Zašto Putin riskira rat? Razlog treba tražiti daleko u prošlosti
5.2.2022.
Zašto Putin riskira rat? Razlog treba tražiti daleko u prošlosti
POSTOJE pitanja o brojnosti postrojbi i pitanja o diplomaciji. Postoje pitanja o ukrajinskoj vojsci, njenom oružju i vojnicima. Pitanje o Njemačkoj i Francuskoj glasi - kako će reagirati? Postoje pitanja o Americi i o tome kako je postala središnji igrač u sukobu koji nije izazvala.
Ali od svih pitanja koja se iznova postavljaju o mogućoj ruskoj invaziji na Ukrajinu, ono koje dobiva najmanje zadovoljavajuće odgovore je - zašto?
Zašto bi ruski predsjednik Vladimir Putin napao susjednu zemlju koja ga nije isprovocirala? Zašto bi riskirao krv vlastitih vojnika? Zašto bi zbog toga riskirao sankcije, a možda i ekonomsku krizu?
A ako nije zaista spreman riskirati te stvari, zašto onda igra ovu igru, pita se autorica Anne Applebaum u eseju objavljenom u američkom The Atlanticu.
Za objašnjenje je potrebno malo povijesti, ali ne polumitološke, lažno-srednjovjekovne povijesti koju je Putin koristio u prošlosti kako bi naglasio da Ukrajina nije država ili da je njeno postojanje slučajno ili da njezin osjećaj nacionalnosti nije stvaran.
Niti moramo znati toliko o novijoj povijesti Ukrajine ili njezinih 70 godina kao sovjetske republike - iako je činjenica da su sovjetske veze ruskog predsjednika, ponajviše njegove godine kao časnika KGB-a, od velike važnosti.
Ključ priče je u Putinovoj vezanosti za SSSR
Doista, mnoge njegove taktike - korištenje lažnih "separatista" koje podržava Rusija za provođenje njegovog rata u istočnoj Ukrajini, stvaranje marionetske vlade na Krimu - zapravo su stare taktike KGB-a, poznate iz sovjetske prošlosti. Lažne političke skupine igrale su ulogu u dominaciji KGB-a nad srednjom Europom nakon Drugog svjetskog rata; lažni separatisti odigrali su ulogu u boljševičkom osvajanju Ukrajine 1918. godine.
Putinova vezanost za stari SSSR važna je i na drugi način. Iako se ponekad netočno opisuje kao ruski nacionalist, on je zapravo imperijalni nostalgičar. Sovjetski Savez je bio carstvo ruskog govornog područja i čini se da on ponekad sanja o ponovnom stvaranju nešto manjeg carstva ruskog govornog područja unutar granica starog Sovjetskog Saveza.
Dok se Rusima 80-ih budio optimizam, Putin je gledao raspad SSSR-a iz KGB-ova ureda u Dresdenu
No, najznačajniji utjecaj na Putinov svjetonazor nema nikakve veze ni s njegovom obukom u KGB-u ni s njegovom željom za ponovnom izgradnjom SSSR-a. Putin i ljudi oko njega bili su daleko snažnije oblikovani, njihovim usponom do vlasti. Ta priča, koju su nekoliko puta ispričale spisateljice Fiona Hill, Karen Dawisha i nedavno Catherine Belton, počinje 80-ih godina.
Kasnije godine tog desetljeća bile su za mnoge Ruse trenutak optimizma i uzbuđenja. Politika glasnosti i otvorenost značila je da ljudi mogu govoriti istinu prvi put nakon mnogo desetljeća. Mnogi su osjetili stvarnu mogućnost promjene i mislili su da bi to mogla biti promjena na bolje.
Putin je propustio taj trenutak ushićenja. Umjesto toga, poslan je u ured KGB-a u Dresdenu u Istočnoj Njemačkoj, gdje je doživio pad Berlinskog zida 1989. kao osobnu tragediju.
Dok su svjetske televizije objavljivale vijesti o kraju Hladnog rata, Putin i njegovi suborci iz KGB-a u propaloj sovjetskoj satelitskoj državi bjesomučno su spaljivali sve svoje dosjee, upućivali pozive Moskvi na koje nitko nije odgovarao, bojeći se za svoje živote i karijere. Za operativce KGB-a ovo nije bilo vrijeme veselja, već lekcija o prirodi uličnih kretanja i moći retorike - demokratske retorike, antiautoritarne retorike, antitotalitarne retorike.
Putin je tada zaključio koliko su opasni prosvjedi i demokracija
Putin je, kao i njegov uzor Jurij Andropov, koji je bio sovjetski veleposlanik u Mađarskoj tijekom tamošnje revolucije 1956. godine, iz tog razdoblja zaključio da je spontanost opasna. Prosvjed je opasan. Razgovor o demokraciji i političkim promjenama je opasan.
Kako bi spriječili njihovo širenje, ruski vladari moraju pažljivo kontrolirati život nacije. Tržišta ne mogu biti istinski otvorena; izbori ne mogu biti nepredvidljivi; neslaganjem se mora pažljivo "upravljati" kroz pravni pritisak, javnu propagandu i, ako je potrebno, ciljanim nasiljem.
No, iako je Putinu promakla euforija 80-ih, on je svakako u potpunosti sudjelovao u orgiji pohlepe koja je zahvatila Rusiju 90-ih. Nakon što je prebrodio traumu Berlinskog zida, Putin se vratio u Sovjetski Savez i pridružio se svojim bivšim kolegama u masovnoj pljački sovjetske države.
Borba za vlast nakon masovne pljačke
Uz pomoć ruskog organiziranog kriminala, kao i amoralne međunarodne offshore industrije pranja novca, neki od bivših sovjetskih dužnosnika ukrali su imovinu, iznijeli novac iz zemlje, sakrili ga u inozemstvu, a zatim vratili novac i iskoristili ga za kupnju imovine.
Bogatstvo je nagomilano i uslijedila je borba za vlast. Neki od prvobitnih oligarha dospjeli su u zatvor ili progonstvo. Na kraju je Putin postao glavni milijarder među svim ostalim milijarderima ili barem onaj koji kontrolira tajnu policiju.
Ova pozicija Putina čini istodobno vrlo jakim i vrlo slabim, što je paradoks koji mnogi Amerikanci i Europljani teško razumiju. On je, naravno, jak zato što kontrolira mnoge poluge ruskog društva i ekonomije.
Pokušajte zamisliti američkog predsjednika koji kontrolira ne samo izvršnu vlast, uključujući FBI, CIA-u i NSA, već i Kongres i pravosuđe, The New York Times, The Wall Street Journal, The Dallas Morning News i sve druge novine te sve veće kompanije, uključujući Exxon, Apple, Google i General Motors.
https://www.index.hr/vijesti/clanak/raz ... 37297.aspx
onda si nezavisan.
