Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[piupiu]

Predrag Finci: Zapis o Meši

Ne mogu se sjetiti kada sam ga prvi put vidio. Možda zato što sam ga viđao često, a možda zato što je bio tih i nenametljiv, što nikada nije dizao glas ili na neki drugi način svraćao pažnju na sebe. Zvali su ga Meša i pod tim imenom će kasnije uči u historiju književnosti. U mom djetinjstvu, međutim, nitko nije bio uvjeren da se takvo što može desiti. Jedva da je itko i spominjao da je pisac. Mnogo više se pričalo o njegovom bratu, koji se povremeno pojavljivao u stanu Selimovića, naokolo kružio u visokim čizmama, smijao se i pričao o curama. Onda su moji u kući o Mešinom bratu počeli “govoriti kritički”, napominjući da je “Meša ispravan”. Kasnije su govorili samo o Meši. Brata više nisu spominjali.

Žene su voljele da toroču o tome kako Meša ima kćerku iz prethodnog braka, a i da je Darka, kćerka generala (“ma zar vi to niste znali?”) ranije bila udata za nekog kraljevog oficira, “ali, eto, sad su sretni, Darka se stalno smije, samo, brate, preglasno…”. Izbjegavao sam da slušam takve priče, jer mi se sve činilo da su nekako bezobrazne i da ima nešto pokvareno u ogovaranju tuđe sreće. Nije mi bilo jasno ni kako je moj otac mogao čika Meši reći za jedan njegov scenarij da mu “nije baš čemu”, jer sam sve mislio da ja takvo što ne bih rekao svom prijatelju. Mnogo je prošlo dok nisam shvatio da kritičku riječ i ne smiješ reći do bliskom a da je ovaj ne shvati naopako. Od priča u svijetu odraslih mnogo me je više privlačila beskonačna sloboda koju sam osjećao u stanu Selimovića, ispunjenom Darkinom vedrinom i Mešinim mirom, koji ništa nije moglo poremetiti. Jurcao sam sa njegovim kćerkama iz sobe u sobu, one se penjale po njemu, sakrivale mu se iza leđa, podvlačile pod sto, a on se samo blago smješkao i nastavljao da piše svojim urednim, kaligrafskim rukopisom.

Onda sam čuo da je Meša napustio fakultet, da je prešao u Svjetlost, da je i tamo tražio neplaćeno odsustvo da piše, “daj Bože da nešto bude od toga”. Onda se knjiga pojavi. U kavani, u kojoj su se okupljali ambiciozni studenti i oni koji postadoše pisci jer im škola nije išla, sjati se sve živo. Nadiže se silna dreka. Iako knjigu nitko nije pročitao stručno je napadoše iz svih uglova. I lokalni radio-kritičar se dohvati mikrofona pa reče svoju. Onda se oglasi i beogradski autoritet i reče da je Derviš i smrt “knjiga decenije”. Onda počeše pljuštati nagrade, a čestitanjima i komplimentima nigdje kraja. Bi mi nekako neprijatno da tom vašaru laskanja i sam doprinesem, ali bukvalno udarih u Mešu na ulici. On s onim istim mirom sasluša moje nervozno ali srdačno izrečene čestitke, pruži mi ruku i galantno, gospodski reče: “Uvjeren sam da ćeš ti učiniti i više”. Obuze me stid iz mnogo razloga.

