Intervju: Emir Imamović, pisac
GLUPOST JE NAJVEĆA POKRETAČKA SNAGA
Bosanci su učinili sve ne bi li sebi zagorčali život
Bosna je zemlja čudnog apsurda. Možda se zato u njoj nikad nijedan veliki važan proces ne završi. Ljudima ili dosadi ili postane smiješno. Kada se šabloni i predrasude izvedu do kraja mogu da budu komični. Imam neke šablonske likove, novovremene tajkune, korumpiranu policiju, strance koji se ponašaju kao kolonizatori u Africi, razočarane bivše vojnike...sve ono šta čini naše društvo.Razgovarao: Dejan Kožul
Fotografije: Lična arhiva
Stereotipi o Bosancima prisutni su u svim državama nastalim na pepelu nekadašnje SFRJ. Moglo bi se reći da je bosanska glupost postala mitskih razmera i baš bi voleo da mogu da se vratim u prošlost i proniknem kada je taj stereotip dobio svoj početni oblik. Kad god se to desilo, teško da bi išta više moglo da vrati stanje na početak.
Ipak, kada razmišljamo o Bosancima, pomalo smo i nepravedni, jer će teško kome odmah na um pasti Ivo Andrić, Meša Selimović, koji su dosegli svetsku slavu, ali i Branko Ćopić, čitava svita Nadrealista, Mirza Delibašić, Davorin Popović i mnogi drugi koji ovde nisu nabrojani i koji su proneli slavu Bosne širom sveta.
Ne, nama je ipak na umu najčešće glupi, ali dobroćudni Bosanac. Činjenica je da su i sami Bosanci uveliko doprineli takvoj slici, a jedan događaj sa početka ovog veka, našao je i svoje mesto na mojim policama za knjige. Da li je netko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince prvenac je Emira Imamovića, zvanog Pirke, nekadašnjeg novinara i urednika sarajevskog nedeljnika Dani, a danas kolumnistu bosanskog izdanja Gracije i novopečenog pisca. Reč je o događaju koji se zbio u Bosni, kada su dva poprilično glupa prijatelja odlučila da kidnapuju grupicu devojčica, ne bi li dobili novac za njihov otkup. Sve je još solidno isplanirano, ali su zaboravili na jedan detalj – nisu znali broj telefona roditelja kako bi od njih i zatražili novac. Uporedo sa tim u istom mestu vrši se i potraga za nestalim kurvama, kao i za ratnim zločincima, Mladićem i Karadžićem. Koliko znam, kurve su na svom mestu, a jedan od ove dvojice odnedavno svet gleda iza rešetaka, ali ne zaslugom likova iz knjige.
Pirke je ovu knjigu izdao još pre više od dve godine u Hrvatskoj, a u međuvremenu je napisao i drugu knjigu Tajna dolina piramida sa simpatičnim podnaslovom U potrazi za dokazima da su u BiH živjela inteligentna stvorenja. I opet ista stvar! Međutim samosarkazam je odlika inteligentnih, pa prepustimo reč jednom od njih, koji svojim delima ide na ruku onima koji veruju da su Bosanci zaista glupi, ali svojom pojavom i inteligencijom odmah i demantuje rečeno.
ISKUSTVO SA KOSOVA
* Bio si na Kosovu i kao ratni reporter 1999. godine?
Ušao sam odmah iza jedinica KFOR, kada se fizički moglo ući. Shvatio sam da život neće nikome biti lak, kao i da je te godine na Kosovu bilo manje Srbije nego što je to bilo u Oslu. Sve je ovo jahanje mrtvog konja i manipulacija očajnicima. Očajnike je lako usmjeriti u pljačku i nacionalizam, ali i u sjajnu stvar kao što su demonstracije u Sarajevu.
* Zašto se knjiga pojavila u Srbiji tek dve godine nakon njenog objavljivanja u Hrvatskoj?
Sa izdavačkom kućom Rende smo potpisali ugovor prije godinu dana. Promocija je tempirana za ovo vrijeme i nema nekog spektakularnog razloga za kašnjenje. Meni je čak i odgovaralo jer je u isto vreme izašla i moja druga knjiga, pa će, nadam se, jedna drugu da vuče na tržištu.
