Dešavanja u Srbiji

[pesak]

prvi s leva je velja-selja, drugi je kostunica, dss, a treci je toma nikolic/ radikali-seselj/..

lete... silaznom putanjom.

pravo u smetljarsku kantu......

naravno .

ali, sta cemo sa dacicem, mrkonjicem... /sps-milosevic/
jooooj. oni u vlasti.
tranzicija je cudo, ako uopste postoje cuda i ako uopste postoji tranzicija.

[zlatiborka]

prvi s leva je velja-selja, drugi je kostunica, dss, a treci je toma nikolic/ radikali-seselj/..

lete... silaznom putanjom.

pravo u smetljarsku kantu......

naravno .

ali, sta cemo sa dacicem, mrkonjicem... /sps-milosevic/
jooooj. oni u vlasti.
tranzicija je cudo, ako uopste postoje cuda i ako uopste postoji tranzicija.

Ne znam moja @pesak, smislite nesto, u svakom slucaju ih nadgledajte i pusite im za vratom stalno......

[cogni]

naravno .

ali, sta cemo sa dacicem, mrkonjicem... /sps-milosevic/
jooooj. oni u vlasti.
tranzicija je cudo, ako uopste postoje cuda i ako uopste postoji tranzicija.

Ne znam moja @pesak, smislite nesto, u svakom slucaju ih nadgledajte i pusite im za vratom stalno......

Za sada im puse, znaci josh samo da ubace taj vraziji vrat. (Ne, nisam mislio duboko grlo)

[pesak]

Srpsko, srpskije, najsrpskije



FORHEND U MOZAK
Patriotska dilema: Srpkinja ili Ana
PHOTO: EPA/JUSTIN LANE

Svejedno da li komentare slušamo na srpskom RTS-u ili na srpskom Eurosportu, od srboidne logike nema zaštite: Srbin Đoković je opet pobedio; Srpkinja Ana Ivanović senzacionalno izgubila, dešava se, eto, i Srpkinjama da budu poražene; Srpkinja Jelena na jedvite jade u sledećem kolu, zar, jebi ga, ima nekakvog drugog tenisa koji nije srpski?Piše: Petar Luković

Zamislimo ovakvo suludo sročenu vest: „Predsednik Srbije, Srbin Boris Tadić, danas je razgovarao sa premijerom Vlade Srbije, Srbinom Mirkom Cvetkovićem o problemima srpske privrede. Razgovoru je prisustvovao i u razgovoru učestvovao Srbin Mlađan Dinkić“. Očigledni višak prideva 'srpski' ovde je izveden kao vrsta zajebancije, ali u stvarnom, naročito u televizijskom životu, nismo daleko od bolesne činjenice da je srpstvo, svedeno na etničku jedinku, postalo merna jedinica patriotizma.

Gledate, recimo, ovogodišnji US Open ili već bilo koji teniski turnir na kojem učestvuju Ana Ivanović, Jelena Janković i Novak Đoković: svaka druga reč komentatora sadrži nešto „srpsko“, ili „servira Srpkinja“ ili „uzvraća Srpkinja“ ili „divan udarac Srbina“ ili „Srbin zna šta radi“ ili „Srpkinja uspešna“ ili „Srbin pobeđuje“ ili „Srpkinja najbolja“ ili „Srpkinja izgubila“... sve se ori od Srba i Srpkinja, kao da niko od nas nema pojma da je Ana Ivanović – Srpkinja, da je Jelena Janković – Srpkinja, da je Novak Đoković – provereno dobar Srbin, pa komentatori moraju na tu činjenicu da nas podsećaju i upozoravaju svakih deset sekundi.

Koliko god nekom ovakva vrsta srbovanja izgledala onanistički prirodna, ona je po formi i suštini napadna i uvredljiva zbog patološke potrebe da se pojedinac po svaku cenu gurne u kolektivno nacionalno krilo; kako objasniti budali od TV komentatora – kad igra Ivanovićeva, ne igra Srbija, nije tenis timski, kolektivno-populistički sport, tenis igra samo Ana Ivanović, svojim imenom i prezimenom, nije žena prijavljena na US Openu pod imenom „Srpkinja Ana“ pa da se ova nakaradna kovanica spočitava dok gledalac ne poludi i totalno srbne.

Svejedno da li komentare slušamo na srpskom RTS-u ili na srpskom Eurosportu, od srboidne logike nema zaštite: Srbin Đoković je opet pobedio; Srpkinja Ana Ivanović senzacionalno izgubila, dešava se, eto, i Srpkinjama da budu poražene; Srpkinja Jelena na jedvite jade u sledećem kolu, Svi Srbi Sveta – obaveštavaju nas teniski komentatori i vrli nacionalni TV radnici Višković i Bošković – obožavaju srpski tenis, zar, jebi ga, ima nekakvog drugog tenisa koji nije srpski?

I uvek isto - Srbin i Srpkinja kad pobeđuju, kad uzimaju medalje, kad su nenadjebivi i najjači, deo su svih nas, naročito onih koji za tenis nisu čuli; ali kad stignemo do nekog zločina, masakra, genocida ili masovnog klanja, prefiks „srpski“ naglo iščezava, nema nigde ushićenog TV komentatora da sa suđenja u Hagu javi kako je „Srbin zaklao bekhendom“ ili da je „Srbin priznao“ ili kako je „Srbin kriv“.

Zato nevini Srbi ništa ne priznaju sem da su po genetskoj vokaciji teniseri: zar fucking good ne zvuči „Svi smo mi Ana Ivanović!“. Definitivno bolje od poruke: „Svi smo Jovan Krkobabić“!


http://www.e-novine.com

[pesak]

Skica za portret Borisa Tadića

PREPLAŠENI RODOLJUB

PHOTO: BETA/MILE GVOZDENOVIĆ

Ako je Tadić Boris bio zatečen i ulovljen u stupicu svoje neodređene politike, imao je zgodnu priliku odigrati ulogu velikog meštra i preuzeti zasluge za hapšenje masovnog ubojice, a onda kad su ga radikali i njihova rulja na „svesrpskom skupu” prozivali kao izdajnika, morao im je odbrusiti i začepiti usta: „Ako je hapšenje ratnog zločinca izdaja, onda sam ja izdajnik.”


Piše: Mirko Kovač
U onih nekoliko dana medijske ludnice oko hapšenja i demaskiranja Hitlera iz našeg sokaka, Radovana Karadžića, srbijanski predsjednik Tadić Boris bješe se bome usrao i nekamo utekao, zavukao se u jednu od onih Kusturičinih „mišjih rupa” („Gdje ste danas kad se brani Kosovo, izađite iz mišjih rupa”, urlao je s bine Kusturica na Koštuničinu mitingu protiv slobode Kosova, dok mu je rulja uzvraćala „Emire, Srbine”), da bi se nakon par dana pojavio na nekom gradilištu, uzrujan, napukla glasa, hineći kuraž i odlučnost, ali ta je blijeda figura teško mogla prikriti strah, unatoč naprezanju da ostavi dojam smirenog predsjednika koji zna što čini i koji drži konce u svojim rukama.

Zašto se Tadić Boris, srbijanski predsjednik, bješe prepao? Zato što ga o hapšenju ratnog zločinca nitko nije pitao, niti je o tome išta znao, a javljeno mu je tek onda kad je vijest otišla u svijet, pa ga je samo zapalo da vadi kestenje iz vatre. Nije više ništa mogao učiniti, nije mogao zataškati ono u čemu i nije sudjelovao, nije čak ni farsa uspjela, sve se brzo odvijalo, a iz maškare jurodiva izronio je lik ratnog zločinca brže nego što je to očekivao srbijanski predsjednik Tadić Boris.

I umjesto da hrabro, muški, izađe pred svoju raju, odrješito lupne šakom o stol i kaže da će svakog tko je počinio ratni zločin sustići pravedna kazna, on se sakrije u mišju rupu i ondje smišlja kako da i žrtve uključi u „ravnotežu krivnje”. I umjesto da, kao pravi političar, slaže i obznani kako se pripremala akcija hvatanja zlikovca, on se pritajio u mišjoj rupi, a njegov ministar policije izjavljuje da su mu ruke čiste glede uhićenja bjegunca s tjeralice. Mogao je Tadić Boris nešto naučiti od hrvatskog političara Vladimira Šeksa koji je kao predsjednik Sabora točno izložio strategiju hapšenja generala Gotovine i sažeo je u četiri riječi: locirati, identificirati, uhititi, transferirati. I nije zbog toga njegova stranka HDZ izgubila izbore; štoviše, uvjerljivo ih je dobila i čak uništila vlastito ekstremno krilo Hrvatsku stranku prava.

Ako je Tadić Boris bio zatečen i ulovljen u stupicu svoje neodređene politike, imao je zgodnu priliku odigrati ulogu velikog meštra i preuzeti zasluge za hapšenje masovnog ubojice, a onda kad su ga radikali i njihova rulja na „svesrpskom skupu” prozivali kao izdajnika, morao im je odbrusiti i začepiti usta: „Ako je hapšenje ratnog zločinca izdaja, onda sam ja izdajnik.”

On se morao suprotstaviti svojim sunarodnjacima koji su hvalili i još hvale Karadžićeve zločine kao ispravnu politiku, kao ljubav prema svom narodu, i otresito, otvoreno reći: „Ako je to ljubav prema svome rodu, onda ja svojega roda ne ljubim.” On se morao pozvati na optužnicu Međunarodnog suda i svome narodu, ako mu je stalo do njega i uopće do istine, predočiti impresivni popis Karadžićevih zlodjela. Čak se mogao kao vizionar, kao drski državnik, oglušiti na onaj već ofucani oprez da se nitko ne proglašava krivim dok se krivnja ne dokaže, vidjeti dalje od drugih i reći prije presude, pa neka se pravnici jebu sa svojim paragrafima, nadigravanjima i obranama: „Meni nitko, nikakav Međunarodni sud, nikakvo anglosaksonsko pravo, ne treba otvarati oči da bih vidio grobove što ih je Karadžić posijao po Bosni. Meni je kao predsjedniku države koja je sva zla u Bosni vojno i politički podržavala, a čije sam nasljeđe odbacio i otvorio novu stranicu političke kulture, odričući se čak i vlastitog oca i njegova prijatelja mog omiljenog književnika - dakle, gospodo, prije ikakva procesa i presude, meni je sve jasno, jer ja i jesam predsjednik zato što vidim dalje i znam više, znam svako ime na onom strašnom popisu od 7109 ubijenih Srebreničana, i to abecednim redom počev od Abdurahmanovića Hajrudina do Živalja Alije.”