Sreli smo se još dva puta. Jednom, kada je na nekom koktelu mirnim, odmjerenim glasom kritizirao okupljene političare (“čestitate mi na knjizi u kojoj su pobrojani i vaši zločini”) i drugi put na književnoj večeri na kojoj je ponovio svoj moto “stvaralaštvo je ljubav”. Poslije večeri smo pili kavu: “Vi, mladiću” – reče mladom pjesniku – “ne čitate svoje pjesme s uvjerenjem. A sve dok ne stojite iza njih, dok ne vjerujete u ono što pišete neće od vas biti pjesnika”, pa se okrenu meni: “Dobro si sve kazivao, imaš dara, ali završi filozofiju, kad si već počeo. Znaš, ljudi koji ostavljaju stvari nedovršene imaju osjećaj niže vrijednosti čak i kada ga prikrivaju arogancijom”. Još se malo vajkao kako ga sada svaki čas vuku na neki put ili banket (“dok mi je bilo do toga niko me nije zvao, a sada, kada bih samo da pišem, svaki čas hajde ovamo, hajde tamo”) i otišao. Kada je odselio iz Sarajeva, jedan novinar napisa da smo prežalili mnoge dobre nogometaše koji su otišli, pa ćemo lako i bez Selimovića.

U autobusu, u kome sam u ratu izlazio iz opkoljenog grada, neka brbljava žena stade u po priče: “Kako se bože zvao onaj, imao je onu ženu što se stalno smijala, pisac, onaj visoki, suhi, Derviš i smrt, bože, je li on još živ…”. Malo me kosnu način na koji je ova sirotica pokušavala prizvati u sjećanje velikog pisca, ali se umirih: što može biti veći kompliment stvaraocu do da njegovo djelo postane slavnije od njega, da se čak od njega odvoji i postane djelo o sebi?

https://radiogornjigrad.wordpress.com/2 ... is-o-mesi/

[Krokodajl]

[Connaisseur Karlin]

@Krokodajl, Al Bano i Romina imaju odlicne pjesme

piupiu & ekipa, evo moje "znanje i imanje" i ljubav prema umjetnosti,sastavljeni



Galerija umjetnosti na aredoromu u Hamburgu

[Banksy]

Sarajevske sveske br. 51

Boro Kontić
Posljednja jugoslovenska urednica

http://sveske.ba/bs/content/posljednja- ... a-urednica

Odličan tekst - Razgovori sa pokojnom Vojkom Smiljanić Đikic. Uživala u svakom trenutku dok sam čitala
Najtoplija preporuka (pogotovo ovim maaaalkice starijima).

Vrlo zanimljiv tekst, hvala.

[vješalica]

http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/svij ... lis/194140

[black]

Trgovanje umetničkim delima možda je najzagonetniji posao našeg vremena. Šta to nadahnjuje ljude da za umetnička djela plaćaju nerazumno velike iznose? Koje to kriterijume kupci primjenjuju kada odluče kupiti rad nekog umetnika i kakvu ulogu kupljena dela imaju u životu kolekcionara?

[Connaisseur Karlin]

Kako na kulturnu baštinu BiH gledaju obični građani, stručnjaci i predstavnici lokalnih i religijskih zajednica. Kome naslijeđe pripada, zbog čega ga je važno očuvati i da li ga je moguće podijeliti prema etničkim, religijskim ili nekim drugim faktorima pitanja su na koja odgovore daje video pred vama. Više informacija o kulturnoj baštini BiH i radu CHwB-a možete pronaći na: www.chwb.org/bih ili zvaničnoj Facebook stranici: https://www.facebook.com/CHwBBiH

[black]

(Hüseyin Bahri Alptekin, detalj njegovog rada pod imenom "Melancholia in Arcadia", nije sve moglo stati u kadar )

I am not a studio artist.
I like site-specific works.
I feel myself exiled everywhere,
I am a nomadic and urban shaman.
I make art to heal my criminal instincts.
I believe in art. I hate artists.
I investigate the beauty and the vulgar and the relationship
between them.
I try to transform kitsch into the serious and the serious into kitsch.
I like neglected elegance, spontaneous bad taste and meticulous
aesthetic.
I am an ecstatic hedonist. Have stories, like talking.
I suffer a lot when I’m creating. When the work is done, I feel
empty.
I like the progress of the work rather than the finished product.
klix work carries the trace, the post-factum of the precedent
work.
I like simple and mundane material to make art. Such as coal,
soap, sugar.
Most of the works I have done were unphotographable, that’s
why a portfolio hardly represents the spirit and the tension of
my work.
I am interested in working internationally.
I like to collaborate with other artists and other people from
different professions and cultures.
I am constantly depressed. Therefore my recent works have titles
like “Artist in Depression,” “Artist in Summer Depression,” and
I have attributed the title to a jazz piece “Spring Depression”. I
have managed an acid-jazz band among
other things…
I believe depression is another way of perceiving and conceiving
life. Through depression we can reach new modes of
consciousness and only art can decode and transform it into a
joyful cognition.
( Hüseyin Bahri Alptekin)

