Kreditom do groba
Beživotna tijela supružnika Nade (1957.) i Dušana (1952.) Puzigaće, 2. marta pronašla je u njihovom iznajmljenom prijedorskom stanu Nadina prijateljica i žirantica Ankica E. Bračni par Puzigaća izvršio je samoubistvo ispijanjem alkoholnog sirćeta, a u oproštajnom pismu kao razlog ovog čina naveli su tešku materijalnu situaciju, prezaduženost kreditima, neriješeno stambeno pitanje i nezaposlenost. Ekipa Dana posjetila je Prijedor i razgovarala sa njihovim sugrađanima, rodbinom i prijateljima
Nino Maričić
Zoran Puzigaća: "Moji roditelji su platili kredite svojim životima. Ko je davao tolike kredite čovjeku koji je imao 200 KM penzije?!"
"Moji roditelji su platili kredite svojim životima. Ko je davao tolike kredite čovjeku koji je imao 200 KM penzije, ko to odobrava?! Kako se može kredit dobiti u nekoliko banaka?!", riječi su tridesetogodišnjeg Zorana Puzigaće, sina Nade i Dušana Puzigaće koji su pronađeni mrtvi 2. marta u kući u ulici Avde Ćuka broj 5 u Prijedoru. Supružnike koji su prethodnu večer popili veću količinu esencije alkoholnog sirćeta, pronašla je u dnevnom boravku Nadina prijateljica Ankica E., koja je i pozvala policiju. Prema nezvaničnim pričama, nakon otkaza u firmama u kojima su radili, te kraha s privatnim biznisom, postali su doživotni taoci višecifrenih kredita i dugova koje nisu uspijevali uredno isplatiti. U Prijedoru se ispod glasa priča da iza svega stoje zelenaši koji su Puzigaćama prijetili, što ih je na kraju i primoralo da se ubiju.
Smrt u ulici Avde Ćuka U kratkom telefonskom razgovoru sa Zoranom Puzigaćom, koji tvrdi da nije znao ništa o zaduženjima njegovih roditelja, te da mu je previše bolno i teško o tome govoriti, rekao je za Dane da pretpostavlja da se radi o dugu od oko 40.000 KM: "Meni više ništa nije bitno. Svakog dana mi je sve teže, jer ja više nemam nikoga. Ali, pitam se samo hoće li i dalje narodu tako davati kredite?"
Posljednja podstanarska adresa na kojoj je Nadu i Dušana mrtve pronašla Ankica E. jeste ulica Avde Ćuka broj 5 u naselju Raškovac ili Zagrad. U petak, petog marta, u vrijeme posjete ekipe Dana Prijedoru, ulica je djelovala sablasno mirno. Najtrošnija u nizu kuća nosi dva broja - 3 i 5. Prazna i napuštena. Za kapiju je zadjenut račun za odvoz smeća. Ukupan dug, uključujući sedam i po KM za tekući mjesec iznosi 365,17 KM, na ime Asmira Kurtovića. Još jedna potvrda u prilog tezi o njihovoj neimaštini. Prvi komšija kaže da s bračnim parom Puzigaća niko nije kontaktirao, da su se u kuću, čiji vlasnik živi u Švedskoj, doselili tri, četiri mjeseca ranije (?!). Upućuje nas da svratimo kod izvjesnog Grahovca, posljednju kuću u nizu, gdje su navodno ranije živjeli.
Starija gospođa, isprva podozriva i nezainteresirana za razgovor, potvrđuje nam da su živjeli na gornjem spratu njihove kuće. "Ne znam ništa. Ljudi kažu otrovali su se zbog para, dugova. Narod svašta priča, ali ja od toga ništa nisam vidjela ni primijetila." Kućevlasnici s broja 25 bili su zadovoljni Puzigaćama kao podstanarima, jer su redovno plaćali kiriju: "On je tada radio kod Janjoša, ona u Kruni, a sin, koji je tada živio s njima, u nekom kafiću. Svi su radili tada, niko nije bio ugrožen, šta se poslije desilo, ne znam. Nismo se družili, oni su imali svoje, prolazili su, ulazili, plaćali, dobar dan za dobar dan." Godinu i po unazad sele se u kuću 200 metara dalje. U istoj ulici: "Rekli su da moraju neku djecu čuvati i da odlaze u veći stan", priča gospođa. Dok su bili njihovi podstanari, uvijek im je neko dolazio, imali su, kaže, mnogo prijatelja.
