piupiu wrote:Drinski wrote:Taj društveni ugovor postoji samo u pravnoj teoriji, u pravno - filozofskim člancima profesora, u praksi nema njega.
Pa, ima ga i u praksi. Čim pristaneš da živiš u jednom sistemu, u nekoj državi, s njenim pravilima ... dio si društvenog ugovora. Kod nas je, na pr, dio društvenog ugovora da svi pristajemo na to da se bespravno gradi, bespravno koristi voda, da se podmićuje ... i da onda na sav glas vičemo kad padne sistem. Na Zapadu to nije dio društvenog ugovora, pa se ne dogadja. Suština je da li prihvataš ili ne prihvataš autoritet države/društva. Individualna prava i obaveze su vezana za pravila društva u kojem živiš.
Ocigledno je danas da tog famoznog dogovora u Jugoslaviji nije bilo.
Sve ekonomske nedace i price o (ne)funcionalnosti na stranu. Ne da nije bilo konsenzusa vecine vec ni jedne kriticne mase kojoj je to bila domovina u kojoj ljudi zele da zive.
Na stranu cinjenica da narod niko nije pitao da li zele da zive u takvoj drzavi, kao sto je manje bitno da veliki broj ljudi nije podnosio takav sistem i drzavu i bjezao iz nje. Na kraju, nije postojao nadrepublicki narodni dogovor.
Ekonomske krize budu i prodju, pad sistema se takodje desava. Kod Jugoslavije je, u odnosu na istocnoevropske zemlje, bio slucaj da nismo mogli kriviti SSSR za svoje nedace, vec samo sami sebe.
Medjutim, i takvo nesto se, uz bolove koje nosi promjena sistema, moglo prevazici. Ono sto se nije moglo prevazici su u sustini hrvatski i srpski nacionalni programi i interesi s kojima se ipak daleko veci broj ljudi identifikuje, nego sa idejom zajednicke drzave.
Cak je i Slovenija, iako historijski u stalnoj opasnosti od germaniziranja zbog geografskog polozaja te "manjka" stanovnistva, ocijenila da je manje opasno izdvajanje od male zemlja koja granici sa susjedom koji historijski ima pretenzije prema istoj.