[Connaisseur Karlin]

piupu & team ,ovo je fenometasticno

http://www.emz.hr/downloads/pdf/Mo%C4%8 ... anjeno.pdf

[black]

Klod Mone - Polje maka u Aržanteju


Slika pejzaža pokazuje Moneovu pasiju za boju. Mone stvara snažnu impresiju birajući tonove crvene i zelene boje. Uspostavljene su dve odvojene kolor zone, jednom dominira crvena boja, a drugom plavkasto-zelena boja.
Polje maka u Aržanteju je poznata slika Kloda Monea, slavnog francuskog impresioniste iz XIX veka. Klod Mone nije slikao pejzaž, već impresiju pejzaža. Ništa na ovoj slici nije slikano precizno, sve se naslućuje. Danas se slika nalazi u muzeju Orsej u Parizu.

Kada se vratio iz Engleske 1871. godine Klod Mone se nastanio u Aržanteju, severozapadnom predgrađu Pariza, i živeo tu sve do 1878. godine. U okolini svog doma pronašao je pejzaže koji su mu omogućili da naslika svoje najpoznatije impresionističke slike.

Na slici Polje maka u Aržanteju, Mone dočarava treperavu atmosferu šetnje žene i deteta kroz polja procvetalog maka jednog letnjeg dana. Na slici su verovatno njegova žena Kamil i sin Žan.

Slika pejzaža pokazuje Moneovu pasiju za boju. Mone stvara snažnu impresiju birajući tonove crvene i zelene boje. Uspostavljene su dve odvojene kolor zone, jednom dominira crvena boja, a drugom plavkasto-zelena boja. Mone je rastvorio konture i stvorio koloristički ritam sa mrljama boja. U pejzažu žive mrlje crvenih makova izgledaju kao da se kreću na nežnom povetarcu. Mnogim posmatračima slike se čini kao da makovi trepere. Da je cveće slikano drugom bojom predeo koji je prikazan na slici izgledao bi statično. Mlada žena sa suncobranom i dete u prednjem planu su naslikani jednostavnim potezima violet, crne i bele boje. Njihove figure se pojavljuju ponovo na vrhu brežuljka u daljini, i one su više kao nagoveštaj boje, nego kao precizno slikanje njihovog pojavljivanja.

Drveće levo na slici stvara jak vertikalni kontrast prema čistom polju maka koji čini veliki deo slike. Tamno zeleno lišće drveća stvara snažan kontrast prema polju sa travom koje je svetlo braon sa malo zelene boje, i trava deluje kao da je isušena. Kuća između drveća je neupadljiva i gotovo neprimetna. Makovi su svetlo crvene boje i nalaze se blizu centra donjeg dela slike. Nebo je u različitim tonovima maglovito plave boje, koji se mogu videti leti. Na njemu je puno belih paperjastih oblaka. Drveće i zemlju na ovoj slici kao da uokviruje nebo.

Klod Mone je prvi put prikazao sliku Polje maka u Aržanteju na prvoj impresionističkoj izložbi u ateljeu fotografa Feliksa Nadara 1874. godine. Danas je to sigurno jedna od najpoznatijih slika na svetu.

[fatamorgana]

https://youtu.be/I3tS2oTUvHI

[fatamorgana]

Oj ha!

https://youtu.be/BBSE4dA4aLg

[Banksy]

Vrlo zanimljivo.