--------------------------------------------------------------------------------
Nema toga udvaranja Tadić Borisa koje bi radikali, njegovi rivali, popušili; nema toga plača o sudbini svog naroda iz njegova grla koje bi ih ganulo. I onda, zašto to čini i povlači besmislene poteze? Zato što nema nikakve političke vizije. I zato što je njegova politika uskogrudna i nacionalistička.
--------------------------------------------------------------------------------

Ali ne, on to nije u stanju učiniti, za takvo što treba imati muda. Čim je izmilio iz mišje rupe, on se počeo natjecati s ruljom u odanosti svome rodu, ugađati joj i prozivati omražene susjede da se i oni ispričaju za svoje zločine. Zašto je to zaiskao u tom času straha i drhtanja? Zato da bi ga zavoljeli veći ljubavnici svog naroda, nego što je on sam. Ali nema toga udvaranja Tadić Borisa koje bi radikali, njegovi rivali, popušili; nema toga plača o sudbini svog naroda iz njegova grla koje bi ih ganulo. I onda, zašto to čini i povlači besmislene poteze? Zato što nema nikakve političke vizije. I zato što je njegova politika uskogrudna i nacionalistička. Jer on nije hrabar ni mudar da bi mijenjao loše običaje i navade svog naroda, nego nastavlja da mu kadi i povlađuje, da osluškuje radikalnu rulju i zataškava slabosti plutajući na vlasti uz podršku već glasovite i dalekovide evropske politike koja ima u vidu da u Srbiji uvijek može na vlast doći gori.

I sada, nakon toga spektakularnoga hapšenja, Tadić Boris više ne može ništa od izvedenog zanijekati, pa je morao prihvatiti, kako bi Srđa Popović rekao „vruć krompir”, identificirati Karadžića i transferirati ga, iako ga nije locirao ni uhitio. I kako će se zbog toga predsjednik srbijanski opravdati? Tako što će sada dokazivati da je veliki rodoljub, veći od onih koji su mu taj krumpir u ruke uvalili, veći od uhićenog, veći od bilo kojeg zločinca koji je dizao tri prsta na bosanskim i hrvatskim ratištima. Kako će to Tadić Boris dokazati? Tako što će kao srbijanski predsjednik otputovati na svečanost otvaranja Olipmpijade u Pekingu i ondje pozdraviti sportaše svoje zemlje s tri uzdignuta i raširena prsta. To je izveo veselo i razdragano da bi cio svijet vidio kako to Srbin radi, ali je ipak odstupio od uobičajenog općenja s tri prsta jedne ruke, pa je visoko podigao obje ruke i raširio po tri prsta na svakoj (jedan moj prijatelj ta razmaknuta tri prsta naziva kokošjom nogom). Zašto je prokušani simbol malo nadogradio i „oneobičio” ga? Je li zato što kokoš ima dvije noge? Ne, ne vjerujem. Nije u tom času razmišljao o vizualnom dojmu svojih uzdignutih ruku, niti je znao da taj prepoznatljivi znak moj prijatelj naziva kokošjom nogom, nego naprosto nije odolio navali rodoljubnih emocija, ponijelo ga srce. Ali zašto obje ruke, zašto ne samo jedna s tri prsta, kako je već simbol definiran u novijoj srpskoj ikonografiji? Možda mu se učinilo nekako nedostatnim da on kao državnik pozdravi samo s jednom rukom i tri prsta; možda je povjerovao da on jedan vrijedi za dvojicu. Možda je podizanjem dvije ruke htio poništiti ili barem umanjiti značenje simbola u masakrima, relativizirati ga, a ne udvostručiti njegovu snagu. Možda je to učinio baš zato da bi se razlikovao od Arkana i da mu sutra nitko ne bi mogao reći kako se u Pekingu šepurio s tri uzdignuta prsta, pa ih je pokazao šest; tri na jednoj ruci i tri na drugoj. (Pokraj njega stajao je neki dečko koji se predstavlja kao ministar vanjskih poslova; držao je u početku stisnutu šaku, a potom je i on podigao kokošju nogu i pokazao da slijedi svog predsjednika).

Nije mu bilo dovoljno što se tim simbolom pozvao na mračno razdoblje srpske povijesti i pokazao kako u svojoj demokratskoj i proevropskoj politici ne želi mijenjati utemeljene modele, pa je Tadić Boris sve više teorijski obrazlagao znatiželjnim Kinezima kako je to stari srpski simbol Svetog Trojstva, kako se u našem narodu odvajkada tako pozdravljalo i s tri prsta molilo za opstanak, za Božju pomoć, za koru kruha. Začas su se oko njega sjatili znatiželjnici da bi s predsjedničke visine čuli tumačenje toga čudnog i neobičnog pozdrava koji se ravnopravno primjenjuje na svim svečanostima bilo da su humane, vjerske, obredne ili ratničke. Pod tim se simbolom ravnopravno moli i kolje. Prolazeći pokraj srbijanskog predsjednika nakratko je zastao Bush, koji je uzgred prisluškivao intelektualna tumačenja „Nevenkinog malog”, pa ga je stidljivo upitao, jer nije baš tim religijskim stvarima vičan, niti znanjem potkovan: „Imaju li drugi kršćanski narodi to Sveto Trojstvo ili je to samo privilegij srpskog naroda?” Otresito, briljantno, sažeto izlaže Tadić Boris svoja znanja američkom predsjedniku i njegovim tjelohraniteljima, zadržava ih na tribini i objašnjava kako se u svim religijama susreću trojstva, trijade, triniteti, ali samo u kršćanstvu imaju precizne obrasce Trojstva kao dogme o jednom Bogu u tri osobe, a u pravoslavlju prenaglašava se jedinstvo, pokatkad na štetu različitosti, „pa kad mi pozdravljamo svijet s tri razmaknuta prsta desne ruke, želimo istaknuti našu spremnost da se sjedinimo s drugima, jer uvijek nas barem tri stvari spajaju”. Trapavo, kako to često čini, Bush se obraća srbijanskom predsjedniku: „Koliko ja znam i Rusi su pravoslavni, ali njihovi tenkisti ne pokazuju tri prsta dok ulaze u Gruziju, a vaši su zemljaci, gospon predsjedniče, baš sam jednom gledao na telki, podizali tri prsta dok su na tenkovima ulazili u Vukovar.” „Mi smo u simbolici jači od Rusa”, osorno je odbrusio srbijanski predsjednik. Tako se završila kratka rasprava na tribinama u Pekingu, prenose neke svjetske agencije, pa ipak je Tadić Boris obmanuo Busha i njegove tjelohranitelje, jer je prešutio da su tri uzdignuta prsta također bila i nacistički simbol, znak prisege i odanosti Trećem Reichu (vidi naslovnu stranicu ustaškog glasila Hrvatski narod od 11. travnja 1941. godine, na kojoj poglavnik Ante Pavelić, dok čita tekst prisege da će vjerno služiti Trećem Reichu, drži podignuta tri prsta).


Vojnička tuga: Boris Tadić u društvu uniformisanih lica
PHOTO: BETA/SAŠA ĐORĐEVIĆ


Negdje s početka devedesetih godina prošlog stoljeća, taj simbol uvodi u politiku Vuk Drašković, ali ne vjerujem da ga je preuzeo od nacista ili ustaša, nego ga je vjerojatno povuklo njegovo površno poznavanje religije, vidio je to na nekoj ikoni, upalilo je u vremenu smjene simbola, tako da su tri prsta ubrzo postala borbeni znak novog srpskog nacizma koji se zadržao i do danas, do Pekinga i Tadić Borisa koji obznanjuje da je taj novokomponirani simbol istodobno i obilježje srpskog identiteta. Pa ako Tadić Boris nema ničim drugim dokazati da je Srbin nego tom kokošjom nogom, makar ona bila i Sveto Trojstvo, onda je njegovo srpstvo prazno i nakazno, a nadasve gubitničko, jer pod vlašću ta tri prsta bome je sve propalo, pa je to na kraju balade ispao simbol svih srpskih poraza.

Ako sam se domaloprije zeru rugao i s ironijom dotaknuo tu akciju Tadićevu na tribinama u Pekingu, sada ću bez zavitlavanja reći da mi je svejedno što se vratio simbolu gubitničke ideologije, ima pravo na to, demokrat je i državnik, ali ono što je najgore jest to da je pokazao loš ukus i da se razotkrio kao neozbiljan i „na vr' glave” šupalj političar. Bila je to zapravo jeftina provokacija jednog na smrt preplašenog rodoljuba. Iza te dvije uzdignute kokošje noge ne skriva se nikakva simbolika, tu nema ničega okultnog, ničega tajnovitog, niti je ikakve frke oko toga bilo, osim što su se prestravili oni kojima su ta tri prsta odnijela živote svojih najmilijih. Bože, ako to čine proevropski Srbi, što li nas tek očekuje od onih drugih? Poruka koju je Tadić Boris otposlao s tih tribina neukusna je, imitatorska, jer svaki razuman i pametan čovjek s gađenjem bi odbacio ono što su rabili nacisti. I ono što je najgore, taj potez, takav način komunikacije, izričito ukazuje da se svaka srpska politika zasniva na rodoljublju, unatoč tomu što se normalni svijet čudi zašto je rodoljublje uvijek upitno, i zašto se mora uvijek dokazivati na vulgaran način. Zašto rulja diktira takvu politiku da moraš stalno isticati da si Srbin kad se već zna da jesi?

I Tadiću je Borisu jasno da se velika većina onog dobrog i pitomog srbijanskog svijeta gnuša toga općenja s tri prsta, pa ipak to čini misleći da će radikalnu rulju tako kupiti. A ona mu se u lice smije, naziva ga folirantom i još više prezire. Agonija srpskog društva potrajat će dok god je rodoljublje srž politike. Tko god se da uvući u rodoljubne spletke, ide na mlin onih kojima agonija odgovara i koji se najbolje snalaze u rastrojenom i nestabilnom društvu. Hoće li se ikad pojaviti neki srpski političar koji će reći: „Rodoljublje se podrazumijeva i tu je točka.”

http://www.e-novine.com/sr/stav/clanak.php?id=16173

[pesak]

Intervju: Azem Vlasi, političar

SRBIJA ZAGORČAVA ŽIVOT KOSOVU
Srbiji treba oporavak od izgubljenih ratova
PHOTO: STANISLAV MILOJKOVIĆ

Srbi na Kosovu danas žive bolje nego prije proglašenja nezavisnosti. To zato, jer je nestala neizvjesnost koja je od 1999. mučila i Srbe i Albance i opterećivala njihove odnose u vezi konačnog statusa. Sada je jasno da je Kosovo definitivno nezavisna država, a ne dio Srbije i ovdašnji Srbi koji misle tu živjeti radiće u okviru institucija, zajedno sa večinskim Albancima i sa međunarodnim faktorima na poboljšanju svog položaja. Jedini mogući projekt suživota Albanaca i Srba, ali i drugih u istoj državi, bila je ona Jugoslavija po Ustavu od 1974. Ali upravo Srbima se taj projekat nije svidio, pa su krenuli da ga ratovima poruše. U tome su uspjeli, ali ne i da zauzmu sve što su htjeli. Dakle, pokušaj ostvarenja projekta „Velike Srbije”, propao je. Kosovo je poslednji pokušaj u toj zamisli. Odluke o Kosovu nikad se više neće donositi u Beogradu.Razgovarao: Bojan Tončić
„Za proteklih šest mjeseci Kosovo je uspostavilo najvažnije državne funkcije i već funkcioniše kao država. Misija EULEX je koncipirana kao podrška i pomoć Evropske unije kosovskim institucijama u oblasti funcionisanaja pravnog sistema i bezbednosti za izvjestan prelazni period, a ne kao supervlast nad domaćim institucijama. To je, dakle, pomoć i podrška Kosovu u bržim pripremama za članstvo u Evropsku uniju. Misija EULEX će biti najkorisnija za Srbe i druge etničke zajednice upravo zato jer je njihov ukupan položaj, a prije svega njihova sigurnost povezana za vladavinu zakona i jačanje sistema bezbednosti. Protivljenje svemu što znači progres u jačanju državnosti Kosova od strane srpske vlasti, kao i transformaciji međunarodnog prisustva na Kosovu u skladu sa novom realnošću, kao što je razmještanje EULEX, nastavak je stare politike i dio strategije zagorčavanja života novoj državi“, kaže za e-novine Azem Vlasi, kosovski politčar i advokat, nekadašnji visoki funkcioner u bivšoj SFRJ.