Komšinicu ponajviše muči to što policija nije izvršila obdukciju pronađenih tijela: "Kad uđete u nečiju kuću, vidite dva tijela i tamo neke razbacane flašice. Mogu li ja tebe uhvatiti pa ti nasuti da piješ dok te neko drugi drži? I ti progutaš. A ko je pisao pismo?! I je li iko išta i pisao? Ko zna ko to može napisati? Nisu njih oboje sjeli pisati pismo. Ja samo vama kažem da onaj ko treba da radi - ne radi svoj posao." Komšije koje stanuju prekoputa o Puzigaćama ne znaju mnogo. Rijetko su ih viđali, iako su se, kako kažu, doselili prije godinu i po dana. Bili su već treći podstanari na broju pet. "Ne kontaktiramo mi ovdje, vrlo slabo. Ja sam izašao u ponedjeljak i vidio policiju, pitao sam šta je to. Kažu - dvoje se ubilo, muž i žena. Onda su došla mrtvačka kola i odvezla ih", kaže stariji gospodin koga smo sreli napuštajući ulicu.
Policija je sumnjala na zelenaštvo Oproštajno pismo koje je policija pronašla u rokovniku u blizini beživotnih Nade i Dušana, proslijeđeno je tužilaštvu. Uviđajem je rukovodila dežurna tužiteljica Mirjana Miodragović-Basrak, zatim mrtvozornica Nikolina Balaban te ovlaštena službena lica OKP SJB Prijedor. Razgovarali smo s Radomirom Dukićem, načelnikom Odjeljenja kriminalističke policije Prijedor, koji kaže: "Konstatovano je da nisu pronađeni tragovi i predmeti koji bi ukazivali da je smrt nastupila nasilnim putem, odnosno da se radi o krivičnom djelu ubistva, nego su pronađeni tragovi i predmeti koji upućuju na osnov sumnje da se radi o samoubistvu." Dukić dalje priča da se u oproštajnom pismu kao motivi samoubistva navode "teška materijalna situacija, prezaduženost kreditima, neriješeno stambeno pitanje i nezaposlenost".
Na licu mjesta pronađene su i dvije limene konzerve u kojima je pronađena tečnost za koju se sumnja da je izazvala smrt. "Mi pretpostavljamo da se radi o sirćetu, ali analiza je poslana na vještačenje da se utvrdi sastojak tečne materije. Smrt, po mišljenju doktora mrtvozornika, nije trenutno nastupila, nego je taj ciklus vjerovatno trajao dan ranije", priča Dukić. Nakon uviđaja, tijela su prevezena u Opštu bolnicu Prijedor, u mrtvačnicu, gdje je obavljen spoljašnji pregled leševa na kojima nisu pronađeni nikakvi tragovi koji bi upućivali na to da se radi o ubistvu. Stoga nije rađena ni obdukcija.
