Forum Klix.ba

Čisto da se upišem

black

Evo još jedan promotivni video - ista ekipa.
Mario Romulić i Dražen Stojčić uz redatelja Gorana Markovanovića snimili su skrivene lokacije parka prirode i sjajno u njih uklopili Ravelov Bolero, u izvedbi autorice spota Ane Rucner. U spotu sudjeluju i članovi HKUD-a Osijek 1862, pa se Bolero stapa sa zvukovima tradicionalnih hrvatskih instrumenata čime se dodatno naglašava posebnost i jedinstvena ljepota Kopačkog rita.

piupiu wrote:

fatamorgana wrote:

fatamorgana wrote:"Na mramornoj steni zlatna slova pišu
bila jedna ljubav, uzeli se nisu
sreća se bogatstvom ne može da kupi
i lišće za suncem od tuge požuti" ....

Nepoznat pjesnik.

Izgleda opet sam negdje pogriješio, nikom se ne sviđa pa da probam onda s ovom, opet ljubavna tematika ali vuče na haiku :

"Samo zbog tebe odrićem se vina
samo zbog tebe odrićem se žena
samo zbog tebe odrićem se svega
a to nebih ni zbog ćega".

Prva je bila bolja.

Oćito si tanka sa Zenom pa da to odmah ispravimo. Prva poezija je ljepa ali plitka a druga je duboka kao Bašov haiku "U tamu starog zdenca ..... (dopisati ostatak)

Naš duhovni junak ili junak duha se odriće svega jer je duśevno sazrio, za njega to odbacivanje nije žrtva već oslobođenje od okova privrźenosti, on se odriće svega i tu je i paradoks njegovog oslobođenja jer ono njegovo "ni zbog ćega" je ništa drugo do šunyata ili vakuitet, praznina no ne i ništavilo (śta mai arzika ) ono je za njega paramount jer je za njega sve u poređenju sa ništa zapravo ništa!
Previše Zen?

Evo, za naše mlade i nemlade umjetnike... zvijezda izložbe u Luksemburgu i dobitnik granta od 25 milja eurića možeš biti ti!

https://www.luxembourgartprize.com/en/

Ako koji mladi umjetnik slučajno pročita, pa se još i nakani - sretno!

Edit: Da podebljam, da se bolje vidi.

¤ jelena ¤ wrote:Čaša

O čašo od mutnog stakla,
često su moja usta
rubove tanke ti takla,
srknuv napitka gusta.

Talozi crnog vina
nakit su tvoj iznutra:
cvjetni vijenac rubina
o grlu tmurnoga jutra.

Mene su sveg, bez daha,
zanosi tvoji ponesli.
Ti si me riješila straha
kad su se temelji tresli.

Doba me kinjilo, trlo,
mučilo nadahnuće,
a ja te nagnuh na grlo,
da skratim groznice vruće.

Il' noć me crna, duga
stisnu kliještima more, -
o, čašo nađoh druga
s kojim dočekah zore.

Mene će đavoli davno
na ognju žarkom žeći
negdje u crnom paklu -

a ti ćeš trajati slavno,
mutna u svojoj sreći,
krhka u svome staklu.

Gustav Krklec

O kakva besprijekorna metrika, a tek sadržaj, slika, te čiste bojemštine date kroz mutno staklo čaše...

tek nakratko pune, a sad već prazne... avaj!

međede, ne spavaj!

jelo, kako ti brojiš metriku? je li ije računaš kao jedan ili dva sloga?

šantić je, čini se, radio drugonavedeno

Pjevala je zima svoju pjesmu staru;
Praminjo je snijeg i veselo pleo
Od srebrnih niti svoj široki veo,
I rasprostiro ga svuda po Mostaru.

U zasjedi cure čekale su momke:
Nanula se klepet čuo po sokaku,
Padale su grude po svakom junaku,
Uz drhtavi smijeh i radosti gromke.