Naš sagovornik ističe da „Srbi na Kosovu danas žive bolje nego prije proglašenja nezavisnosti“.

„To zato, jer je nestala neizvesnost koja je od 1999. mučila i Srbe i Albance i opterećivala njihove odnose u vezi konačnog statusa. Sada je jasno da je Kosovo definitivno nezavisna država, a ne dio Srbije i ovdašnji Srbi koji misle tu živjeti radiće u okviru institucija, zajedno sa većinskim Albancima i sa međunarodnim faktorima na poboljšanju svog položaja. Tako se manje mogu zanositi iluzijom da će Kosovo opet biti u Srbiji. Podsticaji kosovskim Srbima od strane vlasti u Beogradu da bojkotuju kosovske institucije, pogrešna je politika na štetu ovdašnjih Srba. Jer, na Kosovu neće funkcionirati dvije vlasti, jedna iz Srbije za Srbe, a ova kosovska za druge. Postoji samo jedna kosovska vlast te samo kosovske institucije“, kaže Vlasi.

*U kojoj meri je Kosovo u prvih pola godine postojanja uspostavilo prerogative države?

„Šest mjeseci je suviše kratko vrijeme da bi se sumirali rezultati funkcioniranja jedne države koja je nastala u svemu kao nova, bez državne tradicije i istorijskog trajanja. Ipak, Kosovo je za ovo vrijeme uobličilo svoju državnost. Ima Ustav, državne simbole, ima Parlament, Vladu, nezavisno sudstvo, policijsku službu, poreski i carinski sistem, javne službe i državnu administraciju. Može se reći da već ima i međunarodno priznanje, jer je do sada novu državu priznalo skoro pedeset država među kojima 20 članica Evropske unije, SAD, pa i Grupe sedam najrazvijenijih država svijeta. Ostalo što dolazi su brojke. Građani svih naconalnosti žive u miru i bezbjedno, slobodno se kreću, rade, međusobno komuniciraju. Dakle, život na Kosovu se u bitnome ne razlikuje od stanja u cijelom regionu. Na Kosovu nema značajnijih međunacionalnih ekscesa ili napada na pojedince po toj osnovi.”


Pogrešna politika na štetu ovdašnjih Srba
PHOTO: STANISLAV MILOJKOVIĆ


*Da li je nezavisnost Kosova bila izvesna već okončanjem NATO intervencije? Zašto nije proglašena već tada, mnogi analitičari smatraju da je to bilo najlogičnije?

„Okončanjem NATO intervencije juna mjeseca 1999. bilo je jasno da je Kosovo nepovratno otišlo iz Srbije, gdje je, inače, silom bilo gurnuto 1989. kada su i Srbija i Kosovo prije svega bile federalne jedinice SFRJ, koje nema od 1991. Rezolucija 1244 SB UN bila je zapravo projekt UN za oporavak i tranziciju Kosova ka punoj nezavisnosti, a ne projekt za vraćanje Kosova u Srbiju.

Najbolje je bilo i za SB UN i za Kosovo, a prije svega za Srbiju, da je tada i formalno proglašena nezavisnost Kosova. Do sada bi sve leglo na svoje mesto. Najviše bi dobila Srbija, jer bi se napokon vratila sebi i svom oporavku od izgubljenih ratova. Bila bi bliža članstvu u Evropskoj uniji, kosovskim Srbima bilo bi bolje jer bi Kosovo kao nezavisna država morala preuzeti čvršće međunarodne obaveze za njihovi sigurnost. Ali tada su oni u međunarodnoj zajednici koji su vjerovali u opstanak SRJ kao federacije Srbije i Crne Gore računali eventualno da Kosovo može biti kao treća federalna jedinica., ali ni tada kao dio Srbije. Raspala se i ta zajednica Srbija i Crna Gora i eto, i Kosovo je nezavisno!”

*Koliko je blizu ili daleko razrešenje imovinskih odnosa Srbije i Kosova, budući da Srbija Kosovo smatra neotuđivim delom svoje teritorije. Jednostavno, šta će biti sa nekim privrednim kapacitetima koji su bili i ostali prepoznatljivi znak Kosova, a u koje su ulagale i republike bivše Jugoslavije? Kako će se razrešiti imovinski odnosi sa njima?

„Godinama, pa i decenijama prije 1999. namjerno je stvarana lažna predstava da se sav privredni razvoj Kosova bazira na ulagnjima drugih republika i da je ono privredni invalid Jugoslavije. Istina, bilo je ulaganja sa strane, ali su ona dobro naplaćena. Postojao je Fond Federacije za razvoj nerazvijenih republika i pokrajina iz kojega su znatna sredstva, pored Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine uložena i u razvoj Kosova. Ali velika investicije realizovale su se iz sopstvenih kredita na koje smo plaćali uobičajenu kamatu. Plemeniti metali iz Trepče kao berzanski proizvodi nisu donosili korist samo Kosovu, već i budžetu Federacije. Elektična energija iz kosovskih elektrana i kosovskog ugljenog basena nije bila samo za Kosovo. Naše termo-elektrane imale su instalirane kapacitete od preko 2000 megavata, a Kosovo nikada nije trošilo više od 600 do 700 mgavata itd. Rješenje imovinskih odnosa između Srbije i Kosova nije težak problem. Treba da pođemo od stanja koje je bilo 1989, kada je Srbija silom ukinula ustavni položaj Kosova i sve nadležnosti nad privredom Kosova preuzela pod svoju vlast. Da vidimo koji su i kakvi bili privredni kapaciteti Kosova, koju su masu kapitala imali ovdašnji privredni objekti koje je srpska vlast otela i u ime nekakvih integracija u veće privredne sisteme pretočila u veće privredne celine Srbije. Da vidimo kolika je bila vrijednost otete opreme iz tih objekta koja je odneta u preduzeća po Srbiji kada su Albanci masovno istjerivani s posla. Evidencija o tome postoji , čak i kod banaka preko kojih su investicije realizovane. Da vidimo koliki je bio iznos penzionog, zdravstvenog i drugih fondova Kosova u koje su građani uplaćivali sopstvena sredstva, a Srbija ih je jednostavno prelila u svoje fondove. Da se vidi koja je vrednost stanova izgrađenih od sredstava privrednih i drugih pravnih subjekata za radnike, ti su stanovi po utvrđenim kriterijima dodjeljivani radnicima, a onda je srpska vlast Albancima oduzimala te stanove i djelila Srbima. U vezi sa tim, da se vidi vrednost otkupljenih stanova posle 1992. kada je objavljen Zakon o otkupu stanova, a sav novac od prodatih stanova otišao u Srbiju.... Dakle, rješenje imovinskih odnosa nije teško kako izgleda. Rješenje tih pitanja biće jedan od uslova za prijem i Srbije i Kosova u Evropsku Uniju.”

*Kako danas, nakon oružanog sukoba na Kavkazu, gledate na odnose Srbije i Kosova iz međunarodne perspektive.? Da li se menja pristup međunarodne zajednice, da li može na bilo koji način da se napravi paralela, jer neki analitičari smatraju da je moguće povući takvu paralelu, po kojoj je Južna Osetija Kosovo, Gruzija Srbija, a Rusija NATO?

„Suštinske sličnosti između Kosova i Južne Osetije nema. Kosovo je poslednja stanica u procesu raspada SFRJ u kojoj je ono imalo prije svega status federalne jedinice, a tek onda i neke formalne veze sa Srbijom. Južna Osetija nikada nije bila federalna jedinica SSSR već provincija u okviru Gruzije. Kosovo je od nasilne promjene svog ustavnog položaja od strane Srbije postalo i tretiralo se kao međunarodni problem. Rezolucija 1244 SB UN jednoglasno je usvojena. Tom se Rezolucijom Kosovo izvlači od celokupne efektivne vlasti Srbije, a uspostavlja privremeni prokterotat UN kao prelazno rešenje ka trajnom statusu. Na kraju, trajni status Kosova je nezavisnost po Ahtisarijevom planu, kao projekat prihvaćen od najvećeg dela međunarodne zajednice. Kosovo je vec priznalo pedesetak zemalja, a uslijediće još priznanja. Južnu Osetiju, osim Rusije nema šanse da ijedna zemlja prizna kao državu. Sličnost je samo u tome što tamo Rusija pokazuje neugašene težnje za dominacijom nad onima nad kojima je silom dominirala u prošlosti, kao i Srbija prema Kosovu.”


*Kako ocenjujete inicijativu vlasti Srbije da se pred Međunarodnim sudom pravde oceni proglašenje nezavisnosti Kosova u kontekstu poštovanja međunarodnog prava?
„Vlasti Srbije takvom inicijativom prema Međunarodnom sudu pravde samo pokazuju koliko su slijepe pred novom realnošću i potvrđuju ostajanje na pozicijama stare propale politike prema Kosovu. To je i obmanjivanje javnosti Srbije. Prvo, vlasti u Beogradu znaju da je taj Sud nenadležan za takvu stvar. Drugo, iako bi se izjasnio po volji Beograda, to mišljenje suda ne proizvodi nikakve pravne posljedice jer to neće biti ni odluka ni presuda sa imperativnom snagom. Osnovno je to da nema nikakvog načina da se nezavisnost Kosova poništi, a naročito ne da se ono vrati pod suverenitet Srbije. Djeluje smiješno lobiranje protiv nezvisnosti Kosova po Africi, Latinskoj Americi i ne znam gdje, a da se ne objasni srpskoj javnosti kako će ta 'mudra' vlast ubjediti 95% građana Kosova da odustanu od nezavisnosti i da se vrate u Srbiju. U normalnoj državi kakva Srbija nije, ministar spoljnih poslova koji kaže da je krajnji cilj da se Albanci vrate pregovaračkom procesu sa Srbijom o statusu Kosova, dakle da se Kosovo vrati u Srbiju, a predsjednik te države kaže da neće da čuje ni o kakvoj nezavisnosti 'južne srpske pokrajine', treba odmah da podnesu ostavke zbog grubog obmanjivanja svoje javnosti. Zajedničko sadašnjoj srpskoj politici sa onom ranijom koja je Kosovo odvela nepovratno na put nezavisnosti jeste to što hoće Kosovo u Srbiji bez obzira na volju Albanaca i drugih nesrba koji tu žive. Milošević je barem to pokušao silom, pa se vidjelo da ni tako ne može. Tadić hoće diplomatijom, a to je više nego besmisleno... Zauvjek je prošlo vrijeme kada se odluke o sudbini i statusu Kosova donosile u Beogradu.”
*Šta je danas istorijski najstrašnije ili, najteže, u odnosima Srba i Albanaca? Da li postoji mogućnost da Srbi i Albanci žive bez sukoba i ko šta treba da uradi da bi se to realizovalo? Postoji li, uopšte, volja obeju strana da se do toga dođe? Šta treba da uradi država Srbija, a šta Kosovo?

