Citati koje bi podijelili s drugima

[ho oponopono]

Kakva bi tišina nastala kad bi ljudi govorili samo ono što znaju.

[miss v]

..

[drugacetvrtina]

Ovo je duže od citati

-Šta znači to pripitomiti, upita Mali Princ?

-To znači stvoriti veze, reče lisica

-Stvoriti veze?

-Naravno, reče lisica. Ti si za mene samo mali dječak sličan stotinama hiljada drugih dječaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slična stotinama hiljada lisica. Ali, ako me pripitomiš bit ćemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svijetu. Ja ću za tebe biti jedina na svijetu...
-Počinjem da shvatam, reče Mali Princ. Postoj jedna ruža.... mislim da me je pripitomila...

A. Egziperi "Mali Princ"

[potočanka]

Zahvalan sam sto sam te uopšte našao..
Mogli smo projuriti jedno pokraj drugoga kao dva zrnca svemirske prašine. Bog, svemir, ili ma kako odlučili nazvati te velike sustave harmonije i reda, ne priznaju zemaljsko vrijeme. Za svemir se četiri dana nimalo ne razikuju od četiri miljarde svijetlosnih godina.
Nastojim to uvijek imati na umu.
Ipak sam samo čovjek. A sva ta filozovska racionaliziranja koja mogu smisliti ne sprečavaju me da te želim svakog dana, svakog trenutka, kao sto ne mogu spriječiti ni nemilosrdni vapaj vremena, vremena koje ne mogu provesti s tobom, u svojoj glavi...

Posljednji kauboj Robert

[cvrcak i mrav]

Nikada nisam usamljeniji nego kad otvorim srce nekome prijatelju, zato što onda još jace osecam da je jaz nepremostiv. Taj covek je tu; ja vidim njegove jasne oci koje me gledaju, ali ništa ne znam o njegovoj duši koja je iza njih. On me sluša. Šta li misli? Jest, šta misli? Ti ne znaš kakva je to patnja! Možda me on mrzi? Ili me prezire? Ili mi se ruga? On misli o onome što mu kažem, procenjuje me, podsmeva mi se, osuduje me, nalazi da sam prosecan ili glup covek. Kako da saznam šta misli? Kako da saznam da li i on mene voli onako kako i ja njega volim? i šta li se kuva u toj maloj okrugloj glavi? Velika je tajna neznana misao nekog bica – misao skrivena i slobodna, koju mi ne možemo saznati, ni upravljati njome, ni potciniti je, ni pobediti je!
A ja uzalud želim da se predam, da otvorim sva vrata svoje duše, i nikako da se predam! Na dnu duše, na samome dnu, cuvam svoje JA u skrivenom kutu, a do njega niko ne dopire. Niko ga ne može pronaci, ni uci u nj, zato što mi niko nije slican, zato što niko nikoga ne razume.

Gi de Mopasan

[cvrcak i mrav]

"Ljudi su mi postali bliži, zbog govora. Ne svi, naravno. Neki su gluhi za tuđe riječi, oni su nesreća i sebi i drugima. Ali uvijek treba pokušati. Pitaćeš: zašto? Nizašto. Da bude manje gluho i pusto."
Mesa Selimović - Derviš i smrt

[potočanka]

Nije u mom fazonu da ti pričam priče o ljubavi iz bajke. Ne znam ja ukrašavati svoje rečenice lažnim draguljima. Ja sam tu da ti pružim ljubav o kakvoj su ti svi prije mene pričali. Da ti budem sve što oni nikad nisu znali. I da te tako lijepo volim......

P.Š.

[Converse]

Putevi

Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
I ništiš

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene

Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
(A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)

Ti poznaješ samo one putove
Što prolaze
Od srca
I
Oka

Ali to nije sve

Ima putova što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka

Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i česna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna

Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa sjevera
Ili
Juga

Ali to nije sve

Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vjetru raži
Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina
A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjače
Može
Mora

Ali to nije sve

Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svjetlila
I
Tmice

Ali to nije sve

Jer najmanje znaš da u svome žiću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samome
biću

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
između mnogih
Mojih
Velikih
Zala

Ti ne znaš s kim
Imaš posla

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe

Ti ne znaš ništa o mom bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
(Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)

Ti si nakanio da me po svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš istinski put
Do mene

Shvatam te:
Čovjek si u u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični
Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sjutra
Misleći
O tebi

Ali to nije sve

Mak Dizdar

[Entropio]