* Mnogi se čude kako si mogao jednu tako ozbiljnu temu, poput kidnapovanja dece da napišeš na sarkastičan način?
To je pitanje mentaliteta. Ljudi u BiH i na Balkanu su prirodno duhoviti i mogu svaki problem da gledaju sa osmjehom na licu. To je više vrlina nego mana. Mislim da ova, kao i svaka druga priča, kada se pogleda sa strane i kada se ogoli, može postati smiješna. Jedna od najboljih filmskih komedija je Život je lijep, Roberta Beninija. Sve se može pričati na najmanje dva načina, a meni je humor puno bliži nego pravljenje drame, čak i kada to ne treba, a vala mi nije bliska ni kad treba. Dramu živimo svaki dan i to grčku tragediju.
* Koliko je onda opisani događaj zaista i bio drama?
Ova priča je u medijima praćena onako kako se svuda u svijetu prati – spektakularne otmice sa puno teorija zavere, sa puno raznih mišljenja uz obaveznu patetiku i sve ostalo. Na kraju se dio medija našao u bezizlaznoj situaciji. Sve ono o čemu se stvarali ozbiljnu sliku pokazalo se jako neozbiljno i sve je ispalo groteskno. U osnovici svega ovo je jedna tragedija, jer kada neko i greškom uzme dijete to je strašan događaj.
Naslovnica knjige
* Knjigu si pisao skoro četiri godine posle događaja. Šta je u knjizi fikcija, a šta se stvarno desilo?
Ispada da su samo razumni dijelovi knjige fikcija. Imam uzrečicu: „Jebeš zemlju u kojoj je moj glas, zapravo glas razuma”. Naprosto, kad si dugo sa nekim tekstom brišu se granice fikcije i onoga šta crpiš iz stvarnosti. Osnovnu priču nisam ni malo narušio. To se desilo tako kako se desilo – dva idijota su izvela otmicu bez plana. Paralelno sa tim desila su se još dva, ničim izazvana, događaja koji su cijeloj priči dali nevjerovatan oblik i dimenziju. Jednako kao što se konstrukcija nevjerovatno gradila tih dana, isto tako se nevjerovatno i rasplela. Tako se i moja knjiga završava – traje jedno ludilo koje se naprosto samo ugasi, odnosno dobije neki drugi oblik jer su vjerovatno u zatvoru.
* Koliko je opisano ludilo zapravo slika stanja u BiH?
Ta tri i još mnogo nenormalnih događaja se mogu povezati sa stanjem. Sjećamo se vijesti koju su mediji objavili da je u Tuzli u saobraćajnoj nesreći golf udario u banderu i da je bilo 11 povređenih. Bosna je zemlja čudnog apsurda. Možda se zato u njoj nikad nijedan veliki važan proces ne završi. Ljudima ili dosadi ili postane smiješno. Kada se šabloni i predrasude izvedu do kraja mogu da budu komični. Imam neke šablonske likove, novovremene tajkune, korumpiranu policiju, strance koji se ponašaju kao kolonizatori u Africi, razočarane bivše vojnike...sve ono šta čini naše društvo.
* Možda je Bosna smeštena na pogrešni kontinent? Možda joj je stvarno mesto u Africi?
Netko mi je rekao da je Nigerija jedina zemlja sa većom administracijom od bosanske. Mislim da je to blizu istine. Bosna je posložena kao jedna polufunkcionalna kolonija koja ima jako puno upravljača i nitko nikome ne odgovara. Vojnici bi rekli da ne postoji nikakva linija rukovođenja , ni komandovanja. Kad se dođe do vrha, do nečega što je na kraju, ili na početku lanca upravljanja državom, onda se otkrije da na tom vrhu sjedi čovjek koji ima božanske ovlasti i potpuno nesnalaženje u njima.
Tješim se da živimo u teroru manjine
* Roditelj jedne od devojčica, zbog koje je i izvedena otmica je novokomponovani tajkun. Ko god bio sigurno mu nije bilo lako tih dana. Da li su uopše videli tvoju knjigu i kako su reagovali na nju?
