LIKVIDACIJE ŠTO UKAZUJE DA SU IZVRŠOCI I/ILI SAUČESNICI I U OVOM ZLOČINU.

DO DANAS ZA OVAJ ZLOČIN NIJE NIKO ODOVARAO, PA POZIVAM TUŽILAŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE DA SE UKLJUČI U OVAJ ZLOČIN.

MOLIM UZVIŠENOG ALLAHA DŽ.Š DA BOŠNJACIMA SELJANA PODARI DŽENET JER SU UBIJENI SA CILJEM ETNIČKOG ČIŠĆENJA ISTOČNE BOSNE.