Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[medvjed23]

priznaj da si ti sojo.. priznaj..

[John Cleese]

priznaj da si ti sojo.. priznaj..

Gluho bilo

Sad kontam (po ko zna koji put) - omatorih, a ne naucih da se oduprem porivu da pokusam pomoci ljudima u nevolji... pravo mi budi

[medvjed23]

učini dobro...

[piupiu]

Aleksa Šantić umro je 2. februara 1924, u 6 i 25.



O umiranju Alekse Šantića, dugom i prebolnom, sačuvana su pisma njegovog brata Pere, koji je u toku dva mjeseca (decembar 1923 - januar 1924) redovno i detaljno obavještavao Milorada Pavlovića - Krpu o pjesnikovoj agoniji. Bolest je bila hirovita, u stalnim oscilacijama ("čas ovako, čas onako"), s tim što je svako, pa i najmanje poboljšanje odmah zatim kažnjavano pogoršanjem.

"Jutros sam (22. XII 1923) bio baš u času kada je liječnik došao. Konstatovao je uzetost usljed male kaplje, koja ga je udarila, a koja potiče od ove bolesti. I usta su mu se nekako uzdigla pored nesvjesnosti, jer niti može sobom vladati, niti romori, niti govori, sve komplikacija za komplikacijom. Liječnik, na svršetku, jutros veli: katastrofa bi mogla svakoga časa nastupiti, a moglo bi se i produžiti, no da je stanje sasvim očajno i da lijeka, tako on veli, nema. Može Bog čudesa učiniti, no ja ne vjerujem da će se Aleksa ikada više dići."

Deset dana docnije (1. I 1924), Pera piše da je "Aleksino stanje očajno, gotovo beznadežno". Oduzela mu se desna strana, pa ne može da miče ni rukom ni nogom, a niti se može okrenuti bez pomoći. "Opao je jako: kost i koža. I govor mu se uzeo, no još zna za se, a evo po čemu znamo. Kada se nudi jelom, ako nešto neće da uzme, onda obrvom ili lijevom rukom dâ znak da neće, a kad hoće on daje znak da hoće. Nema sumnje i nas poznaje, ali ne može da govori. Obično spava. Slabo jede. Puls mu je neuredan. Nevolja jedna."

I strašna istina o sramotnoj bolesti, koju porodica (kao ni Aleksa) ne želi nazivati pravim imenom. "Ni ja, ni niko u našoj obitelji da ja znam, nije znao za te njegove jade, jer da se znalo ne bi dopustili da dovle dođe, nego bi ga natjerali silom da se liječi." Šantić je čak i od liječnika krio svoj Greh i mada je ovaj primjetio da "sve nešto vene i od nečeg pati", nije mu htio kazati uzroka. "Ta njegova lakomislenost, ovako da rečem, eto staće ga glave na tragičan način".

A onda je iznenadno nastupilo poboljšanje. "Noćas je (2. I 1924) imao prilično miran san. Puls mu je dobar. Pokusao je malu čašicu kiselog mlijeka, gotovo jedinu hranu koju voli i uzima. Može da miče desnom nogom i rukom, a do neki dan nije mogao. Zna za se, jer kada ga pitamo za ovo ili za ono, odgovara znakom ruke. Još ne može da govori. Dobio je i drugu injekciju, pa se liječnici nadaju da će mu se vratiti i govor. Bez sumnje, Aleksa je jutros, makar i za dlaku, nabolje. To kaže doktor a i mi vidimo. Da li će napredovati, ili ne, ni liječnici ne mogu da reknu, čas ovako, čas onako".

Ali, već sutradan, na Badnje - veče (pretprazničko veče) stanje se pogoršalo, liječnici misle "da Aleksa neće živ osvanuti, tako su ga muke bile spopale", ali, umjesto najgoreg stanje se ponovo izmijenilo nabolje. Čak je počeo da govori, naravno teško i nerazumljivo, "ali zna za se i skoro sve razumije što mu se kaže i čime se ponudi". Nekoliko dana docnije (5. I 1924) Pera javlja Pavloviću u Beograd: "Baš sad (10 sati prije podne, subota) dođe opet liječnik, da ga pregleda. Čudi se pulsu da je još priličan, no neredovan. Vječno spava, a doktor kaže: to je tinjanje i tinjanje. Sudeći po svemu, doktor mi reče, da su Aleksini dani izbrojani i da će za desetak dana svršiti".