“Ne voliš me više. Ali, tim gore po tebe! Jer ja tebe volim. Nije trebalo da mi se daš. Ne nadaj se da ćeš se izvući. Sve si učinila da te volim, da sam ti privržen, da ne mogu živjeti bez tebe. Upoznali smo zajedno zadovoljstva koja se ne daju ni zamisliti. Ni ti se nisi odricala svoga dijela. Nisam te ja na silu uzeo! Htjela si. Još prije šest sedmica bila si zadovoljna. Bila si za mene sve. Ja sam bio sve za tebe. Bilo je trenutaka kada više nismo znali da li sam ja ti, ni da li si ti ja, i sad hoćeš da te najedanput ne znam više, da budeš za mene tuđinka? Tvoji poljupci, tvoj dah na mome vratu, tvoji uzvici, sve to, dakle, nije istina? Sve to ja izmišljam, je li? Pa dobro, ja se nisam promjenio. Ja sam ono što sam i bio! Nemaš ništa da mi prebaciš. Nisam te varao sa drugim ženama. Ne zbog toga da bih to sebi zapisao kao zaslugu. Već nisam mogao. Kada je čovjek tebe spoznao, sve ostale su mu postale bljutave. Nikada nisam ni pomislio da te varam. Pa zašto me onda ne bi više voljela? Odgovori mi, odgovori.”

Anatole France

[frameni]

“Tajni zakoni našeg najintimnijeg života, oni što nas podjednako upućuju
na vječnost i na prolaznost, nigdje nisu tako prisutni kao u osjećaju
ljubavi. Moje saznanje ljubavi prolazilo je kroz različite faze, od
sreće do bola, od ushićenosti do rezignancije, ali nikada nisam
pokušavala da tu najljepšu ljudsku sposobnost, sposobnost voljenja,
ocrnim, osumnjičim ili ismijem. U godinama mladosti ljubav je pjevala
kao ptica, brujala je u meni kao vječna muzika; sada, zrele godine je
još dublje shvaćaju i poštuju. Ne znam što bih još mogla dodati kao
uzgredno objašnjenje, osim da je iskustvo ljubavi sažeto iskustvo samoga
života.”

Vesna Parun

[frameni]

Moja misao, to sam ja: eto zasto ne mogu da se zaustavim. Ja postojim zato sto mislim … i ne mogu sebe spreciti da mislim. U ovom istom trenutku – to je grozno – ako postojim, to je zato sto se grozim postojanja. To ja, to ja izvlacim sebe iz nistavila kome stremim: mrznja, gadjenje da se postoji, to je toliko nacina da cinim da postojim, to se uvaljujem u postojanje. Misli se radjaju iza mene, kao neka vrtoglavica, osecam ih kako se radjaju iza moje glave … ako popustim, one ce doci tu, napred, medju mojim ocima – a ja uvek popustim, misao se uvelicava, uvelicava i eto je, ogromna, kako me celoga ispunjava i obnavlja moje postojanje …

Jean-Paul Sartre

[ptičica]

Ovo je duže od citati

-Šta znači to pripitomiti, upita Mali Princ?

-To znači stvoriti veze, reče lisica

-Stvoriti veze?

-Naravno, reče lisica. Ti si za mene samo mali dječak sličan stotinama hiljada drugih dječaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slična stotinama hiljada lisica. Ali, ako me pripitomiš bit ćemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svijetu. Ja ću za tebe biti jedina na svijetu...
-Počinjem da shvatam, reče Mali Princ. Postoj jedna ruža.... mislim da me je pripitomila...

A. Egziperi "Mali Princ"

[frameni]

Šta jedna osoba daje drugoj? Ona daje od sebe, onog najdragocenijeg što ima, daje od svog života. Ovo ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za drugog, već da daje od onoga što u njoj živi; daje od svoje radosti, svog interesovanja, razumevanja, znanja, od svog humora, svoje tuge – sve izraze i manifestacije onoga što u njoj živi. Davanjem svog života ona obogaćuje drugu osobu, pojačavajući svoju sopstvenu životnost pojačava osećaj životnosti drugog. Ona ne daje da bi primila; samo po sebi, davanje je izvanredna radost. Ali dajući, ona ne može a da nešto ne oživi u drugoj osobi, a to što je oživljeno povratno se u njoj odražava; u istinskom davanju ne može a da ne primi ono što joj se uzvraća. Davanje podrazumeva da smo i drugu osobu učinili davaocem i da zajedno delimo radost što je, zahvaljujući oboma, nešto zaživelo.