Mislim da nisu. Pomirio sam se sa činjenicom da se ljudi, na ovom kulturnom jedinstenom prostoru (Srbija, Hrvatska, BiH i Crna Gora), ne umaraju od čitanja. Pogotovo što se sve to događalo u malom gradu i vjerujem da knjiga nije ni došla do njih.
* Koliko je razumnih ili tvojih istomišljenika danas u Bosni?
Ne ubrajam sebe u razumne. Imam istomišljenike u kulturološkom smislu. To su ljudi koji isto razmišljaju kao ja, smiju se istim stvarima. To su moji prijatelji i ljudi koje srećem na različitim putovanjima. To je jedan od poslednjih velikih razloga što uopšte ostajem da živim u Bosni. To je mjesto gde još uvijek ima najviše ljudi sa kojima najlakše mogu da se smijem.
* Ali i da se posvađaš?
U zadnje vrijeme se ne svađam ni sa kim. Što god mi kažu, samo potvrdim da su u pravu. To sam htio da predložim kao političku platformu za rješenje situacije u BiH. Da svi prihvate sve, pa možda nešto dobro iz svega i izađe.
* Smatraš li da tvoje knjige potvrđuju stereotipe o Bosancima?
To su me i u Zagrebu pitali – da li je moja knjiga dokaz koji ide u prilog onima koji tvrde da su Bosanci generalno glupi!?
* Ili genijalni?
Ne vjerujem da ih ima puno genijalnih, ali Bosna jeste zemlja iz koje su izašli genijalni ljudi. Svaka kultura koja drži do sebe danas svojata Andrića, Selimovića, pa i Kusturicu. Malo ljudi zna da je Vladimir Prelog takođe dobitnik Nobelove nagrade, a rođen je u ulici u kojoj ja živim. Sa druge strane je činjenica da su Bosanci posljednjih 20 godina činili sve što su mogli da sebi zagorčaju život. To možda nisu do kraja činili svojom voljom, ali u jednom trenutku su se počeli previše uživljavati u ulogu. Danas je to zemlja koja plaća danak gluposti vlastitih stanovnika.
* Dokle misliš da je moguće da ta glupost da traje?
To je neizlječiva bolest. Postoji samo manji ili veći broj zaraženih. Glupost je najveća pokretačka snaga u svemiru. Nije to nikakav specifikum Bosne. Jednakih idijota ima svuda i gdje god se okreneš, naći ćeš ih. Počinje smetati onog trenutka kada oni postanu većina i počnu glasno da izražavaju svoje mišljenje. Tada ljudi koji nemaju dovoljno razuma postavljaju nove kriterijume u društvu i tu postaje teško za život. Zato sam blizak onoj tezi da se u mladim demokratijama uvede princip koji je Staljin pokušao da uvede, ali eto, ne dadoše mu. Ne može svačiji glas isto vrijediti. Ne mislim da glas Danisa Tanovića, koji je dobio Oskara i glas nekog ko samo hoda okolo, mlati zastavom i baca kamenje mogu da vrijede isto. Oni ne mogu ni da misle isto. Teza možda nije prodemokratska, nije građanska, ali bi se u praksi sigurno pokazala boljom od trenutne.
Lakše je uvesti tenk nego knjigu
* Misliš da ih zaista ima više, ili su jednostavno glasniji, pa to pojačava dojam?
Tješim se da živimo u teroru manjine, ali kad god treba izaći na ulicu i napraviti neku glupost i kad god dođu izbori nekako uvijek postanu većina.
* U Sarajevu su, kao i po Srbiji učestali protesti stanovnika, ali razlozi su potpuno drugačije prirode?
To što se u Sarajevu događalo je jako važna stvar. Izlazak na ulice povodom ubistva djeteta u tramvaju je dokaz da još uvek postoje ljudi koji su spremni razmišljati u nekakvim zdravorazumskim parametrima i tražiti da onaj tko ne može osigurati mir ne bude na vlasti. Problem se pojavljuje onog trenutka kada se pogleda politička konstrukcija BiH, u kojoj uvijek gori smjenjuju loše i u tom smislu ispunjavanje uslova demonstranata ne bi promjenilo stvari. Ali demonstracije su ispunile svoj cilj kad su pokazale da nekoliko hiljada ljudi može izaći na ulicu i tražiti nešto najnormalnije. Oni nisu tražili ništa spektakularno. Vlast nije u stanju da zaštiti djecu, pa ako je tako onda ne mogu više da čine vlast. Ako imaju policiju i sav represivni aparat, a istovremeno se dešavaju zločini onda je kvar duboko u sistemu i treba ga otkloniti.
