I have a dream
Ima tome mnogo godina, kao i meni samom. Unuci bi rekli, ima dedi 300 godina, a nema, tek 80 i koja. Stariji sam od priče o kojoj govorim, ali ne i od onoga što je u priči. Možda od ovoga ništa starije i nema što je ljudska ruka napravila. Svega pamtim, i rata i bijede, i gladi, a i mira, blagostanja i izobilja, kao što je sad otprilike, sad kad mi je svjedeno. A nekad mi nije bilo svejedno.
Nekad kad sam bio mlad, kad je život nudio svašta, a najviše stranputica, jer one uvijek ljepše izgledaju, ne pravdam se ali tako je.
Ali priča nije o tome već o nečemu što je staro skoro koliko i čovjekovo kajanje. Sad dok moja generacija čeka pozivnicu s neba kao što je nekad čekala poziv za vojsku, drugačije je.
Čudno sad mladim generacijama zvuči ta vojska, jer je u Bosni više nema. Svi su ratovi već privedeni kraju, odjeci njihovih granata samo se čuju još u sjećanju nas starijih. Bosnom sad više ne pritežu čizme, osim kad idu u arheološka istraživanja, a sad je toga mnogo otkako su otkrili sve ono u Visokom. A već je i 30 godina kako je odavde otišao i posljednji strani vojnik, koji je navodno obezbjeđivao mir.
A zadnjih 5 godina samo su hodali kao turisti i slikali se, naravno najviše u Visokom, podno piramida.
Danas mi unuci zive u sretnoj zemlji, u izobilju. I ne mogu da vjeruju kakva je nekad ovo zemlja bila.
Vremenska odrednica svih generacija prije je bila „prije rata“, „za vrijeme rata“ i „ poslije rata“ i tako.
A sad je vremenska odrednica „prije“ i „poslije“ otkrivanja, naravno piramida.
Pričam im ali ono ne drže do toga i smijesno im je. Onaj stariji je oženio kineskinju, a mlađi rumunjku. Ne čudim se. Ali kako bih kad ih sad ima kao i nas i svake godine ih ima sve više.
Ja brojim svoje posljednje dane, a unuci broje automobile ispred kuće.Najveća im je dilema gdje otići na ljetovanje a gdje na zimovanje. Nije brate lahko ni odlučiti kad su obišli cijeli svijet.
Prošle godine bila žene od onog starijeg u Kini kod svojih, da ih obiđe. Tamo je samo pitali kako se mogu srediti papiri da dođu ovamo.
Sad poslije svega, jedino što zamjeram rahmetli dr. Semiru Osmanagiću jeste što mi je i Egipat učinio nezanimljivim , a kakav je bio u mojoj mladosti.
Sanjao sam cijelu mladost da posjetim Egipat i njihove piramide. Kad sam kasnije kao starac otišao došlo mi da plačem.
Stojim ja ispred one Keopsove piramide i gledam, a nema ni koliko pola naše. Našeg Sunca. Sunca koje je obasjalo cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Sad Mađari i Česi, kako je ovaj autoput prošao pa možeš od Save do mora za tri sata, dolaze za vikend. Djeca im sad dolaze na exkurziju u Visoko. Izgradila se sad Bosna nije kao u mojoj mladosti.
Naša djeca idu u Italiju, Grčku, Španiju, zašto ne bi. Smiješno im kad pričam da ja nisam mogao na 4 god fakulteta ići u Španiju na exkurziju, jer nismo mogli obezbjediti vize za ulazak u EU. Pa im onda objašnjavaj šta je viza jer ne znaju, kako će znat kad je Bosna već odavno u EU.
Učinio mi je Egipat nezanimljivim, rahmetli dr. Semir Osmanagić.
A bio je velik čovjek. Ne zato što se sad po njemu zove glavna ulica u Visokom, našem najvećem gradu. Niti zato što se po njemu zovu fakulteti i trgovi. Već zato što je sanjao veliki san i odsanjao ga. San koji je za mnoge bio nevjerovatan i neostvariv. O njemu i njegovim piramidama su pričali viceve i napadali ga novinari, ali je na kraju pobjedio.
Drago mi je i neka je, jer ovdje su ljudi uvijek mogli da oproste sve osim uspjeha.
A kod nas su uvijek najveći ljudi bili vođe, ratnici, heroji, junaci, poslije biznismeni, lopovi, uglavnom oni ljudi kojih se trebalo bojati.
Prvi put je da nam je najveći čovjek naučnik. Po zvanju arheolog, a po opredjeljenju „sanjar“.
Sad nam je svima bolje. Kako ne bi bilo, kako su otkrivene piramide i od Vatikana priznata gospa u Međugorju, a od naučnika Troja u Gabeli, kroz Bosnu prođe milion turista godišnje.
Ne mogu da vjeruju moji unuci da je moj brat izbjegao u Ameriku „trbuhom za hljebom“ prije 50 godina odmah nakon posljednjeg rata u Bosni. Otišao je tada jer je ovdje vladala neimaština i bijeda. Sad se njegovi unuci vraćaju ovamo, jer poslije krize kakva je zahvatika Ameriku prije nekoliko godina, nije im lako.
Kupit će i oni zemlju u Visokom, a gdje bi drugo. Iako da je sad zemlja u Visokom skuplja nego na Bevrly Hillsu.
Od svih slika i razglednica na svijetu nema ljepše od one kad pada snijeg u Visokom . Ima još piramida u svijetu ali nigdje veće kao u Bosni, a još pod snijegom . Eh.....
Đ.M.
:D:D:D
nece priznat...cak i kad se piramida ocisti on ce reci NIJE PIRAMIDA to se blokovi slozili tako sami od sebe vremenom...