"Sumnjali smo i na mogućnost zelenaštva, ali nam informacije ne ukazuju na to, a i sin govori da se nisu zaduživali kod zelenaša, odnosno, uzimali novac na kamatu. Takođe, u kući nismo pronašli neki dokument na kojem piše 'uzeli smo novac na kamatu'. Kompletnu ulicu Avde Ćuka smo prošli i naselje Raškovac, a sve komšije su nam rekli da su bili divni ljudi, bez ikakvih zamjerki", objašnjava Dukić. Ipak, u policiji su dobili nepotvrđenu informaciju da su Puzigaće imale kuću u naselju Tukovi, koju im je banka oduzela. Budući da načelniku Dukiću nije bilo poznato o kojoj banci se radi, dogovorili smo telefonski razgovor po povratku ekipe Dana u Sarajevo. "Saznali smo da kuća u Tukovima, ipak, nije bila njihova, već njihovih rođaka, te da je banka nije oduzela", rekao je Dukić. Zelenašenje je u ponovnom razgovoru u potpunosti eliminirao. No, ipak je rekao da su u toku prošle godine u Prijedoru bila zabilježena dva slučaja zelenašenja, ali nije otkrio koja se imena dovode u vezu s tim.
Prva i posljednja rata s mirisom esencije Tokom drugog dana boravka u Prijedoru saznajemo da je žirantica koja je pronašla supružnike Puzigaća isključila telefon i da se nikome ne javlja. Tragom policijskih podataka nalazimo je u njezinom stanu. Pristaje na razgovor, pod uvjetom - bez fotografiranja. "Bile smo prijateljice i kolegice s posla. Čula sam da radnja ne radi, pa sam krenula kod njih na kavu da vidim zašto. Zvala sam je na mobilni, nije se javljala, ni ona ni muž. Ja sam to jutro došla, svjetlo je bilo upaljeno, vrata otključana. Ušla sam i našla ih na podu. Nisam vidjela ni pismo ni rokovnik. Vidjela sam samo njih dvoje na podu i odmah izašla. Miris esencije se osjetio i to jako. Nazvala sam odmah policiju."
Upoznale su se 1999./2000. kada je Nada počela raditi s njom u poslastičarni Kruna. Godinu dana unazad, Nada otvara pekaru San za koju je kupila kompletnu opremu - mašine, šporet, police. "Samo šporet košta pet-šest hiljada maraka, ali ona je htjela da sve bude njeno vlasništvo. Tada počinju problemi. Bili su podstanari, slabo je išao taj posao, kirija za prostor velika, velike i dažbine, pa čovjek vjerovatno pukne u nekom trenutku." Ankica je jedina od naših sugovornika koja priznaje da je znala za Nadine i Dušanove finansijske probleme. "Znala sam da imaju dosta kredita i da su u dugovima. Ne znam gdje su se zadužili, ali znam da su imali puno kredita. Nisu to banke, to su bili mikrokrediti za biznis." Posljednji put ju je vidjela u petak u njezinoj pekari. Pričale su, ali nije primijetila da je Nada posebno uznemirena, naročito zato što je ona zadnjih godinu dana bila sasvim druga osoba: "Nada se puno promijenila. Nije više bila ona vesela, nasmijana osoba. Bila je tužna, razočarana, govorila je da ne vidi izlaz. Jednostavno, rekla je da ne vidi izlaz. Ali ko od nas nema suicidnih misli?"
"Umrijeti na takav način... Čovjeku treba hrabrosti da to uradi, da to oboje urade zajedno... Treba imati petlje. Drugi će reći - kukavice, svako će reći nešto. Ja ću samo reći da mi je jako žao i da ne mogu da vjerujem", kaže s grčevitim izrazom lica Ankica. Prijateljstvo koje ih veže dobilo je potvrdu u uzajamnom žirantskom odnosu u mikrokreditnoj organizaciji Mikra. "Da sam se ja ubila, ona bi plaćala meni kredit", kaže Ankica i, nakon pauze, tiho nastavlja: "Nas pet, a imena ostalih žena ne bih navodila, bile smo u solidarnoj grupi gdje smo jedna drugoj žiranti. Ovu prvu ratu smo nas četiri platile, svaka po 50. Nas četiri sad za nju plaćamo. Jedna rata je 200 KM mjesečno. Baš taj dan kad su se oni ubili, bila je prva rata. Ali nije se ona ubila radi te sitnice, čovjek se ne ubija zbog 200 KM."