Istog dana pjesnika je posjetio i dopisnik "Vremena", koji ga je "nažalost našao u najgorem stanju. Još opre osam dana pesnik je izgubio moć govora, samo s najvećim naporom mogao je da odgovara na obična pitanja o zdravlju. Sada, međutim ne može ni da govori. Svest je potpuno izgubio. Pre nekoliko dana izgubio je i vid i više nikoga ne poznaje. Do pre nekoliko dana mogao je još da kreće ruke. Sada su mu i one oduzete. Jadni pesnik leži na postelji kao da je leš, iznemogao i strašno oslabio, jer ništa ne jede, pošto usled opšte oduzetosti ne može da otvara usta. Lekari svakog časa očekuju katastrofu".

Međutim, opet je iskrsnula nada (17. I 1924). Počeo je da govori, istina nerazumljivo, nalik na mumljanje. Čak je u dva navrata pokušao da popuši cigaretu, ali nije imao snage. Ono što sve posebno uznemiruje i plaši to je njegov mutni i "tupi pogled".

"Nedavno je poduzeta" - piše dopisnik "Vremena" - operacija na čiji su ishod, kao jedino moguće spasenje, lekari mnogo polagali. Prekjučer je bolesnom pesniku bilo malo lakše i on je posle duge agonije koja je trajala danima bio došao ponovo svesti, ali samo na kratko vreme. Već juče od 2 sata posle podne pao je ponovo u agoniju i počeo vrlo teško da diše, što je trajalo do smrti".

Umro je 2. februara 1924, u 6 i 25.

Čim se saznalo za pjesnikovu smrt, iako je bilo rano jutro, velika masa svijeta je opkolila kuću želeći da "vidi mrtvog pesnika i izrazi saučešće rodbini". Silan narod koji je počeo pristizati sa svih strana u kuću Ćorovića (nakon bjekstva iz sarajevske Državne bolnice, Aleksa se ponovo doselio kod sestre Perse) primorao je rodbinu da pjesnikovo tijelo prenesu u Srpski Dom, gdje je ostalo izloženo sve do pogreba.

Mostar je bio sav u crnini: "na kućama vise crni barjaci, fasada Opštinskog Doma pretvorena je u jednu crnu masu, pa su čak i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom. U crno utonula varoš pruža dirljiv prizor ucveljene majke za izgubljenim sinom".

I dok su iz čitave Hercegovine stizale brojne delegacije, naročito iz Nevesinja (bilo ih je koji su pješke prevalili po 40 do 50 kilometara, samo da bi vidjeli još jedanput svog pjesnika i poklonili se njegovoj sjeni), "veoma težak utisak je izazvala vest da nijedan zvanični predstavnik neće doći iz Beograda da oda poslednju počast velikom Šantiću, nijedan član vlade, niko iz Akademije nauka, prosvetnih i nacionalnih udruženja, pa čak ni iz Ministarstva Prosvete".

"U jedan sat po podne" - izvještava dopisnik "Vremena" došla je u Srpski Dom pesnikova rodbina, a u dva časa su članovi srpskog pevačkog društva "Gusle" i hrvatskog "Hrvoja" izneli kovčeg iz Doma i uneli ga u kola. I telo mrtvog Šantića po divnom vedrom danu pošlo je na svoju poslednju šetnju kroz Mostar (...) Povorka je obišla oko celog Mostara i u njoj je uzelo učešće sve građanstvo. Ovakvu žalost i ovakav pogreb Mostar nije nikada do sada video". Od Srpskog Doma do groba, bilo je petnaest govornika, koji su o pjesniku govorili ispred raznih organizacija, pjevačkih društava, književnih časopisa - tako je o Šantiću kao pjesniku, u ime "Srpskog književnog glasnika" govorio Svetislav Petrović, a Jeremija Živanović, urednik "Venca" iznio je "sve Šantićeve zasluge za Srpsku književnu zadrugu".

"Za sve vreme dok je povorka lagano obilazila Mostar, aeroplani su kružili iznad nje i ispraćali Šantića, kao što su to duž ulica činile mase sveta, koje su se tiskale pred kućama i zatvorenim dućanima. Jer sve su radnje bile zatvorene. A narod, bio on musliman, pravoslavni ili katolik, zvao se on Hrvat ili Srbin, podjednako je tužio i oplakivao svog velikana i pesnika. Svi su govornici istakli Aleksu Šantića kao pesnika jedinstva i bratstva, ali kao da je to najdirljivije učinio mujezin, koji je pri prolazu sprovoda, sa minareta Cerničke džamije, toplim glasom otpevao poslednju molitvu praštanja.