Što se tiče beogradskih protesta, tu se radi o klasičnoj političkoj manipulaciji i pokušajima da se politički profitira na ulici. To je trend u Srbiji, jer je od 9. marta ulica bila mjera političke snage - od Draškovića koji je bio kralj trgova, pa do 5. oktobra, kada je na istoj toj ulici srušen Milošević. Problem današnjih demonstracija je što su besmislene i nasilne. Nakon onakvih slika gotovo da ne postoje ljudi koji vjeruju u demokratske kapacitete Srbije.
* Čini se da su navijačke grupe uvek dežurni krivci. Ima li to ikakvog smisla? Ko su zapravo ti navijači, imaju li oni uopšte veze sa odrednicom fudbalski navijač?
PIRAMIDE SU SLIKA OČAJA
* Tvoja nova knjiga je o piramidama u Bosni (U potrazi za dolinom piramida). Kako je zapravo krenula potraga?
Kada je Roberto Salinas Prajs tražio Troju u Gabeli, u čapljinskoj opštini, svima je bilo budalasto, ali je malo ljudi znalo šta stoji iza toga. To je bilo u doba kada su djeca u Međugorju vidjela gospu i krenula je religijska euforija, koja nikako nije išla u prilog sistemu koji je u svojoj osnovi bio ateistički. Tada je ozbiljan režim postavio pitanje: „Ima li neka budala u svijetu koja traži neko kamenje?” Rekli su mu za Salinasa, kojeg su doveli sa ciljem da traži Troju, kako bi prebacili fokus sa Međugorja. Eksperiment nije uspio do kraja, ali je jedno vrijeme držao vodu. Na žalost, ova vlast je nesposobna i za ozbiljnu zavjeru. Potraga za piramidama je počela iz naivne želje i vjerovanja arheologa amatera da učini nešto veliko. Kasnije je to postalo i mjera patriotizma i mjera ludosti. Političari i lideri su počeli da hodaju po tom brdu, da se slikaju, davali su podršku...čak je i bivši Visoki predstavnik Kristijan Švarcšiling, koji je poznat po tome što je najduže spavao, što i nije čudno jer ima 100 godina i mora da spava, išao gore da podrži potragu. Danas je ta piramida slika očaja koji vlada u BiH. Kada ljudi dođu do određene tačke očaja onda su spremni na sve da bi im se život popravio. Ovo je bilo super obećanje, jer je bilo predviđeno da se malo radi, da se iskoristi nešto što postoji i da se živi u turističkom carstvu. Odakle ta euforija ide ne znam. Nema tu patriotizma, on je odavno sažvakan, kao i nacionalizam sa početka devedesetih koji je potrošen i svi njegovi glasnici su danas na margini. Danas je i nacionalizam samo pokriće za bisnis, a piramide su služile očajnicima da vjeruju da će se jednom izvući. Ja bi voleo da ih ima, ali ih nema.
To je bježanje od problema. Uvijek je kriv neko koga ne možeš ni da identifikuješ. Fudbalski navijači su potpuno nejasna grupa. Tu može da bude djece od pet godina i staraca od 77. To su ljudi koji bi trebalo da vole fudbal i da ga gledaju. U Hrvatskoj se pojavila knjiga Nogometni leksikon i prati nogomet od dolaska prve lopte u Split. Tad je Boris Dežulović primjetio da su više prostora dobili Torcida i Bad Blue Boys nego Hajduk i Dinamo. Pokušava se predstaviti masa kao važna mjera u društvu, daje joj se na važnosti i sa njom se manipuliše. Nije to nikakav ovovremenski ili balkanski izum. To se radi svuda, samo je kod nas nivo zloupotrebe jako visok. Ta priča o fudbalskim navijačima kao krivcima za nasilje je smiješna. Njih je neko godinama učio da su jaki i važni. Sada kada su se i sami počeli tako ponašati, mi se čudimo.