„Mogućnosti da Albanci i Srbi žive kao normalni susjedi, bez sukoba i straha su savim realne. Uslov za to je da se vodeće snage srpskog društva suoče sa istorijskom realnošću, a to je da nikada ne mogu vladati Albancima i nikada Kosovo gde živi preko 90 % Albanaca ne može biti ni srpsko ni u Srbiji. Nastajale su, trajale stoljećima i nestajale čitave moćne imperije. Jedna je istorijska realnost zamjenjivala drugu, čak mimo svih očekivanja. Nestao je Sovjetski Savez, nestala je SFRJ i na tim prostorima nastajale nove države. Od 1912. Srbija je kao država, ili u okviru Jugoslavije, imala mogućnosti da radi što god hoće sa Kosovom i Albancima. I svašta je radila. Na kraju, 1999, krenula ih je silom protjerati da bi i bukvalno stvorila 'srpsko Kosovo'! I sve to je propalo. Srbija nikada nije uspela integrisati Kosovo u svoj državni okvir na demokrtski način i uz pristanak većinskih Albanaca. Zašto? Pa, zato što nijednoj srpskoj vlasti, uključujući i ovu sadašnju, to nije bio cilj. Vidite, i sada ovi na vlasti govore o 'odbrani Kosova od nezavisnosti' diplomatskim sredstvima, ali ne i o demokratskim sredstvima koja podrazumjevaju pristanak Albanaca da ostanu sa Kosovom u Srbiji. Dakle, sve šanse Srbije da zadrži Kosovo, nepovratno su propale. Uostalom, Kosovo nikada nije ni bilo dio države Srbije kao nezavisne države, a bez Jugoslavije. Jer, Srbija od 1. decembra 1918. pa do 21.maja 2006. (Crnogorski referendum za nezavisnost), nije ni sama bila nezavisna i samostalna država, već zajedno sa drugima dio Jugoslavije!. Ono od 1912. pa do 1914. bilo je silom, nakon raspada Otomanske imperije, kada su Srbija, ali i Bugarska, Grčka, pa i mala Crna Gora, krenule u otimačinu što je moguće više tuđih teritorija. Jedini mogući projekt suživota Albanaca i Srba, ali i drugih u istoj državi, bila je ona Jugoslavija po Ustavu od 1974. Ali upravo Srbima se taj projekat nije svidio, pa su krenuli da ga ratovima poruše. U tome su uspjeli, ali ne i da zauzimu sve što su htjeli. Dakle, pokušaj ostvarenja projekta 'Velike Srbije', propao je. Kosovo je poslednji pokušaj u toj zamisli. Poslije svega, trebalo bi izvući istorijske pouke pa da se Srbija okrene sebi i svojoj budućnosti. Ona ima kapaciteta da bude uređena demokratska država. Ali, sa iluzijama prema Kosovu, teško će ići. Što se Albanaca tiče, mi stalno ističemo da smo spremni za normalizaciju međususedskih odnosa sa Srbijom, naravno kao dvije nezavisne države.”

*Pomirenje, očigledno, nije moguće, ali da li je uopšte moguće da neko nekome oprosti zločine počinjene u njegovo ime, Albanac Srbinu I obrnuto. Da li postoji svest o tome šta se dogodilo s kraja osamdesetih i devedesetih godina? Kakav je danas odnos kosovskih Srba i Albanaca prema ratnim zločinima?

„Pomirenje je moguće i potrebno. Ali se to ne može postici sa pozicija koje su prethodile sukobu. Odnos prema zločinima koji su se desili treba pošteno sagledati. Prema Albancima, zločine je činila srpska vlast u ime države i srpskog naroda, navodno za srpsko Kosovo. Zločini su bili masovni. Pobijeno je oko 14 hiljada ljudi, prognano iz svojih domova blizu milion ljudi, porušeno i oštećeno preko 100 hiljada njihovih domova i drugih objekata, izazvane ogromne materijalne štete i osiromašenje stanovništva. Albanci su bili napadnuta strana na svom pragu, dakle žrtve u svojoj kući. Zbog toga se pred Haškim tribunalom sudi ili sudilo kompletnom državnom, vojnom i političkom vrhu Srbije. Sa albanske strane počinjeni su pojedinačni, ali ne masovni zločini prema Srbima. Počinili su ih pojedinci ili grupe gnevnih Albanaca, odmetnutih od zakona i nepoznatih organima vlasti. Bila je to osveta zbog onoga sto su Srbi prethodno učinili. Zbog toga su neki otkriveni slučajevi procesuirani pred domaćim sudovima i počinioci osuđeni. Pred Haškim sudom procesuirana su dva slučaja sa šest optuženih od kojih su dvojica osuđena, a četvoro oslobođeno optužbe u nedostaku dokaza. Dakle, sa albanske strane zločine nije počinila ni vlast ni institucije, dakle ni represivna vlast države. Zločini počinjeni u ratnim sukobima ne zastarjevaju, pa pitanje dovođenja počinioca pred pravdu ne zastarjeva. Kada ljudi na jednoj i drugoj strani uvide da se pravda dosledno i pravično sprovodi, stvoriće se mnogo bolja klima za pomirenje. Za sada, kao i u drugim krajevima bivše Jugoslavije gdje se ratovalo i bilo zločina, uglavnom se ukazuje samo na zločine druge strane, a ne postoji svijest o zločinima koje je 'svoja strana' počinila. Nikada ne treba izgubiti iz vida ko je bio agresor, ko je vojskom nasrnuo na druge, na civile, činio etničko čišćenje, kao i da se zločini počinjeni u odbrani drugačije tretiraju. Kada se ljudi brane najvažnije je da se odbrane od onoga ko je na njih nasrnuo i to u njihovom domu, na njihovoj teritoriji. Pa tek onda kako to čine.”


Srbi su porušili koncept suživota iz 1974.
PHOTO: STANISLAV MILOJKOVIĆ


*Da li ste zadovoljni rasvetljavanjem zločina iz vremena NATO intervencije, zločina srbijanskih snaga bezbednosti i paravojnih formacija i zločina koje su počinili Albanci, u vreme intervencije NATO i posle nje?

„Ne možemo biti zadovoljni brojem rasvijetljenih zločina iz vremena ratnih sukoba. Najosjetljiviji segment tih zločina su neotkriveni slučajevi osoba koje još uvijek figuriraju kao nestali. Takvih je na albanskoj strani još oko 2140. Na srpskoj strani stradalo je oko 1000 lica u ratnom zaokretu juna i posle juna 1999, a nešto i ranije. Koliko ja znam, još oko 700 slučajeva nestalih lica na srpskoj strani je nerasvetljeno. Nismo zadovoljni sveobuhvatnošću i brojem rasvjetljenih zločina počinjenih prema Albancima. Ali se ipak ovdje cijeni to što su posmrtni ostaci oko 800 Albanaca pobijenih i pokopanih u masovne grobnice po Srbiji ekshumirani i vraćeni porodicama. To su slučajevi od poznate hladnjače bačene u Dunavu, do drugih. Ceni se i izvođenje pred sud nekih počinilaca zločina, kao sto je onaj sa ubicama 42 člana porodice Beriša u Suvoj Reci, onaj od 16 pogubljenih civila u Podujevu i slično. Ali, ovdje je primjećeno i to da su te slučajeve otkrili časni pojedinci Srbi, a ne organi vlasti, odnosno istražni organi. Vlasti u Srbiji, još od vremena Vlade Zorana Đinđića 2001.znaju da u Srbiji postoji 14 masovnih grobnica pokopanih ubijenih Albanaca koji su sa Kosova odnijeti tamo, ali tek oko tri ili četiri je otkriveno. Dobro je što pravosudni i istražni organi najavljuju dalje istrage i sudske postupke. Što se tiče slučajeva ubijenih ili nestalih Srba na Kosovu, te slučajeve najvećim dijelom isljeđuju i sude međunarodne sudije pri sudovima na Kosovu. Bilo je suđenja i za takve slučajeve, kao što je onaj sa granatirnjem autobusa „Niš-ekspresa“ kod Podujeva kada je poginulo jedanaest Srba. Čovjek je dobio 40 godina zatvora.”

Vjerovao sam u Jugoslaviju

„U svojoj mladosti vjerovao sam da Jugoslavija može opstati kao federativna multietnička država ravnopravnih naroda. Bio sam iskreno privržen projektu Jugoslavije po Ustavu od 1974. Nekako smo se ponosili što se Jugoslavija razlikuje od svih drugih zemalja rigidnih komunističkih režima, bez ikakve slobode i sa siromašnim građanima. Mi građani Jugoslavije u svakom pogledu živeli smo bolje. Mislio sam da u okviru takvog projekta može biti dobro i za moj albanski narod. No, boraveći u Beogradu kao predsjednik Omladinske organizacije Jugoslavije od 1974. do 1978. ta mi se vjera donekle poljuljala, kada sam vidio da ima puno značajnih Srba iz političke i intelektualne elite koji su nezadovoljni takvim uređenjem Jugoslavije. Povremena Titova lična oštra intervencija u pojedinim događajima, kao i smjenjivanje političkih rukovodstava u Hrvatskoj 1971, pa u Srbiji 1972, te neki drugi slični događaji, produbili su moju sumnju u budućnost Jugoslavije poslije Tita.

Studentski nemiri na Kosovu 1981. godine, deset meseci posle Titove smrti, a naročito način na koji je federalno i srpsko rukovodstvo reagovalo na njih, najozbiljnije su poljuljali su potpuno moju vjeru u mogucnost opstanka Jugoslavije. Definitivno, jačanjem Miloševića na vlast u Srbiji i javnim promovisanjem srpakog nacionalizma kao legalnog saveznika vlasti u Srbiji, te njenom orijentacijom da nelegalnim sredstvima, manipulacijom naroda preko ulice da bi se promenili ustavni odnosi, uverili su me da od Jugoslavije nema ništa. Tada sam počeo vjerovati u nezavisnost Kosova kao jedinu opciju, iako sam predvidio da će to biti težak, opasan i dug put.”

http://www.e-novine.com/sr/intervju/clanak.php?id=16483

[Abacija]

Srpsko, srpskije, najsrpskije



FORHEND U MOZAK
Patriotska dilema: Srpkinja ili Ana
PHOTO: EPA/JUSTIN LANE

Svejedno da li komentare slušamo na srpskom RTS-u ili na srpskom Eurosportu, od srboidne logike nema zaštite: Srbin Đoković je opet pobedio; Srpkinja Ana Ivanović senzacionalno izgubila, dešava se, eto, i Srpkinjama da budu poražene; Srpkinja Jelena na jedvite jade u sledećem kolu, zar, jebi ga, ima nekakvog drugog tenisa koji nije srpski?Piše: Petar Luković

Zamislimo ovakvo suludo sročenu vest: „Predsednik Srbije, Srbin Boris Tadić, danas je razgovarao sa premijerom Vlade Srbije, Srbinom Mirkom Cvetkovićem o problemima srpske privrede. Razgovoru je prisustvovao i u razgovoru učestvovao Srbin Mlađan Dinkić“. Očigledni višak prideva 'srpski' ovde je izveden kao vrsta zajebancije, ali u stvarnom, naročito u televizijskom životu, nismo daleko od bolesne činjenice da je srpstvo, svedeno na etničku jedinku, postalo merna jedinica patriotizma.