I ti nekud prođe, u mahalu, sama;
Pokrila te zima čistim pahuljama,
Pa po tebi trepte ko sjajni leptiri…

Samo tvoje lice skriti nije htjela,
I ja vidjeh kako, ispod snježnog vela,
Radosno i zlatno proljeće me viri…

no on je sa takvim pristupom, izgleda, u manjini..

zajedno sa mnom, koji sam na krstarici opomenut da se ne zajebavam sa metrikom:

https://forum.krstarica.com/showthread. ... e774?pp=15

i neka sam, metrika je ozbiljna stvar

tamo, na krstarici još uvijek imam status početnika

Kad smo već kod poezije ima ona jedna haiku pjesma jeli onaj Bešo autor (neko kaže i Bašo ali kod nas svakako Omar postaje Omer i sl. tako se udomaćilo) ili je neko drugi od tih kineskih pjesnika no nije ni važno sve je to ono što se kaže u pet deka a ide ovako (po sjećanju, ispravite me ako griješim)

"Svu vrelinu ljetnog dana
odnijela rijeka Mogami
u morsku dubinu"

pravo moćna poezija kad samo pomisliš koliko je samo duboko Jadransko more npr. u Malom Drveniku, tamo su me vodili ko dijete a za okeane ne smijem ni pomisliti a tek koliko ima bijelih ajkula u njima jeza da te spopadne.

E sad nešto mislim kad bi se ova poezija prilagodila našim domaćim uslovima onda bi išla ovako:

Svu vrelinu ljetnog dana
odnijela je rijeka Miljacka
u morsku dubinu.

Znamo svi naravno da se Miljacka ne uljeva, uliva, ulijeva (kako ono bi?) u more direktno ali posredno se ipak uljeva
iako kad vidiš teget farbu Jadrana nebi se nikad reklo no ako si dozvolimo mrvu pjesnićke slobode neka ostane da se i Miljacka uljeva u neko more.
E sad ne mora biti Miljacka, može biti i Željeznica, Mošćanica, zavisno u kojem dijelu grada neko stanuje, ja sam iz Centra pa zato stavih Miljacku iako sam zapravo bliže Koševskom potoku ali on je po količini padavina zanemarljiv za ovu poeziju.

Šta mislite raja o ideji , mogu sve konstruktivne kritike ili prijedlozi, ne mora na pp može i na temi.

Unaprijed zahvalan!

Svu vrelinu ljetnog dana
odnijeli su romi
u staro željezo

Sanja Radulović: Nomad na štiklama (I nagrada “Avlije“ za najbolju priču u regionu za 2016. godinu)


Na malom stolu pored kreveta nalazila se zdjela sa šljivama. Sezonsko voće, rekla bih, da sam znala koje je doba godine. Prizor sa stola bio mi je neobično prijatan. Negdje sam ga vidjela i ranije, i dopao mi se. Sada je tu, blizu mene, rekla bih u mojoj sobi, da sam znala u čijoj sobi sam ja. Soba je bila mala. Zidovi bijeli. Nije bilo slika na njima. Vlasnik ove prostorije voli jednostavnost i šljive. Napisala bih ovo da sam znala da volim pisati.

U sobu je, bez kucanja lagano otvarajući vrata, ušla ženska osoba. Na sebi je imala odjeću bijele boje a kosu je vezala ispod kape. I kapa je bila bijele boje. Ovdje je sve tako čisto, bezbojno, bezmirisno… Bez sadržaja je sve, baš kao i mjesto u meni predviđeno za sjećanje. Jedino šljive imaju dušu!

Kako se osjećaš danas? – upita me žena u bijelom.
Otkad traje danas? – odgovorih.
Nije imala nikakvu reakciju na moj odgovor. Sem blagog pogleda nisam dobila ništa. Ćutala sam. Ona je prišla prozoru. Napolju je sada bilo svjetlije nego kad sam posljednji put okolinu počastila pogledom. U ovoj sobi nije bilo vremena, osjećala sam to, neobjašnjivo ali pouzdano baš kao i miris šljiva. Sve ostalo bilo mi je mutno, tuđe i daleko.

Ne znam da li se slažeš da danas nastavimo sa čitanjem? – upitala me je.
Možda ćemo tako uspjeti da probudimo sjećanje. Čitaću ti knjigu koju si posljednju napisala neposredno prije nesreće, njen naslov je „Nomad na štiklama“. Pisala si o svom životu. U predgovoru si napisala da ne treba čekati predugo i da se autobiografija ne mora pisati pred kraj života. Uostalom, ko zna kad je kraj? To su samo pretpostavke, napisali si i još si rekla da se i autobiografija može pisati u nastavcima.
U redu. Čitaj mi. Moraš li po redu ili…? – upitah svjesna da meni red ne znači ništa i da bih ja možda mogla krenuti i obrnutim smjerom u potrazi za odgovorom ko sam?