Pratnja je trajala punih pet časova, od 2 do 7 po podne. Mrak je već bio uveliko pao kada je, kroz mnogobrojne počasti i guste redove tronutog naroda, izmučeno telo neumrlog Šantića, našeg najvećeg pesnika po duši i srcu, spušteno u Hercegovačku zemlju pri romantičnoj svetlosti buktinja".

Dok su trajale posmrtne počasti, pjesnikov mlađi brat Sava, uzbuđen veličanstvenim ispraćajem, zbunjen mnoštvom svijeta i nezaustavljivim izlivima ljubavi, uz to pomućen alkoholom, ne shvatajući zapravo šta se dešava, bauljao je od poznanika do poznanika i euforično ponavljao:

"I Kralj nam je čestitao! I Kralj nam je čestitao!"

IZ KNJIGE JOSIPA LEŠIĆA "ROMAN O PJESNIKU"

http://www.aleksasantic.com/Print/epilog.html

[piupiu]

Od iste bolesti kao i Šantić, na isti dan—ali 2017., umro je još jedan legendarni Mostarac...



Danas oko 14 sati u Zagrebu u 85 godini života preminuo je istaknuti intelektualac Predrag Matvejević. Rođen 7. listopada 1932. u Mostaru, spadao je među najprevođenije hrvatske književnike u svijetu. Njegovo možda najpoznatije djelo “Mediteranski brevijar”, prevedeno je na 23 jezika. Podsjećamo vas na jedan od posljednjih velikih Matvjevićevih istupa u javnosti. Tada je Telegramov reporter razgovarao s legendarnim profesorom koji se u domu za starije oporavljao od teškog moždanog udara.

http://www.telegram.hr/price/umro-je-pr ... lektualca/

[Connaisseur Karlin]

"Za sve vreme dok je povorka lagano obilazila Mostar, aeroplani su kružili iznad nje i ispraćali Šantića, kao što su to duž ulica činile mase sveta, koje su se tiskale pred kućama i zatvorenim dućanima.

aeroplani!? papirni,cvijetni ili je ovo neka simbolika?

[piupiu]

"Za sve vreme dok je povorka lagano obilazila Mostar, aeroplani su kružili iznad nje i ispraćali Šantića, kao što su to duž ulica činile mase sveta, koje su se tiskale pred kućama i zatvorenim dućanima.

aeroplani!? papirni,cvijetni ili je ovo neka simbolika?

Pa, moguće je da su u pitanju jedrilice. Tad su se stalno održavali neke 'svečanosti aeroplana' po Evropi, a već je bilo i naših ljudi koji su konstruisali jedrilice (koje su se nazivale aeroplanima), balone, itd....

Poslije prvog svjetskog rata , na području bivše Kraljevine Jugoslavije jedrilice su gradili inženjeri Mikl i Fizir i entuzijasti Hosu i Tišma 1923. godine u Sisku. Razvitak organiziranog sportskog jedriličarstva počinje 1930. godine kada je u tvornici aviona «Ikarus» u Zemunu osnovana jedriličarska grupa, dok je sustavno školovanje počelo 1923. godine osnivanjem jedriličarske škole u Beogradu. Ubrzo se i u drugim mjestima osnivaju jedriličarske grupe, koje su, uz minimalnu pomoć aeroklubova, same gradile svoje jedrilice. Do Drugog svjetskog rata uspješno su radila i dva centra za padinsko jedrenje, na Zlatiboru i Blokama u Sloveniji.

Samo sedam godina nakon uspješnog leta braće Wright inženjer Slavoljub Penkala izvodi prvi javni let na Črnomercu, leteći na visini od nekoliko metara. Slijede ga također uspješni letači i konstruktori: Dragutin Novak, Mihailo Merćep, Rudolf Fizir, Ivan Sarić, inž. Stanko Obad, i dr.