Gledate, recimo, ovogodišnji US Open ili već bilo koji teniski turnir na kojem učestvuju Ana Ivanović, Jelena Janković i Novak Đoković: svaka druga reč komentatora sadrži nešto „srpsko“, ili „servira Srpkinja“ ili „uzvraća Srpkinja“ ili „divan udarac Srbina“ ili „Srbin zna šta radi“ ili „Srpkinja uspešna“ ili „Srbin pobeđuje“ ili „Srpkinja najbolja“ ili „Srpkinja izgubila“... sve se ori od Srba i Srpkinja, kao da niko od nas nema pojma da je Ana Ivanović – Srpkinja, da je Jelena Janković – Srpkinja, da je Novak Đoković – provereno dobar Srbin, pa komentatori moraju na tu činjenicu da nas podsećaju i upozoravaju svakih deset sekundi.

Koliko god nekom ovakva vrsta srbovanja izgledala onanistički prirodna, ona je po formi i suštini napadna i uvredljiva zbog patološke potrebe da se pojedinac po svaku cenu gurne u kolektivno nacionalno krilo; kako objasniti budali od TV komentatora – kad igra Ivanovićeva, ne igra Srbija, nije tenis timski, kolektivno-populistički sport, tenis igra samo Ana Ivanović, svojim imenom i prezimenom, nije žena prijavljena na US Openu pod imenom „Srpkinja Ana“ pa da se ova nakaradna kovanica spočitava dok gledalac ne poludi i totalno srbne.

Svejedno da li komentare slušamo na srpskom RTS-u ili na srpskom Eurosportu, od srboidne logike nema zaštite: Srbin Đoković je opet pobedio; Srpkinja Ana Ivanović senzacionalno izgubila, dešava se, eto, i Srpkinjama da budu poražene; Srpkinja Jelena na jedvite jade u sledećem kolu, Svi Srbi Sveta – obaveštavaju nas teniski komentatori i vrli nacionalni TV radnici Višković i Bošković – obožavaju srpski tenis, zar, jebi ga, ima nekakvog drugog tenisa koji nije srpski?

I uvek isto - Srbin i Srpkinja kad pobeđuju, kad uzimaju medalje, kad su nenadjebivi i najjači, deo su svih nas, naročito onih koji za tenis nisu čuli; ali kad stignemo do nekog zločina, masakra, genocida ili masovnog klanja, prefiks „srpski“ naglo iščezava, nema nigde ushićenog TV komentatora da sa suđenja u Hagu javi kako je „Srbin zaklao bekhendom“ ili da je „Srbin priznao“ ili kako je „Srbin kriv“.

Zato nevini Srbi ništa ne priznaju sem da su po genetskoj vokaciji teniseri: zar fucking good ne zvuči „Svi smo mi Ana Ivanović!“. Definitivno bolje od poruke: „Svi smo Jovan Krkobabić“!


http://www.e-novine.com

Aaaaaaaaj, ovo je najbolji post do sada. Trebala bi ga postaviti i na drugim temama gdje "ratuju" nasi salonski cetnici koji se uvrijede na termin "zeleni trotoari" a da i ne govorim kako reaguju kad im se pomene Jadovan i Hag.
Usput, ima li u Srbiji porijeklom Afrikanaca koji u sportu predstavljaju Srbiju? Kako njih nazivaju komentatori, srpski ili srbijanski?

Kako ja tumacim svu tu propagandu, ako se Bosanci i Hercegovci iz manjeg entiteta ne mogu 'posrbijanciti' onda se Srbijanci mogu 'posrbiti'. Sve je to ta teorija koju @cogni i kompanija ovdje zagovaraju da je Srbija nazvana po Srbima. Iz toga, po toj propagandi proizilazi da sva podrucja gdje Srbi zive je Srbija. Ustvari, mislim da se upotrebljava i fraza "tamo gdje su srpske grobnice", tako da ce neko drugi ginuti za @cognija i njegove pajdase dok ce oni nastaviti da piskaruju po forumu.

[cogni]

Kako ja tumacim svu tu propagandu, ako se Bosanci i Hercegovci iz manjeg entiteta ne mogu 'posrbijanciti' onda se Srbijanci mogu 'posrbiti'. Sve je to ta teorija koju @cogni i kompanija ovdje zagovaraju da je Srbija nazvana po Srbima. Iz toga, po toj propagandi proizilazi da sva podrucja gdje Srbi zive je Srbija. Ustvari, mislim da se upotrebljava i fraza "tamo gdje su srpske grobnice", tako da ce neko drugi ginuti za @cognija i njegove pajdase dok ce oni nastaviti da piskaruju po forumu.

Ti zakljucujesh tako fleksibilno da ne vjerujem da postoji niti jedna stvar koji ti nisi u stanju izvesti kao zakljucak. Kada to vec radis, molim te nemoj meni takve zakljucke imputirati jer su skoro po pravilu sasvim suprotni od onoga sto mislim i kazujem. MIslim, nije problem sto su sasvim suprotni, pobunio bih se ja cak i da su samo za nijansu drukciji, znaci nemoj ni pokusavati jer je to nemoguce.

Drugo, dovoljno je da stavish cogni kada me vec pominjes, oznaka @cogni se koristi da kaze da se u sledecem deo teksta obracas meni.

[zavrzlama]

U Srbiji ce uskoro kardzic postati drugorazredna senzacija...dolazi nesto novo na tapet.... ..tako mi javise..........................kasike

[pesak]

Da se ne zaboravi:
Pesme Marka Vešovića Objavljeno: Pet, 25. 07. 2008. 15:18 KAKO JE RADOVAN 44 MESECA
UBIJAO SARAJEVOZbirka pjesama „Poljska konjica” književnika Marka Vešovića neophodno je štivo za razumevanje ratnih zlodela pod komandom Radovana Karadžića. Zbirku, objavljenu 2002. godine, Vešović je posvetio Mireli Pločić, drugarici svoje ćerke Ivane, kao i sarajevskoj djeci ubijenoj za vrijeme opsade grada, njih 1500...




Marko Vešović rođen je 14. marta 1945. u Crnoj Gori, u selu Papama kod Bijelog Polja. U Sarajevu je završio Filozofski fakultet. Postdiplomske studije završio je u Beogradu. Doktorsku disertaciju odbranio je u aprilu 2002. godine.
Marko Vešović jedan je od najvažnijih pesnika postjugoslovenskih književnosti. Ubojiti je kolumnista i polemičar. Njegova knjiga Poljska konjica smatra se najboljom pesničkom knjigom koja govori o ratu koji je Vešović proveo u Sarajevu, dok su na njega i njegovu porodicu, iz rodne Crne Gore, doletale granate

KAFANSKA
Ovo nas gađaju književnici. Ovo nas gađaju

Srpski bardi. Dojadilo im da barduju

Pa stali da nas bombarduju.




Kad su počeli peglati Sarajevo,

Svojim tobdžijama Stihoklepac je rekao

'Nako po domaćinski: Nek vam je sretno i berićetno.




Umije, nema zbora. Umije k'o psihijator.

Kad se obraća Srbima, gleda im u oči

Ko da će svakog trena iz džepa da potegne

Sudsku dozvolu za pretres po svakoj srpskoj duši.



A ona njegova ženica uvijek uz njega

k'o Jovanka uz Titu. Ali se Joka vječito smiješila,

A ova nam je preozbiljna, kao da vazda

ide za kovčegom mrtvačkim!




Pravo zboreći, dječiji pjesnik sa Durmitora

Ništa novo nije ni mogo izmisliti:

Ovo se stoput dešavalo: usrećitelji čovječanstva

Vazda su voljeli, potocima, krv ljudsku prosipati.

I nije prvi put kama postala sluškinjom teologije!




A kako bismo nadrljali da ne postoje UN

Koje nas časte, povremeno, pokojom

rezolucijom što Stihoklepca opominje da baš sve,

majka mu stara, ne potamani po Sarajevu.




Nego nek' razgodi.

Nek' nešto i svom unuku ostavi za tamanjenje.

Ali polako. Pilići se broje u jesen.

I strogo po zakonu: Prvo mu prirediti

pravedno suđenje, potom ga objesiti,

što reče šerif iz onog kaubojca.




Ako pak Stihoklepac izrazi želju da bude

U fraku obješen, ja ću se lično, ugledom svojim,

založiti da bude u fraku obješen. I navratiću,

ponekad, da mu zavrtim konopac.





KAD JE SRPSKI SNAJPERIST MOJOJ PRIJATELJICI

ustrijelio dijete u naramku

prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože,

rekla sam, prekrižen si za sva vremena

i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama

u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega,

naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba

A drugi – kako god hoće




Inače, prije rata sam mislila da bi se nebesa

na mene sručila ako bih prestala

u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa

Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće

Ja sam i dalje ja. Sarajevo i dalje Sarajevo

Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo

Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene

A drugi – kako god hoće

Sve se kotrlja po starome

Čak mi se čini da je ovako lakše. Ovako,

bez boga ne umijem ti to, bojim se, objasniti

Znaš, pješači se lakše bez ičega u rukama

nego kad vukljaš cekere. Jeste, dobro sam rekla

Bez boga, nekako lakše se pješači

kroz ovaj guravi život. Jedino, svaki čas osjetim

da su mi ruke prazne





IMALO JE, NEĆU DA KAŽEM, RADOSNIH TRENUTAKA

Recimo, kad smo nosili njihove lješeve.

Najdraži posao. Inače, najviše smo se bojali SRNE.

Toliko umilno ime, s toliko otrova!

Iako nije bilo struje, do deset nije nam bilo

spavanje dozvoljeno. Sjediš u mraku, čekaš kad će

stražari upasti da te pretuku. A oni piju, gledaju

televiziju i čekaju da se u njima dovoljno mržnje

nakupi. Još ako SRNA objavi gubitke, onda nam

sljeduju batine gore nego inače. Nekad batine

do smrti. A mi, u tmuši, nagađamo kakve su vijesti.