Izašla je iz sobe i brzo ponovo ušla. U ruci je držala knjigu. Korice su bile u boji. Kakav kontrast u odnosu na ovu sobu i moje misli. Pročitaj mi nekoliko prvih i posljednjih stranica, molim te. Počela je; „Prenatalnog doba se ne sjećam. Moji roditelji su bili mladi kad sam ja začeta. Bili su u braku. I željeli su me. Ili sam ja htjela da vjerujem da jesu.“ Opet pretpostavke, rekoh sa željom da čitanje ipak odložimo. Molim te, reče mi blago, dozvoli mi da pokušamo i ovako da probudimo tvoje sjećanje. Prognoze su dobre i po procjenama stručnjaka prošlo je dovoljno vremena kada je sasvim realno očekivati poboljšanje i rezultate.
Koliko puta si mi do sada čitala tu knjigu? – upitah i to.
Po njenom pogledu naslutila sam da joj se pitanje nije dopalo. Ipak mi je odgovorila. Mnogo puta, rekla mi je glasnije nego što je čitala. Ustala je naglo.
Pročitaj mi još nešto, rekoh više da je ne uvrijedim nego iz želje da slušam. Osjetila sam da joj je važno i to sam joj i rekla. Otvorila je knjigu i pročitala još nekoliko redova.
„Mama kaže da sam požurila da izađem, da su je odvezli u najbližu bolnicu da me rodi, samo zato jer je bila najbliža i to je bio jedini kriterijum kada je izbor mjesta rođenja u pitanju. Svejedno, ja sam s ponosom izgovarala ime tog grada. A zavoljela sam ga još više jer je moj sadašnji suprug rekao da želi da vidi taj grad, zato sto sam iz njegove riznice udaha izabrala svoj život. Mama je govorila kako je tog dana bilo veoma hladno i da su pahulje veoma dugo putovale od neba do zemlje. Poslije sam te pahulje poredila sa svojim životom… U svemu sam dugo putovala od polazišta do cilja. Na zidu su, kaže mama i to, tačno iznad mog kreveta bili mravi. Mnogo mrava. Rekli su joj da će njeno dijete mnogo putovati. Ono što joj nisu rekli je to da ta putovanja neće uvijek biti dobrovoljna.“
Dosta mi je za ovaj put, rekla sam. Drugi put ćemo nastaviti, ako se slažeš.
Ljubazna žena je klimnula glavom. I izašla iz sobe . Ja sam glavu okrenula u pravcu mirisa šljiva.