Erih From,”Umece ljubavi”

[Entropio]

Moja misao, to sam ja: eto zasto ne mogu da se zaustavim. Ja postojim zato sto mislim … i ne mogu sebe spreciti da mislim. U ovom istom trenutku – to je grozno – ako postojim, to je zato sto se grozim postojanja. To ja, to ja izvlacim sebe iz nistavila kome stremim: mrznja, gadjenje da se postoji, to je toliko nacina da cinim da postojim, to se uvaljujem u postojanje. Misli se radjaju iza mene, kao neka vrtoglavica, osecam ih kako se radjaju iza moje glave … ako popustim, one ce doci tu, napred, medju mojim ocima – a ja uvek popustim, misao se uvelicava, uvelicava i eto je, ogromna, kako me celoga ispunjava i obnavlja moje postojanje …

Jean-Paul Sartre

Šta jedna osoba daje drugoj? Ona daje od sebe, onog najdragocenijeg što ima, daje od svog života. Ovo ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za drugog, već da daje od onoga što u njoj živi; daje od svoje radosti, svog interesovanja, razumevanja, znanja, od svog humora, svoje tuge – sve izraze i manifestacije onoga što u njoj živi. Davanjem svog života ona obogaćuje drugu osobu, pojačavajući svoju sopstvenu životnost pojačava osećaj životnosti drugog. Ona ne daje da bi primila; samo po sebi, davanje je izvanredna radost. Ali dajući, ona ne može a da nešto ne oživi u drugoj osobi, a to što je oživljeno povratno se u njoj odražava; u istinskom davanju ne može a da ne primi ono što joj se uzvraća. Davanje podrazumeva da smo i drugu osobu učinili davaocem i da zajedno delimo radost što je, zahvaljujući oboma, nešto zaživelo.

Erih From,”Umece ljubavi”

[Saian]

Putevi

Mak Dizdar

ova mi je samo tako perFa, tutaforca tonBe, mozda jedan od najboljih dis-eva, ikad, idje!

[ptičica]

Šta jedna osoba daje drugoj? Ona daje od sebe, onog najdragocenijeg što ima, daje od svog života. Ovo ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za drugog, već da daje od onoga što u njoj živi; daje od svoje radosti, svog interesovanja, razumevanja, znanja, od svog humora, svoje tuge – sve izraze i manifestacije onoga što u njoj živi. Davanjem svog života ona obogaćuje drugu osobu, pojačavajući svoju sopstvenu životnost pojačava osećaj životnosti drugog. Ona ne daje da bi primila; samo po sebi, davanje je izvanredna radost. Ali dajući, ona ne može a da nešto ne oživi u drugoj osobi, a to što je oživljeno povratno se u njoj odražava; u istinskom davanju ne može a da ne primi ono što joj se uzvraća. Davanje podrazumeva da smo i drugu osobu učinili davaocem i da zajedno delimo radost što je, zahvaljujući oboma, nešto zaživelo.

Erih From,”Umece ljubavi”

Prelijepo...
Definitivno cu morati procitati ovu knjigu

[potočanka]

Joj, joj kako bih volio zaspati, koliko mi nedostaje san - a strah me je
zaspati. Ima čak i gorih stvari nego što je stvarnost, a to je san koji je prati.

Dario Dzamonja

Kao i uvijek, ti si me pitala sta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopste nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zastitnog znaka, nesto po cemu bih sebe poznao medju hiljadama meni slicnih, nesto sto se i ne trudim da sakrijem, jedan zlocudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i dusi koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zracenjem, ni cinjenicom da te volim i da ti volis mene…

Dario Dzamonja

[potočanka]

Neću da mislim na Ramiza.
Koliko li je sati?
Neću da mislim, do podne.
Do podne.
Tražio sam mogućnosti izvan ovih kojima sam pritisnut. Ili se tijelo pobunilo protiv more koju mu je nametnula misao. Tijelo je pametnije od uma, zna sve o sebi, sve što mu treba, sve što mu ne treba, čak i ono što mi ne znamo. Tijelo je kao biljka, kao srna. Ne znam je li sreća ili nesreća sto to ne može biti potpuno.
A u podne, neću moći ništa da izbjegnem. I čim sam se sjetio svega, opet sam osjetio tromost udova i spletenost misli.
I opet sam čovjek koji se muči i ništa ne zna.

M.S.

[ho oponopono]

Čovjek je kao razlomak, čiji je brojnik ono što on jest, a nazivnik ono što misli o sebi!
Što je nazivnik veći, razlomak je manji!

[MedenoSrce]

Teško je izmjeriti koliko je ko srca dao, neko ima puno, pa puno i da, a neko malo, pa to što ima to i da.

nemam pojma

[Nisrin]

"Ljudi me pitaju imam li možda želju za smrću budući da ne prestajem govoriti to što govorim. Odgovoram im: "Ne, ja želim živjeti. Ali postoje stvari koje se ne smiju prešutjeti jer šutnja ponekad postaje saučesnica nepravde."

Ayaan Hirsi Ali "Nevjernica"

[Saian]

"Ljudi me pitaju imam li možda želju za smrću budući da ne prestajem govoriti to što govorim. Odgovoram im: "Ne, ja želim živjeti. Ali postoje stvari koje se ne smiju prešutjeti jer šutnja ponekad postaje saučesnica nepravde."