I trudimo se da doznamo gledaju li večeras

TV dnevnik. I svak je od nas od srca želio da nema

gubitaka. Ili bar da ih ne objave. Naravno,

krili su ih i bilo nam je isprva čudno što SRNA

povremeno objavi broj poginulih. Što smo, ubrzo,

shvatili kožom: batinaška je revnost ovim ciframa

bivala žestoko podstaknuta.

A nekad ne upadnu. Već puste da slušaš krike

koji se u srce zabijaju kao čelične čačkalice.








SVAŠTA LI MI SE IZDOGAĐALO

za četrdeset četiri mjeseca. I ja bih, ko onaj stari, mogao reći:

nema nijedne muke koja me nije snašla, jedino što nisam

rodio. Ali stvari s početka rata potresale su me triput teže.

Kasnije, čovjek, zar, ogugla.




U maju, naši uhvate u Hrasnom dvojicu snajperista i bace sa

nebodera. Za jednog, ni po čuda: Srbin s beskrajne trake.

Kad priča, poželiš da mu zavrneš rukav i potražiš mu broj

proizvodni utetoviran u mišicu. Drugi je bio najbolji prijatelj

koga sam imao. Gurnuo bih, za njega, obje ruke u vatru.

Karadžić ga opsotonio. Izuzeo mu dušu za potrebe odbrane

srpstva. Nemam drugog objašnjenja. Tri dana bio sam

bolestan. Ječao kao ubodenik. I shvatio da mi je opet učiti

šta je crno a šta bijelo. Da mi se svijet iskosio i da će

zavazda ostati takav. Kao toranj u Pizi. U ratu mi je postalo

jasno: čovjek je teški promašaj. Pobačaj, u stvari.




A krajem maja '92. zove me punica iz Beograda. Zete, nemoj

mi zaklati dete. Nemoj, mleka ti majčina. Ja, zblanut,

mislim: stara šiznula. Šta vi to, gospođo Angelina, pobogu,

pričate? Je li vam dobro? Nemoj zete, groba ti očeva. Deset

hiljada Srba ste poklali u Sarajevu. Ko? Mi?

Gospođo Angelina, Bog s vama, šta vi to pričate? Ali nemoj,

barem ti, zete, onog ti hleba što si ga u mojoj kući pojeo.




U taj čas mi je bilo k'o davljeniku. Kome kroz glavu, vele,

sav život prođe u sekundi: šta je to bilo?

Priviđenje? Jesam li sanjao ono prijašnje, pa sam probuđen

u ovo sada? Ili se moram iz ovog sada što prije probuditi?




Prećutim to Jeleni. Da barem nju poštedim. Da se ne mora

preda mnom stidjeti. Ali nisam mogao ne reći svome

komšiji. Srbinu. A njega je to peklo, i ne mogao Jeleni da ne

kaže. Bitango! Stidi se svoje sijede kose! Ostarila si, gade,

a ništa nisi naučila! Zalud šezdeset godina živiš,

vucibatino stara! Ma nema šta joj Jelena nije rekla.




Kasnije, gospođa Angelina – otišla u Njemačku. To je moj

najveći greh u životu! - veli kroz slušalicu i kroz suze.

Ne znam. Ali se više ničemu ne čudim. A kad se ne čudiš

više ničemu, to znači da su ljudi tvoja najgora očekivanja

ispunili. Jedino što molim Boga: daj mi da se ne sjećam,

barem, ako ne mogu zaboraviti.





ZAKLEO SAM SE DEVEDESET TREĆE:

kad jednoga dana uhvatim onoga Noga,

onoga ustašu sa kokardom – Kosovo ću od njega

načinjeti. Duša će mu ostat u moje šake.

Neće od njega imati šta da se ukopa.




Rebra ću da mu živom izvadim. Jedno po jedno.

Za početak. Onome četniku s velikim „U”

što trijezan huška na klanje, pjan svoje huškanje

oplakuje, a istodobno uživa i u prvome i u potonjemu.




Ruku ću da mu uvalim u usta, i jezik da mu

tražim po sata, prije nego što ga iščupam.

Da više njime ne promidžbuje o Kosovu.




Kad sa životom razdvojim toga

slavnog srpskog pesnika što je živio i stvarao

na prijelazu iz 20. u 19. vijek – u mojoj duši biće

svečano kao kada se porodica okupi oko stola

s paketom pristiglim iz svijeta izvan obruča

četničkoga i počne sjeći kanap!




Živim od toga. Od vjere da će pasti u ove moje šake.

Biće to tren božanstven: k'o da nijesam u svijetu,

već kao da sam zalutao u zaljubljenu dušu

dvadesetdvogodišnjega Volođe Majakovskog.




P.S. Tako sam se zakleo devedeset i treće.

Danas mu ne želim

ništa gore od onog što ga već ionako čeka.





KRV PAŠČEĆA

Uf, što vi Crnogorci umijete prokleti!




Imao sam komšiju, laka mu zemlja, bio je čovjek -

koliko možeš viknuti! Otkud ga znam – vazda

svakome na raspolaganju, taman k'o vazduh! Vi Crnogorci,

zbilja, ni u zlu ni u dobru, ne umijete

a da ne pretjerate!




Padaju granate. Svi mi što nas je podrumu -

psujemo i kunemo. Nekad je milina čuti.

Umije to naš svijet. Nekad se sjetim i tebe:

što nije Markan ovdje, da ovo blago zapiše!

Jer, dok si dolje, čini ti se da ćeš sve upamtiti.

A kad stanu granate, i ti iz onog mraka

na božji dan iziđeš, gotovo sve ti se izbriše.

Evo ti najbolje psovke koju sam u ratu čuo

na račun bjesnika s Durmitora: Jeb'o on svoga

babe svatove, pa ovariso na mladu!




Svi mi psujemo i kunemo, a moj komšija – jok.

Ma šta ih imaš kleti? Što ih više kunemo,

od toga njima, prijatelju, kika sve više raste!

Znam ti ja njih odlično. Ćer'o sam ja to,

prijatelju, čak do Zidanog mosta. Ako mu ide,

to digne glavu, preniska mu nebesa, a čim

dobije po kokardi, skljoka se u nužnik.

Dobro znam te delije s mrtvačkom glavom

na barjaku. Kičmu im treba slomiti.

Mani kletve i psovke.




A počeo je, i on, da kune i da psuje kad je granata -

sigurno pamtim još – onu djecu s Bistrika iskasapila.

Pa kad smo čuli da je jedan od onih očeva svoju

curicu – to što je od nje ostalo – poznao jedino po

šakama, e tad je i moj komšija otčepio:




Radovane, veli, jebem ti krrv paščeću! Radovane,

veli, dabogda se rraspadao od živih rrana,

I prrobo od svačega što god je na svijetu,

a ni u čemu ne mogo lijeka naći, ni ti, ni tvoje

praunuče, veli.




E jest' ga vi Crnogorci kunete dabogsačuva.

Kad vi stanete nekome proklinjati i žive i mrtve

i nerođene, insanu ništa ne preostaje

do da se sav naježi. Od miline!

http://www.e-novine.com

desile su se e-novine u srbiji

[pici]

Zanimljivosti
Srbija uvozi mladenke?

Vlada Srbije odlučila je da u zemlju treba uvesti 250 hiljada mladenki za isfrustrirane srpske neženje čiji broj se popeo također do 250 hiljada. Socijalne službe već pregovaraju sa Ukrajinom, Moldavijom i Rusijom, a u obzir su uzete i dalekoistočne Burma, Kambodža i Vijetnam.
Željko Vasiljević, državni sekretar za socijalnu politiku Srbije izjavio je da oko 250 hiljada srpskih neoženjenih mladića žele brak i porodicu ali da nemaju dovoljno žena da to i ostvare.

"Već sam vodio neke pregovore sa ukrajinskom ambasadom i došli smo do zaključka da u Ukrajini postoji drugi problem. Oni imaju mnogo više ženskog nego muškog stanovništva pa ova ideja predstavlja rješenje za obje strane", nastavio je Vasiljević.

U razgovoru za medije rekao je i da "će ovako oživjeti umiruća srpska sela" i da "veliki ženski potencijal postoji i u selima Kambodže, Burme i Vijetnama, gdje žene imaju tradiciju odgajanja velikog broja djece a i jako su dobre u poljoprivrednim poslovima."
(Sarajevo-x.com)
jel ovo istina ???????? aaauuuuuu bre jeste omanjkali sa ženmskinjama

[pesak]

e, svasta.

bolje da uvezu te vijetnamke, kambodzanke, da nam poprave rasu.

kukaju neki muski na selu... sami..jadni. bilo na tv-u.

[pesak]

kostunica, toma nikolic/radikal/ i velja-selja, valjda.
narodnjaci...

[pesak]

Reakcija LjajićaObjavljeno: Pon, 01. 09. 2008. 13:07 IZVINIO SE ZBOG INTERVJUA DRŽAVNOG SEKRETARAMinistar za rad i socijalnu politiku, Rasim Ljajić, izvinio se u ponedeljak javnosti zbog izjave državnog sekretara Željka Vasiljevića da bi država Srbija trebalo da za potrebe neženja u Srbiji uvozi žene iz Azije. Beta
„To nisu stavovi ministarstva, niti je iko razmatrao takvu mogućnost. Demografska politika nije u delokrugu rada državnog sekretara Vasiljevića”, kazao je Ljajić za agenciju Beta.


PHOTO: BETA


On je najavio da će o incidentu razgovarati sa koalicionim partnerima iz Socijalističke partije Srbije (SPS), na čijoj je listi Vasiljević, kao lider organizacije Pokret veterana.

„Neću tolerisati takvo ponašanje kojim se vređaju domaća i strana javnost, a ministarstvu nanosi ogomna šteta. Čitav dan zovu ljudi i pitaju da li država trguje ljudima”, naglasio je Ljajić.

Vasiljević je izjavio za nedeljni Press da bi država trebalo da „uveze” više od 100.000 žena iz Azije koje bi se „udale za srpske neženje”. Tako bi Srbija rešila demografske probleme i „taj projekat trebalo bi da sprovodi neko državno telo”, rekao je Vasiljević.

[Vukašin]

DRAGULJ MEDINE Zbog prosvjeda muslimana roman spisateljice Sherry Jones povučen iz prodaje
Roman o ženi proroka Muhameda zabranjen u Srbiji nedugo nakon objavljivanja

Roman "Dragulj Medine", američke spisateljice Sherry Jones, povučen je iz prodaje u Srbiji jer ga je tamošnja Islamska zajednica ocijenila kao uvredu za muslimane. Knjiga govori o životu Aishe, jedne od žena proroka Muhameda, a Srbija je bila prva zemlja na svijetu koja ju je objavila.

Oštra reakcija muslimana bila je dovoljna beogradskoj izdavačkoj kući "Beobuk" za povlačenje romana iz prodaje, piše Press. Direktor "Beobuka" Aleksandar Jasić ispričao se Islamskoj zajednici zbog uvrede i rekao da se sporna knjiga više neće moći naći ni u jednoj knjižari u Srbiji.

http://www.vecernji.hr/newsroom/culture ... 0/index.do



Jebote........ a ovi moji u RS hoce da se pripoje ovim pravoslavnim i muslimanskim talibanima u Srbiji.