Probudio me zvuk alarma. Otvorila sam oči. Nije bilo šljiva, ni bjeline zidova. Nije bilo ljubazne gospođe u bijelom. Svuda po sobi nalazile su se bilješke i listovi istrgnuti iz sveske, nekoliko njih bilo je zgužvano do neprepoznatljivosti. Pogledala sam kroz prozor. Bilo je tamno i hladno. Decembar je odličnu igrao svoju ulogu. Sjećala sam se sna. Bio je tako stvaran. Pokušala sam ga odagnati iz misli ali bezuspješno. Ustala sam iz kreveta i umalo pala okliznuvši se o papir na podu. Podigla sam ga. Bilo je to posljednje sto sam zapisala pred spavanje.
„Ležimo na podu u sobi koja je najmanja u kući. To je nekada bila djedova lovačka soba. Držao je zaključanu gotovo uvijek. Sjećam se prepariranih životinja i djedovih fotografija sa prijateljima, takođe lovcima koje su visile na zidovima.Ponekad bi soba bila otključana kad bi djed čistio puške. Nama djeci ulaz u tu sobu bio je zabranjen. Djeda su u tu sobu smjestili i onoga dana kada su ga dovezi iz bolnice da se posljednji put oprostimo od njega. Ležao je nepomičan u sobi koju je volio. Ja sam ćutala jer sam mu obećala da neću plakati. Poslije su ga odvezli u rodni kraj, daleko od nas i sobe, i tamo ga sahranili jer je to bila njegova izričita želja. Šest godina kasnije ležimo u toj sobi na podu, mama brat i ja. Procijenili smo da smo tu najsigurniji i da do te sobe ima najviše zidova ukoliko granata krene putem , za koji smo mi predviđali da će krenuti. Sa radio prijemnika koji je priključen na akumulator dopire isprekidan glas koji nas redovno izvještava o broju žrtava. On ne bira riječi. Ja ne biram misli. Misli biraju mene. Skaču sa Prevera „O Barbara, kakva je baljezgarija rat!“ do mjesta gdje je djed nekada u ormaru držao lovačke puške… Čovjek ubija čovjeka! Čovjek ubija životinju! Iz hobija. Iz mržnje! Zbog novca! Zbog moći! Moći? Moć je nemoć koja se lažno i grubo predstavlja. Sve je bijelo, neću ovakve misli. Hoću da zaboravim ovaj san! Recite mi da sanjam ovaj poraz ljudske vrste, ovaj užas koji mi nagriza misli i ne štedi me… Čekam noć da izađem da donesem vodu iz bunara. Usput cu ubrati šljive u komšijskom vrtu. Rekao je da možemo da ih beremo. On ih više nikad neće ubrati! Nikad nije bilo više šljiva u ovom dijelu svijeta kao ove godine. Možda ćemo napraviti džem ako nam to granate dozvole. I imaćemo hranu, bar nešto hrane. Priroda je darežljiva. Kako joj to vraćamo? Trujemo je barutom i ubijamo se u njenoj kući u koju nas je najljubaznije primila.“
Bilo je to posljednje što sam te noći zapisala.

Otišla sam pod tuš kao i svakog jutra i glasno plakala. Zaborav je penzionisano sjećanje sa viškom vremena. Ja sam Nomad na štiklama koji posrće jer nema diplomu iz gaženja po ljudima. Ja sam Štikla zabodena u prošlost i Nomad koji mora da se kreće. Vezala sam štrik između sjećanja i kretanja na kojem sušim svoje modre priče.

.

Sanja Radulović, rođena je 1975. u Tešnju, Bosna i Hercegovina. Piše i objavljuje kratku prozu i poeziju. Nagrađivana u kategoriji ljubavne poezije na konkursima i pjesničkim maratonima u regionu. Zastupljena u više od 40 zajedničkih zbirki poezije koje su objavljene od 2012. do danas u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Bugarskoj. Objavila je samostalnu zbirku poezije pod nazivom „Lepet krila majke ptice“ 2015. godine. Uskoro iz štampe izlazi njena druga zbirka poezije pod nazivom „Prstohvat maslačka“. Kratke priče objavljene su u časopisima „Književne novine“ Beograd i „Luča“ Subotica, na mnogim portalima za kulturu i umjetnost, kao i elektronskim i štampanim zbornicima. Pjesme su joj prevođene na bugarski jezik, i nalaze se u dvojezičnoj Antologiji „Balkanski glasovi“ kao i u Almanahu savremenog bosanskohercegovačkog pjesništa.

Nastanjena u Doboju, Bosna i Hercegovina.

http://konkursiregiona.net/sanja-radulo ... 16-godinu/

Ernad Osmić: Učenjak (I nagrada “Avlije“ za najbolju priču u regionu za 2016. godinu)


Sultan je bio sitni džeparoš koji je svaku priliku svog bivstvovanja na ovoj zemaljskoj kugli, s koje ne možeš pobjeći ni kad bi htio, koristio razmišljajući kako? koga? i u kolikoj mjeri? olakšati za pare. „Ima takvih puno“, neko bi rekao i ne bi pogriješio. Ako malo bolje pogledamo od kakvih je sve javašluka ispletena naša svakodnevnica, čudi me što ih nema još više. Zašto onda pričati o Sultanu?

Da krenemo ispočetka.

