HelaS wrote: ↑16/07/2023 00:00
sehohari wrote: ↑15/07/2023 23:32
Marx je to lijepo objasnio, i to mu je najpametnija ikada
Razlika između gazde i radnika je ta što ovaj ima više načina da ostvarivanje profita (imovinu, uloženi novac), a osoba u radnom odnosu samo to - svoj rad.
Primanja zaposlenog moraju dati mogućnost sticanja akumulirane ušteđevine, imovine, kojom kasnije sam radnik može zarađivati. U protivnom,
radi o se o običnom robu 21. (19.,20.) vijeka.
Radnik koji ima ugovoren rad kod poslodavca, može se smatrati robom modernog doba. Razlika između roba onog doba i danas je u njihovoj slobodi kretanja i izvjesnim pravima, štrajk, npr. Rob je i nekad radio za nadnicu, za dnevnicu, kojom je preživljavao. Danas "rob" radi za mjesečnicu, i preživljava, a neki i imaju više, pa štede. Drugačije bi bilo kad bi, kroz ugovore u radu, radnik i poslodavac definirali obaveze i odgovornosti, odnosno kad bi ih ugovarali kroz "zajeedničko ulaganje". Poslodavac ulaže svoj kapital, izražen u opremi, njegovom tehnologijom, finansijama, itd, a radnik ulaže svoje znanje, stručno ili vještine, koristeći resurse poslodavca. Jer, stvarno, poslodavac nema koristi od svog kapitala i svih resursa, ako nema radnika, niti radnik ima koristi od svojih vještina i sveg stručnog znanja i iskustva, ako ih nema gdje materijalizirati. Treba mijenjati forme ugovora o radu, i izbaciti kolokvijalni odnos: radim kod poslodavca. Ne više raditi kod poslodavca, nego "radim sa poslodavcem".
Ne slažem se u nekim tačkama sa tobom.
Radnik nije automatski rob. Rob je danas samo onaj zaposleni koji svojim radom ne može obezbijediti više od pukog preživljavanje.
Ako si u stanju od svog rada kupiti kuću ili stan nisi rob, već zaposleni.
Marks je i sam definirao da zaposleni nije automatski rob, već se i tu vidi klasna razlika. Najniža klasa ne dobiva od gazde više od crkavice, dok radnici koji većinom dolaze iz građanskog miljea (sekretari, poslovođe i tkd.) dobivaju novac kojima mogu obezbijediti dalje napredovanje, pa i sami dostići vrh. Oni imaju plate koji im omogućavaju da kupe imovinu, ali i da ulaganjem u humani kapital (čitaj obrazovanje) obezbijede svojoj djeci napredovanje na socijalnoj ljestvici.
Malo plaćen fizički radnik nema te mogućnosti. Radi za preživljavanje, živi od plate do plate, a svojoj djeci ne može omogućiti bilo kakve uslove za napredovanje u životu - samim mjestom rođenja i pripadanjem toj i toj familiji djeca su osuđena da žive na rubu društva cijeli život. Ni po čemu se to ne različi od prinicipa robovlasništva - daš mu malo da jede i da ima negdje da spava, dok je rob osuđen da cijeli svoj život radi za robovlasnika, pa čak i da su mu djeca prinuđena da ponovo sutra rade kod tog istog "poslodavca".
Ono što čini rad kod prosječnog bh. privatnika isto robovlasništvom je stalna nesigurnost na poslu. Nemaš nikakvog pravnog lijeka kojem bi se de facto mogao zašiti, jer je pravosuđe do bola korumpirano i disfunkcionalno.