Slavoljub Penkala je patentirao brojne izume, kao npr. Mehaničku olovku, ali vrhunac njegovog rada obilježen je izradom konstrukcije prvog zrakolpova u Hrvatskoj. Na temelju proračuna konstruirao je samostalno elemente svog zrakoplova, a novac za gradnju je prikupio uspješnom prodajom svojih olovaka. 23. lipnja 1910. godine na Črnomercu inž. Penkala izvodi prvi javni let. Tom prigodom u skokovima je preletio nekoliko stotina metara na visini od 2-3 m. Na taj dan je rođeno hrvatsko zrakoplovstvo. Zrakoplov je imao dvije plohe, od kojih je gornja bila krilo za stvaranje uzgona, a donja za smještaj motora snage 25 KS, upravljača i sjedišta za pilota. Bio je 11m dug, raspon krila je bio 9 m i ostvarivao je max brzinu od 57 km/h. Od velike pomoći pri izradi zrakoplova bio mu je mehaničar i letač Dragutin Novak.


Sl. 2. Zrakoplov inž. Penkale iz 1910. godine

Mihailo Merćep se također bavio konstruiranjem zrakoplova. U suradnji sa Slovencem Rusijanom izgrađuju monoplan "Mećep-Rusijan". Pokusni let je uspješno izveden potkraj listopada 1910. godine na vojnom vježbalištu na Črnomercu u Zagrebu. Prilikom demonstracijskog javnog leta 27. prosinca 1910. godine u Beogradu Eduard Rusijan pogiba. Merćep se vraća u Zagreb gdje nastavlja sa radom te izvodi pokusni let 13. studenog 1911. godine. Prije 1. svj. rata radi svoju najuspjeliju konstrukciju, alj je uspijeva sačuvati jer biva uništena od nepoznatih počinitelja.

Ivan Sarić, samouki konstruktor, tri godine nakon Penkalinog zrakoplova izgrađuje motorni zrakoplov, jednokrilac načinivši ga prema uzoru francuskog zrakoplovca Louisa Bleriota.

Rudolf Fizir se četiri godine školuje u inozemstvu za inženjera zrakoplovstva. U razdoblju od 1924.- 1926. godine konstruirao je zrakoplov dvoplošnjak, dvokrilac s motorom od 120 KS. Pri izradi svojih konstrukcija posebnu pažnju posvećuje točnosti i kvaliteti izrade, a manje snazi. Od 1941. do 1945. godine predaje gradnju aviona na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, na strojarskom odjelu. Na fakultetu osniva katedru za zrakoplovstvo.

Stanko Obad bio je poznat kao konstruktor jedrilica, zanesenjak aeromodelarstva koji već u studentskim danima radi leteće modele. Bio je prvi Hrvat koji je diplomirao na Mašinskom fakultetu u Beogradu. Napravio je jedrilice "Musa Kesedžija" i "Meteor".

[Krokodajl]

S Aeroplanom je sletio i onaj što učini nažao načelnikovoj šinjorini u "Našem Malom Mistu"

[Connaisseur Karlin]

"Za sve vreme dok je povorka lagano obilazila Mostar, aeroplani su kružili iznad nje i ispraćali Šantića, kao što su to duž ulica činile mase sveta, koje su se tiskale pred kućama i zatvorenim dućanima.

aeroplani!? papirni,cvijetni ili je ovo neka simbolika?

Pa, moguće je da su u pitanju jedrilice. Tad su se stalno održavali neke 'svečanosti aeroplana' po Evropi, a već je bilo i naših ljudi koji su konstruisali jedrilice (koje su se nazivale aeroplanima), balone, itd....

Poslije prvog svjetskog rata , na području bivše Kraljevine Jugoslavije jedrilice su gradili inženjeri Mikl i Fizir i entuzijasti Hosu i Tišma 1923. godine u Sisku. Razvitak organiziranog sportskog jedriličarstva počinje 1930. godine kada je u tvornici aviona «Ikarus» u Zemunu osnovana jedriličarska grupa, dok je sustavno školovanje počelo 1923. godine osnivanjem jedriličarske škole u Beogradu. Ubrzo se i u drugim mjestima osnivaju jedriličarske grupe, koje su, uz minimalnu pomoć aeroklubova, same gradile svoje jedrilice. Do Drugog svjetskog rata uspješno su radila i dva centra za padinsko jedrenje, na Zlatiboru i Blokama u Sloveniji.

piupiu,divna si ,hvala, citala sam o tome,ali nesto nisam bila sigurna u vezi "fact or ficiton" iz teksta pisma
razumljiivo je da su bile jedlricie,ako je to fact iz postavljenog pisma a ne bih rekla da su bili baloni,no Aleksa je umro 1924 godine, a razvoje industrije aeroplana je bila poslije njegove smrti ( aeroplani su bili prvi avioni ). Nisma sigurna kako i kolik je bilo aktuleno odrzavati takve pocasne letove,plus, Santic je vjerovatno imao dobro razvijene relacije u knjizevnim krugovima.