Pravo ime mu ne znam, niti me plaho zanima. Da je bitno, zvali bi ga pravim imenom, a ne Sultan. Zašto su ga zvali Sultan, ni to ne znam. Zašto se iko zove kako se zove? Nebitno je i služi samo da raspoznajemo jedni druge. A, ako ni to ne pomogne, onda pitamo za prezime. Ako ni to ne pomogne, slijedi ono čuveno „čiji si ti?“. Pa kažeš ime oca. Pa se taj ko te pitao značajno zamisli, a onda upita čiji je on. Pa kažeš ime svog djeda, pa ime pradjeda (ako znaš), pa ime pra-pradjeda, i sve tako dok ne nestane generacijâ za koje se tvoje krhko „ja“ može hvatati ne bi li dokazalo da je proizašlo iz nečega. Zato ja, kad me neko pita čiji si ti, uvijek kažem ime matere. Većina me tad čudno pogleda, kao da sam idiot, i ne nastave me ispitivati.

Da se vratimo priči…

Kao što rekoh, nisam znao Sultanovo pravo ime, niti čiji je; a i kad bih znao, to ne bi promijenilo niti njega, niti mene, tako da je svejedno. Bitno je da je on bio on, i da sam ja ja.

A on je bio posebna priča. Rodio se u Istanbulu; sa šest mjeseci preselio s majkom u neki gradić u Maroku. Tamo odrastao do svoje šeste godine kada se ponovo preselio i to u Minhen kod materinog brata. Tu je naučio njemački, ali ne onaj standardni kojem je kolijevka na sjeveru te zemlje, već onaj bavarski s juga, što ga je skupa sa francuskim kojeg je naučio u Maroku i romskim kojim mu je govorila mati unaprijed predodredilo da bude lingvistička katastrofa gdje god krenuo.

Kako u Brčkom završi, nemam pojma. Mati mu se udala u Ameriku, a on nije htio za njom. Kaže da se na popisu stanovništva izjasnio kao Hrvat, jer će tako, kako sâm kaže, lakše doći do posla, ali je po pitanju jezika zaokružio bosanski, mada je, kad je situacija to zahtijevala, govorio takvom autentičnom ekavicom, da bi čovjek koji ga sluša pomislio da je čitav svoj život proveo u Beogradu.

Jednom sam ga pitao koji je njegov maternji jezik. Pitanje mu nije bilo jasno. Ne da me nije razumio, nego mu je koncept maternjeg jezika bio sulud. Pokušao sam preformulisati pitanje: „Na kojem jeziku razmišljaš?“. On me samo blijedo pogleda i nasmiješi se kao da misli da ga zajebavam.

– Čuj, na kojem jeziku razmišljam? – iskezi se on tad. – Pa, na svom.

– Koji je to jezik? – bio sam uporan.

– Otkud ja znam – reče on – nema ime.

Na tome razgovor i završi.

Međutim, razlog zašto želim da ispričam priču o Sultanu nije njegovo porijeklo i njegova prošlost, nego ono što je bio sad. A bio je, kao što sam rekao na početku, sitni džeparoš koji se od drugih sitnih džeparoša razlikovao po jednoj bitnoj osnovi: išlo mu je za rukom da svojim žrtvama dadne lažni osjećaj sigurnosti prije nego što ih opljačka, a to je, kao što su mi drugi džeparoši pričali, jedna od najbitnijih vještina u tom poslu.

Prema njihovoj teoriji, onaj ko je oprezan i misli da će biti opljačkan, taj neće nikada biti opljačkan. E sad, većina ljudi jesu oprezni, pogotovu kada u nekoj uličici vide sumnjiva lica. Većina ljudi zna prepoznati one koji se bave Sultanovim beščasnim zanatom. Čak i da se džeparoš preobuče u fino odijelo, njegove oči će ga uvijek odati.

– Zato većina nas „radi“ tek kada padne mrak – objasnio mi je jednom jedan. – Da nam ne vide oči. Dok Sultan, na primjer, uvijek krade u pol bijela dana. Može mu se.

Kada sam to čuo, pomislio sam da Sultan ima nekakve blage oči koje nikako ne liče na džeparoške, te mu zato uspijeva to o čemu ovi drugi govore s tolikim zanosom i divljenjem. Stoga sam mu, sljedeći put kada sam ga sreo, duboko pogledao u oči. „Oči ko oči“, pomislio sam na početku, ali mi se odjednom naježi svaka dlaka na tijelu. Bile su to oči džeparoša. On je primijetio moje buljenje i nasmijao se.

– Lopovske oči – reče kao da mi uspijeva čitati misli. – Nije u tome caka. Ako si lopov, onda se to vidi u tvojim očima. Ako se ne vidi – nasmija se i stavi mi ruku na rame – onda to znači da nisi. Nema tu pretvaranja.