[pesak]

Garda Cara Lazara u Vladi Srbije



OJ, LAOSE, MILA MATI, NEĆEMO TE NIKAD DATI



Spremne za Srbiju: Poljoprivredno stanovništvo Dalekog istoka


PHOTO: EPA/RUNGROJ YONGRIT

Državni Sekretar u Ministarstvu za rad i socijalnu politiku, Željko Vasiljević, jedan od vođa paravojne formacije Garda Cara Lazara, ovih dana priprema seksualni desant na Laos, Burmu, Vijetnam i Kambodžu: cilj je da se u Srbiju dovede 250.000 Azijatkinja koje će poslužiti kao priplodna marva za stvaranje nove generacije kosookih Srba čiji je zadatak da Kosovo vrate štapićima...Piše: Petar Luković
DO YOU REMEMBER ROCK’N’ROLL RADIO: Sećate li se onih julskih dana kad je formirana tzv. Nova Vlada Srbije u kojoj su, redom se odmah ispovraćajte, Tadićevi demokrati, Dinkićevi otmičari para, Draškovićevi ravnogorci, Čankovi panonci, Rasim Ljajić & His All Star Muslims, Sulejman Ugljanin & His Best Of Muslims, Dačićeva zločinačka SPS ćelija, penzionerska dinastija Krkobabić, Dragan Marković Palma – King of Jagodina City…a sve ih kolektivno ali vrlo principijelno podržava LDP Čedomira Jovanovića; sećate li se zagrljaja Tadića i Dačića koji su zajedno putovali u Grčku, na kongres Socijalističke internacionale, gde su se prvi put jezikom poljubili i svoju vezu obznanili javnosti obećavajući „proevropsku, demokratsku“ Vladu koja će što pre u Evropu čim odbrani Kosovo ili beše obratno, svejedno; sećate li se žestokih obećanja Borisa Tadića da će Srbija, sa ovakvom fenomenalnom Vladom, koliko danas tj. juče, odnosno malo sutra, biti primer „evropskih, demokratskih tendencija“ u regionu; sećate li se nesrećnog Mirka Cvetkovića kojem je med pao u sekiru onog časa kad ga je Papa Boris I izvoleo proizvesti u premijera, ali tako da se u svoj posao uopšte ne meša, o čemu govori sasvim neproveren podatak da bar 97 odsto građana Srbije ne zna ime Predsednika Vlade, što je za čitava dva odsto manje kad je reč o njegovom prezimenu.


Državni sekretar: Željko Vasiljević, gardista

FALI JOŠ SAMO DŽEK TRBOSEK: Kako to obično biva leti: čim se Vlada formirala, odmah se samoraspustila zbog godišnjih odmora. Jebeš državu kad je plaža na vidiku a sunce upeklo: nesrećni sticaj okolnosti da Srbija (za sad) nema more, savršen je alibi za opštu vrstu pustoši koja je 50 dana harala prostorijama Vlade i Skupštine. Uprkos oštrom protestu Vlade Srbije, leto je završeno, čak je i nesrećni Parlament mučno zakazao nekakvu sednicu o nečemu. Ukratko, ne stigosmo ni da se upoznamo sa Novom Vladom: jeste, tu je opet Vuk Jeremić, muškobanjsta spoljnopolitička verzija Sande Rašković-Ivić; opet je tu, tek peti put uzastopno, ministar zdravlja Tomica Milosavljević, čija je poremećena ali zato bolesna ambicija da ministruje do kraja sledećeg veka, ako ga načeto mentalno zdravlje i Dinkić posluže; opet je tu Mlađan Dinkić, profesionalni žigolo koji ne bira polne klijente: svejedno, Koštunica, Tadić, Živković, Đinđić – sve dok je Narodna Banka ili Nacionalna Štedionica ili Ministarstvo ekonomije ili Skijališta Srbije ili Ministarstvo za razvoj pod njegovom prepoštenom kontrolom, izdržaće Dinkićev apces; jeste, tu je Ivica Dačić, novi ministar narodne policije, spreman da odbije svaku primisao da bi njegovi momci hapsili junaka po imenu Radovan Karadžić; u Vladi se odjednom materijalizovao nekadašnji Crnogorac, Bogoljub Šijaković, ministar vera, koji je hokus-pokus varijantom postao takav Hard Core Srbin da su ga se odjednom setili i izvukli iz autan naftalina; jeste, ministar prosvete je Željko SPS Obradović koji je već na Miloševićevom grobu, u rođendanskoj poruci Balkanskom Kasapinu, nagovestio nešto o „večnim vrednostima Slobodanove politike“ što ćemo, verovatno, uskoro videti u udžbenicima istorije; tu je, opet, again, ponovo, Rasim Ljajić, ministar za rad i socijalnu politiku zadužen za socijalni Hag i radni Koordinacioni centar na Kosovu: trostruko raspolućen na tri funkcije, Ljajić je primer ovdašnjeg Hajda koji u sebi čuva dva Džekila, od kojih je jedan večito na straži glede Sulejmana Ugljanina.

Ministarka nečega u Vladi je izvesna Verica Kalanović, koju jedino pamtim kao kućnu pomoćnicu Mlađana Dinkića iz vremena kad je ovaj smenjivao svog mentora Labusa; taj praktični g17 duh koji gazi po leševima do trezora, našao je još jedno ministarsko uhlebljenje; finally, Vlada Srbije je za državnog sekretara u Ministarstvu za rad i socijalnu politiku postavila Željka Vasiljevića, nominalno iz SPS ergele, u stvari, predsednika Pokreta (ratnih) Veterana Srbije i jednu od vodećih ličnosti slavne paravojne formacije Garda Cara Lazara.

Toliko o „proevropskoj“ Vladi Srbije!

HRIŠĆANSKA A SRPSKA MILICIJA: U aprilu prošle, 2007. godine, današnji Državni Sekretar Vasiljević nije ni sanjao da će biti član Proevropske Vlade; na konferenciji za štampu, izjavio je da će u porti crkve Lazarice 5. maja biti održana smotra Garde svetog cara Lazara koja ima za cilj da organizuje dobrovoljce širom Srbije, koji bi u slučaju proglašenja nezavisnosti Kosova bili „spremni da oružjem brane interese Srbije“. Na pitanje kako će da nabave oružje u slučaju odlaska u rat, Vasiljević je rekao da u ovom trenutku u Srbiji postoji veliki broj ličnog naoružanja. Vasiljević je naglasio da bi oružane akcije bile preduzete samo u slučaju da Kosovo dobije nezavisnost, a na opasku da možda ne bi ni mogli da uđu na Kosovo zbog prisustva međunarodnih snaga odgovario je: "Ne mogu hermetički da zatvore granicu koliko god da ih bude i verujemo da se oni ne bi ne mešali, a mi imamo iskustva i znamo kako se ponašaju mirovne snage".

Prema rečima Vasiljevića, koji je i poslanik SPS, 5. maja u porti crkve Lazarice pojaviće se prva četa hrišćanske milicije u uniformama, sastavljena od iskusnih ratnih veterana iz tridesetak gradova Srbije. Vasiljević kaže da će ih doći tek stotinak, ali da već u ovom trenutku u Srbiji ima oko pet hiljada dobrovoljaca: „Njihov zadatak je da se izvrši organizacija što više ljudi koji bi u slučaju proglašenja nezavisnosti Kosova bili spremni da odbrane interese srpskog naroda. U svojim redovima imamo nekoliko penzionisanih generala i pukovnika koji nam razrađuju vojnu strukturu i operativne planove, pravce kretanja, napade“, tvrdi Vasiljević. Organizacija će možda imati određenih problema, istakao je, zbog eventualne reakcije države, ali se nada da oni neće biti veliki. Želimo, kaže Vasiljević, da utičemo na svest ljudi da postoje mnogi načini za ostvarenje svojih interesa, a to je „u krajnjem slučaju i rat“.

Znamo, naravno, kako se završila priča o „Gardi Cara Lazara“: jaki na pretnjama i obećanjima, nestali su u obliku pičkinog dima negde pre nezavisnosti Kosova. Čak ih ni Koštuničina vlast nije uzela za ozbiljino: bar ne toliko ozbiljno da Željka Vasiljevića postavi na mesto Državnog Sekretara. Ali, kako Borisu Tadiću ništa nije bilo bitno sem činjenice da osvoji totalnu vlast – nije bio gadljiv ni na Gardu Cara Lazara: imati hrišćansku miliciju u Vladi, dobro je za buduće izbore, valjda su ga tako savetovali Šaper & Krstić, oni znaju kako narod marketinški diše!


Budistička poza: Buduća Srpkinja u poslednjim satima slobode
PHOTO: STOCK.XCHNG


SRBIJA DO LAOSA: Budući da Priština nije bombardovana, kako je Garda Cara Lazara granatirajuće obećavala, niti su se Albanci povukli sa Kosova kao što im je četa bradoliko-pijanih protuva iz porte Crkve pretila, Državni Sekretar Vasiljević ovih se dana ozbiljno okrenuo seksualnim problemima Srbalja. U intervjuu za „Press“, gardista Cara Lazara, ispisao je crne kadrove ovdašnjeg života: „Demografska slika u Srbiji je katastrofalna i takva situacija zahteva radikalne mere. Imamo 250.000 muškaraca koji žive po selima i ne mogu da nađu žene za udaju. Postoji mnogo zemalja u svetu koje imaju višak žena. Deo možemo da nađemo u pravoslavnim zemljama kao što su Moldavija, Ukrajina, Rusija...Ali, meni nije cilj da oslabimo biološki potencijal zemalja koje su nam prijateljske. Jedino je rešenje da dovodimo žene sa Dalekog Istoka: Laos, Burma, Kambodža, Vijetnam. Oni su budističke vere koja je jako bliska pravoslavlju. Drugi, ključni razlog je što te žene imaju kult rađanja i kod njih nije nikakav problem da rode troje, četvoro, petoro dece. One dolaze iz sredina koje su ruralne, a to bi nam rešilo i nedostatak radne snage u poljoprivredi...Imali bismo svoje timove u tim zemljama: žene bi morale da prođu medicinske preglede. I onda da vidimo. Njima bi ovde bio ekonomski raj (...) Ne verujem da bi nekome smetalo da oženi Azijatkinju zato što ima kose oči i žutu boju kože. Mnogo je važnije da on sa njom ima dobar brak i da ima dece. A ta deca će sigurno biti Srbi (...) Mislim da bi iz tih zemalja trebalo da dovodimo cele porodice koje su brojnije, koje imaju mlađu decu. Da od njih napravimo verne građane ove zemlje koji će dati puni ekonomski doprinos time što će gajiti stoku na tim napuštenim područjima...“.