jako puno je bilo individulani projekata sa jedrilicma je postojalo u doticnom periodu od strane avio aetnizjasta

evo i pdf verzija knjiga aerokluba Livno , pdf stranica 11 o prvim jedrilicama, patentima i letovima na Balkanu:

http://www.aeroklub.livno.org/doc/Vazdu ... arstvo.pdf

[Connaisseur Karlin]

S Aeroplanom je sletio i onaj što učini nažao načelnikovoj šinjorini u "Našem Malom Mistu"

mislim da je to bio "Potez" ? Penkala?

daj scenu video ili foto , hvala

[Krokodajl]

S Aeroplanom je sletio i onaj što učini nažao načelnikovoj šinjorini u "Našem Malom Mistu"

mislim da je to bio "Potez" ? Penkala?

daj scenu video ili foto , hvala

18:25

U krupnom planu na tlu mislim da nema, ima samo taj prelet
I ovo je hidroplan, ali oni govore aeroplan u seriji mislim, pa me ovo pisanje podsjetilo na to

[John Cleese]

"Za sve vreme dok je povorka lagano obilazila Mostar, aeroplani su kružili iznad nje i ispraćali Šantića, kao što su to duž ulica činile mase sveta, koje su se tiskale pred kućama i zatvorenim dućanima.

aeroplani!? papirni,cvijetni ili je ovo neka simbolika?

Pa, moguće je da su u pitanju jedrilice. Tad su se stalno održavali neke 'svečanosti aeroplana' po Evropi, a već je bilo i naših ljudi koji su konstruisali jedrilice (koje su se nazivale aeroplanima), balone, itd....

Veseli prstici Toronta su se, izgleda, ulijenili... dosadilo i guglat, bezbeli
Zasto ne bi bili bas avioni?
U Mostaru je, vele, onomad bila vojna pilotska skola i jedno vazduhoplovno odjeljenje, a u Sarajevu eskadrila...

[Connaisseur Karlin]

S Aeroplanom je sletio i onaj što učini nažao načelnikovoj šinjorini u "Našem Malom Mistu"

mislim da je to bio "Potez" ? Penkala?

daj scenu video ili foto , hvala

18:25

U krupnom planu na tlu mislim da nema, ima samo taj prelet
I ovo je hidroplan, ali oni govore aeroplan u seriji mislim, pa me ovo pisanje podsjetilo na to

oh hvala

a vidi kako na jednom splitkosm poratlu pisu aktulene vijesti u stiu pricanja Naseg Malog Mista

e... jučer je dici počela skula. nisu svi te sriće da jemaju poštene profešure. u splitu, drugom gradu po veličini, dicu letriku "uči" peršona čiji "dokumenti" jemaju timbar (pečat) ča je na sliku gori i to od 2004. oli već 7 (ričima: sedan) godin. policija (i to odjel za organizirani kriminal) je 2007. tu gospoju prijavila na državno odvjetništvo zaradi kaznenog djela krivotvorenja isprava. međutim, ona još radi jerbo je policija samo more privest ako se ne odazove u pržun, a to će vjerojatno i bit kad jedan dan njen slučaj dođe na red. rvacko pravosuđe sad jema toliko važnoga posla apropo svih mogućih krupnih riba, čujen da će uvest i noćnu smjenu. tako oni bidni još uvik nimaju vrimena to riješit, a policija ne može nikome otkazat ugovor o radu. a dica? ma koga briga za dicu, svitu moj, a? oli dica išta predstavljaju? ovu gospoju zovu čepuša zaradi tega ča joj timbar pari crtan čepon o' pive.

http://www.xvii-online.org/2011/09/pocela-je-skula.html

cijeli blog je pisan doticnim splitskim zanrom : http://www.xvii-online.org/

[piupiu]

.... inspirisano aeroplanima... iz knjige "Aeromiting"...