– Ako to nije caka, u čemu je caka? – pitao sam znatiželjno poput djeteta kojem neka banalna istina o svijetu izmiče razumijevanju. On se nasmiješi kao da se omišlja da li da mi otkrije tajnu ili ne, a onda odlučno, kako mi se u tom trenutku činilo, podiže knjigu koju je držao sve vrijeme u ruci u visinu mojih očiju.

– Ovo je caka – reče. Osmijeh na licu mu je postajao sve širi. Pogledao sam malo bolje u knjigu.

– Guliverova putovanja? – pročitao sam naslov, ali mi i dalje nije bilo jasno.

– Naslov nije bitan, već knjiga – objasni on. – Bitno je da je knjiga. Koja je knjiga, i nije toliko bitno. Dobro… nekada jest bitno, ali uglavnom nije. Bitno je da je knjiga, ništa drugo. Kontaš?

Namrštio sam oči kao da time pokušavam prodrijeti u njegov tok razmišljanja, ali bezuspješno.

– Kako ne kontaš? – počeo se nervirati i ponovo mi pokaza knjigu. – Knjiga, čovječe! Knjiga je caka – podigao ju je ponovo u visini mojih očiju. – Bez knjige si niko i ništa.

Kroz glavu mi se poče vrtjeti fabula romana kojeg je Sultan držao u ruci i kojeg je mlatio pred mojim očima. Razmišljao sam o Liliputancima i divovima, pokušavajući pronaći u tome odgovor, ali uzalud.

– Nije bitna koja je knjiga! – rekao je kao da ponovo čita moje misli. – Bitno je da je knjiga. Samo knjiga. Uzmeš bilo koju s regala i kreneš, hodaš, zaglêdaš šta ko radi, niko te neće ni pogledati ako si s knjigom.

Misli mi se počeše polahko bistriti. Počinjao sam shvaćati šta mi Sultan govori, ali sam i dalje bio nesiguran sâm to sročiti u riječi.

– Ljudi ne sumnjaju na one koji nose knjige u ruci – reče on napokon. – Ne znam zašto je tako, ali je tako. Uvijek je nekako bilo tako. Ne znam ni ja. Meni ne ide u glavu, ali to je eto ta caka. Možda tebi sad na prvu zvuči glupo, ali nikad se nisi prepao čovjeka koji u ruci drži knjigu, je l’ tako?

Zamislio sam se. Ni sam ne znam da li je bilo istina ono što mi je Sultan govorio, ili je to bila samo moć asocijacije, ali nisam uspijevao zamisliti sebe kako sumnjičavo gledam u čovjeka koji u ruci drži knjigu. Sultan je bio u pravu. Zaprepašteno sam ga pogledao. On je to primijetio, pa se nasmijao.

– Je l’ de? Ne ide nikako to dvoje; i knjiga i opasnost. Ili je jedno, ili je drugo, ali nikako oboje – reče i još više se iskezi. – Ja, ovako kako izgledam, uvijek sam sumnjiv. Oči me odaju. Držanje tijela me odaje. Nema šta me ne odaje. Čak i kad neću da ukradem, ljudi kad me vide, hvataju se za džepove. Ali, istim tim ljudima priđi s knjigom u ruci, i jest ćê ti iz ruke. Ona ih razoruža. Još ako nosiš dvije-tri knjige u rukama, ti se možeš približiti kome hoćeš, a da te ni ne pogleda dvaput. Čudo! Čudo, ali je tako. Otkrio sam to još kao dijete i ti si prvi kome ovo govorim. Ne zato što si mi drag, nego što znam da mi nisi konkurencija. Tebi ne treba knjiga. Ti nemaš lopovske oči. Ti nećeš ukrasti.

Ostao sam zatečen. Njegovo objašnjenje nije imalo nikakvog smisla, ali se ipak činilo logičnim. Stajao je tako preda mnom s knjigom u ruci, u ofucanom crnom kaputu, kose čupave koja je mirisala na jeftino orahovo ulje. Izgledao je kao neki neuspjeli student s filozofskog, ali je zapravo bio obični sitni kriminalac koji bi i sopstvenu mater prodao, kad bi znao gdje je na ovoj planeti završila.