Međutim, to nije bilo jedino Nadino kreditno zaduženje, tvrdi Ankica. Zna da su imali dugova i od ranije. Kao što zna i da su tražili pomoć: "Kad je Nada pričala i tražila pomoć, a svima se obraćala, niko nije htio pomoći. Zato kažem da je bolje imati 100 iskrenih neprijatelja i jednog pravog prijatelja. Za mene je najgore što njih više nema, a sve drugo je sad nebitno. Ne znam kako će biti. Tih 50 KM ne znači ništa, ne znači ni 50 hiljada za njen život." Pretpostavlja da njihov sin Zoran nije znao za te dugove: "Nisu ga htjeli opterećivati s time. Ali mogao je pomoći neko ko je bio zadužen za male privrednike. Ako je ona zapošljavala ljude s biroa, neko joj je trebao dati poticaj. Ako ih je regularno prijavljivala, onda očekujem da država pomogne. Nije pomogao ko je trebao."
***
Ponad Rakelića, Dušanovog rodnog sela, smješteno je groblje Puzigaća. Dvije svježe humke su u dnu, prekrivene brojnim cvjetnim vijencima. S jabukama okićenim krstovima i dvjema fotografijama neuobičajeno velikim spram ostalih karakterističnih za pravoslavno groblje. Narod priča da je sprovod bio jedan od većih, kakvi se odavno ne pamte u Prijedoru - "čitavo brdo vijenac naroda". A umjesto posla i stana, spokojne starosti, penzije i unuka kojima bi se radovali, Nada i Dušan odabrali su smrt. Ili i nisu imali izbora. Tim strašnim činom postali su jedne od prvih, ali, nažalost, vjerovatno ne i posljednjih žrtava ekonomske krize i recesije u BiH. A bili su, kako reče njihov sugrađanin, "tek obični ljudi koji su pokušali da naprave nešto od svojih života".
Porodica Puzigaća
Tihi i mirni ljudi
Prijedor početkom rata, paralelno s progonom i likvidacijom velikog broja Bošnjaka, preplavljuje val srpskih izbjeglica iz centralne Bosne, te iz Hrvatske, tačnije, njih 40.000. I ranije je bilo slučajeva samoubistva, naročito kada je u pitanju populacija izbjeglica i raseljenih osoba, demobiliziranih boraca i povratnika, ali nikada s motivom dugova ili kredita. Alarmantan je podatak da je u toku 2008. u RS-u počinjeno 266 samoubistava, dok se u Opštini Prijedor koja broji oko 150. stanovnika, mjesečno dogodi pet do deset samoubistava. I bračni par Puzigaća u Prijedor dolazi neposredno pred rat, kao izbjeglice iz Rijeke. Iako su porijeklom Prijedorčani, u ovom gradu nisu imali nikakvu imovinu. Godine '92. on oblači odijelo Vojske Republike Srpske, u kojoj je bio tokom cijelog rata, a Nada, iako sklona obolijevanju, snalazi se radeći kod privatnika u gradskim poslastičarnama.
Mnogi je pamte iz perioda kada je radila u poslastičarni Kruna, u neposrednoj blizini oronule robne kuće Patria. Njezina bivša kolegica priča da je Nada bila mirna, plašljiva i bolešljiva žena: "Radila je u proizvodnji, kao kuharica. Kad se razboljela, prestala je raditi i nakon izvjesnog vremena otvorila je vlastitu poslastičarnu. Čula sam za kredite, da su se prezadužili, ali koliko i gdje, stvarno ne znam. Djelovali su kao mirni i povučeni ljudi." Saznajemo da je Dušan, koji je radio kod Janjoša kao vozač, prije godinu dana ostao bez posla. Tada pod zakup uzimaju poslovni prostor u ulici Vuka Karadžića. Otvaraju pekaru San. U ulici Vuka Karadžića, na staklu zatvorene radnje, crvenim slovima ispisano je ime vlasnice: Nada Puzigaća. Brzo je okončan njezin san. Ljubazna gospođa iz susjedne prodavnice obuće priča nam da su se upoznali mjesec dana ranije, te da za to vrijeme nisu uspjeli "niti kavu popiti", i da je jedino što može reći o njima - da su bili tihi i mirni ljudi.