Opisujući ljude i prostore, u drugom dijelu rukopisa, Slipac je već ”svoj na svome”. Opisujući aeromiting (i ono oko njega što se dešava) u Stojkovićima kod Novog Travnika, podsjeća me na, ali i nadgrađuje, ako mi dozvolite, scenario Abdulaha Sidrana iz kultnog filma ”Otac na službenom putu” prikazujući sveopću feštu na tom malom aerodromu kao dio tadašnjeg kolorita, kolorita različitosti usmjerenog jednoznačnosti prostora, ali i vremena:

”Potom slijedi događaj dana – polijetanje i sretno slijetanje aeroplana. Prvo lete dvokrilci i jednokrilci gdje na 2-3 kilometra visine izvode vratolomne burgije kojima oduševljavaju nazočnu publiku. Za njima potom idu o njih sajlama prikačene jedrilice, koje svojim slobodnim letom nečujno, kao i toliki dječji zmajevi, izvode svoju rolu u zračnom prostranstvu. Kako za njima kormilare amateri to se pokatkad desi da se ”nosom” zabodu u krošnju debla, pa i u zemlju, bez nekih ozbiljnijih posljedica po njihove upravljače. Nakon njih uzlijeću aeroplani i s primjerene visine izbacuju padobrance, koje tamo-amo smucaju zračne struje, da bi napokon, rvajući se s njima, pobjedonosno sletjeli na aerodrom gdje im priskaču brojni radoznalci. Iza njih opet su u zraku u relativno niskom letu solo aeroplani. Ali ovog puta s drugačijom ulogom – ispod aeroplana, pridržavajući se za kotače, je ”slijepi putnik”, koji u punom letu zrakoplova izvodi nekih stotinu vragolija, od kojih publici na aerodromu i na okolnim brdima zastaje dah, suše se nepca.
No, sve to još nije i ono najvažnije. Slijede dobrovoljci, nasumce odabrani iz publike, koji će se okuražiti sjesti iza pilota i poput mitskog Pegaza, poletjeti put zvijezda. Nakon nekoliko takvih letačkih ”misija” desilo se pravo, doslovce, neviđeno čudo. I kao prava najava tog glavnog čuda, možda donekle ponukanog tim prethodnim manjim, bio je jedan neuobičajen let. Aeroplan je mirno stajao na travnatoj pisti. Iz mnoštva uokolo okupljenih kibica odjednom prema njemu krenuo je jedan mlađi čovjek, od glave do pete odjeven u narodne nošnje tog travničkog kraja. Nastalo je čudna komešanje, dodatno pojačano kad je taj mladi čovjek, nikog ne pitajući, uskočio u aeroplan. Ubrzo je jednokrilac, čiji motori su pokrenuli u krug elisu, snažno rulao, spremajući se za let. Kad se s podešenom šasijom nakon petstotinjak metara ubrzanog hoda po zemlji konačno odlijepio od ledine i poletio visinama, publika je zanijemila.”

[Connaisseur Karlin]

aeroplani!? papirni,cvijetni ili je ovo neka simbolika?

Pa, moguće je da su u pitanju jedrilice. Tad su se stalno održavali neke 'svečanosti aeroplana' po Evropi, a već je bilo i naših ljudi koji su konstruisali jedrilice (koje su se nazivale aeroplanima), balone, itd....

Veseli prstici Toronta su se, izgleda, ulijenili... dosadilo i guglat, bezbeli
Zasto ne bi bili bas avioni?
U Mostaru je, vele, onomad bila vojna pilotska skola i jedno vazduhoplovno odjeljenje, a u Sarajevu eskadrila...

Koje godine je bila vojna pilotska skola u ranim 20tim u Mostaru ? Bilo je novih tvornica koje su restaurirale avione iz prvog svjetskog rata ,ali ne bih rekla da je bila u isotm peridou u Mostaru,ako grijesim,postavi link , pusica iz Toronta

[piupiu]

aeroplani!? papirni,cvijetni ili je ovo neka simbolika?

Pa, moguće je da su u pitanju jedrilice. Tad su se stalno održavali neke 'svečanosti aeroplana' po Evropi, a već je bilo i naših ljudi koji su konstruisali jedrilice (koje su se nazivale aeroplanima), balone, itd....

Veseli prstici Toronta su se, izgleda, ulijenili... dosadilo i guglat, bezbeli
Zasto ne bi bili bas avioni?
U Mostaru je, vele, onomad bila vojna pilotska skola i jedno vazduhoplovno odjeljenje, a u Sarajevu eskadrila...

Auuuu, vidi stvarno.... kaže Wiki.