– Ali, jezik za zube! – šapnu mi kao da se malo uozbilji u vezi sa svim. – Ne treba to niko da zna. Nemoj mi pokvariti biznis. Ako kojem od ovih gurbeta spomeneš ovo s knjigom, svi će se sutra učlaniti u biblioteku – nasmija se on na kraju, pruži mi ruku i ode. Više ga nikad nisam vidio.

Neki kažu da se vratio u Istanbul. Tamo ima turistâ sa Zapada. Oni su još lakovjerniji prema ljudima s knjigama nego mi. Možda je ovdje kod nas fazon jednostavno presušio. Ko će ga znati. Samo znam da više nikome ne vjerujem koga vidim s knjigom u ruci kako hoda gradom. Odmah prelazim na drugu stranu ulice. Sikter od mene!

.

Ernad Osmić, rođen 1989. godine u Brčkom, Bosna i Hercegovina. Od oca Benaza i majke Azre. Bavi se pisanjem poezije i proze. Objavio je zbirku pjesama „Inat jezika“ 2016. godine ispred Književnog kluba Brčko. Magistar bosanskog jezika i književnosti. Nezaposlen. Sa suprugom Eminom živi u Brčkom i nada se nekoj mjesečnoj crkavici kako bi prebrodio mjesec. Razmišlja o odlasku u Njemačku, ali mu žao ostaviti familiju i prijatelje. Možda i ode iz Bosne i Hercegovine? Još ne zna.

http://konkursiregiona.net/ernad-osmic- ... 16-godinu/

Dobro jutro umjetnicke duse



Kako vi interpertirate objekte ( i subjekte) moderne umjetnosti ?

npr. gore sam postavila :

Modern Head
1974/1990
Roy Lichtenstein
Born: New York, New York 1923
Died: New York, New York 1997
painted stainless steel
372 x 232 x 8 in. (944.9 x 589.3 x 20.3 cm)
Smithsonian American Art Museum
Gift of Jeffrey H. Loria in loving memory of his sister, Harriet Loria Popowitz

Krokodajl wrote:Svu vrelinu ljetnog dana
odnijeli su romi
u staro željezo

Kako moćna slika, kao da vidim te Rome oznojenih lica a ima tu i žena i djece onako svi prašnjavi, odrpani po vrućini ali sa osmijehom na licu a sijevne i pokoji zlatni zub, vuku to zahrđalo željezo negdje na Alipašinom, a kao muzićka podloga u daljini na horizontu se čuje ona Erdelezi ebertute eber koga ćemo od Bregovića i Kusturice.

Slika za još jednog Oskara!

Sigurno ti ovo nije prva poezija, vidi se!

Krokodajl wrote:Svu vrelinu ljetnog dana
odnijeli su romi
u staro željezo

kao sto rece fatamorgana,bas dobije instant sliku u glavi oznojennih Roma, svih generacija koji se pomjeraju kao mravi okupirani u svom svijetu

@Karlin u vezi Lihtenštajna.

Ja na onoj skulpturi ne vidim glavu, ali vidim povezanost sa još jednom "bezglavom" skulpture



Nika iz Samotrake, vide se barem obrisi na Lihtenštajnovoj "glavi"

Krokodajl wrote:@Karlin u vezi Lihtenštajna.

Ja na onoj skulpturi ne vidim glavu, ali vidim povezanost sa još jednom "bezglavom" skulpture



Nika iz Samotrake, vide se barem obrisi na Lihtenštajnovoj "glavi"

aaaaaa sad mi be bacio u razmislajnje za kasnije poslije podnevnu kafu

Connaisseur Karlin wrote:

Krokodajl wrote:Svu vrelinu ljetnog dana
odnijeli su romi
u staro željezo

kao sto rece fatamorgana,bas dobije instant sliku u glavi oznojennih Roma, svih generacija koji se pomjeraju kao mravi okupirani u svom svijetu

Na tu hipotetićnu sliku ja bih dodao u pozadinu ugašeni vulkan Fuđi kao na Hokusaijevljevim slikama i kao simbol zimskih olimpijskih igara u Saporu
a taj prizor u prvom planu u ovom slućaju Roma koji su zaokupljeni svakodnevnom borbom za preživljavanje kao mravi uronjeni u vlastitu pojavnu stvarnost i nisu svjesni da se u istom trenutku baš tu negdje pored njih odvijaju zimske olimpijske igre i da se skijaši u veleslalomu spuštaju niz planinu pračeni oćima cijelog svijeta!