* Nakon višegodišnjeg novinarskog staža tokom kojeg si bio i urednik u Danima, kako nakon penzionisanja vidiš stanje u medijima?
Nikad nije bilo gore. I u ratu, a i odmah poslije rata, pojavili su se i rasli su mediji koji su razvijali kritičku i građansku svijest u društvu - mediji koji su mislili da im je jedina uloga da istražuju vijest. Nisu se bavili nacionalnim interesima nego objavljivali priče. Takvi mediji i danas postoje, na svu sreću, ali su svedeni na mali broj i osuđeni su na tržišnu utakmicu koje zapravo ni nema. BiH je ekonomski puno više nego politički podijeljeno društvo, sa vječitim pokušajima lokalnih kraljeva da vladaju javnim prostorom. Tako se dogodilo da Nezavisne novine iz Banja Luke, koje su dugo bile najbolje dnevne novine u BiH, danas postanu megafon Milorada Dodika. Sve i da je najbolji vladar na svijetu to nije zadatak novina. Profesionalne novine uspjevaju preživljavati na čudnim tržišnim konstrukcijama. Dani su osnovali Graciju koji je časopis za žene. Takvi časopisi uvijek imaju veliki broj oglašivača što donosi profit. Slobodna Bosna sarađuje sa najmanje prljavim korporacijama u našem poslovnom okruženju. Postoji još TV emisija 60 minuta koja ide na Federalnoj televiziji, dakle na javnom servisu i jedini je sat vremena krajnje istinitog TV programa koji se ne svodi na razgovor dvoje ljudi na kauču. Ne vidim kako će se stvari dalje raspetljavati. Korporativno novinarstvo nikako da dođe u Bosnu, velikih korporacija koje zanima novinarski biznis i nema. Navika čitanja nam nikad nije bila visoka. U bivšoj SFRJ je jedino na Kosovu bilo manje načitanih. Ti rijetki mediji su neophodni jer će se prestankom njihovog postojanja izgubiti glasovi koji nisu politički jasno određeni ili nisu u skladu sa prljavim ekonomskim interesima. Sa druge strane, medijskim prostorom vladaju ljudi koji su dobro konektovani na politiku i na biznis. Javni prostor koriste za ostvarivanje svojih ciljeva, a ne za ono šta bi trebalo da bude. Tabloidi cvjetaju svuda i kod nas i u Srbiji...
* Da li je to razlog tvog penzionisanja?
Nije. Otišao sam kad je bio dobar period Dana. Izdavali smo knjige, promjenili dizajn, prešli na kolor, doveli neke nove ljude... Otišao sam iz zbog opšte uzaludnosti koja vlada u neodgovornoj zemlji. O bivšem Izetbegovićevom ministru odbrane Hasanu Čengiću smo imali sobu dokumenata o trgovini oružjem, pranju para i raznih užasa. Taj čovjek je na sudu oslobođen svih optužbi. Ne kažem da sve što izađe u novinama odmah treba da ide na sud, ali u ovom slučaju bilo je jasno da sud ima dovoljno materijala. Bilo mi je više glupo da trošim vrijeme, živce i energiju na posao, a taj posao ne daje konačni rezultat, odnosno nema dovoljno uticaja na javnost.
* Da li si bio blizu odluke da zbog toga i napustiš zemlju?
Kod nas je lakše uvesti tenk nego knjigu
Ja sam uvijek blizu kofera, ali ne mogu nigdje daleko da idem jer živim od jezika i pisanja. Nemam čeličnu volju Saše Hemona da odem u Ameriku i naučim jezik i nadam se da će mi se sve dobro dogoditi. Hrvatska je destinacija gdje bi mogao da živim, sa tim što me Zagreb ne zanima. Ipak, moram da citiram Andrića: „Sve je moje iz Bosne”. Bojim se da ne bi imao o čemu da pišem, kada bi otišao, a da mi je lako da živim - i nije. Spašava me samo taj otklon koji ja i moji prijatelji imamo prema stvarima i što možemo da se smijemo svemu. Na dernecima se po običaju pričaju najsmješnije priče iz rata, u kojima je uvijek neko poginuo, ali su i dalje smiješne.
* To je tvoj odbrambeni mehanizam?