Zoran, njihov sin jedinac posljednje tri-četiri godine nije živio s njima. Danas sa suprugom Sanjom stanuje u novoj zgradi, savremenom prijedorskom zdanju - popularnom Metrou. U gradu je poznat kao Puđo, a saznajemo da je radio kao konobar, te u security sektoru. Jedna od čaršijskih, nezvaničnih priča jeste da je Nada još prije tri godine namjeravala dići kredit kako bi sinu kupila stan, dok ga je, prema drugoj, sam uspio kupiti. Bez posla, bez stana, s privatnim biznisom koji je tonuo, Puzigaće se odlučuju na očajnički potez. Ili spas, koji pronalaze u dvjema limenkama alkoholnog sirćeta. Ostavljajući iza sebe nagomilane dugove i oproštajno pismo.
U javnosti se još uvijek špekulira o kojem iznosu je riječ. Kako bi to utvrdila, prijedorska policija je uputila dopise prema šest gradskih banaka: Procredit, Hypobanci, Razvojnoj, Zagrebačkoj, Novoj i Raiffeisen banci. Radomir Dukić, načelnik Odjeljenja kriminalne policije SJB Prijedor, ističe da, sudeći po nezvaničnim podacima, taj iznos doseže cifru od 60.000 KM.
Miloš i Dosta Martić, roditelji
Da smo znali, mi bi njih smetali, mi bi vikali - nemoj!
U Nadinom rodnom selu Miljakovci, posjetili smo njezine roditelje. Kiša je, put blatnjav, okolna sela gotovo identična - crkva, podružna škola Branko Radičević, šuma, raštrkane kuće. Zaustavljamo traktor koji nam se približava kako bi dobili upute kako da dođemo do Miljakovaca, potom u Rakeliće, gdje žive Dušanova braća Dragan i Draža, ali i gdje je njihovo porodično groblje. Stariji, ali vrlo pokretan i glagoljiv čovjek, rumenih zdravih obraza, sa četiri "s" oznakom na rukavu, ljubazno nam objašnjava put. Prema kućama žalosti: "Samo ravno šorom." Na kući ponovo zajednička osmrtnica, kakvim je oblijepljen Prijedor. Vrata nam otvara sijed muškarac. Izba skromna i topla. Televizor je zastrt i samo se čuje pucketanje vatre u peći u kutu. Miloš i Dosta Martić sjede u polumraku. On je prije tri godine operirao prostatu, Dosta je srčani bolesnik. Odsutni su i tupi njihovi pogledi, a Dosta sjedi s rukama klonulim u krilu.
"Oni nisu ni meni rekli ništa", progovara Miloš razbijajući tišinu. "Nismo ih odavno ni vidjeli, samo smo se dozivali telefonom. Oni nisu bili radi da nam kažu, jer su znali da se mi sekiramo puno."
Prije rata su živjeli u Rijeci, također kao podstanari. Dušan se penzionirao tek odnedavno, ali nije uspio ostvariti penziju za rad u Hrvatskoj. U Rijeci je radio 20-30 godina, ona 10, i upravo te godine, kada su napustili Rijeku, trebala je dobiti stan. Martići nisu znali niti pretpostavljali da su Nada i Dušan u kreditima.
"Nada je u Prijedoru radila kod privatnika, pa je odskora jadna sama otvorila pekaru. Molila sam je preko telefona: Ćeri, ostavljaj to, napuštaj, a ona: 'Mora se raditi, neću da visim vama o vratu.' Bila je bolesna, ruke obje operisala, imala bolesne mišiće koji su se grčili... Stalno po bolnici. Bili su pošteni ovako kao i sav narod, ali kriza ih je natjerala da moraju to držati, raditi. Šta su uradili, da li su pozajmili, mi ne znamo od koga. Da smo znali, mi bi njih smetali, mi bi vikali - nemoj. Ja sam uvijek govorila bolje je kruva i soli umočit, a ne biti dužan", priča vidno potresena majka. "Danas smo joj išli na grob", kaže.