Radna snaga: Čobanica iz Laosa:
PHOTO: EPA/RUNGROJ YONGRIT


Kad sumiramo Vasiljevića, što je prilično zajebano, Državni Sekretar nam poručuje sledeće: tananu vezu između Pravoslavlja i Budizma pedantno održava otac Pahomije koji će se prvi obradovati dolasku kosookih dečaka za koje nema nikakve analne prepreke da budu Srbi; stariji Azijati za koje Pahomije nije zainteresovan čuvaće stoku a popodne trenirati borilačke veštine u feng shui klubu Garde Cara Lazara; žene će, razume se, sem prepodnevnih priplodnih radova, biti obavezne da zamene konje dok na oranicama s azijskom lakoćom vuku plug; čim završe sa plugom, kreću sa poslepodnevnim gardijskim seksom: brzo, kratko, jasno i ubitačno. Što se verbalne komunikacije tiče, Vasiljević, poznati poliglota, ne vidi problem: pod devizom „govori srpski da te ceo svet razume“, kosooke Azijatkinje već znaju naš jezik a da toga nisu ni svesne. Posebno je cool ovo oko dovođenja čitavih porodica, zašto ne čitavih naselja ili gradova ili država: da preselimo Laos u Srbiju i da imamo Haos!

Jebeš zemlju bez azijskih robova!

Važno je samo da Garda Cara Lazara u Vladi bdi nad demografskim problemom: drugim rečima, kakva Vlada, takav i državni sekretar! Zato, opet i uvek: Dole Vlada!

PS. Oglasio se Rasim Džekil Ljajić i ogradio se od Vasiljevićevih azijatskih predloga. Da li je Ljajić predložio da se gardista smeni? Nije. Da li ga je upozorio da će smeniti ako nastavi da lupeta? Nije. Da li se Ljajić setio da nas podseti da je Vasiljević „ratni veteran“ i robna marka Garde Cara Lazara? Nije. Da li se Ljajić izvinio ženama Laosa, Kambodže, Burme i Vijetnama? Nije. Da li je Ljajiću neprijatno što mu je Državni Sekretar nacista? Nije.

Pa, neka : ako vam je Vlada dobra, onda ništa.

Daboga vas oplodio kosooki Vasiljević!

Sve za Srpstvo, Srpstvo nizašta! Sem za Azijatkinje!

http://www.e-novine.com/sr/srbija/clanak.php?id=16542
http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... &start=200

[Abacija]

Nisu lose te tri sa slike. A izgleda da znaju i kuhati. Gde je @pici tu da uljeti?!

Nego @pesak, kad vam dodju ti Azijati sljedeca generacija Srba nece biti dobra samo u tenisu nego i u stonom tenisu. Za jedno 20-tak godina moci ces procitati sljedecu vijest:

"Srpski stonoteniser Bruce Bozidarevic je opet osvojio Svetsko prvenstvo u ping pongu"

[pici]

pesak-san cijucuci cijucemo cvrkutalo cvrkucemo ........Vasiljević: "dovodimo žene sa Dalekog Istoka: Laos, Burma, Kambodža, Vijetnam...ključni razlog je što te žene imaju kult rađanja i kod njih nije nikakav problem da rode troje, četvoro, petoro dece. One dolaze iz sredina koje su ruralne, a to bi nam rešilo i nedostatak radne snage u poljoprivredi"

oooo zemljo otvori se,mogul ja da budem na kvaliteti robe specijalno iz bosne dosao degustator Prof.dr.Akademik pici

[zlatiborka]

pesak-san cijucuci cijucemo cvrkutalo cvrkucemo ........Vasiljević: "dovodimo žene sa Dalekog Istoka: Laos, Burma, Kambodža, Vijetnam...ključni razlog je što te žene imaju kult rađanja i kod njih nije nikakav problem da rode troje, četvoro, petoro dece. One dolaze iz sredina koje su ruralne, a to bi nam rešilo i nedostatak radne snage u poljoprivredi"

oooo zemljo otvori se,mogul ja da budem na kvaliteti robe specijalno iz bosne dosao degustator Prof.dr.Akademik pici

@pici bolan ne nasmijavaj me! Na zadnjih nekoliko stranica si kralj!

A posto znam da si ekspert sto se tice raznolikog zenskinja (jedino ti @karanana moze biti konkurencija), sam si nam to nesebicno postirao do sada na mnogim temama, hajde ti otidji na taj kontrolni punkt tamo kada doticne stignu i izvjestavaj nas proptno.......

[pesak]

Uvrede na račun predsednika Srbije
2. septembar 2008. | 03:00 -> 18:45 | Izvor: B92, Beta, Tanjug
Beograd -- Skupština Srbije završila je rad bez rasprave o dnevnom redu. Poslanici SRS-a ceo dan se javljali po povredi Poslovnika.


Sednica Skupštine Srbije (FoNet, arhiva)
Poslanici SRS-a uputili su za skupštinskom govornicom više uvreda i kletvi na račun predsednika Srbije Borisa Tadića. "Neka mu se seme zatre, neka ga sunce nikad ne ogreje, neka ga stigne božja kazna. Tadić je najveći izdajnik. Svakoga će jednog dana kletva da stigne", rekla je poslanica SRS-a Nataša Jovanović. Predsedavajuća nije prekinuila Jovanovićevu dok je izgovarala te reči.

Jovanovićeva je rekla da "srpska kletva nikad ne zastareva" i navela da su poslanici "valjda" to učili u osnovnoj i srednjoj školi.

Jovanovićeva je kazala da je Tadić "omražen od svakog Srbina" i optužila stranke vladajuće koalicije da učestvuju u "zaveri protiv srpskog naroda", da žele da demonstriraju silu, da pokažu "da su pravi tirani".

Istovremeno je iznela niz hvala na račun haškog optuženika Radovana Karadžića i lidera SRS-a Vojislava Šešelja nazivajući ih srpskim junacima.
U optužbama joj se pridružila stranačka koleginica Vjerica Radeta navodeći da je Tadić, a ne radikali, taj koji opstruiše sednicu Skupštine Srbije.

"Taj prokleti (Tadić) je odgovoran i za smrt Ranka Panića i za ovo što se desilo na dan mitinga (SRS-a, 29. jula). Za sve je odgovoran diktator Tadić", rekla je Radeta.

Ona je navela da će suze majke demonstranta Ranka Panića "stići sve koji su učestvovali u njegovom ubistvu".

"Njena vrata je Boris Tadić trajno zatvorio. Ne može to proći bez prokletstva koje je uvek pratilo srpske izdajnike. Proklet bio i svaki radikal, i rod i porod, koji se ikad sastao sa Tadićem posle sramne isporuke Karadžića Hagu", poručila je Radeta.

Ona je optužila Tadića da se sprema da "proda" Vojvodinu, dok je ubijenog premijera i nekadašnjeg lidera Demokratske stranke Zorana Đinđića nazvala "mafijaškim premijerom".

Upućeni u odnose u Srpskoj radikalnoj stranci tvrde da su pretnje kletvama radikalima koji sarađuju i sastaju se sa Tadićem zapravo poruke koje lider SRS-a Vojislav Šešelj preko svojih poslanika upućuje Tomislavu Nikoliću jer je, navodno, nezadovoljan načinom na koji Nikolić vodi stranku.

Ovakve tvrdnje, međutim, niko od poslanika radikala, pa ni Nikolić ni Jovanovićeva, nisu želeli da komentarišu.

Na uvrede i kletve radikala reagovao je poslanik Aleksandar Jugovic iz Srpskog pokreta obnove.

“Pogotovo protestvujem na izlaganje Nataše Jovanović u kome je ona klela predsednika Srbije, instituciju, samim tim rušila ustavni poredak i molim državne organe da reaguju po tom pitanju”, rekao je Jugović za govornicom.

Narodni poslanik Demokratske stranke Srbije Dragan Šormaz rekao je danas da "u kletvama i uvredama" koje su za skupštinskom govornicom izneli radikali ne vidi ništa sporno jer to tretira kao način obraćanja.

"Ko se plaši kletve, plaši se. Ko je sujeveran, sujeveran je. Ko nije, nije. Ja s tim nemam problem", kazao je Šormaz.

Šefica poslaničkog kluba Za evropsku Srbiju Nada Kolundžija izjavila je danas da su uvrede i kletve koje su poslanici radikala izneli danas za skupštinskom govornicom "težak govor mržnje".

"Takav govor poziva na neprijateljstvo među građanima i u izvesnoj meri opravdava one koji možda misle da to neprijateljstvo treba iskazivati i na ozbiljniji način", rekla je Kolundžija novinarima u Skupštini Srbije.

Šef poslaničkog kluba Socijalističke partije Srbije u Skupštini Srbije Branko Ružić ocenio je da su kletve koje su poslanici Srpske radikalne stranke izrekli danas za skupštinskom govornicom "u maniru" te stranke.

"To je manir koji je njima imanentan. Kletve koje su upućene političkim oponentima nešto je što pothranjuje maštu biračkog tela. To je, izgleda, u Srbiji legitimno", kazao je Ružić novinarima u Skupštini Srbije.

Poslanica Lige socijaldemokrata Vojvodine Aleksandra Jerkov ocenila je da ponašanje radikala na današnjoj sednici Skupštine Srbije "prevazilazi sve granice pristojnosti i predstavlja kršenje zakona i Ustava Srbije".

Sednica Skupštine Srbije biće nastavljena sutra od 10 sati.

http://www.youtube.com/watch?v=n5PRtXHz ... _id=316568

[pesak]

Budistička poza: Buduća Srpkinja u poslednjim satima slobode
PHOTO: STOCK.XCHNG

[pesak]

kako bese ono - psi laju, karavani prolaze...kako se ono kaze...

na kamilama - tadic, dinkic i ceda kao idu prema EU

a psi laju- radikali- toma nikolic, bacacice kletvi- vjerica radeta i neka natasa valjda jovanovic

[zavrzlama]

Zanimljivosti
Srbija uvozi mladenke?

Vlada Srbije odlučila je da u zemlju treba uvesti 250 hiljada mladenki za isfrustrirane srpske neženje čiji broj se popeo također do 250 hiljada. Socijalne službe već pregovaraju sa Ukrajinom, Moldavijom i Rusijom, a u obzir su uzete i dalekoistočne Burma, Kambodža i Vijetnam.
Željko Vasiljević, državni sekretar za socijalnu politiku Srbije izjavio je da oko 250 hiljada srpskih neoženjenih mladića žele brak i porodicu ali da nemaju dovoljno žena da to i ostvare.

"Već sam vodio neke pregovore sa ukrajinskom ambasadom i došli smo do zaključka da u Ukrajini postoji drugi problem. Oni imaju mnogo više ženskog nego muškog stanovništva pa ova ideja predstavlja rješenje za obje strane", nastavio je Vasiljević.

U razgovoru za medije rekao je i da "će ovako oživjeti umiruća srpska sela" i da "veliki ženski potencijal postoji i u selima Kambodže, Burme i Vijetnama, gdje žene imaju tradiciju odgajanja velikog broja djece a i jako su dobre u poljoprivrednim poslovima."
(Sarajevo-x.com)
jel ovo istina ???????? aaauuuuuu bre jeste omanjkali sa ženmskinjama

Kad ne moze Srbija do Tokija..moze Tokio do Srbije..

[pesak]

[Abacija]

LAOS JE SRBIJA!