Zrakoplovstvo su sačinjavale srpske zrakoplovne eskadre s dodanim osobljem iz drugih jugoslavenskih krajeva i zarobljenim sredstvima iz austrougarskog zrakoplovstva. Početkom 1919. formirana je Zrakoplovna komanda u Novom Sadu gdje se nalazila jedna eskadrila i pilotska škola. Po jedna eskadrila je razmještena u Sarajevo, Zagreb i Skopje a po odjeljenje u Mostar i Ljubljanu. S novom podjelom 1919. osnovane su 4 zrakoplovne oblasne komande u Sarajevu, Skopju, Zagrebu i Novom Sadu. Iduće godine osnovano je Odjeljenje za zrakoplovstvo pri Vojnom Ministarstvu. Zrakoplovna komanda u Novom Sadu je preimenovana u 1. zrakoplovnu komandu s lovačkim eskadrilama, izviđačkom školom, školom za rezervne oficire (đačkom četom), a Zrakoplovna komanda u Mostaru u 2. zrakoplovnu komandu s pilotskom školom. Osim ove dvije komande, svakoj vojsci je pridodana jedna eskadrila. U Novom Sadu(Petrovaradinu) osnovan je zrakoplovni arsenal.

Od 1922. zrakoplovstvo se dijelilo na izviđačko, lovačko, bombardersko i balonstvo. Do 1921. formirane su i škole za stručnu obuku kadrova, pilotska i izviđačka u Novom Sadu (za časnike), pilotska u Mostaru (za podčasnike), 1921. škola za rezervne zrakoplovne časnike u Valjevu i mehaničarska škola za podčasnike u Petrovaradinu.

[Connaisseur Karlin]

.... inspirisano aeroplanima... iz knjige "Aeromiting"...

Opisujući ljude i prostore, u drugom dijelu rukopisa, Slipac je već ”svoj na svome”. Opisujući aeromiting (i ono oko njega što se dešava) u Stojkovićima kod Novog Travnika, podsjeća me na, ali i nadgrađuje, ako mi dozvolite, scenario Abdulaha Sidrana iz kultnog filma ”Otac na službenom putu” prikazujući sveopću feštu na tom malom aerodromu kao dio tadašnjeg kolorita, kolorita različitosti usmjerenog jednoznačnosti prostora, ali i vremena:

”Potom slijedi događaj dana – polijetanje i sretno slijetanje aeroplana. Prvo lete dvokrilci i jednokrilci gdje na 2-3 kilometra visine izvode vratolomne burgije kojima oduševljavaju nazočnu publiku. Za njima potom idu o njih sajlama prikačene jedrilice, koje svojim slobodnim letom nečujno, kao i toliki dječji zmajevi, izvode svoju rolu u zračnom prostranstvu. Kako za njima kormilare amateri to se pokatkad desi da se ”nosom” zabodu u krošnju debla, pa i u zemlju, bez nekih ozbiljnijih posljedica po njihove upravljače. Nakon njih uzlijeću aeroplani i s primjerene visine izbacuju padobrance, koje tamo-amo smucaju zračne struje, da bi napokon, rvajući se s njima, pobjedonosno sletjeli na aerodrom gdje im priskaču brojni radoznalci. Iza njih opet su u zraku u relativno niskom letu solo aeroplani. Ali ovog puta s drugačijom ulogom – ispod aeroplana, pridržavajući se za kotače, je ”slijepi putnik”, koji u punom letu zrakoplova izvodi nekih stotinu vragolija, od kojih publici na aerodromu i na okolnim brdima zastaje dah, suše se nepca.
No, sve to još nije i ono najvažnije. Slijede dobrovoljci, nasumce odabrani iz publike, koji će se okuražiti sjesti iza pilota i poput mitskog Pegaza, poletjeti put zvijezda. Nakon nekoliko takvih letačkih ”misija” desilo se pravo, doslovce, neviđeno čudo. I kao prava najava tog glavnog čuda, možda donekle ponukanog tim prethodnim manjim, bio je jedan neuobičajen let. Aeroplan je mirno stajao na travnatoj pisti. Iz mnoštva uokolo okupljenih kibica odjednom prema njemu krenuo je jedan mlađi čovjek, od glave do pete odjeven u narodne nošnje tog travničkog kraja. Nastalo je čudna komešanje, dodatno pojačano kad je taj mladi čovjek, nikog ne pitajući, uskočio u aeroplan. Ubrzo je jednokrilac, čiji motori su pokrenuli u krug elisu, snažno rulao, spremajući se za let. Kad se s podešenom šasijom nakon petstotinjak metara ubrzanog hoda po zemlji konačno odlijepio od ledine i poletio visinama, publika je zanijemila.”

hvala piupiu, ah sad ne znam, Novi Travnik je nastao sluzbeno poslije drugog sv. rata ,a ne znam, koji period je doticni autor opisao

[piupiu]

hvala piupiu, ah sad ne znam, Novi Travnik je nastao sluzbeno poslije drugog sv. rata ,a ne znam, koji period je doticni autor opisao

Socijalistički, samo asocijacija...