Ayaan Hirsi Ali "Nevjernica"

uh, uh, uh, sto ne mogu na rende kora, a tek joj dzuvegija

http://en.wikipedia.org/wiki/Niall_Ferguson

The moral simplification urge is an extraordinarily powerful one, especially in this country, where imperial guilt can lead to self-flagellation," he told a reporter. "And it leads to very simplistic judgments. The rulers of western Africa prior to the European empires were not running some kind of scout camp. They were engaged in the slave trade. They showed zero sign of developing the country's economic resources. Did Senegal ultimately benefit from French rule? Yes, it's clear. And the counterfactual idea that somehow the indigenous rulers would have been more successful in economic development doesn't have any credibility at all.

Richard Drayton, Rhodes Professor of Imperial History at the University of London, has stated that it is correct to associate "Ferguson with an attempt to 'rehabilitate empire' in the service of contemporary great power interests".

Bernard Porter attacked Empire in The London Review of Books as a "panegyric to British colonialism".[47] Ferguson in response to this drew Porter's attention to the conclusion of the book, where he writes: "No one would claim that the record of the British Empire was unblemished. On the contrary, I have tried to show how often it failed to live up to its own ideal of individual liberty, particularly in the early era of enslavement, transportation and the "ethnic cleansing" of indigenous peoples." Ferguson argues however that the British Empire was preferable to the alternatives:

The 19th-century empire undeniably pioneered free trade, free capital movements and, with the abolition of slavery, free labour. It invested immense sums in developing a global network of modern communications. It spread and enforced the rule of law over vast areas. Though it fought many small wars, the empire maintained a global peace unmatched before or since. In the 20th century too the empire more than justified its own existence. For the alternatives to British rule represented by the German and Japanese Empires were clearly – and they admitted it themselves – far worse. And without its empire, it is inconceivable that Britain could have withstood them.

Ferguson supported the Iraq war and is not necessarily opposed to future incursions in the world.

It's all very well for us to sit here in the west with our high incomes and cushy lives, and say it's immoral to violate the sovereignty of another state. But if the effect of that is to bring people in that country economic and political freedom, to raise their standard of living, to increase their life expectancy, then don't rule it out.

kad Henri Kisindzer pomisli da si dostojan pisanja njegove biografije to ti je haman ko da ti je iblis himself dao MVP titulu, ma jebote tuch, a ne dat plakat

[potočanka]

"Sanjaj za mene, hoćeš li", reče dječak djevojčici.
Sjedili su na vrhu vala i doručkovali. Sve oko njih je djelovalo zauvijek njihovo.
"A kako se to radi da se sanja za nekoga?"
"Za mene se to radi ovako: mora se zaboraviti gdje sam ja", reče dječak.
"Kao u igri skrivača. Ja ću se tako dobro sakriti da ćeš ti pomisliti da me nema. Onda ćeš gledati svakojake slike za mene, a bez mene."
"Ali - naći ću te?"
"Takva će biti moja skrivačica da ćeš se ti sjetiti cijelog svijeta, a mene ćeš zaboraviti. Gledat ćeš sav svijet a mene nećeš vidjeti. To se zove san - ono nešto nestvarno kao morska magla."
"Ah, to ne mogu", žalostivo će djevojčica. " Previše tražiš. To je jedino što ti nemogu učiniti."
"Usudi se! Pa to je samo igra!"
"Ne mogu se usuditi. Ne mogu te zaboraviti. Ne mogu te ne vidjeti."
"Ali ako te molim? Jer ja bih htio malo sanjati. Gledati kako izgleda sunce, mjesec i sve ostalo bez vidljivog mene."
"Ali što će ti tako ružan san?"
"Onako. Treba mi", odgovori tajanstveno dječak. Koža mu se prelijevala modro, sve modrije. Kosa mu se stala kovrčati sitno, sve sitnije, ruke mu postajale zlatne, sve zlatnije.
"A poslije ću se probuditi?"
"Ja ću te probuditi, poljupcem."
"Ah! Ali...."
On joj stavi prst na usta, i zagleda se u njezine oči, čas modre, čas plave.
"Da" reče ona, i u pogledu joj zaiskriše suze budućeg sjećanja.

A pristala je, kažu, zbog poljupca.

Prije nego što će utonuti u san-skrivačicu, ona promuca:
"Kaži mi, gdje ćeš se sakriti? Šapni mi da znam makar samo kratak čas-prije nego što zaboravim."
On se sagne, prisloni usne na njezino srce, i prošapće:
"Ovdje."

Kvintet solo - V. Krmpotić

[frameni]

"Ljudi me pitaju imam li možda želju za smrću budući da ne prestajem govoriti to što govorim. Odgovoram im: "Ne, ja želim živjeti. Ali postoje stvari koje se ne smiju prešutjeti jer šutnja ponekad postaje saučesnica nepravde."

Ayaan Hirsi Ali "Nevjernica"

[sour cherry]

"Daj više odmora jeziku nego rukama."
L.Tolstoj