Kakva alegorija!

fatamorgana, bas tako ,tako puno efekta koji pokrene lavine emocija a bome i podsjeti me i na buratnlnost drustva koje ih je disiminiralo

@piupiu,procitah pricu Stklice Nomadkinje,ja sam se izgubila, bas ne kzuim ove price

Connaisseur Karlin wrote:fatamorgana, bas tako ,tako puno efekta koji pokrene lavine emocija a bome i podsjeti me i na buratnlnost drustva koje ih je disiminiralo

Još kad bi John Cleese komponovao operu na ovu temu, nešto ala Nabuko samo umjesto hora Jevreja da bude hor Roma a u pozadini umjesto piramida vidi se Fuđijama!

fatamorgana wrote:

Connaisseur Karlin wrote:fatamorgana, bas tako ,tako puno efekta koji pokrene lavine emocija a bome i podsjeti me i na buratnlnost drustva koje ih je disiminiralo

Još kad bi John Cleese komponovao operu na ovu temu, nešto ala Nabuko samo umjesto hora Jevreja da bude hor Roma a u pozadini umjesto piramida vidi se Fuđijama!

podrzavam ozbiljno ideju,i jos trebamo slikara i vajara

Connaisseur Karlin wrote:

fatamorgana wrote:

Connaisseur Karlin wrote:fatamorgana, bas tako ,tako puno efekta koji pokrene lavine emocija a bome i podsjeti me i na buratnlnost drustva koje ih je disiminiralo

Još kad bi John Cleese komponovao operu na ovu temu, nešto ala Nabuko samo umjesto hora Jevreja da bude hor Roma a u pozadini umjesto piramida vidi se Fuđijama!

podrzavam ozbiljno ideju,i jos trebamo slikara i vajara

Ma samo da ne pozovu politićare na premijeru u Narodno pozorište, oni uvijek ugrabe mjesta u prvim s....... pardon redovima pa pokvare opči umjetnićki dojam!

medvjed23 wrote:
jelo, kako ti brojiš metriku? je li ije računaš kao jedan ili dva sloga?

Jel te Krklec iznerviro?

I - je = dva sloga. Čika @Sojo se malo zbuniJo što se jasno vidi u primjeru grijeh. Po njegovoj metrici, grijeh bi trebalo da bude jednosložna riječ, a on reče da ima dva sloga, kao osmijeh.

Jedan samoglasnik = jedan slog, tj. preciznije rečeno, jedan slogotvorni glas (samoglasnik ili slogotvorno r, l, n) = jedan slog.
U mojoj glavi je tako.

Ih, baš me zanima šta bi @Sojo rekao za: ako, bicikl ili vrt u stihu.

dakle, na jednoj strani smo ti, ja i šantić, a na drugoj čika sojo i ujević

S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,
s tajnom u tom trudnu i prokletu biću,
sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku
gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću;

smrt je tvoja ljubav pri svakome kroku,
smrt je u tvom iću, u tvojemu piću,
smrt je u tvom dahu, i u tvojem boku,
smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkriću.

Što ti vrijedi polet u vlastitu čudu,
što ti vrijedi volja i voljenje slijepo?
Srce bije, pluće diše uzaludu;

gle, bez hvajde ljubiš sve dobro i lijepo;
kao sveli miris u razbitu sudu
pogiba u tebi pjev što si ga tep'o.

primijeti, molim te, kako dvanaesterac, mimo svake logike, van svakog moralnog obzira, krajnje beskrupulozno, zanemaruje ijekavicu.. strašno nešto..

medvjed23 wrote:zajedno sa mnom, koji sam na krstarici opomenut da se ne zajebavam sa metrikom:

https://forum.krstarica.com/showthread. ... e774?pp=15

i neka sam, metrika je ozbiljna stvar

Nista lakse. Citiraj:
"Чашу меда јошт нико не попи што је чашом жучи не загрчи. Чаша жучи иште чашу меда - смијешане најлакше се пију..."
I sta ce Sojo, osim da - zanijemi...