Miloš je radeći u Zagrebu kao građevinski poslovođa uspio ostvariti penziju pred sami rat: "Ja imam penziju otuda, jer sam otišao na zajednički staž. Nije ga trebalo rastavljati, to je bila jedna država, Titina država. Pomagali smo ih koliko smo mogli, odvajali od sebe zadnje i nikad nismo očekivali toga zla. Da su htjeli ikako da reknu prije nego su zagazili u tako teško. Uvijek sam joj davao kad dođe, pa sebi oskudijevam, ali to je bila kap vode u moru. Kap vode." Dosta se ponovo uključuje u razgovor: "Mi smo nešto sijali, radili, pa i tako im pomagali."
Krhkog zdravlja, rijetko su silazili u Prijedor, ali ipak ne isključivo iz zdravstvenih razloga: "Nije mi se dalo ići kad znam njihovu situaciju, a to nam je bilo teško... Ja u mom životu, koliko znam, samo Bogu sam dušu dužan. Cio život sam se borio da nisam nikome dužan i nisam ni bio. Uvijek kažem - bolje na dan jedan kruh jesti, a da te niko ne tegli, da legneš bez brige. Mene najviše brine da nisu dužni nekoj mafiji. Čuli smo, ja pitam Zorana, on meni kaže da to nije istina. Ali najviše se bojim toga da su dužni mafiji."
Martići opovrgavaju glasine da je Nada htjela podići kredit kako bi kupili stan sinu jedincu, te kažu da je Zoran lično podigao taj kredit za stan: "Zoran je uzeo stan za sebe, kako on to plaća, isto neka dragi Bog zna, ali izgleda da plaća, da li mu još neko pomaže, ne znam." Zorana, čija je fotografija istaknuta na vidnom mjestu na vitrini, ranije nisu naročito često viđali. No, posljednja tri dana zaredom viđaju ga na groblju. Mi ga susrećemo ispred kuće Dušanovog brata u selu Rakelićima. U ranijem telefonskom govoru bilo je naznaka da zajedno posjetimo groblje, no prilikom neplaniranog susreta Zoran samo kaže da nema više ništa reći, jer on, zapravo, kao ni Dušanova braća, nije znao ništa.
Tomislav Elenkov, neuropsihijatar
Najjeftinija i najmučnija smrt
Bračni par Puzigaća prvi je slučaj kolektivnog samoubistva u Prijedoru. Tomislav Elenkov, neuropsihijatar, smatra da su, kada je u pitanju suicid, "najtragičnija godišta" - rođeni pedesetih i šezdesetih godina: "Kada je rat počeo, ti ljudi su imali po 30, 35 godina, a gde su danas prispeli? Hoće li neko da ih zaposli? Hoće li neko da im da penziju? Ne. Supružnici su ostali bez posla, bez stana i, odjednom, bez materijalne egzistencije, a bili su se zadužili. Tada se javlja fenomen straha, panike i trpnje, koja jako dugo traje, pa u jednom trenutku okidač puca", objašnjava Elenkov. Zanimljivo je njegovo zapažanje: "Prostrelna rana, primerice, izazove bol, čovek iskrvari i verovatno umire nakon toga. Ali sirćetna kiselina automatski izaziva nekrozu. Tkivo istog trenutka odumire, ali ne gubi se krv. Oni su cele noći umirali. Da li postoji gora i teža smrt od svih ubojitih sredstava koje bi neko odabrao da bi izvršio suicid?! Možda nisu imali oružja kod sebe, a sirćetna kiselina je najjeftinija. Tri marke košta. Ali da bi se neko odlučio za sirćetnu kiselinu mislim da je to tiho i očajno umiranje za koje nisu znali koliko je teško i bolno. To je najmučnija smrt koja ih je mogla zadesiti."
