Je li rat doista na pomolu i briga li velesile što o tome misli Ukrajina? Evo svih scenarija raspleta
Nije čudo da se upravo u Kijevu najviše ljute na američke najave o ratu, ali se i boje gomilanja ruskih trupa uz njihovu granicu
Piše: VLADO VURUŠIĆ
Što se to događa s Ukrajinom? Je li rat zaista na pomolu, ili je sve ovo samo još jedno hladnoratovsko nadmetanje velikih sila, kakvih smo bili svjedoci u prošlosti. Što se sve valja iza "ukrajinske krize" za najvažnije sudionike te najveće svjetske nepogode od kubanske ili berlinske krize, koje su također zloguko najavljivale mogući rat?
Strane zemlje povlače svoje diplomate i pozivaju svoje građane da napuste Ukrajinu, SAD povlači svoje promatrače iz Donbasa, zatvara se zračni promet iznad te zemlje za civilni promet, a Ukrajinci su već sluđeni od svega toga, jer im to utječe i na pad ekonomske proizvodnje, odlazak investitora, rast cijena, devalvaciju grivnje, što stvara dodatne socijalne, a i političke probleme.
No, iako Amerikanci stalno gataju i prijete datumom napada na Ukrajinu, a Rusi, unatoč tomu što govore kako su to sve nebuloze i gluposti, s ukrajinske granice, ne samo da ne smanjuju, već stalno povećavaju broj vojnika i ratne tehnike. No, u sredini je Ukrajina. I Rusi i Amerikanci na njoj bildaju svoje mišiće. Zato nije ni čudo da se upravo u Kijevu najviše ljute na najave o ratu, ali i boje gomilanja ruskih trupa uz njihovu granicu.
'Povjerljivi obavještajni izvori'
- Ako imate konkretne podatke o danu napada, dajte nam ih pokažite, zaziva očajnički ukrajinski predsjednik Zelenski, na svaku američku najavu napada "iz povjerljivih obavještajnih izvora" ili poručuje Rusima, ako su najave o napadu tek "antiruska histerija Zapada" i nemate namjeru napadati, zašto ne povučete vojsku s naših granica, čemu manevri uz naše obale na Crnom moru ili u Bjelorusiji, na stotinjak kilometara od Kijeva. Je li ikoga u ovome briga o tome što misle Ukrajinci?! Jesu li oni tek kolateralna žrtva američko-ruskog suparništva, i je li u igri posljednji čin njihove borbe za opstanak?
Dakle, što i gdje su tu Rusi, Ukrajinci i Amerikanci, ali i Europa, koja je u svemu najtromija i najnedorečenija? Krenimo od toga da rata ipak neće biti, jer on bi stubokom promijenio geostratešku poziciju Europe, a i svijeta. Naime, u tom slučaju moglo bi doći do nesagledivih posljedice za sve involvirane, od nestanka Ukrajine kao ozbiljne države i nacije, pa i nekog zasebnog identiteta u slučaju uspješnog ruskog "blitzkriega", ali i do velikih preslagivanja i potresa u samoj Rusiji ako stvari ne krenu "povoljno". Neki su skloni reći da bi Putin već krenuo da je siguran u brzu i učinkovitu pobjedu, ali ipak, rat je stanje u kojem bi i on mogao izvući deblji kraj.
Sve to bi izazvalo velike promjene u svijetu, a vjerojatnost da se o tome racionalno razmišlja je i najveća, srećom, prepreka za početak ratnih sukoba. Vjerojatnije je da on "zveckanjem oružja" želi pokazati da je velesila s kojom treba računati te čija se potraživanja i uvjeti moraju respektirati. Postoji nekoliko razloga za takvo stvaranje napetosti.
Prvi je natjerati Europu da odustane od prijama Ukrajine u NATO, radi vlastite sigurnosti - što vojne, što energetske (iako se to, objektivno, neće dogoditi u sljedećih deset godina) te ono najvažnije - da u strahu od rata Zapad prisili Ukrajinu da pristane na ono što je u Kijevu pravi strah u ulici brijestova - davanje specijalnog ustavnog statusa Donbasu i stvaranje "neke vrste "Republike Ruske" prema uzoru na Republiku Srpsku, čime bi Rusija preko te "federalne jedinice" imala izravni upliv na ukrajinsku politiku te bi mogla blokirati i odrediti svaki strateški plan Kijeva, poput članstva u EU ili NATO-u. Osim toga, jedan od ciljeva zapravo je ekonomsko i socijalno iscrpljivanje Ukrajine, koja ne može živjeti i razvijati se pod stalnom histerijom mogućeg rata te držati pod oružjem toliko vojnika.
U ovoj situaciji strani investitori odlaze, krediti slabo stižu, pada proizvodnja i Ukrajina se nalazi pred mogućim socijalnim buntom, koji Rusija može iskoristiti, a ima dovoljno snage da ga potakne, kako bi zemlju bacila u kaos te nastojala izazvati promjenu vlasti koja bi možda bila sklonija Moskvi.