[piupiu]

Veseli prstici Toronta su se, izgleda, ulijenili... dosadilo i guglat, bezbeli
Zasto ne bi bili bas avioni?
U Mostaru je, vele, onomad bila vojna pilotska skola i jedno vazduhoplovno odjeljenje, a u Sarajevu eskadrila...

Koje godine je bila vojna pilotska skola u ranim 20tim u Mostaru ? Bilo je novih tvornica koje su restaurirale avione iz prvog svjetskog rata ,ali ne bih rekla da je bila u isotm peridou u Mostaru,ako grijesim,postavi link , pusica iz Toronta

https://hr.wikipedia.org/wiki/Ratno_zra ... ugoslavije

[John Cleese]

Auuuu, vidi stvarno.... kaže Wiki.

Kaze Wiki... A meni ne vjerujes...

[piupiu]

Auuuu, vidi stvarno.... kaže Wiki.

Kaze Wiki... A meni ne vjerujes...

Džaba, mora bit' crno na bijelo, pa makar i digitalno, pa makar i Wiki.

Ne, ja sam guglala i guglala prije toga, našla neke tekstove o aeroplanima i balonima u KJ, šta su kupili, gdje su kupili, šta su razvijali, ali mi nije palo na pamet da je država stara 6 godina imala avijaciju. I još se mislim sve vrijeme... kao, a, ček, zašto je SOKO bio u Mostaru, mora da to ima neki istorijski background... i ne skontah, te odustah. Al' bila sam na dobrom tragu.

Edit: Sve sam zbrčkala.

[Krokodajl]

Ča bi rekli u Dalmaciji

As ti Gospe oni pančoferi jemaju ni kapule ni pomidora a side na skalinama kod one pašticerije a kraj njih peškafondo a nema friški lignji no jedu fažul oli je paštašuta a možda je i paštafažol, oni tu side a Mare u kužini i gleda kroz fineštrin a rukama mješa za galentine, fišči jidna na svoje kadujare što broje Bogu dane, ali nji je ufatila fjaka a njoj sirotoj će onda kalafat Andro kaštadrine za juhu da donese kad je njen Ivo obični karonja.

[Connaisseur Karlin]

Veseli prstici Toronta su se, izgleda, ulijenili... dosadilo i guglat, bezbeli
Zasto ne bi bili bas avioni?
U Mostaru je, vele, onomad bila vojna pilotska skola i jedno vazduhoplovno odjeljenje, a u Sarajevu eskadrila...

Koje godine je bila vojna pilotska skola u ranim 20tim u Mostaru ? Bilo je novih tvornica koje su restaurirale avione iz prvog svjetskog rata ,ali ne bih rekla da je bila u isotm peridou u Mostaru,ako grijesim,postavi link , pusica iz Toronta

https://hr.wikipedia.org/wiki/Ratno_zra ... ugoslavije

hvala,ali mene muci prica o modelima letjelica koje su bile iskljucivo nekadasnje vlasnistvo ausotrougarskih eskadrila

i u mom radnu gradu je finalno osnovan centar vojne tenicke sluzbe zarkolovstva u kasnim 20tim

evo sto je bilo tad aktuleno :

[Connaisseur Karlin]

Ča bi rekli u Dalmaciji

As ti Gospe oni pančoferi jemaju ni kapule ni pomidora a side na skalinama kod one pašticerije a kraj njih peškafondo a nema friški lignji no jedu fažul oli je paštašuta a možda je i paštafažol, oni tu side a Mare u kužini i gleda kroz fineštrin a rukama mješa za galentine, fišči jidna na svoje kadujare što broje Bogu dane, ali nji je ufatila fjaka a njoj sirotoj će onda kalafat Andro kaštadrine za juhu da donese kad je njen Ivo obični karonja.

ovo je genijalno

ja za rucak imam fažul

Krokodajl

[piupiu]

paštafažol

Ja bih ovo malo popravila:

gleda kroz fineštrin a rukama mješa za galentine

Na pr - gleda kroz ponistru (Mare je u kužini, nije na brodu ), a rukama miša galantine...

ali nji je uVatila fjaka