Kreditne zamke
Zaduži se povoljno
Ulazeći u potkozarsku opštinu, drugu po veličini u Republici Srpskoj, uočit ćete na svakih 20 metara istaknute plakate - reklamne zastavice Mikrofin, mikrokreditne organizacije. Povoljnih 50.000 KM blješti vam pred očima i urezuje se u svijest. Kao moguće životno rješenje. Prijedorčani će kazati da je u samom gradu oko dvadesetak banaka i mikrokreditnih organizacija. Dovoljno je prošetati nekadašnjom čaršijom iliti ulicom Kralja Petra Petrovića da tome posvjedočite - jedna uz drugu prislonjene su Razvojna banka Banjaluka, UniCredit, Hypo Banka, Nova Banjalučka, Intesa Sao Paolo, a u neposrednoj blizini i mikrokreditne udruge Lok, Sunrise, Mikrofin... Prema preliminarnim podacima Agencije za bankarstvo RS-a, zaduženost građana u bankama iz RS-a i Filijalama banaka iz FBiH koje posluju u RS-u na kraju 2008. iznosila je 1.489 KM po stanovniku, što je za 28 posto više u odnosu na 2007.
Crna hronika
Opet samoubistvo zbog neimaštine
U RS-u je devetog marta zabilježen novi slučaj samoubistva zbog neimaštine, drugi u zadnjih osam dana. Savo Pebić (48) iz Modriče, prema informacijama SRNA-e, izvršio je samoubistvo vješanjem. Pebićeva porodica ima neizmirena kreditna dugovanja i u vrlo je teškom materijalnom položaju.
Početkom marta Nedžad Bajrić (1971.), stariji vodnik Oružanih snaga BiH, pronađen je mrtav na straži u Mahovljanima kod Banje Luke. Potvrđeno je da je smrt nastala ranjavanjem iz vatrenog oružja. To je drugi takav slučaj otkako su formirane Oružane snage BiH, a u medijima je objavljeno da je Bajrić izvršio samoubistvo zbog loše materijalne situacije.
Nezaposlenost i kreditna zaduženja u FBiH
U januaru 342.174 nezaposlenih u FBiH
Krajem januara, na evidencijama službi za zapošljavanje, u FBiH registrirane su ukupno 342.174 nezaposlene osobe, što u odnosu na decembar predstavlja povećanje za 3.531 ili 1,04 posto. U posljednjem kvartalu 2008., prema podacima Federalnog zavoda za zapošljavanje, u FBiH na evidenciju nezaposlenih po prestanku radnog odnosa prijavilo se ukupno 13.802 osobe. Kao razlozi za prestanak radnog odnosa navode se tehnološki ili organizacioni višak, prestanak ugovora o radu zaključenog na određeno vrijeme, sporazumni raskidi ugovora, povrede radne obaveze, ali i otkaz kao posljedica stečaja, likvidacije, restrukturiranja i privatizacije preduzeća.
S aspekta strukture kredita stanovništvu po namjeni s 31. 12. 2008. u FBiH, prema podacima Agencije za bankarstvo FBiH, najveće učešće od 71% imaju krediti odobreni za finansiranje potrošnih dobara, što uključuje i kartično poslovanje, zatim stambeni krediti od 24%, dok su s preostalih 5% kreditirani mali zanati, mali biznis i poljoprivreda. Prenošenje globalne ekonomske krize na područje BiH u 4. kvartalu 2008. imalo je utjecaja i na kreditiranje. U prva tri kvartala kreditni plasmani - kratkoročni i dugoročni krediti, dospjela potraživanja i potraživanja po plaćenim garancijama - imali su umjereni rast od 17% ili 1,5 milijardi KM, da bi u posljednjem kvartalu banke značajno smanjile i ograničile rast novih plasmana, tako da je povećanje iznosilo neznatnih 1% ili 58 miliona KM.