Proruski nastrojeno stanovništvo
Ne treba zaboraviti da, osim političkih opcija, jedan dio ukrajinskog stanovništva još je uvijek proruski nastrojen. Prema nekim neslužbenim, ali obavještajnim procjenama, takvih je oko 20-25 posto, a kada se tu zbroji i odmetnuti Donbas, ta brojka nije za zanemarivanje. Rusiji Ukrajina prvo treba da bi njome potvrdila svoj status velike sile, a drugo, da bi stvorila oko sebe tampon zonu kojom se ograđuje i sprečava utjecaj ili prodor "ideja" sa Zapada. Drugi, pak, misle da Putin time šalje poruku da se njega i njegov sustav koji je uspostavljen u Rusiji ne dira te da ga se pusti da vlada onako kako želi, a s druge strane da na miru trguje sa Zapadom, opskrbljuje ih plinom i naftom - i svi zadovoljni. Putinu uz njegove granice ne odgovara prosperitetna i demokratska država s kojom ima vrlo slične povijesne i kulturološke veze. Ako Ukrajina ne može biti Lukašenkova Bjelorusija, onda barem da bude poput Gruzije - vječno diskutabilna i nestabilna. Takvu je sigurno NATO, uz sve prijetnje i najave, neće primiti u svoje redove.
Ukrajina svakako nije neka uzorna demokracija, znamo da je jedna od najkorumpiranijih država na svijetu (Rusija im tu ne bježi puno), ali ipak je tamo vlast promjenjiva na izborima, uz raznorodni parlament, pa i dio oporbe koja je otvoreno proruska, čak i u ovom dramatičnom trenutku. No, u svemu tome i SAD ima svoje interese i dobitke. Stalnom "najavom" rata zapravo se najviše šteti i otežava samoj Ukrajini. Politikom zastrašivanja Ukrajine, SAD je iskoristio situaciju da, nakon vrhunca hladnog rata, ponovno pojača svoje vojne snage u Europi, ali ovaj put u istočnom dijelu. Zbog straha od Putina i kalkuliranja oko invazije na Ukrajinu, Washington je uspio politički, ekonomski i vojno uz sebe još više vezati Europu.
Poljska, Estonija, Latvija, Rumunjska već primaju američke vojnike i traže ih još. Problem današnje Rusije, koju Putinov režim frustrira, jest u tome da većina zemalja koje su s Rusijom bile ili dijelile prošlost, povijesno iskustvo zajedničkog života ili su im pak kulturološki bliske, žele se staviti pod skute Washingtona. Svakako je to pitanje na koje u Moskvi ne žele odgovoriti ili ih ono čini nervoznima.
Bezumna avantura
A to pitanje glasi: zašto se nekadašnji ruski saveznici ili zemlje koje su s Rusijom bile u istom državno-pravnom savezu - od nje okreću? Estonija, Latvija, Litva, Ukrajina, Gruzija i Moldavija odlučile su okrenuti ploču. Moskva bi se trebala zapitati: zašto je tome tako? I što to mi ne možemo njima ponuditi da ostanu uz nas?! A ako se sve svodi na ono da su Amerikanci propagandno jači, onda utoliko gore za Ruse. Kako kaže ukrajinski politolog Gordej Belov, svojim politikom prema Ukrajini samo su omogućili SAD-u da još više stavi svoju šapu na Europu te još više udalje Ukrajinu od sebe.
I dok, čini se, Rusija ne namjerava napasti, američki transportni avioni dovoze vojnike u istočnu Europu, a Ukrajina podmazuje zahrđale ulaze na starim sovjetskih atomskim skloništima. SAD s jedne strane gura, tisućama kilometra daleko od sebe, Rusiju u bezumnu avanturu te vezuje Europu još više uz sebe. Dizanjem ratnih tenzija oko Ukrajine, SAD igra igru u kojoj, čini se, ne može izgubiti. Ako Rusi napadnu, likovat će i govoriti da su u pravu, ako, pak, Rusi ne napadnu - mogu kazati - nisu napali jer smo mi dizali larmu i upozoravali.
Rusija je nezadovoljna širenjem NATO-a na istok, tik do svojih granica. To je razumljivo, pogotovo za jednu zemlju koja ima ambicije biti velesila kao što to želi Rusija. Putin također ima svoju računicu da može dobiti i bez rata. Prvo, reći će - evo Amerikanci su govorili da će rata biti te da ćemo mi biti agresori, a mi nismo napali, kako su govorili. To će podići Putinu poljuljani rejting. No, s druge strane, ekonomski će iscrpiti Rusiju, koja unatoč enormnim deviznim i zlatnim rezervama (oko 650 milijardi dolara) stoji pred nekoliko problema.
Inflacija raste i najveća je u posljednjih 15 godina. Drugo, Putin iz proračuna stalno povećava plaće vojsci, policiji i obavještajnom aparatu te smiruje socijalne tenzije, a strah od sankcija svakako je velik, koliko god ih Kremlj nastojao omalovažiti i ismijati. Naravno da Rusija ima i protusankcije koje bi pogodile Europu. No, pitanje je koliko će to moći izdržati.
No, u svemu tome ne treba zanemariti još jednu stvar, a to je evidentna frustracija koju Putin iskazuje prema "gubitku" Ukrajine. Ne zaboravimo da je on govorio o Ukrajini kao slučajnoj ili umjetnoj tvorevini, kako je napisao esej u kojem dokazuje da su Rusi i Ukrajinci jedan narod te kako su Ukrajinci "nacija nastala" tek krajem 18. stoljeća. Putina svakako boli Ukrajina, a to u ovoj krizi može izazvati neracionalnu odluku. Naime, mnogi analitičari ruskih zbivanja uvjereni su da će o svemu ipak odlučiti on osobno.
(Jutarnji list)
juce pomenuh u nekom razgovoru kako se sve izrazenije profilise ta grupa. 
