Kad može Kotromanić stalno prepisivati od drugih mogu vala i ja jednom
"Za Freuda korijen religije leži u čovjekovoj bespomoćnosti da se suprotstavi silama prirode izvan sebe i nagonskim silama u sebi. Religija se pojavila u ranom stadiju ljudskojg, razvitka, dok čovjek još nije bio u stanju koristili svoj um da bi se uhvatio u koštac s tim vanjskim i unutarnjim silama, već ih je morao potiskivati i l i ovladavati njima pomoću drugih afektivnih sila. Tako, umjesto da se umom bori protiv tih sila, on im se odupire protuosjećnjima«, tj. drugim emocionalnim silama, čija je namjena da potisnu i zauzdaju one sile s kojima čovjek ne može racionalno izići na kraj.
U tom procesu čovjek razvija ono sto Freud naziva »iluzijom«, a koju svatko gradi na osnovi vlastitog iskustva iz djetinjstva. Suočen unutar i izvan sebe s opasnim silama kojima ne može vladati niti ih razumjeti, čovjek kao da se prisjeća davnih uspomena i vraća se na iskustvo koje je imao kao dijete, kada ga je štitio otac, za kojeg je smatrao da posjeduje nadmoćnu snagu i mudrost i čiju je ljubav i zaštitu mogao zadobiti pokoravajući se njegovim zapovijedima i izbjegavajući kršenje njegovih zabrana.
Tako je religija, prema Freudu, ponavljanje iskustva djeteta. Čovjek se nosi s prijetećim silama na isti način na koji se borio sa svojom nesigurnošću kao dijete: oslanjajući se na oca, diveći mu se i bojeći ga se. Freud uspoređuje religiju s opsesivnim neurozama koje susrećemo kod djece. Prema njemu, religija je kolektivna neuroza uzrokovana uvjetima sličnim onima što dovode do dječjih neuroza.
Freudova analiza psiholoških korijena religije nastoji pokazati zašto su ljudi stvorili ideju Boga. Ali ne samo to: ona tvrdi da se nerealnost teističkog koncepta može dokazati tako da se ovaj razotkrije kao iluzija, osnovana na čovjekovim željama. Freud ide i dalje od pokušaja da dokaže kako je religija iluzija. On kaže da je religija opasnost, zato što pokušava opravdati loše ljudske institucije s kojima se srodila tijekom povijesti; te da je odgovorna za otupljivanje inteligencije time što uči ljude da vjeruju u iluziju i zabranjuje im kritičko mišljenje. Tu optužbu, isto kao i onu prvu, podigli su protiv crkve i mislioci prosvjetiteljstva. Ali u Freudovom koordinatnom sustavu ova je optužba još uvjerljivija nego što je bila u osamnaestom stoljeću. Freud je, svojom analitičkom metodom, bio u stanju pokazati kako
zabrana kritičkog mišljenja u jednoj sferi vodi slabljenju kritičkih sposobnosti čovjeka i u drugim misaonim sferama, i time koči moć razuma. Freudova je treća zamjerka religiji da moral postavlja na vrlo klimave noge. Ako se valjanost moralnih normi temelji na božjim zapovijedima, tada budućnost etike potpuno zavisi od vjere u Boga. Budući da Freud pretpostavlja da je religiozno vjerovanje u opadanju,
on je prisiljen zaključiti da će naše moralne vrijednosti biti uništene ukoliko religija i etika ostanu i dalje povezane.
Opasnosti što ih Freud vidi u religiji pokazuju da su njegovi vlastiti ideali i vrijednosti upravo one stvari koje on smatra ugroženima religijom: um, smanjenje ljudske patnje i moral. Ali nije potrebno zaključivati indirektno; Freud je veoma jasno izrazio koje su norme i ideali u koje vjeruje: ljubav prema bližnjem (Menschenliebe), istina i sloboda. Um i sloboda su, prema Freudu, međusobno zavisni. Ako čovjek napusti svoju iluziju o Bogu-ocu, ako se suoči sa svojom usamljenošću i beznačajnošću u svemiru, bit će u položaju djeteta koje je napustilo roditeljski dom. Ali cilj ljudskog razvoja upravo i jest prevladavanje te infatilne fiksacije. Čovjek mora naučiti da se suočava s realnošću. Ako zna da su vlastite snage jedino na što se može osloniti, on će naučiti da ih pravilno upotrebljava. Samo slobodan čovjek koji se emancipirao od autoriteta - autoriteta koji ugrožava i zaštićuje - može iskoristiti moć svoga uma i objektivno shvatiti svijet i svoju ulogu u njemu, bez iluzija ali i sposoban da razvije i iskoristi sposobnosti koje posjeduje. Samo ako odrastemo i prestanemo biti djeca koja se boje autoriteta i zavisna su od njega, možemo se odvažiti da mislimo za sebe, ali vrijedi i obrnuto. Samo ako se usudimo misliti možemo se iščupati iz vlasti autoriteta ( Psihoanaliza i religija - Erich Fromm)
Sudbina je 'pak nesto drguo, no medjutim ti to negiras, tako da to nije ni bitno. A za dobrotu i zlobu, pa valjda znas/mo sta je dobro a sta je lose, imamo um i razum koji moramo korsitit' ispravno po nacelima ljudskog morala te smo valjda u stanju razlucit' i napravit' razliku izmedju ove dvije opcije pa se prema odrednici ponasat'.
)). Nekim se cak i sami Bog obracao i pricao im sve do... haldola 
evo oni upravo govore o drugim svjetovaima koji su pred nas 
Hajd pa se vidimo na nekoj drugoj manje komplikovanoj temi 