1904-1924
'The North American Indian'
One man's vision of a continent of cultures

http://mashable.com/2015/11/25/edward-c ... G1BpJ2E05z

[Vipera berus]

[piupiu]

Balkan literature: the best contemporary fiction to add to your reading list

The breakup of Yugoslavia caused a tectonic shift in Balkan identity, giving birth to a rich array of new literature that sought to grapple with a new reality. From pagan myths and tales of emigration, to science fiction and Kosovan elegies, here are 10 of the best recent novels from the Balkans you need to read: http://calvertjournal.com/articles/show ... ry-fiction

[piupiu]

Vrlo zanimljivo.

1904-1924
'The North American Indian'
One man's vision of a continent of cultures

http://mashable.com/2015/11/25/edward-c ... G1BpJ2E05z

Kakva slika!

[fatamorgana]

Slika je i kulturna i kaubojska istovremeno!

[piupiu]

Što ne podeblja ovo?

[fatamorgana]

Evo još jedna, morao sam da malo popravim krvnu sliku, poslije mog truda da se uživim u ovu anemiĆnu muziku sa teme koja je bez sumnje vrlo kulturna palo mi je željezo u krvi pa mi je doktor prepisao ovaj urdu pakistanski recept!

https://youtu.be/7w8AR7jnhpc

[Connaisseur Karlin]

Slika je i kulturna i kaubojska istovremeno!

tocno fatamorgana, jer vecina misli da takvih nomrlanih relacija nije ni postojalo

[Vipera berus]

ufff fatamorgana, nije zar da smo ti uništili krvnu sliu

haj' onda da je dokusurimo
evo malo pakistanskih susjeda (i nisu baš, više su iz Londona) Indijaca.
slavni Pandit Ravi Shankar i njegova slavna kćerka Anoushka Shankar, svirači indijskog sitara. Ravi Shankar je sarađivao sa violinistom Yehudi Menuhinom i rock muzičarom Georg Harrisonom. (Ravi Shankar je otac Norah Jones (rođ. Geetali Norah Shankar), a Anoushka joj je polusestra.)


izvedba uživo za BBC u The Symphony Hall, Birmingham.

[Vipera berus]

Evo još malo Indijaca
Thaikkudam Bridge ti možda malice popravi krvnu sliku (al' možda). Meni su odlični.

[Vipera berus]

e moja piupiu šta ti uradismo od teme

Vidi sta smo ti uradili od pesme mama,
Vidi sta smo ti uradili od pesme mi
Okrenuli je, promenili je, i nesto sasvim drugo...

[black]

Vrlo zanimljivo.

1904-1924
'The North American Indian'
One man's vision of a continent of cultures

http://mashable.com/2015/11/25/edward-c ... G1BpJ2E05z

Kakva slika!

sve su odlicne inace svako malo se nedje pojave, ako vas interesuje mozete pogledati jos ponesto o njemu
https://www.edwardcurtis.com/
Indian's Sacred Spirit

[fatamorgana]

ufff fatamorgana, nije zar da smo ti uništili krvnu sliu

haj' onda da je dokusurimo
evo malo pakistanskih susjeda (i nisu baš, više su iz Londona) Indijaca.
slavni Pandit Ravi Shankar i njegova slavna kćerka Anoushka Shankar, svirači indijskog sitara. Ravi Shankar je sarađivao sa violinistom Yehudi Menuhinom i rock muzičarom Georg Harrisonom. (Ravi Shankar je otac Norah Jones (rođ. Geetali Norah Shankar), a Anoushka joj je polusestra.)


izvedba uživo za BBC u The Symphony Hall, Birmingham.

Fali još samo da si napisala kako se Anuška slaže sa polusestrom koja se rodila u USA prilikom gostovanja Ravija koji je tad uživao veliki prijem kod publike pa i onog ženskog dijela jer on je tad bukvalno rasturao sitar i još ponešto, Pandit, nije šala!