piupiu wrote:Sitijevac2011 wrote:Razmišlja li iko o potomstvu, ili je to zastarjeli način razmišljanja? Ne kažem po svaku cijenu, Bože sačuvaj, ali ne škodi malo poraditi na sebi prvo čisto da se uvjerite da dajete svoj pozitivni maksimum.
Evo da ti ja dam odgovor. Ne, ne razmisljam o potomstvu. Niti kao jedinka, niti kao stanovnik ove planete na kojoj ce 30 godina biti 9 milijardi ljudi, a i od ovih sadasnjih 7 vecina nema sta jesti. Napustene djece na sve strane, sirocadi, djevojcica koje od 10.-e godine prodaju po ulicnim kuplerajima pohotnim starcima, ratujemo oko nafte, ratovacemo uskoro i oko vode i plodne zemlje i ko zna cega. Ne smatram covjecanstvo nekakvim plusem za ovaj svijet, smatram nas rakom na tijelu ove lijepe planete.
Treba da donesem dijete na svijet da ga neko salje u rat, od njega pravi prostitku, roba, da ga ili ju unesrece kao sto su unesretili nas, kao sto su unesrecna djeca po Ugandi, Somaliji, Kongu, Indiji, Bangladesu ...
Ne osjecam potrebu da se razmnozavam da bi nesto ostalo iza mene, ako sta napravim (u kreativnom smislu) pa ostane, dobro ostane, ako ne ostane, nikom nista, prevelik je ovaj svemir da bi moji geni nesto u njemu znacili.
Oko mene ima puno djece koju volim, sto u mojoj familiji, sto djece mojih prijatelja, tako da se ne smatram uskracenom za divne, male ljude. Mozda sam uskracena za to iskustvo smirenja i ispunjenja koje imaju ljudi koji imaju djecu i koji svoj zivot u tom smislu smatraju ostvarnim, ali za to iskustvo nikad nisam bila i necu biti spremna iz gorenavedenih razloga (i jos poneki). Divim se ljudima koji imaju hrabrosti donositi djecu na svijet, jer svijet zaista nije u nekom super-pozitivnom stanju. A na stranu sto im se divim sto imaju hrabrosti da se prihvate takve vrste odgovornosti. Ja je nemam.
Inace, bila sam udata, vise nisam (svojom odlukom) .... bila sam i u vezama raznih tipova ... hmmm, sve ima svoje prednosti i mane. Brak je prije svega timski rad, a ako u njemu nema djece, onda je teze praviti kompromise jer taj tim cine dvoje individualaca koji moraju uskladiti svoje ciljeve i zelje.
U svakom slucaju, mislim da su ljudi sretni kad imaju 's kim da se igraju', ali to ne znaci da se van braka ne moze postici nesto slicno.
Zena je jos uvijek ijako cesto definisana u bioloskom smislu kao majka i socijalnom kao 'supruga', pa se drustvo slabo s njom snalazi kad nije ni jedno ni drugo. Kao da ne moze biti zena, ako nije supruga i majka. Kao da nema smisao, ni pravo na smisao. Zapravo zene prednjace u takvim kateogorizacijama koje znaju biti vrlo zlobne, cak i okrutne u nekakvom osjecaju bioloske superiornosti u tom smislu. Ne znam odakle to potice. Moze biti iz nemogucnosti da se sebe definise kao osobu, a ne kao funkciju.
Ne razumijem ovo naduravanje tipa 'kome je bolje', generalno vidim na ovim temama ogromno odsustvo empatije i nakane da se 'sazna' i 'razgovara', a ne ubijedi drugoga u to da li je sretan, ili nesretan, sta mu treba da bude sretan, i ciji je izbor bolji ... i to je sve onako ... malo degutantno. Nije nikome ni bolje ni gore, niti je jedan obrazac za svakog covjeka.
Neki ljudi biraju samocu jer ne znaju, ne vole, ne zele zivjeti s drugima, ima i ta. Koja je to vrsta ovisnickog odnosa u kojem 'moras' biti s nekim da bi bio sretan? Ne moras. A mozda bi bio. Ko zna. Ni do koga od nas nije da sudi o tome.
Jednom sam razgovarala sa svojim najblizim prijateljicama na temu starenja. Pa smo se dogovorile da cemo u starosti napraviti malu komunu zena, prijateljica, jer mislimo da bi to bila apsolutna preferenca svih nas. U njoj, zanimljivo, nije bilo muzeva, nije bilo djece (koji su tu ovdje i sada). To je bio jako zanimljiv razgovor. U smislu da i prijateljstva mogu imati tezinu i vaznost kakva im se obicno ne poklanja. A sto si stariji i zreliji, to ti postaje sve jasnije.
Kad bih se bas morala izjasniti, meni su najdraze komune ili koncept zajdnice (sire familije). To mi je nekako najprirodniji i najljepsi oblik dijeljenja zivota (ako je uredjen po principima ravnopravnosti i individualne slobode).
Eto, moje misljenje.
niti nasim podrazumjevanjima 
strasno. ne mogu ni zamislit kakva su tebe iskustva dovela do tih stavova i odluka
sad ne mogu nikako da se zamislim u braku s nekim.... kad vidim svoje prijatelje, pomislim da je to lijepo, imaju jedno drugo, imaju jedno ili dvoje onih malenih (djece),kažu za njih žive... ja ko drvena... volim djecu... ali uvijek se zezam dok je tuđe djece ja ne rađam