Imam takvu domovinu da joj se moraš smijati u lice da je preživiš ili moraš da se ponašaš na neki drugi način koji meni nije moralno blizak. Ne bi mogao da gradim svoj život tako što bi procjenio koja će se politička opcija najduže zadržati na vlasti i da uđem u tu stranku.
* Poznat si kao urednik koji je jedini podržao gej zajednicu u BiH.
Kakva smo mi društva gdje su ljudi koji imaju određena seksualna opredeljenja stigmatizirani. Homoseksualizam je vid ljudske seksualnosti i dokazano je da čovjek na to ne utiče, već se sa time rađa. Zašto je moralno imati ženu i ljubavnicu, a nije moralno biti homoseksualac? Društva su nam konzervativna i iskrivljena i ne prihvataju različitosti. Sada smo došli do tačke kada smo potrošili sve druge različitosti i došli smo do gej kulture. Kad se sa njima pobijemo onda ćemo valjda sa pčelarima. Za mene je problematična osoba koja krši zakon i tuđe slobode i treba zaštiti uvijek onoga ko je ugrožen.
* Od nastanka knjige, pa i pre toga spominjala se mogućnost da će priča o devojčicama da se ekranizuje, odnosno da se snimi film. Šta je sa tom idejom?
Knjiga je nastala iz sažetaka filmskog scenarija kojeg smo počeli da radimo Radivoje Andrić i ja. Kako se radi o jako neodgovornom duetu, nismo nigdje makli. U međuvremenu se pojavio problem sa velikim brojem likova. Da bi se iznijeo film potrebno je 25 profesionalnih glumaca. Priča nije zahtjevna i samo je glumci mogu iznijeti. Dobio sam ponudu za ekranizaciju knjige Tajna doline piramida, a trenutno radim na sasvim drugom filmu koji se zove Danke Dojčland. Govori o izbjeglici iz Bosne koji dolazi u Minhen, pokušava se prilagoditi novim stilovima života, ne snalazi se i završava tako što dobija posao na minhenskom groblju. Prijatelje nalazi među najnižom socijalnom klasom, ljudima koji su morali da dožive poraz da bi ga razumjeli. To je crna komedija motivisana istinitim događajima.
PATRIOTIZAM UTOČIŠTE HULJA
* Smatraš li da je kod nas višak patriotizma uzrokovan manjkom inteligencije?
Naravno. Patriotizam je inače poslednje utočište hulja. Nikad nisam razumeo šta tačno termin patriotizam znači. Jedino što sam došao do zaključka da je najpatriotskiji zadatak u ratu, ali i u miru da ostaneš živ. Ne možeš da voliš domovinu ako umreš. Jahanje na patriotizmu je uvijek sklanjanje iza činjenice da nemaš jrešenje za određeni problem. Patriotizam je kada živiš u skladu sa zakonom koji vlada i sa ljudskim normama ponašanja. To je vrhunac patriotizma.
* Može li se u našim krajevima živeti od književnosti?
Ne može. Meni je, međutim svaka knjiga poslužila za neki drugi posao. Pretpostavljam da bi moglo da se živi kada bi se radilo na promociji knjige i kulture. Postoje pisci koji imaju sve preduslove da budu visoko kotirani. Miljenka Jergovića ljudi jednako dobro razumiju u Zagrebu, Sarajevu, Podgorici, Beogradu, pa i Sloveniji, ali se ne radi ništa na stvaranju jedne infrastrukture, gdje bi tržište koje je osuđeno da bude cjelina, funkcionisalo. Kad prođem kroz Beograd nađem više hrvatskih proizvoda nego u Zagrebu, ali uvezenih hrvatskih knjiga slabo. U ovim državama je lakše uvesti tenk nego knjigu. Prinuđen si, ako hoćeš da uneseš svojih 30 knjiga u neku drugu državu, da ih švercaš.
* Kako bi ukratko opisao današnju Bosnu?
Čovjek koji je iz Cazina radio kao čuvar u B92 je slijedećim riječima opisao stanje nakon zemljotresa: „Objekat se ljulja, lica su na broju.”
http://www.e-novine.com/sr/kultura/clanak.php?id=15727
.......dok je politike bitiće i seksa......il obratno hebeli ga 
neke sam gledala, neke propustila- ovo je repriza..
